Božica Brkan

Torte od malina

Pogledom se upije u njega preko stola zatrpanog hrpama papira:
– I?
Prikovala ga je za stolac. Ni makac. Ni pogled nije mogao skrenuti. Ni lijevo ni desno. Ni glasa da bi pustio.
– Nemaš jezik?
Nije izustio ni riječ. Samo je otvorio usta kao da bi nešto možda ipak mogao reći.
– A imaš. Kamere ti ga nisu propustile snimiti. Vidjela sam kako strasno ližeš predmet naše istrage.
Gledali su se bez treptaja. On zbog straha, nelagode što li, ona zbog odabrane strategije i taktike. Onda je listala papire pred sobom, a on je spustio pogled na ruke u krilu, pa na noge dok ga je ponovno dohvatila pogledom.
– Čuj, reci ti meni kako si upao u te torte...
Slegnuo je ramenima. Što bi joj mogao reći?
– Ja sam šofer kod Torti.
– Pa što? – upitala ga je ne skidajući s njega pogled.
– Pa onda su me poslali da te torte odvezem onamo.
– Kako misliš onamo?
– Pa inače bi ih vozio van. U inozemstvo.
– Tim istim vozilom?
– Ma ne, onim drugim, kamionom hladnjačom. Sad nije trebalo, jer su već uglavnom bile odmrznute...
– Pa ližeš li ih i kad ih voziš kamo ono u koji ono grad?
Spomenuo je ime gradića na gotovo samome sjeveru kontinenta.
– Pa tko bi lizao dubokosmrznuti kolač? Jezik bi mi se smrznuo. Zalijepio – pobjeglo mu je.
– Ove, dakle, očigledno nisu bile dubokosmrznute... – zaključila je udarajući olovkom koncentirana samo na željenu temu razgovora.
– Pa...
– Dakle, bile su odmrznute – zaključi i nešto zapiše u tekicu pred sobom. Očekivao bi prije neki tabletić.
– Pa kako ne bi bile kad su tek treći dan primijetili da na hladnjači gori alarm da ima neki kvar.
– Što je gorjelo?
– Ma neka lampica, umjesto zeleno, imala je crveno svjetlo.
– Aha – reče. – To si vidio? – upili se ponovno u njega.
– Ma ne, nemam ja tamo što tražiti, nego su rekli dečki.
– Dečki?
– Električari.
– Aha. Koji?
On reče imena koja je znao i nadimke, a ona i to zapiše.
– I meni su javili da odgađaju put u Njemačku. Dok ponovno ne ispeku torte. Treba za to barem dva dana. I trebalo je. Puno je to torti. Čim su sve otišle u led, odvezao sam ih. Nisu ovi gore ni znali da je bila havarija. I ovo poslije.
Samo je klimnula. I čekala dalje.
– Partnerima ništa nisam smio reći. Ne znam što su im gazde javili, ali ja niti ne znam toliko njemačkog da bih im sve ispričao. Još su gazdama po meni poslali božićni dar.
– Božićni dar?
On je samo klimuo glavom. Nije htio spominjati da su i njemu dali isto božićni dar, samo manji.
– Da se mi vratimo na onaj dan kad si na smetlište dovezao torte.
– Pa meni kažu vozi tamo, onda ja vozim tamo. Gdje sve nisam vozio!? Nikad nisam još vozio torte na smetlište. Nisam ni znao koliko je to brdo smeća. Sve je bilo dogovoreno da me puste preko rampe kamo smiju samo smetlarski kamioni, ovi novi su stvarno odlični, i rekli da vozim do kraja. Kad sam stao i otvorio vrata, već su se za mnom pošlihtali svi ti kamioneti. Nisam ni znao da idu za mnom. Niti sam gledao niti sam mislio da bi tko vozio za mnom. E, koja je to kolona bila.

– Jesi li koga poznavao?

– Kako ne, bogara mu!? Pa bilo je i mojih šefova tu i drugih šefova iz tvornice. Onih što su mi tu robu netom utovarili u Tortama Kad su mi rekli da malo prižmirim i držim jezik za zubima, pomislio sam da kako nisam ni morao dolaziti na smetlište. Vidio sam odmah, pa nisma glup, da je roba s kraja bila lošija, pa su nešto i bacili, a sva je bolja bila unutra. Zapravo je bila baš dobra. Jedan od šefova smjene tutnuo mi je u ruku nekoliko kutija i rekao da se zabavim dok čekam. Draga gospođo, te su vam torte pakirane tako da su narezane na kriške i da je svaka kriška lijepo odvojena folijom. Pa sam onda uzeo neku. Ionako se bližilo vrijeme gableca, a odmah sam vidio da danas od gableca ništa, jer da će pretovarivanje potrajati. I tako ste vi mene snimili.

– Jesi li uopće znao da su ondje kamere? Da mi čekamo torte?
– Odakle bih znao? Kažem vam da sam prvi put vozio na smetlište...
– Aha! – reče.
– A da sam i znao, što me briga, ja sam svoje napravio. Nitko mi nije rekao da moram čuvati robu. Pa vozio sam je baciti. Više sam gledao da ne naletim na neku jamu i da nisu negdje neke svinje ili oni što kopaju po smeću. Oni su više s vanjske strane, s one strane rampe.
– Znači nitko od tih nije uzimao torte.
– Pa valjda nije. Nisu ni znali za njih. Ako je možda ostala koja...
– Znači sve su to pretovarili u kamionete?
On razmisli, pričeka, pa kimne da jesu.
– Je li bio i kamioneta Torti?
On razmisli.
– Pa je. Možda pola. Nešto hladnjača, a nešto običnih. Ostalo su bili obični automobili.
– Sjećaš se marki, boje, registracija?
On odmahne.
– Ičega?
On razmisli.
– Ičega još? – pokuša ona opet nestrpljivo.
– Pa možda vas zanima kakve su bile torte. Nikad nisam takvu jeo. Samo sam ih vozio. I sad sam prvi put imao priliku kušati. Takve ne prodaju kod nas. To je po njemačkoj recepturi. Znate, Nijemac će napraviti najbolji stroj, a i kupiti najbolju hranu. To je i receptura njihova. Zato naši nisu ni mogli prodavati tu robu koja bi, gledajući samo kvalitetu, komotno mogla u naše dućane...
– Gdje si to čuo?
– A pričalo se po tvornici. Najveća je frka bila gdje nabaviti iste sirovine. Kad gore vozim torte u dipfrizeru, natrag vozim sirovine. Praškove uglavnom. Čak i smrznute maline. Probali su ih naši raditi i s našim malinama, odmah su posadili nekoliko nasada, čak iste sorte, ali nisu na kraju bile dobre kvalitete.
– Da? – upilji se inspektorica radoznalo. – Od koga si to čuo?
– Ne sjećam se više. Ali znam da su naše torte bile najbolje.
– Zato si ti to morao isprobati.
Šuteći je pocrvenio. Najradije bi joj ponudio, još je jednu sačuvao doma u ledenici ladičarki, u najdonjoj ladici zatrpanu zamrznutim šljivama za knedle i protisnutom rajčicom.
– Te su torte stvarno dobre! – odvaži se on napokon reći na što ga ona samo pogleda. Prezrivo, činilo mu se.
– Ne razgovaramo ovdje o nutricionističkim odlikama torti, nego o kriminalu! Mogli ste potrovati pola zemlje! Što da je otišlo to dalje u regiju?

– Pa, koliko čujem, nisu još našli nikoga tko bi se od njih razbolio.
Presjekla ga je pogledom. Mada se činio šoferski priglupim, sigurno je čuo da su tražili po bolnicama i hitnim pomoćima te raznim odjelima, ali neuspješno.
– Ma da mi se samo dokopati jednoga tko se otrovao tortom – mislila je. – Pokazala bih ja njima njihovu trgovinu, mafiozi jedni!

Vražje su joj torte zagorčale cijele bladagdane, i božićne i novogodišnje. Svojima doma nije dospjela ispeći ni poštenu tortu, čak ni najjednostavniju pišingericu koja se i ne peče. A nije se usudila ni naručivati u slastičarnici niti kupiti u šoping centru, nikad ne znaš što su smutili. Nije se toliko bojala da bi joj se obitelj mogla potrovati nego da netko ne pomisli da se ogrebala kod Torti. Još bi joj samo to trebalo. Htio joj je direktor, baš na samo Silvestrovo kad je odlazila iz njegova ureda, ponuditi koju tortu, samo nek odabere, voli li više čokoladnu ili voćnu, ali ga je prekinula tako da mu nikad više neće pasti na pamet da joj ponudi ma i krišku tortice. Ma i keksić. Ma i kavu.

– I što veliš, tko je zabrljao?

– Ma, Elektra – reče on odlučno. Ispripovijedio joj je otvoreno sve što je čuo. Kako je najprije nestalo struje bez ikakve najave, pa je onda moralo doći i do još nekog kratkog sproja i eto ti. Kako to da kod nikoga drugog nije bilo kratkih spojeva i kako to da je samo njegov gazda osigurao tvornicu baš protiv kratkog spoja i baš protiv takve štete, odmrzavanja, istina to je tek jedan navod u nizu mogućih šteta, nije on ni htio niti mogao razbijati glavu.

A njegov gazda, zna on, ne bi prodao lošu robu ma ni za živu glavu! Godinama on već vozi torte gore. Kakve oni god hoće. Nikad nije bilo nikakve reklamacije. Ma znao bi on da je bilo. Tvornica je baš, što se kaže, iz 21. stoljeća, isto sve nemačka tehnologija. Gazda je s gazdaricom gore radio, pa zaradio za to. Zaradi gazda i sad, pa osigura. Što ne bi? Pa ni plaće im nisu loše, valjda najbolje u gradu, a možda i šire.

– Aha – samo je rekla i ponovno nešto zapisala.

Onda je, za svoje kilograme više nego okretno, zaobišla stol koji ih je dijelio i pred njega vrlo pomno rasprostrla izreske iz novina i printove iz kojih su se crvenile zamamne, blistavosočne torte s malinama. Ona je časkom pomislila kako su apetitlih, kako im sklad na čokoladnoj podlozi ne kvare ni crvena i ružičasta. Ona je, istina, voljela više jagode, pa i kolače i torte s jagodama, one najviše samo smrznute jagode i šlag, ali niti su to proizvodili niti je to bilo predmet njezina strogo profesionalnog zanimanja.
– Kako onda tumačiš ovo?
Podbočila se iza njega, malo zdesna.

Zagledao se u papire kao da ih vidi prvi put, a sve ih je znao naizust, jer su ih pomno analizirali i na poslu, a i doma. Žena ga je gnjavila da mu je ona već rekla da će ih jednoga dana sve potrovati, da će završiti u zatvoru, a što će onda biti s njom i s djecom. Nije ju htio razuvjeravati, jer onda bi prije njega morali pozatvarati cijelu tvornicu, a što bi onda grad sa još 150 nezaposlenih radnika, uglavnom žena?

Tako su se hrabrili po hodnicima i u šoferskoj izbici ne imajući ni ingerencije ni kompetencije, a ni informacija. Više bi se morali zamisliti gazda i šefovi, financijski, a bogme i tehnolozi, ma koliko bili ni krivi ni dužni. Ali na smetlište su ionako došli oni ispod njih, organizirali se, ali nije on o tome htio ni razmišljati.

Što će s tortama nije njegova briga, dok nisu postale svačija briga, dok se torte nisu razmiljele medijima i to ne prigodnim gurmanskim i gastrostranicama nego crnim i žutim rubrikama i emisijama. Crno na bijelo pisalo je kako je umalo 20.000 torti rasprodano po pol države usred bijela dana i još kako su dobro išle. Kamionet bi rasprodali u manje od sata onako kako po njihovu gradu prodaju vreće krumpira ili jabuka te glavica kupusa za kiseljenje, ravno s kamiona. Da je njega tko pitao, rekao bi i pod prijetnjom koje god kazne da nije vidio ni jednu jedinu tortu s plijesni. Novinari izmišljaju, čuo je, možda se nešto gazdi osvećuju, možda nekoji nije dobio tortu ili je dobio tortu premalo, pa je sad narodu pokvario tek kad bi najviše uživao za stolom.

Nije razumio što inspektorica hoće od njega. Nije uspio pošteno ni predahnuti, kako je nakanio, a već mora voziti novu turu. Nijemci jedu torte i kad nisu blagdani i velike svačanosti. Tvornica je cijela oprana od tavana do podruma, a i sve hladnjače oprane su i dezinficirane i ponovno je mirisalo samo na čokoladu i jagode i nije znao što se onim cirkusom svi bave i tjedan i dva poslije kao da nemaju pametnija posla.

Gradonačelnik je bio uvrijeđen što je o slučaju torti doznao tek 24 sata poslijekad je već rasprodana i posljednja torta i već je tražio smjenu direktora komunalnog poduzeća. Tražio bi on i smjenu direktora Torti da tvrtka nije bila privatna i k tome još najuspješnija i šire od njegove vladavine i ona među firmama i gazda među pojedincima najvećim punjačima budžeta njihova malenog grada. Inspektori, od sanitarnih do financijskih i tržišnih, nasjeli su na svakoga tko je ma spomenuo ma i samo t. I istraživali, pretraživali. Kopali po proizvodnji i po papirima.

Tko je tortu kupio, šutio je, jer je i sam ozbiljno kršio zakon, a tko ih je prodavao, kršio ih je i nekoliko i to vrlo ozbiljnih zakona, pa je šutio još više.

– I što ćemo mi onda? – zapilji se u njega.
– Ne znam vam ja... – rekao bi joj samo da se usudio. Nije znao koga bi joj spomenuo, a vražje su kamere dobro snimile samo njega kako se sladi tortom od malina. Drugi su, zacijelo znajući, da se smeće nadgleda 24 sata, lijepo zaštitili lice i identitet hrpama kutija sa slikama brendiranih predivnih čokoladnih torti s malinama. Loše su se vidjele i registracijske pločice.

Pravio se blesav i to ju je najviše nerviralo. Pogotovo jer se po gradu već pročulo kako je gazda Torti havariju izmislio ne bi li se njegovi sugrađani napokon osladili tortama namijenjenima isključivo njegovim vanjskim partnerima, kod njih mu je samo porastao ugled što i u zemlji, gdje to baš i nije običaj, štiti kakvoću toliko strasno da su štetu odlučili podijeliti s njime. Odakle su uopće mogli znati da si je štetu već namirio prodajom navodno pljesnivih torta. Navodno je sve bilo organizirano i prije negoli je nestalo struje. Nije imala dokaza. Kuhala je u sebi.

– I što ćemo? Da pišem ja prijavu ili...?

Počeka, pa onda ode do velikoga inspektorskoga hladnjaka, zapravo uđe u komoru u kojoj se temperatura mogla prilogađavati prema potrebi, izvuče veliki paket oblijepljen vrcom na kojoj je pisalo dokaz-dokaz-dokaz, kao ono policija–policija-policija, prereže škarama i ukaza se maestralan sklad čokoladne i malinove boje.

Nije morao ni čitati, ionako je pisalo njemački, pa ona lijeno, ko da joj se ne da, a nije ni morala žuriti jer je torta bila dobro zamrznuta, izvuče desertne tanjuriće, i to ne papirnate nego od finoga porculana, i na svaki izvadi dobru krišku, zatim razmisli, pa onda joj doda još po jednu, tako da su pred svakim bila po dva navlas ista komada torte. Da se na sobnoj temperaturi odmrznu. Ona sjedne i digne noge na drugi stolac, pa upali led-teve, kakav ni doma nema, da vidi najnovije vijesti. O slučaju.

Taman je završavao gastrošou o temi slastice s crvenim voćem i neka je razvikana slastičarka strasno objašnjavala kako se najbolje slažu s čokoladom, a sponzor je bila voda s okusom bobičastoga voća.

On je bio posve zbunjen, ali se nije ni pokušavao obraniti od toga kako je već na nepcu naslućivao okus slastice pod sobom. A ona je odlučila da joj têk neće pokvariti ni ako u vijestima o tortama ne bude ni slovca. Zagleda se u njega i zagrize.