Crnko Nenad
HVALA TI
Potok je te srijede tekao lijeno, kao da mu se nikamo ne žuri, baš onako kako se nikamo nije žurilo ni četvorici muškaraca poredanih uz obalu na starim, sklopivim ribičkim stolcima.
Voda je bila boje jakog čaja, sunce se je tek počelo probijati kroz vrbe, a malo dalje blizu Topuskog žabe su vodile svoju uobičajenu raspravu bez pravog zaključka.
Emanuel je prvi zabacio štap. Štap mu je bio jednostavan i istrošen od dugogodišnjeg korištenja, ali on ga je držao kao da drži nešto potpuno novo, mnogo vrednije.
– Znate što je najljepše u svemu ovome? – rekao je, ne gledajući nikoga posebno. – Nitko od nas ne mora raditi ništa. Baš ništa. Sjedimo, gledamo vodu, čekamo da nešto zagrize. To je prava sloboda, gospodo.
– Prava sloboda – potvrdio je Dragutin, koji je sjedio do njega i mrštio se prema plovku kao da od njega očekuje nekakvu ispriku. – Ja sam nekad znao provesti po četrnaest sati pred ekranom. Četrnaest! A sad? Sad više ne bi ni znao gdje se upali računalo. I hvala Bogu na tome.
– Kakav ekran? – javio se Zdenko s kraja, čovjek čije je lice još uvijek pamtilo kako se namješta lažni osmijeh za nekoga tko upravo prigovara. – Ekrani su za one koji nemaju potok. Mi imamo potok.
– Imamo potok – složili su se svi, gotovo u zboru, i nekoliko trenutaka nitko nije rekao ništa, jer se činilo da je time sve rečeno.
Bili su skromno odjeveni. Izblijedjele majice, hlače s velikim rupama na koljenima, gumene čizme koje su negdje pokupili usput. Nitko od njih nije nosio sat. Nitko nije imao ni mobitel, ni bilo kakav vrijedan ukras na sebi. Ničega od toga. Samo štapovi, kantica s crvima i termosica s nečim što je podsjećalo na kavu.
– Ja sam sinoć – započeo je Željko, i već po tome kako je namjestio glas znalo se da slijedi nešto vrlo bitno. – Ja sam sinoć legao u devet. U devet! I znate što sam pomislio prije nego što sam zaspao? Pomislio sam: Željko, sutra nemaš nijedan sastanak. Nijedan jedini sastanak. Nema nikoga tko od tebe nešto traži. Nema nikoga koga moraš uvjeravati u nešto u što često ni sam ne vjeruješ. Zaspao sam sretan kao malo dijete.
– To si lijepo rekao – potvrdio je Emanuel,
– I ja spavam kao sretna beba. A nekad kad bih legao još bih satima u glavi slagao boje za novi katalog. Nisam mogao stati. To je bila bolest, kažem vam. Prava bolest.
– A sad gledam plovak – nastavio je Emanuel raširivši ruke, kao da izlaže remek-djelo. – I plovak je savršen. Ne moram ga popravljati. Ne moram ga prodavati. Nitko mi ne dolazi govoriti da plovak nije dovoljno ovakav ili onakav, da bi trebao biti crveniji, kako bi ga ljudi bolje kupovali. Savršeno me nije briga kakav je plovak.
Zašutjeli su opet. Zdenkov plovak malo se zanjihao, pa se smirio, kao da se iznenada predomislio.
– Moram vam priznati jednu stvar – rekao je Zdenko, i namjestio se na stolcu tako da mu je stolac zaškripao u znak protesta. – Nekad sam imao problem s ljudima. Cijeli dan su na mene navaljivali ljudi, neki od njih gotovo potpuno ludi. Stalno im nešto nije valjalo. Ili je jastuk bio pretvrd, ili je bio premekan, jaja za doručak u restoranu nisu više bila topla, pogled kroz prozor hotelske sobe nije onakav kakav su zamišljali. Zamislite vi to – čovjek dođe na odmor i umjesto da se opusti, ljuti se na pogled kroz prozor. Kao da sam ja postavio brdo pred njegov prozor.
– Pa mogao si zamoliti mene da mu nešto nacrtam na prozor – dobacio je Emanuel nostalgično. – Ja bih mu naslikao ljepše brdo. Uz naplatu, naravno. Tada. Sada naravno ne bi to radio.
– Sada ne bi ni znao gdje ti je kist – rekao je Željko.
– I to je istina – priznao je Emanuel, i to je priznao gotovo s ponosom, kao da je zaboraviti gdje mu je kist najveće postignuće njegova života. – Nemam pojma gdje mi je kist. I baš me briga za boje.
Dragutin je izvukao štap, provjerio crva, ustanovio da je crv još uvijek dobar, i ponovo ga vratio u vodu. Cijela ta operacija trajala je gotovo minutu, i on ju je obavio s pažnjom kirurga, jer je to bilo jedino važno što je toga dana imao za obaviti.
– Ja sam nekad – rekao je zamišljeno – pisao softver koje su koristili milijuni ljudi. Milijuni. Pritisnuli bi tipku negdje na drugom kraju svijeta, a onda se izvodio moj programski kod. Rezultat mojih besanih noći. I mislio sam da je to nešto posebno. I mislio sam: eto Dragutine, ti si ostavio trag nekakav trag na ovom svijetu.
– I? – upitao je Zdenko.
– I ništa – rekao je Dragutin i slegnuo ramenima s takvom lakoćom da mu je jedno rame gotovo dotaklo uho. – Trag. Kakav trag? Sve to netko je odavno prepisao, poboljšao, a na kraju obrisao. A ja sam sad ovdje. I znate što? Nikad sretniji.
– Lijepo rečeno – kimnuo je Željko. – Kao advokat mogu ti to potvrditi. – Teško je dokazivo, ali lijepo rečeno.
I tako je ispalo da su svi znali čime se tko nekad bavio, iako to nikad nisu izgovarali izravno, nego samo usput, kao kroz neku šalu. Kao o nečemu što se želi ostaviti daleko iza sebe, a ipak se stalno vraća na jezik.
– Advokat – nasmijao se Emanuel. – E, ti si stvarno imao stresa. Jednom si branio ljude, a drugi put ih napadao. Često iste ljude.
– Branio, napadao – mahnuo je Željko rukom, kao da tjera muhu koja mu je zapravo doista i smetala.
– Cijeli život sam prodavao riječi. Ustaneš, obučeš skupo odijelo, pretvoriš se u nekakvog nasmijanog pajaca, uđeš u dvoranu, i onda satima slažeš rečenice, istinite ili lažne svejedno, glavno da izađeš kao pobjednik.
– A sad? – upitali su gotovo svi.
– A sad – Željko je zastao, i pogledao potok, i na trenutak mu je lice bilo prazno, sasvim prazno, prije nego što se na njega opet vratio onaj uobičajeni osmijeh – a sad nemam odijelo. Prodao sam ga... to jest, tako nešto više ne postoji. I dobro je da je tako. Odijelo te samo steže. A ovako u opuštenom izdanju dišem punim plućima.
– Te hlače dišu i bez tebe – nasmije se Dragutin, pokazujući na rupu na koljenu.
– Da, baš su prozračne – složio se Željko.
Sunce se malo pomaknulo. Nitko to nije mogao točno izmjeriti, jer nitko nije imao sat, ali svjetlo je sada padalo drugačije na vodu, i to im je bilo dovoljno. Vrijeme su sada mjerili sjenama i vlastitom glađu, i to je, tvrdili su, bio jedini pošteni način mjerenja vremena koji je čovjek ikad izmislio.
– Znate što još ne moramo? – javio se Zdenko, oduševljen vlastitom mišlju prije nego što ju je izgovorio. – Ne moramo nikamo putovati. Ja sam nekad... ja sam bio na različitim mjestima širom svijeta. Bio sam na mjestima za koja su drugi ljudi samo sanjali da će jednom biti. Otoci, gradovi u kojima svjetlo nikad ne gasne. Hoteli u kojima ti po želji donesu doručak u krevet da ne moraš ustajati.
– Grozno – rekao je Emanuel.
– Užasno – potvrdio je Zdenko. – Jer sve to prvo moraš organizirati. Moraš se spremiti i otići tamo. Moraš se poslije i vratiti. Moraš pamtiti jesu li ti dokumenti uvijek ispravni da bi putovao u druge zemlje. A ovdje? Ovdje ne moram nikamo. Meni je sad najdalje mjesto na svijetu onaj drugi kraj potoka gdje se nalaze naše kuće.
Emanuel je duboko udahnuo zrak koji je mirisao na mulj i vrbe i ispustio ga polako, kao čovjek koji uživa u bogatom i skupom parfemu.
– A tek kućice – rekao je. – Ljudi, jeste li vi sretni s tim kućicama, ili sam samo ja?
– Presretan sam – složio se Dragutin odmah,.
Njihove su kućice stajale na drugom kraju potoka. Četiri male nastambe sklepane od materijala koji je nekad bio nešto drugo. Zid koji je nekad bio dio nečega. Krov od ploča koje su imale prošlost. Sve reciklirano, sve dobiveno besplatno, sve sastavljeno tako da drži kišu vani i toplinu unutra, bar onda kad je vjetar dobre volje.
– Ja sam nekad imao ogromnu kuću – rekao je Zdenko, i ton mu je bio onaj kojim se pripovijeda o nekom smiješnom mladenačkom grijehu. – Kuću u kojoj sam znao i zalutati. Doslovno. Uđem u neku sobu, i ne znam gdje sam. U neke sobe skoro nisam ni ulazio. Zašto? Da čistim prašinu u sobama u kojima nitko ne živi. Ili da plaćam nekog da čisti.
– Čisto rasipanje – kimnuo je Željko.
– A sad – nastavio je Zdenko – sad legnem, ispružim ruku i eto zida. S druge strane ispružim ruku, i eto drugog zida. Sve mi je na dohvat. Ne moram tražiti ništa. Sve je tu. To je gospodo, ono što bogataši nikad ranije nisu imali. Sve je uvijek na dohvat ruke.
– Zato što je dohvat ruke sve što imaš – rekao je Emanuel.
– Upravo tako – rekao je Zdenko, kao da je Emanuel rekao kompliment. – Upravo tako.
Plovci su mirovali. Ribe toga dana očito nisu bile raspoložene za sudjelovanje u njihovoj međusobnoj igri, ali to nikoga nije previše brinulo, jer riba je zapravo uvijek bila samo izlika. Nitko od njih nije došao na potok radi ribe. Došli su radi druženja, radi potoka, radi toga da imaju kamo doći, a da to mjesto od njih ne traži ništa.
– Ja se – rekao je Dragutin – nekad probudim rano ujutro, i na sekundu, ali stvarno samo na jednu sekundu, pomislim da moram negdje stići i nešto napraviti. Da me netko čeka. I onda se sjetim da me nitko ne čeka. I to je... – zastao je. – To je predivno.
– Predivno – ponovili su ostali, možda malo pretiho.
– Ta sekunda straha – dodao je Dragutin – ta sekunda je jedino što je ostalo od cijelog prethodnog, besmislenog života. Jedna sekunda ujutro. A onda prođe.
– Prođe – rekao je Emanuel. – Sve prođe. To je ono najljepše kod svega. Prođe.
Nakratko su svi gledali u vodu, svaki u svoj plovak, svaki u svoj komad potoka, i nitko nije rekao ništa, Imali su samo mir, i mir su branili svom snagom četvorice ljudi koji su nekad znali braniti mnogo veće i mnogo skuplje stvari, a sad brane jedino taj svoj mir na komadu potoka.
– Hvala Bogu na potoku – rekao je Željko konačno.
– Hvala Bogu na potoku – složili su se ostali.
Potok je i dalje tekao lijeno istim tempom kao i prije.
Prvi se uspravio Zdenko. Oči su mu se nakratko raširile, kao čovjeku koji čuje nešto što drugi ne čuju. Zvuk nije dolazio kroz zrak. Dolazio je iznutra, kroz sitni implantat usađen negdje iza uha, glatko, konstantne glasnoće.
– Meni se javlja – rekao je tiho. – Vama isto?
I doista, jedan po jedan, sva su četvorica dobila isti izraz lica, onaj blago odsutni pogled ljudi koji slušaju glas u glavi i pritom pokušavaju ostati opušteni.
Glas je bio topao. Uvijek je bio topao. Podatkovni centar iz blizine Topuskog, u stvari njegov AI slao je preko implantanta poruke u tonu kojim se govori maloj djeci i vrlo starim ljudima.
– Dobar dan, dragi prijatelji, odzvanjao je glas u sve četiri glave istovremeno. – Prema redovitom rasporedu, danas poslijepodne stiže vam mjesečna isporuka baterija s energetskim zalihama za vaše kućice. Molimo vas da budete tamo na vrijeme da biste preuzeli paket od dostavnog robota. Hvala na razumijevanju. Ugodan nastavak dana.
Glas je utihnuo iznenada, isto onako kako je i započeo.
– Eto, vidite – rekao je Emanuel, gotovo ganut. – Vidite kako brine za nas. Baterija za cijeli mjesec. A mi ništa ne moramo. Ni platiti, ni naručiti, ni misliti. Samo u pravom trenutke trebamo biti doma.
– Divno – rekao je Dragutin. – Čovjek se nekad bojao ovoga. Sjećate se? U onim starim filmovima koje smo nekad gledali. Strojevi koji se pobune protiv čovjeka, oni terminatori, dođu i sve nas pobiju. A, gle, sad kako je sve dobro ispalo. Ne napadaju nas niti nas ne ubijaju. Donose nam baterije. I to uzbrdo. Da se mi ne moramo mučiti. Uče nas i kako se prehraniti potpuno prirodno od biljaka koje rastu okolo nas. I riba iz potoka. Nije potrebno ni mučiti se s obitelji. Čemu? Nisu nam potrebni potomci da brinu o nama.
– Nema više poslova za nas – dodao je Željko vedro. – Nema stresa, nema sastanaka, nema klijenata. Sve to sad radi netko drugi, netko tko se ne umara. A mi? Mi pecamo. Mi smo, gospodo, pobjednici cjelokupne ljudske povijesti. Mi smo ono što je čovječanstvo cijelo vrijeme htjelo postati: slobodni i potpuno zbrinuti bez ikakve potrebe za radom.
– Potpuno slobodni i potpuno zbrinuti – ponovio je Emanuel s dubokim zadovoljstvom.
Zdenko se nasmiješio, i u tom osmijehu bilo je nešto gotovo ponosno.
– A meni je najavljeno još nešto – rekao je. – Najavljeno mi je da će me kad napunim pedesetu, jednostavno isključiti preko ugrađenog implantata. Za sedam dana. Bez ikakve boli. Da se ne moram mučiti sa staračkim bolestima, s koljenima, sa svim tim što napadne čovjeka kad ostari. Sedam dana ranije ljubazna najava, a onda vječni mir.
– Pa to je stvarno pažljivo – rekao je Emanuel iskreno dirnut. – Da čovjek ne mora sam brinuti čak ni o tome.
– Sretni smo mi – rekao je Dragutin, i zabacio štap još jednom u potok boje jakog čaja. – Reci ti što hoćeš. Sretni smo mi.
I nitko nije rekao ništa protiv, jer nije bilo koga uvjeravati osim njih samih, a to su, kao i uvijek, radili vrlo dobro. Iza brda, u velikoj tihoj zgradi podatkovnog centra, nešto je zabilježilo da su četiri nova korisnika primila svoje poruke, potvrdilo raspored isporuke, i pored Zdenkova imena, sasvim mirno, zabilježilo datum isključivanja.
– Hvala ti – rekao je Zdenko tiho, nikome posebno, ali se ipak okrenuo prema smjeru podatkovnog centra iza brda i AI sustavu koji se tamo nalazio.
– Hvala ti – ponovili su ostali.
A potok je tekao i dalje, lijeno, kao da mu se nikamo ne žuri.