Novosti i događanja

Finalisti natječaja za kratku priču Slavko Kolar 2025.

Finale 14. izdanja Natječaja za kratku priču – satiru Slavko Kolar 2025, kao dio kulturno-književne manifestacije Dani Slavka Kolara, koji se održavaju od 2002. godine, a Natječaj je prvi put raspisan 2012. godine.

Na ovogodišnji natječaj pristiglo je 64 priča, iz svih dijelova Hrvatske, regije i drugih zemalja gdje žive i rade autori koji pišu na hrvatskom jeziku.

Povjerenstvo u sastavu: Miroslav Mićanović, Hrvoje Kovačević, Branislav Oblučar, Slađan Lipovec I Vinka Jelić-Balta izabralo je sljedeće finaliste Natječaja za kratku priču satiru Slavko Kolar 2025:

1. Natalija Bajer: Sedmi način
2. Bogdan Bošnjak: Ceremonijal majstor
3. Jurica Ćorluka: Uno di noi!
4. Mladen Ivanović: Došlo mi je da mu kažem
5. Stanko Krnjić: Konop
6. Jelena Pavičić Vukičević: O mrtvima sve najbolje
7. Nikolina Pavleković: Psi u šubarama
8. Marin Pelaić: Parcelizirana ispovijed
9. Slavica Sarkotić: Jožekof greh
10. Marica Žanetić Malenica: Kruh ispod peke

Pročitajte priče finalista

Obrazloženje

Kratka priča: melankolija i hrabrost

Glasoviti čileanski pisac Bolaño mi pomaže da počnem govoriti i da ne ustuknem od općepoznatih misli o pisanju i čitanju kratke priču, što samo znači da povijest natječaja u kojem sudjelujem, u kojem sudjelujemo, nije zanemariva i da je tu: upisana je u naše izbore i očekivanju, u sjaj i radost čitanja, pisanja i nagrađivanja kratkih priča. Naime, autor glasovitih Divljih detektiva daje upute za bavljenje kratkom pričom podsjećajući da je čitanje važnije od pisanja. Prvi njegov savjet je da nikad ne treba pisati samo jednu kratku priču u isto vrijeme, jer se na taj način može dogoditi da „pišete istu kratku priču sve dok ne umrete“. Drugi je da je najbolje pisati istodobno „tri do pet kratkih priča“, ili ako imate dovoljno energije, pišite ih „devet ili petnaest istodobno“, kaže nam ironični i duhoviti Čileanac. Međutim, istodobno nas upozorava: „Budite pažljivi! Iskušenje da se pišu dvije kratke priče jednako je opasno kao i pisati samo jednu, sve to može proizvesti osjećaj melankolije.“

Ali nismo ovdje zbog melankolije, nego zbog njegova savjeta da „pisac kratke priče mora biti hrabar.“ Hrabrosti bih dodao užitak čitanja i pisanja kratkih priča koje su pristigle na ovogodišnji natječaj, što znači da smo i na početku i na kraju onoga što smo čitali i o čemu smo odlučivali.

*

Pisanja o njemu, pisanje velikim posvetnim slovom, upućuje na njihov odnos i na temu koja nas drži budnim i koja ne završava kad mislim da je sve završilo i da se sve zna! Kako mi se to moglo dogoditi i kako nisam mogla vidjeti što on doista treba i što očekuje: kratka priča nije mjesto unezvjerenih žena i nedoraslih muškaraca, ali jest (sedmi) način da se na sugestivan način misli piše o neizrečenom. Ima li boljeg načina, imamo li drugi izlaz: čitateljski i spisateljski. Idealan plan, idealna prilika. Ali! (Natalija Bajer: Sedmi način).

Književni život i politika, usluge i dugove, naizgled udaljeno, ali riječ je o oksimoronskoj i nesagledivoj društvenoj priči u kojoj je glavni lik i pripovjedač, u jedinstvu koje ne spašava nijednoga od izazova u koje upada i kriv i dužan. Ili se kaže drukčije, upravo od nesporazuma, pisana vivo-živo kratka priča osvaja prostor kolokvijalnog i svakodnevnog, što nije jednostavno, ali je nužno. Pisanje kao užitak, život kao robija. Ironično i samoironično u dovoljnoj mjeri – više od toga… (Bogdan Bošnjak: Ceremonijalmajstor).

Kratko pismo za dugo rastajanje, tako se govorilo i ponavljao jedan naslov, a onda se mnogo toga promijenilo: putovanja, neposredno susjedstvo i globalni svijet. Melankolija prošloga i ironični zaokreti, agencije, zaboravljeni jezici i filmovi. I onda je sve moguće: pisati odmah i sad, iz neposrednosti i čuđenja, ironično i samoironično. San o velikim promjenama koje se događaju dok sudjelujemo, dok sanjamo i budimo se, a kratka priča živi od te dvojnosti, od napetosti koja pristiže i pristiže. Kamo i gdje, kome i zbog čega, tko čita saznat će, tko piše napušta skučene prostore i seli se u „vrli novi svijet“ (Jurica Ćorluka: Uno di noi!)

Nelagoda i bijes, javne tajne i skrivene vrline, može li se o tome govoriti i pisati, što je daleko važnije, drukčije: samoironično o vlastitoj ulozi i duhovito o hrabrosti i promjeni perspektive. Iako, sve je počelo i trajalo gotovo poznato, ali lijep je trenutak kad vas vlastita priča zavede i odvede na mjesto drugoga, drugih. Sivilo grada i njegovih prostora, uredskih i urednih, ali pismo se adresira i šalje radoznalom čitatelju: krenite, krenite. Rečeno i učinjeno u monologu kojoj se dijele i prisvajaju različite uloge, ali ima ih još. Čitajte. (Mladen Ivanović: Došlo mi je da mu kažem).

Priča nas povuče, ili se omota oko svoga čitatelja i drži ga kao konop, drži ga dok se čudi i kad prepozna situaciju, zabuna u kojoj je sudjelovao, ali nije bio tako hrabar i slobodan. Mentalitet i skrivene poruke, sigurnost u jezik i zavičaj koje se kreću pripovjedač i ono što otkriva, što ih otkriva. Dovoljno lokalno da bi bilo opće i zanimljivo, veselo na začudan i neočekivan način. Gorčina i osveta bili bi suvišni, međutim, pripovjedački obrat i zaključak, nužni su i dobro su došli. (Stanko Krnjić: Konop).

On je samo htio znati, ali sve se komplicira i priča se pretvara u niz prizora i slika, crnohumornih i očekivanih, skrivenih i otkrivenih, a vješto pisani dijalozi nadilaze ono što je već čitano i što je arhivirano, možda prešućeno. Od rodbine, obitelji, ljubavnica i susjeda do oporuke živi i kola usmena predaja i želja da se svi dokopaju onoga što im pripada i ne pripada, nikada im nije pripadalo. Dramatično i smiješno, žalosno i tugaljivo kao životni okoliš i oživljena fraza, parafraza, disonanca o mrtvima sve najbolje, a o živima, tek će se znati, tek se čita… (Jelena Pavičević Vukičević: O mrtvima sve najbolje).

Saga o piscu, o nepostojećem svijetu, fikcija i stvarnost, ono što nastaje od novogovora i prokazuje da je su transparentnost i dostupnost samo tragovi onoga što je postalo odsutno i nemoguće, ili rječ je o pisanju koje se na ruševinama mitova, želja i žudnji rastvara i gubi. Dovoljno, i više nego dovoljno, odnos čitatelja i njegova pisca, autora, umnožava se i mijenja, govoreći o njegovu usponu i padu, uspjehu i bijedi povratka, u bolnicu, u rodni grad, u zavičaj… Naravno, riječ je o svemu drugom, izgubljene vedute i zvijezde, početak su traženja jezika za ono što se čitalo i što se dogodilo. I sad je tu! (Nikolina Pavleković: Psi u šubarama).

Kratkoj je priči do obrata, do poante, do iznevjerenog očekivanja, ali se ona presvuče u drugo ruho i kao da stiže iz drugog žanra: od kriminalističkog romana, koji to nije, do malomišćanske komedije, koja to jest da joj nije do karaktera, likova i zabuna, koji nastaju i nestaju na pozornici života, na prostoru teksta. Parcela, čestica, kao mjesto zločina ili ćemo tek saznati, što bi trebalo znati o živima i mrtvima, ponekad. Uvjerljivo i kao persiflaža, prevara i istina o društvu i njegovim slikama i uvjerenjima, povoda je puno od gradnje do naivnosti, od smijeha do ciničnog uzdaha, do paklenog stroja u koji smo već uvučeni i ne gubimo nadu… (Marin Pelaić: Parcelizirana ispovijed).

Vječno pitanje grijeha, privlačnost zabranjenog, evo nas u kajkavskom jeziku koji skuplja i dio je rasutog tereta situacija i prizora, sve je ugođeno za monolog i ispovijed, ali se umnogome stvari kompliciraju i mijenjaju. Vječni Jožek i nezgode, kao iz serije o zločinu i kazni, ali se lakše podnosi i istrajava kad je lijepo i duhovito pisano, što nije jednostavno, naprotiv. (Slavica Sarkotić: Jožekof greh).

Ono što se dogodilo, ali i ono što izostaje, čini događaj, čini priču iz života, naravno, riječ je o nesporazumu koji je mogao ostati otključan, ali autoru je i čitatelju (možda) do istine, literarne i neliterarne. Zašto nam to rade, ili zašto su dobri prema nama, što ne znači da su takvi i prema drugima, ali na sreću priča je oslobođena zapovijedi o dobru i zlo: kratko i živo, ono što se dogodilo njima, oni su likovi, ali i nama koji čitamo, jest naša jedina neizvjesna stvarnost. Početak je čitanja, početak je otkrivanja: otkriveno i skriveno, kako se već tko snađe dok odlaze i napuštaju nas oni s kojima smo na trenutak bili zajedno! (Marica Žanetić Malenica: Kruh ispod peke).

Čestitam, čestitamo i radujem se, radujmo se!

Miroslav Mićanović

• Slijedeće >