Ove Ćorićeve priče za djecu ciljano su ukorijenjene u klasičnom načinu pripovijedanja, simbolično rečeno „uz uzglavlje prije spavanja".
Viki i Lino dvije su male vjeverice koje žive u šumi. Dvije prijateljice posve su različite, jedna je nespretna dok je druga iznimno oprezna. Jedna je uvijek vesela, druga pak stalno zabrinuta. Koja će od njih svoje vrijednosti prenjeti drugoj i naučiti je dugom pogledu na život.
Kiro je zbilja poseban miš. Njegov najbolji prijatelj bio je jedan stari postolar kojemu su se ostali postolari često podsmjehivali, uglavnom zato što je bio dobar. Kad se pročulo da se stari postolar sprijateljio s mišem, njihovu izrugivanju nije bilo kraja. Bolje je naći prijatelja od kojeg možeš imati neke koristi, mislili su.
Netko se boji pasa, netko učiteljice, a netko groma. No mala Ema zna da je najbolje sa svakim se strahom suočiti i pobijediti ga.
Drevna japanska vještina svijanja papira izvrstan je način da djeca nauče koristiti svoje ruke i pritom se odlično zabaviti. Od kvadratnog komada papira nastaju psi, mačke, bubamare, labudovi i mnogo drugih oblika. Izraditi se mogu i lopte, vjetrenjače te drugi predmeti za igru.
Novo ruho jedne od najljepših dječjih priča.
Usred šume pronašli su bijelu kućicu s crvenim krovom.
Prozori su bili puni cvijeća,a na vratima je pisalo:
Djeco, ako vi ne znate gdje su vam nestale papuče, najbolje će biti da to upitate upravo Macu.
U časopisu „Prvi izbor" stanujem već 40 godina. Lijepo mi je živjeti u stripu i dobro se zabavaljam....
Ilustrirao Darko Kreč
Instant književni klasik !!!
"Upoznajte Zoe. Ta curica ima milijun razloga za jad...
* Njezina je maćeha toliko lijena da traži od Zoe da joj kopa nos.
* A dežurna školska nasilnica obožava joj hračkati na glavu.
* Što je najgore od svega, gnjusoba po imenu Burt kuje grozne planove s njezinim kućnim ljubimcem, štakorom.
Mina je učenica prvog razreda osnovne škole. Po svom vanjskom izgledu obična djevojčica kakvih ima na stotine. Možda o njoj i ne bi vrijedilo pisati, možda je zaista ne bi trebalo spominjati. Razlikovala se od ostale djece jedino po tome što je uvijek i na svakom mjestu govorila: Neću! To joj je, gotovo, prešlo u naviku.
© 2024 Gradska knjižnica Slavko Kolar Čazma | Izjava o pristupačnosti | Impresum