Nada Mihoković-Kumrić

Tri gospodara

Kad je književnik Jure Frendić opazio da mu u uskom prolazu prema Cmroku, ususret dolazi Sven Novelić, poželio je da mu narastu krila kako bi se vinuo među golubove koji su nadlijetali grad.

Novelić je pak žalio što nema čarobni štapić da se pretvori u dim. Gore nebo, s obje strane trošni zid i, morali su se mimoići...

No ne tako davno, kao iskreni frendovi od pera, od mraka do zore, maštali su o prvoj knjizi. A onda su upoznali Doroteju Mrak. Inače, za mnoge – žena „mrak“ u svakom smislu. Na prvi pogled Doroteji su se obojica činili „mrak“ muškarci poželjni za suživot. Prijateljski duo postane trio do trenutka kad je Doroteja odvagnula prednosti i nedostatke jednoga i drugoga. S neodredivom nijansom, prvenstvo je dala Juri Frendiću jer joj se učinio „mrak“ partnerom u svakom smislu. Ali što žena posvadi, teško je i Bogu pomiriti.

I snove je u trenu raspršila okrutna stvarnost. Frendić je u braku ispao partner bez smisla. Dugo se Doroteja uvjeravala da je osjećaj vara. No nije bilo sumnje, u bračnoj zajednici bilo je svega više od partnerstva u svakom smislu. Jure Frendić malo-pomalo osposobljavao ju je za „mrak“ tajnicu u svakom smislu. Ipak se nadala da joj se pogrešno čini. Doroteja se, naime, doživljavala „mrak“ spisateljicom u svakom smislu.

Jedne večeri bili su dobro raspoloženi i iskreno se nakon treće čaše terana raspričala o svojim književničkim ambicijama. S oduševljenjem je otkrila da osmišljava seriju „mrak“ romana o muško-ženskoj „vibri“. Da, izrazila se upravo tako – o muško-ženskoj „vibri“. Ne o muško-ženskoj snošljivosti ili nesnošljivosti, ne o muško-ženskoj vezi ili ravnoteži, ne o muško-ženskom prilagođavanju ili neprilagođavanju, ne o vječnom trvenju i nadmetanju, ne o nepomirljivoj različitosti, ne o vječnoj međusobnoj osuđenosti ili ovisnosti, ne o ženama s Venere, a o muškarcima s Marsa, nego jednostavno o muško-ženskoj „vibri“ i vječnoj nadi da će zajedništvo i vječno trajati. Grohotom se nasmijao i odgovorio kako bi mu bilo draže da ona češće osjeti „vibru“ između sebe i štednjaka, jer je ionako već previše žena na kugli zemaljskoj uvjereno da originalno melje o muško-ženskoj „vibri“, što god to značilo. Dodao je da će muškarac i žena u svim drugim odnosima, osim fiziološkima, ostati vječno neprilagodljivi, ali sretno ili nesretno međuovisni u kokošinjcu života.

„Kokošinjcu života?!“ zgranuto je u sebi vrisnula, odšutjela uvredu i izjurila iz njegove radne sobe. Za petnaest minuta već je s dva kovčega i laptopom sjedila u taksiju. Osupnut Frendić nikome nije govorio o njezinom iznenadnom odlijetanju iz njegova stana, a i na sudu je potpisao sporazumni razvod. Nije se ni branio, ni opravdavao, tek pomislio: „Ah, te žene koje također otkriju spisateljski dar kad odvedu književnika pred oltar!“ Bio je naprosto uvjeren da će „mrak“ žena ponovno dolepršati svojemu „mrak“ eksmužiću. Ali ubrzo mu je pao mrak na oči kad je saznao da je Doroteja, uselila svojem drugom potencijalnom „mrak“ muškarcu, njegovom najboljem prijatelju Svenu Noveliću.

Nastavili su se družiti, no Frendić se držao rezervirano i pustio da Novelić sam progovori o vezi s Dorotejom. Kad ga je napokon „prijateljski“ obavijestio da su zajedno, samo je nezainteresirano odmahnuo rukom i više nisu o njoj razgovarali.

Zapravo je glumio nezainteresiranost. Malo-pomalo prestali su se posjećivati. Još su se neko vrijeme viđali na špici, a onda su se obostrano vješto mimoilazili, bolje reći zaobilazili. No diskretno su se nadzirali u poslu od kojega su obojica očekivala osobno ispunjenje i situiran život.

Već šest godina Doroteja se ne zove Mrak nego Novelić. Danas je Frendić pouzdano informiran da Doroteja doista piše seriju „mrak“ romana, premda nikako da ugledaju svjetlo dana ukoričeni, ne više o „muško-ženskoj vibri“ nego o „njih dvoje. Nehajno je odmahnuo rukom, uvjeren da samo nadobudno žvrlja još jednu feminističku, teško prohodnu trkeljušu. No žensko pismo je u modi

koliko god se muška pera rogušila. Frendić je također iz pouzdanog izvora

saznao da je Doroteja nedavno, vrlo bučno i javno, prevarila Novelića s nekim

biznismenom. I teatralno ga napustila, ali pouzdani izvor ne zna zašto. Još se mnogo indicija iz pouzdanog izvora činilo nepouzdanima. Novelić navodno odugovlači s razvodom, no pouzdani izvor nikako da sazna je li spin ili istina.

Frendića nije zanimalo zašto ga je ostavila. Jednostavno je uživao što ga je ostavila. „Nije valjda i on Dorotejin spisateljski dar pokušao pretvoriti u tajnički i redaktorski, a sebe okititi autorskim lovorikama?!“ Kako bilo, obojicu je snašla ista koža i to mu je dovoljno hranilo ego...

Jure Frendić se pomirio s neizbježnošću susreta i likovao: „Evo prilike da iz najpouzdanijeg izvora provjerim sve nepouzdanosti o Doroteji!“ Lice mu se gotovo rastopi od ljubaznosti i prvi pruži ruku. Sven Novelić također začuđujuće pristojno i ljubazno uzvrati pozdrav.

– Ej, gdje se skrivaš?! – znatiželjno klikne Frendić, pitajući se koliko je moguće neiskrenost zakamuflirati bojom i tonom glasa.

Novelić se nije ni trudio prikriti uvrijeđenost i grozničavo je razmišljao kako ga se riješiti. Primjedbu je osjetio i kao provokaciju, ali je s kiselim osmijehom hladnokrvno odgovorio da se samo nehotice mimoilaze. Sljedeću Frendićevu izjavno-upitnu rečenicu „Čujem da još pišeš?!“, Novelić je doživio više bezobraznom nego izazivajućom, ali nije planuo. Samopouzdano odgovori kako on pisac već jest, a Frendić se kao čudio jer mu ni oko, ni uho nisu primijetili da je nešto objavio.

Zapravo je peckao. Vrlo je pozorno pratio Novelićevu prisutnost u književnim vodama i zavidio mu! Već je objavio jedan roman i piše drugi, odnosno, naručili su mu drugi. Frendićevi feljtoni o staro-gradskim običajima, više povijesno nego literarno obojeni, nisu naišli na dovoljno zanimanje izdavača da bi završili ukoričeni. Pročitao ih je tu i tamo koji zaljubljenik starih kronika. Služili su mu samo kao odskočna daska za narudžbu novih feljtona. Romane su mu urednici s diskretnim osmijesima odbijali „do boljih vremena“, a on ih je skladištio u ladici, također „do boljih vremena“. „Hm! Za neke su pisce ovo itekako dobra vremena“, mislio je Frendić i s nadom lutao od kavane do kavane s uključenim diktafonom u džepu, opsjednut krilaticom da najbolje romane piše život. Izvirao je život i iz njegovih tekstova, ali onakav kakav bi trebao biti, a ne kakav zapravo jest. Novelićevi uradci više su zapinjali za oko kritici nego njegovi. Zagrezao je u koloplet zlobe i ljubomore.

– Imaš vremena za piće? – formalno protisne Novelić, ne očekujući da će

Frendić poziv prihvatiti.

„O čemu bi razgovarali? Više nismo prijatelji, privatno smo godinama na ratnoj nozi zbog jedne žene, a u poslu rivali.“ pomisli Frendić, ali zastane ispred vrata prvog kafića.

– Sreća tvoja da si je ti znogirao navrijeme! – izlane Novelić pljesnuvši bivšeg prijatelja po ramenu. Otvorivši vrata pustio je da Frendić uđe prvi. On se iznenadio što je, premda bezimeno, Novelić spomenuo Doroteju već u prvoj rečenici druženja. Zanio se i istog trena patetično izlanuo:

– Davno smo, stari moj, zaključili da žene nanose bol i uništavaju stvaralačke sposobnosti!

Sjeo je Noveliću nasuprot u boks u dnu kafića i ohrabrujuće ga pogledao kao u dobra stara vremena kad bi osjetio da ga nešto muči. Novelić je već trusio treću žesticu. Nakon kratke šutnje Frendiću nespretno izleti i radoznalost:

– I, kako je ona?

Spontano već zamućenih očiju Novelić odgovori:

– Trenutačno, s mojim blagoslovom, živi s nekim tko joj je omogućio život s karticom bez limita. Ti znaš da ja nisam neki zadrti staromodni tip. Ak' ide, dobro, ak' ne ide – ne ide, i svatko u svoju brzinu – odmahnuo je nehajno

rukom.

Frendić je pozorno slušao Novelićev hvalospjev o vlastitom stvaralačkom

potencijalu. Što li sve nije doznao!? Svaku temu pretvara u zlato, ma u

zvjezdanu prašinu! Nakon trenutka šutnje iz Novelića provali nova iskrenost:

– Ma zamisli ostavila me u trenutku kad sam osmišljavao Gospodara misli! To jest, osmišljavali smo zajednomoooju zamisao mooojega novog romana Gospodar mȋsli... Čovječe, ideje su joj se rojile kao muhe! Što smo se više približavali završetku, ja sam gubio nit! Jednog se dana iz njezinih umiljatih usta iskotrljao prijedlog o suautorstvu! Ludilo, čovječe! Što bi mislio urednik da sam nakon uspješnog prvijenca posegnuo za suautorstvom, i to sa ženom?! Vla-sti-tom že-nom!

– Ali, reko si... – realnije je stvari sagledavao Frendić.

– 'Si lud?! – podcikne Novelić zapiljivši se u njega. – Tako je izgledalo, ali ideja je moja. Moooja! – upre prst u svoja prsa. – Poenta mi se posložila istog trena kad je škljocnula bravom na kovčegu! Doslovno je odmaglila, sa sinopsisom romana u svojem laptopu kao pljaškaš banke s lovom.

– Čijega točno romana?! – blene Frendić u njega, ali Novelić ne odgovori na pitanje nego nastavi svoju misao:

– Ona bi ga nazvala Gospodar riječi i završila drugačije.

– Svejedno zove li se Gospodar riječi ili Gospodar mȋsli? Mȋsli gospodare riječima, a riječi mislima. Mȋsli postaju riječi, a riječi rađaju mȋsli – imao je potrebu Frendić komentirati stvaranje teksta na svoj način no Novelić je nastavio u svojem elementu:

– Trenutno je najbitnije da ja slikovito gospodarim idejama svojega

romana. Svojim Gospodarom mȋsli! Vrtlog riječi vri i zri… Rađa se remek djelo! Poglavlja su već u glavi posložena kao bankovni pretinci. Samo čekam posljednji klik!

– Klik za zajednički roman!? – Pokušao je Frendić loviti konce.

– Sada će biti samo moj. Gospodar mooojih mȋsli! Zainat ću ga nazvati i

završiti kako ja želim!

Frendić se snebivao, ali i divio Novelićevoj samouvjerenosti. Pomisli:

„Hm, imati roman u glavi, a ne istresti ga istog trena u računalo?!“

– Navali! – klikne. – Ono što se munjevito ne zapiše, munjevito nepovratno i nestaje! Svi pisci su toga svjesni.

– Ali se pojavljuje u novom ruhu – ozareno će Novelić upirući desni kažiprst u čelo. – Obogaćeno. Taj trenutak mi se upravo događa! Susret sa starim prijateljem – kažiprst je tada upro u njega – ražestio je inspiraciju! To, stari, to! Tko šiša Doroteju? Što te nisam prije sreo da mi poslovne pretince u glavi posložiš, a osjećajne počistiš?!

Novelić se odvažno osmjehnuo, iskapio čašu do dna i otvorio Frendiću dušu. Doroteja je bila njegova muza. Razumjela ga je i poticajno utjecala na njegovo stvaralaštvo! Osmišljavala je njegove ideje i pronalazila prave riječi. Njezin odlazak ga je paralizirao. Razvodnio mu pamet. Kastrirao kreativnost. Jadao se kao frustrirani tinejdžer...

Navečer, umjesto da sjeda za radni stol, luta ulicama i usput u nekom bistrou ispire mozak žesticama, ne bi li roman napokon „isplivao“ u misli, spreman za računalo. Nakon nekoliko čašica čita ga u glavi, redak po redak, stranice se nižu. Hitro grabi kući, sjeća se da je ušao, ali sutradan se budi na podu, obučen i svjestan da opet nije ni slova utipkao. Uzdah, trenutak šutnje, nova čašica naiskap i...

Novelić je svoju nekreativnost branio parafraziranjem Platona. U trenutku Dorotejina odlaska izgubio je umijeće pisanja i nije odgovoran što tekst nije zapisao. Nakon nekoliko novih čašica stari su prijatelji ubili filozofski duh rasprave i zabrazdili u ljudsko raspredanje o pravu čovjeka na pogrešku. Sven je prizvao u pomoć latinsku poslovicu Errare humanum est, a Jure je grozničavo branio stajalište da čovjek u određenim djelatnostima ne smije griješiti.

Frendić je upitao bi li pogriješio i onaj tko bi prepisao tekst iz tuđe glave

kad bi, kojim slučajem, mogao čitati tuđe misli? U trenutku bilježenja tuđih

misli pretvorio bi se u prepisivača, zanatliju, a ne u pisca, umjetnika pisane

riječi, mislio je Novelić. Ali etički… S grčem na licu uhvati se za glavu i

protisne da će mu Gospodar mȋsli raznijeti mozak.

I jezik mu je postao neposlušan. Samo da s-s-slisti još koju kap za

k-k-koncentraciju...

No, umjesto ljekovitoga duplog, Novelić je, na Frendićevo nuđenje, iskapio četiri i prestao biti gospodar svojih misli i postupaka. Ustao je od šanka i zateturao. Frendić mu pomogne sjesti za stol.

– Stari, s-s-sazrela je struk-k-ktura, poglavlja, likovi. Tekst u glavi b-buja kao rijeka nakon p-proloma oblaka. Moram... – Stane grozničavo prevrtati po džepovima. – K vragu, dddiktafon je u drugom kaputu!

– Posudit ću ti svoj – reče Frendić i stavi ga pred njega.

– Ak' ti se ne žuri, mo'š slušat i reć' kak' zvuči. Ko u dddobra ssstara vre-mmmena. Bez Doroteje, opet frendovi, ha?

– Naravno! – promrmlja Frendić u bradu.

Slušao je i slušao i zavidio Noveliću na erupciji kreativnosti. Sve bi dao da ju je metodom spojenih posuda mogao pretočiti u svoju glavu... Na rastanku su si čvrsto stisli ruke. Frendić je pozvao taksi.

Sutradan oko podneva, Sven Novelić probudio se u krevetu s osjećajem da ga je pregazio gusjeničar. Ležao je obučen. Sljepljen za odjeću. U glavi kao da mu se sklupčao jež. Duž zrake sunca koja je prepolovila neurednu sobu titrala su zrnca prašine. Odjednom mu se u mislima složio mozaik od prethodne večeri. „Nisam li ja cijelu noć nekome diktirao tekst?“ sine mu. „Doroteji? Ne, diktirao

sam ga u diktafon. Ah, da, sad se sjećam! Frendić...“

Ustao je i oteturao do pisaćeg stola. „Gdje sam zametnuo vražji

diktafon?“ Umjesto ježevih bodlji mozak su mu sada razdirali bubnjevi. Sumanuto je počeo prevrtati džepove. „Evo ga! Cijeli svijet će živjet s mojim Gospodarom mȋsli, njegovim idealima i po njegovim pravilima. Kad ga

objavim, Dorotejica će na koljenima dopuzati natrag i do neba se ispričavat za

pogrešnu procjenu mojega dara!“

Upalio je računalo, otvorio novi file i uključio diktafon. Međutim, iz

diktafona muk! Pokuša ponovno. Opet muk. Ustane. Uzhodao se po sobi.

Odjednom mu se u glavi zavrtjelo. Izgubio je ravnotežu. Kad je čelom udario o pod, pred očima mu bljesne kako mu Frendić na odlasku iz bistroa pruža diktafon... Dovukao se do kreveta. U glavi košmar.Nije mogao razlučiti hvata li ga san ili gubi svijet. Zatim je uronio u potpuni mrak.

Probudio se kasno poslijepodne odmoren, pun energije, obnovljen, kao restauriran. Rečenice su navirale kao plima. Protegnuo se. Sjeo je za tipkovnicu i u jednom dahu Gospodar mȋsli našao se u računalu.

Gospodar ideja?! – u čudu će urednik kad je za nekoliko dana Jure

Frendić pred njega stavio svoj novi roman. – Ovo mi je treći gospodar u tjedan dana!

Frendić je zanijemio. Panika u žilama. Gutao je slinu. Bilo je pitanje trenutka kad će njegovo oznojeno čelo odati da nešto skriva. No urednik je smireno nastavio:

– Pročitao sam novi Novelićev roman – Gospodar mȋsli, a upravo čitam Noveličkin roman Gospodar riječi – zastao je i motrio Frendićevu mramornu figuru kako šuti i izbjegava njegov pogled. Slavodobitno, razigranim rukama i dvojbenim glasom doda: – Ta vaša Dorotejica... Službeno još uvijek Novelićeva žena. – Osmjehnuo se i naoko mirnom Frendiću uvlačio u bezličan i dalje spušten pogled.

Spoznaja da urednik sluti istinu, Juru Frendića dodatno je paralizirala. Iako ga je greblo u grlu, hladnokrvno je odglumio začudnost. No u jednom trenutku zadrhti mu desna, pa lijeva jagodica što ne pobjegne uredniku. Naglo ustane, pogleda na sat te reče da ima drugi dogovor i pruži uredniku ruku. Nakon kratke šutnje on je prihvati i obeća da će i njegov tekst vrlo brzo

pročitati.

Sljedećih dana Frendić nikoga nije zvao, ali se trzao na svaki zvuk

svojega mobitela i telefona. Šutnja je katkad najbolja obrana, otvara put katarzi i

suočenju sa samim sobom.

– Frendiću, ništa ne razumijem! – zdvojno je zvučao urednikov glas u mobitelu nakon nekoliko dana. – Dorotejin Gospodar riječi se gotovo u dlaku podudara s tvojim Gospodarom ideja, samo drugačije završava.

Urednik je na tren zašutio dajući Frendiću mogućnost za riječ. Međutim, on kao da je s druge strane slušalice zamro.

– Drugačije završava?! – nakon nekoliko trenutaka da dobije na vremenu, ipak ponovi završetak rečenice.

– Danima razmišljam o vaša tri gospodara! – doda urednik. – Neke riječi, mȋsli i ideje su vam iste. Pazi, nisu vam iste na različit način, nego su iste na isti način! I-den-ti-čne! Kao da ste tekstove stvarali zajedno. Međutim, znam da ti više nisi s Dorotejom, Doroteja više nije s Novelićem, on više ne razgovara s tobom, ti više ne razgovaraš s njim. – Opet je trenutkom šutnje dao Frendiću mogućnost da iznese svoje mišljenje. No s druge strane veze čuo se samo muk, pa je urednik nastavio: – Doduše, moguće je da se slične ideje rode u različitim glavama. Ali, sasvim iste, mmm...! – urednik je opet zašutio, a kako je šutio i Frendić, mrtav-hladan doda:

– No ako bolje razmislim, u trenutku kad slika i zvuk više gospodare svijetom od riječi, naslov Gospodar riječi nadobudnije zvuči, ali ideje i mȋsli

ipak gospodare riječima... Palo mi je na pamet da od vas napravim spisateljski trio i da pokušate napisati jedan jedini roman s naslovom Tri gospodara.

Frendić je prestao disati. S jedne i druge strane slušalice nastane muk.

Tišina i šutnja su uvijek svjedoci pomirenja, priznanja ili nemoći. Osjetio je da

urednik uživa u igri živaca, a on se usmrdio od šutnje.

– Ali, ipak bih najprije u četiri oka porazgovarao o tvojem Gospodaru

ideja – ležerno je izgovorio urednik. – Možeš li odmah navratiti do mene.

Ionako je bio spreman za izlazak.

„Osim slutnje, urednik nema opipljivih dokaza za krađu. Niti će o tome govoriti Doroteji ili Svenu. A ja valjda neću svako malo nalijetati na njih u uskom prolazu! Uostalom, svi veliki autori i vrhunski su plagijatori, urednik to dobro zna. Samo istost treba dobro upakirati. Zato me i zove... Ma nije mi sva ta blamaža ni trebala! Kriza je bila ljekovita, kreativnost se rasplamsala! Već sam u glavi preradio roman na svoj način.“

Ohrabrem i s vjerom u svojega Gospodara ideja, bez oklijevanja pokucao je na urednikova vrata. Kad ih je otvorio u redakciji su već sjedili Sven i Doroteja.

– Uđi, samo još tebe čekamo! – rekao je urednik i pokazao na stolac desno od Doroteje koji je bio slobodan, a Jure Frendić je odjednom oklijevao...

Šifra: Gospodar