Božica Brkan
Odojak
Sišao je s autoceste na izlazu kako mu je Doktorica rekla, gdje je putokaz za jedno pet-šest slavnih, uglavnom polusrušenih dvoraca i jedno pet-šest toplica kamo noga vre sama beži, pa je poslije naplatnih kućica ušao u kružni tok i na njemu izašao na drugom izlazu, pa se svrstao na lokalnu, nekad glavnu cestu, kao da se vraća. Jako dobar asfalt, pomislio je. Barem neka korist što su u nekoj od vlada dali ministra za ceste. Onda je ponovno ušao na kružni tok. Kružni su tokovi taman ušli u modu, pa su se lokalci utrkivali tko će ih postaviti više i gustije. Čak je tri ostavio iza sebe slijedeći jasne oznake. Onda su se i one prorijedile, što će im, kad su tu ionako doma. Uživao je u sočnome zelenilu, otvorio prozor da mu ulaze mirisi prirode, ranoga proljeća, sela.
Ljepote, pomislio je.
Sasvim je prigušio glazbu i prepustio se razgovoru, dijalogu, odnosno vođenju svoje Đurđe, kako je okrstio uvijek pouzdanu džipiesicu. Čak bi mogao reći, da ga je tko pitao, kako su u posve solidnome braku već godinama: nabavio ju je odmah otkad su k nama stigli prvi uređaji za navođenje u prometu. Kako je često poslom bio na putu, GPS mu je detektirao gdje je tristo metara lijevo skretanje zbog radova na putu, dvjesto metara desno skretanje za… Upoznaj domovinu da bi je više volio: izlet u puntarski Gupčev kraj, pa u rodni kraj odnosno rodno mjesto prvoga i jedinoga predsjednika Jugoslavije i onda prvoga predsjednika Hrvatske.
Lagano je nafrljio glazbu. Lokalni radio prekidao je, pa se posve gubio kako je krivudao, zavijao, cesticama, puteljcima, uspinjao se na breščiće i brdašca, pa se strmoglavo spuštao. Sad ti je sve to, do zadnje vikendice asfaltirano.
Baš je uživao u zimskom sumraku, koliko je mogao još neodljutivši se na majku koja je baš danas, baš danas kad je imao hrpu neodgodiva posla, organizirala već od ranog jutra klanje odojaka, da ne jedu više hranu uzaludno, da se ne zajedu, i prijevoz Gospođi Doktor na drugi kraj zemlje kako bi joj obiteljski skromno zahvalili za uspjelo očevo liječenje. Jedva su ga najprije uopće i nagovorili da ode na pregled. Kod njih na selu i danas se misli: ako ne treba rezati, što će ti doktor i bolnica? I k veterinaru se ide, ako se isplati.
Žena mu je lijepo rekla samo nek je sve dobro završilo, a, uostalom, neka bude zadovoljan jer ga je majka mogla uključiti i u samo klanje, a zna da ne može krv ni vidjeti, pa bi ga vjerojatno zapali precizniji poslovi poput brijanja dlaka koje nisu spažmali već vrućom vodom i lancima, a osobito njušku i uha, ako Doktorica bude htjela kuhati hladetinu. Svesrdno mu spočitnuvši akciju, uz neprikrivenu ironiju, žena mu je rekla kako bi mu posudila britvice kojima brije noge, jer njegov se stari još brije britvom, a on se, prije nego što je pustio bradu, brijao električnim brijaćim. Gillette je susretao samo u reklamama s nogometašima i ostalim sportašima. Dok se ujutro bude brijao, činit će mu se da mu se obraz zrcali praščevom njuškom. Svinja ko svinja, nasmije se i ne otvorivši usta.
Uz to, morali su biti zadovoljni, jer su se u roditeljskom dvorištu, uz Doktoričina, odmah poklali i odojci koje su prodali nekom birtijašu za ražanj te suseljanu koji je ženio sina. A jednoga su isporcionirali i za škrinju, malo roditeljima da im se nađe, makar je tati najstrože zabranjeno, a malo njima u grad, da – kao da glavnina od njih jedva da i jede meso a kamoli svinjetinu, makar i mladu – počaste prijatelje domaćim. I to šarom domaćom, dodao je stari ponosan što se nije odao hirovitim modama manjemasnih svjetskih, a ni starih vrlomasnih pasmina što su ih redovito slikali po televizijama. Nije htjela ni slušati, a kamoli čuti! Sisanac, cicanac, ekološki, toliko zdravohranjen da zdraviji ne može biti. Anđeli bi ga jeli, uzdahnula je majka, nježno lupkajući mladunče stare krmače po stražnjici kraj repića kako je znala odmila lupkati unučad.
Što nije, govorio je ženi, kad su već rasprodali sve potomstvo stare krmače, kako se to već radi i kako Bog zapovijeda, lijepo stavila novac u kuvertu, ne nužno plavu, za mito Gospođi Doktor. Mama mu je rastumačila kako je Gospođa Doktor baš željna domaćega i kako, jer nije od onih krvavih doktora, kirurga, kojima neizostavno donosi svaki pacijent, nego od ovih što liječe dušu, koji rijetko od pacijenata dobiju i bombonijericu ili pakiranje kave, a kamoli flašu viskija. Ljudi su ti takvi, tumačila mu je. Baš će se ona veseliti, krasna gospođa, uvjeravala je majka, a na to više nije stvarno imao što dodati. Iako je pomišljao i na nešto u naturi primjerenije, kulturnije poput slike, makar grafike, možda bona za odjeću ili vaučera za putovanje.
I onda su mu odojka, ko putar, k tome sa svim iznutricama i sputanoga kao da će primateljica odmah s njim u peć, zamotali u domaći stolnjak, koji je majka još u mladosti istkalana tkalačkome stanu svoje prabake kakav su već darivali zavičajnom muzeju, sve kako se to nekad radilo. Da Gospođi Doktor i to bude za uspomenu.
I tako je, dok se lagano mračilo, odojka vozio cestama i cesticama, putovima i puteljcima, uspinjao se i spuštao, zaokretao te lijevo te desno te… Đurđa ga je uobičajenim sonornim glasom, koji je u dugim samotnim vožnjama volio slušati i zbog čega je često i odabirao baš sporedne ceste, vodila i vodila križanjima i skretanjima, radovima na putu, besmislenim kružnim tokovima, zaustavljala ga je na pješačkim prijelazima usred ničega, kojima valjda nitko i nije prolazio i koji su mogli poslužiti jedino za polaganje vozačkoga.
Dok najednom, zanimljivo, iznenada nije ušutjela. Još joj se nikad nije dogodilo da bi ostala posve bez teksta.
Đurđo,Đurđice,zar i ti?Možda se samo resetira, pomislio je. Možda sam je zblesirao skrenuvši jedno križanje ranije? Možda je satelit zakazao, pomislio je skrušeno pogledavši u nebo na kojem su se sjajile i zvijezde. Nije se mogao sjetiti kad ih je toliko sjajnih vidio odjednom.
Prošao je još jedan kružni tok, pa drugi izlaz desno, pa onda prvo skretanje desno, pa dvaput lijevo. Nasmijao se sam sebi sjetivši se davnih izbora s plakatom leve iti ne. A onda se našao u slijepoj ulici. Zapravo, svjetla su mu se iznenada zabila u gustiš. U neprohodan višemetarski zid od kupina koje su još prošle godine obrasle vrbe, grabriće i još neko drveće, a njihov zagrljaj nije uništila ni duga zima.
Provjerio je Gospođu Doktor i zapisao je ponovno kamo i kuda, sve mu je ponovila, sve mu je još jednom strpljivo objasnila, on se ispričavao što je smeta u večernjem odmoru. To selo, pa ono, pa skretanje, pa još dva, pa onda…
Nekoga bi mogao pitati, ali nije u blizini bilo ni jedne kuće, nije prolazio ni jedan automobil. Niotkud ni jednoga svjetla. Tama – tama. Mrak – mrak. Nakanio se vratiti, ako treba, sve do autoceste pa isponova. Možda i Đurđa dođek sebi. Potrajalo je to. Ponovno se našao sam samcat u noći. Kamo god krenuo. Odluči ipak ponovno nazvati Doktoricu. Mobitel nije imao signala. Ponovno se vraćao. Druge mu nije ni bilo. Da je mogao, nazvao bi ženu, već zabrinutu, da ne brine, da će malo zakasniti, jer je potrajalo. A onda mu se već i mobitel ispraznio.
Vozio je i vozio. Osluškivao je kako motor radi, učinilo mu se da je i on proroktao. Sad se već pobojao da će ostati i bez benzina, jer je rezerva već počela zlokobno žmirkati. Tko bi mislio da će izvoziti toliko!? Napokon je ugledao ulična svjetla, ime nekog mjesta za koje je bio siguran da njime još nije prošao. A onda se i Đurđa vratila sama od sebe, ali već je bio ljut na nju i odlučio je voziti samo naprijed i naprijed. Pa nekamo mora doći.
Već je bio toliko gladan da mu se vrtjelo, ali ne uobičajeno, nego kao da mu pred očima frendovi s posla, s kojima se obično ogledao u pripremi hamburgera i sušija, majstorski okreću na ražnju, zacijelo na struju, ne pile ili janje nego odojka, već hrskave, sjajne, mirisne kožice i još ga zalijevaju pivom i premazuju umakom što se pri pečenju izlijao ispod životinje u veliki protvan. Samo bi ga trebao narezati na manje komade-zalogaje kao na njihovom novogodišnjem dočeku ili barem poslije košarke četvrtkom. Još možda samo malo mladoga luka, kao uz ćevape. Ne bi mu smetalo ni da smrdi po luku. Samo bi se trebalo usuglasiti kome da posluže glavu.
Nije ni pomislio da već ima toliko sati. Najvažnije mu je bilo naći benzinsku, da ne ostane nigdje, posve bespomoćan, kad je već dobrano zavozio i vrijednost praseta. Dobro da je mobitel krepao i da se nije mogao javiti ženi, jer bi mu ona bukvicu čitala otpočetka: i kako se uopće dao nagovoriti na tu svinjariju; i kad ga je već odlučio voziti, što odojka nije vozio živa, to bi tek bilo pravo domaće. Sve mu je to već i dvaput i triput izdeklamirala i prije nego što je krenuo.
A što sad ako mu se domaći pokvari ispružen tako u gepeku? Odlučio je ugasi i grijanje u kolima. Dobro da su noćne temperature bile jedva iznad ništice, kao u frižideru. Ionako u njihov doma ne bi ni stao, a bogme je odavno prerastao i svaku termo-torbu. Da su ga barem iz većega raskomadali, možda i nasolili, ali nisu htjeli, neka do Gospođe Doktor dođe cio. Običaj je običaj, rekao je i otac, a i žena mu se, kad već drukčije ne ide, baš priklonila tradiciji, baštini i sličnome tome. Šutio je znajući, otvori li samo usta, kamo će to odvesti.
Doma je stigao pred jutro. Mislio se tiho prošvercati, ali čim je ključeve ugurao u bravu, žena mu je širom otvorila vrata. Čekajući ga, očito nije mogla zaspati. Te pa gdje si dosad, te je li se nešto dogodilo, te što je rekla Gospođa Doktor... Te majci je, da ne brine, već rekla da je odojka isporučio i da Doktorica srdačno zahvaljuje.
Izgubio sam se, reče toliko izgubljeno da je žena ostala u šutnji.
Idem odspavati sat-dva, probudi me u pet, pa idem ponovno u isporuku životinje prije nego što Gospođa Doktor krene u bolnicu. Prije toga moram još detaljno proguglati trasu. I ne zaboravi javiti mojima na posao da ću zakasniti, dodao je, ali ne spominji prasca.
I prije nego što se odjeven ispružio na kauč, da odmah ujutro bude spreman, stavio je mobitel na punjenje i navio je sat ranom zorom. Tek kad krene usput će nazvati Gospođu Doktor da joj objasni da se noćas izgubio. Brinula je, reći će mu, jer je tako jednostavno naći, ali joj je bilo nezgodno zvati. Mislila je, dodat će, da je odustao. Ma gdje bi, reći će, on to čini baš s veseljem! Odojak zamotan u najfiniji bijeli, domaći stolnjak zadovoljno će se smiješiti kao za zajednički fotografiju. Ptičica!