Ivana Belošević
UVIJEK ISTA PRIČA
Kod nas se na obiteljskim okupljanjima uvijek priča ista priča. I priča ju Marko.
Pa kad se svi međusobno ispozdravljamo, svatko odgovori na svoj set neugodnih pitanja iz obiteljske riznice, poput „kad će muž“, „kako ide biznis“, „šta je s onim ispitom“ ili „kad će treće“, nakon reda bliskofamilijarnih provokacija praćenih redovima prejedanja i neumjesnih šala, u jednom trenutku, obavezno se iz mase začuje kao pucanj:
– Joj, daj onu s putovnicama!
Rečenica kao laser prolazi kroz sav žamor za stolom, kad su već svima želuci krcati poput indijskih lokalnih autobusa, onih na koje se ljudi skupljaju kao mravi na komadić kruha. Uslijedi onda red neuspješnog negodovanja.
– Joj, ne opet… svake godine…
– Nema veze, tu su Luka i Ksenija, oni tu priču još nisu čuli!
– Znamo već sve napamet!
– 'Ajde, Mac! Pričaj!
Nakon kratkog nagovaranja i podrške sveopće mase sastavljene od dvadesetak članova najbliže rodbine najraznovrsnije dobi, moj brat Marko, mladić u kasnim tridesetima, kojeg na obiteljskim okupljanjima idu opaske „ima l' kak'a mala“ i „šta će ti ta brada, izgledaš k'o četnički vojvoda“… dakle, Marko odloži piće na stol i krene pričati priču.
– Znači, bio je vikend – započne Marko, a žamor se polako rastopi u tišinu.
– Seka Ivana (op. a. autorica) je bila mala, 10-11 godina, bratić Matheo tu negdje kao i Ivana, ja sam imao nekih 15-16.
– Joooj, Isuse dobri… Znamo!
Čuje se iz mase kroz još pokoji podrig i lupanje tanjura.
– Ššš, pusti ga da priča!
Uglavnom – nastavi Marko – mama je rekla da se ide u Bosnu kod bake i djeda, njezinih roditelja, dakle u Domaljevac. Tata, već unaprijed iznerviran, krene brojati mami.
– Marija, samo nemoj da bude k'o zadnji put. Ja ne idem ako ćemo opet sve navrat-nanos! Pa se vi vozite kako znate! Ako idemo, idemo k'o normalni ljudi, rano ujutro, provjerimo sve papire, svi idu pišat' prije puta da ne stajemo svakih 5 minuta i to je to.
– Joj, Štef… Ne sekiraj se – kaže mama.
Naravno da se sekirao. Pokazat će se – s razlogom.
*
Sljedeće se jutro budimo, mama je sve spakirala, tata je na nogama, pije se kava. Matheo i Ivana u polusnu jedu doručak.
Stvari su u našem žutom Renaultu Cliju. Manje-više, spremni smo za put. Tati se u pogledu vidi da sluti nevolju. Nešto mu je to sve… mirno. Premirno. Zatišje pred buru. Mama, naprotiv, ubrzano hoda i na jedvite jade pronalazi traženu jaknu i milost za susjede. Milost se u Bosni zove poklon koji donosiš gostima.
Krećemo iz Kutine za Bosnu. Matheo, Ivana i ja sjedimo iza, mama i tata su naprijed. Prolazimo naplatne kuće, vozimo se dobrih sat vremena, kad se odjednom začuje prestravljeni udah mame:
– HIIIIIIIIIIIIIIIIIIII!!
– Znao sam, evo ga… Evo ga! – govori tata.
– Štef!! Pa meni je istekla putovnica!
– Oooo… Je l' ti to mene zajebavaš?!?!
Tati je već vidno podne, ovo je točno ono čega se bojao.
– Nema veze, tu mi je osobna, možemo u Bosnu s osobnom. Nemoj se odma' sekirat'.
Mama gurne ruku u torbu, vadi novčanik, vadi osobnu… Kadli uslijedi za oktavu viši:
– HIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII!!!!
– OOOO šta je sad, jebemu sveca da mu jebem!!!??? – pita tata, vidno nasekiran.
– Pa meni je istekla i osobna!!!
– Dobro… Ništa! Ja sad na prvom izlazu skrećem i vraćamo se doma! Znao sam, znao sam, cijelo vrijeme govorim!
– Ma ne idemo sad nazad, pa tako smo daleko došli, svi nas već čekaju! Pa objasnit ću ja na granici, možda budu ljudi normalni pa nas puste – rezonira mama.
– Ja na granicu ne idem! Taman posla da se sramotimo, plus da vozim još sat vremena pa da nas okrenu nazad i još da kaznu dobijemo! Ja ne idem!
Ipak, mamine metode persuazije bile su velike. Nekako je umirila uzburkano more tatinih živaca i uspjela ga uvjeriti da su to Bosanci, pa oni su, kao, nonšalantni na granici i sve će biti ok.
– Pa ne idemo u Kolumbiju, nego u Bosnu, smiri se! – rekla je.
Od tog trena na dalje, radio je bio stišan, a jedina muzika koju smo mogli slušati bilo je tatino mumljanje psovki sebi u bradu.
– Da ti j… pas mater… a znao sam..
Tog se dana, nastavio je Marko, činilo da živčanost ima okus i miris.
Matheo i Ivana igrali su igrice, ja sam bio tampon zona između mame i tate, a onda se počeo bližiti naš Dan D. Bližila se granica.
– E sad, Bog nek' nam je u pomoći – rekla je mama.
Tata je samo još jednom skinuo Titu i Hitlera i sve svece pa utihnuo.
Samo nekoliko auta je ispred nas. A mi… Mi ne znamo je l' se nadamo da ćemo na redu biti što prije ili što kasnije. Tata i dalje razmatra opciju vraćanja. Ali nema više nazad. Šta je bilo – bilo je.
Stižemo na red. Trenutak istine.
*
– Dobar dan, molim vas putovnice i osobne – kaže gospodin policajac.
– Može, nema problema – govori tata, još se jednom okrene prema mami, stisne usne i kimne glavom kao da govori – sunce li ti tvoje.
Prva na inspekciju ide mamina osobna.
– Gospođo! Pa vama je osobna iskaznica istekla.
– HIIIIIIIIIIIIIIII ma nemojte me zezat'!! Ma nemoguće! – mama iz rukava vadi Oscara vrijedan iskaz čuđenja, skoro smo joj i mi povjerovali.
– Pa ja vas ne mogu pustiti preko granice.
Tata pizdi. Mi iza gledamo mamu pa policajca pa tatu; policajca pa tatu, policajca pa mamu… pratimo kao tenisku lopticu preko mreže. Kadli, mama krene:
– Ma pustite, molim vas, idemo na samo jedan dan, samo jedan dan… Već smo daleko doputovali… djeca su gladna.. i vani je ledeno… jako nam je važno, ima sprovod, rođendan, nema šta nema, mi ako ne dođemo, pa to će biti suze… Ovo nam je možda zadnji put da vidimo susjedu Nadu, ona je stara i bolesna… pa imate i vi svoju obitelj, pa znate kako je to… ja sam se udala daleko… daleko od svojih roditelja sam – puca mama iz svih oružja, uspijeva čak i strancu nametnuti osjećaj grižnje savjesti te policajac govori:
– Gospodine, dajte mi, molim vas, vi svoju putovnicu pa ću vidjet' šta ću s vama.
Tata s ponosom pruži svoju putovnicu.
– Gospodine Stjepane pa je l' vi to mene zezate?!
– Nešto nije u redu? – razrogači tata oči.
– Pa vaša putovnica je u katastrofalnom stanju! Pa to je toliko raspadnuto da vam to više ne vrijedi! Pa šta ste vi radili s tom putovnicom?! Ovo vam je kažnjivo!
Bile su to rane dvijetisućite pa su putovnice bile starinske, papirnate, u plastičnim prozirnim košuljicama. Tatina se očito istrošila.
– Štef! – zavapi mama i zaklima glavom kao da ga kori zbog njegove putovnice, a on dobije još koji čir na želucu od ironije i dodatnog bijesa.
– Dajte mi sad još bar od djece dokumente, nemojte slučajno da s njima nešto ne valja.
– Ma kakvi, gospodine, sve je u redu, evo, izvolite.
Mama mu pruži dokumente, a granični policajac dobro da ne pada u nesvijest.
Naime, Matheova putovnica je u redu, da bi riječi rekli… Ali Ivana…
– Šta je s Ivanom?!
Upita nekolicina gostiju za stolom slušajući Markovu priču. Marko ispije gutljaj pića pa nastavi.
– Ivana, naime, nema putovnicu! I Ivani je putovnica istekla! Tako da je mama ponijela Ivanin rodni list. Kao, bit će to u redu... To je Bosna. Dokument je dokument!
U tom trenu, policajac se osvrće oko sebe, ne bi li provjerio radi li se o skrivenoj kameri, je li možda tu negdje HRT, snima li se neki film!? Neka komedija?
– Pa kako da ja znam da ova djeca nisu oteta?! Kako da ja uopće znam da je ova djevojčica Ivana?
– Ma znate vi šta – govori policajac.
– Čisto jer mi vas je žao da se vraćate i jer mi ne izgledate kao kriminalci, ja ću vas pustiti, ionako će vas Bosanci vratiti. A ako kojim čudom prijeđete, molim vas samo da se vratite kad ću ja biti u smjeni, ujutro, da vas ja i pustim nazad jer ja vam zbog ovoga mogu nastradati. Ako se slučajno ne vratite kad sam ja u smjeni, ni slučajno reći tko vas je pustio! Ja vas ne znam i nemam veze s vama i OBAVEZNO da ste se vratili odmah sutra!
– Nema problema, naravno, hvala vam, Bog vas blagoslovio, vas i vašu familiju, Bog vam dao zdravlja…
Pali tata auto i bježi kao s mjesta nesreće, k'o da je on sam Bogu nešto zgriješio…
– Marija, zadnji put… Zadnji put! Da se ja ovako sramotim. I sekiram!
Negoduje tata, sav se jadan preznojio.
Prvi korak je uspješno napravljen… Sad treba proći Bosance.
Stižemo na bosansku granicu. Bosanac gleda tablice, sjedi i puši. Pogleda u auto – mladi muž i žena. Troje djece.
– Prolaz' dalje! – kaže Bosanac i zamahne rukom suflirajući nam da možemo proći bez pregleda.
Kad je tata krenuo u svoj monolog:
– Ovo je zadnji, ZADNJI put! Ja da se ovako sramotim pred ljudima, pa to je sramota!! Na šta si me nagovorila, pa ovo nema nigdje! Pa i ja sam si sam kriv, ja sam tu još najveća budala da se dam ovako nasamarit'…
Slušali smo tatine jadikovke skroz do bakine i djedove kuće.
Stigli smo sigurno. Par sati i par gemišta nakon, čak je i tata zaboravio na granični škandal. Baka i djed, blaženi u neznanju, bili su presretni da nas vide. Tamo je i Matheova druga baka, baka Mara. Dan je bio veseo, ispunjen dobrom hranom i jakim decibelima.
Pola misije je završeno. No nakon lijepog provoda kod bake i djeda, trebalo se i vratiti kući. Hoćemo li dobiti kaznu? Hoće li nas zadržati u Bosni? Hoće li tata dobiti slom živaca? Znamo da hoće.
*
Jutro je povratka. Tata se već od ponoći sekira. Dok pakiramo stvari, baka Jela i baka Mara nam trpaju slatkiše i ostalu milost u auto, grle nas i ljube. Ne znaju one šta smo mi prošli. Mama je vesela i govori:
– Ma daj, Štef.. pa lako nam je sad. Doma nas pustit' moraju!
*
Kreće put nazad, baka i djed nam mašu, a tata najradije ne bi vozio. Da se bar možemo samo stvoriti doma, a ne prolaziti kroz ovaj stres. I javnu sramotu.
Stiže granica.
Prvo Bosanci.
Očekivano, Bosanci nas puštaju bez pregleda. Čovjek samo maše. Taman kusa neki burek, nema nas čovjek kad pregledavat'.
Tri četvrtine prepreka smo prešli. To je to. Zadnji korak. Još ovo i uspjeli smo. Svima u autu raste puls. Šutimo k'o da će sami pop upravo ući blagosloviti kuću. Pravimo se nijemi. Policajac prilazi. Tata spušta šajbu.
– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Molim vas putovnice.
Tata, već crven u licu, pruža sve naše dokumente, uključujući onaj sekin žalosni rodni list koji nam trenutačno ničemu ne služi.
Policajac krene listati dokumente. Prvi, drugi, treći, oči mu se sve više šire, obrve se podižu, čovjek je u nevjerici.
– Pa gospodine moji dragi, pa tko je vas pustio preko granice!!?!?!
– Pa evo, mi smo objasnili… Mi zbilja nismo znali… Evo sad samo da se vratimo…
– Ma 'ko vas je pustio?! Dajte mi broj značke ili ime!
– Gospodine – tata će – čovjek me pustio. Zar stvarno da ga tražim ime, prezime i broj značke?
– Pa ja ću… pa ja ću… Nikola! Nikola! Daj dođi ovo vidi, molim te…
Stoji njih nekoliko policajaca, gledaju oni tako u nevjerici… pilje u nas petero jadnika pokunjenih lica i naš žalosni mali žuti Clio… A mi kao da čekamo presudu.
Napokon, policajac prilazi. Tati srce samo što ne iskoči iz košulje.
– E sad mi samo recite da još nosite 30 kila šećera u gepeku i onda sam sve vidio!
Tata, napokon nevin po jednoj stavki optužnice, daje ključ auta policajcu u ruke i govori
– E to nemamo, zbilja ništa ne nosimo, odite slobodno i pogledajte.
Policajac ga pogleda. Pa mamu. Pa mene. Mathea pa seku i samo kaže…
– Idite da vas ne gledam – okrene se i ode.
Rampa se diže. Clio se pali. Tata daje gas. O, zemljo naša lijepa, evo ti nas nazad! Lijepa naša Hrvatska, ovdje smo legalni!
Vozimo prema vedrom nebu. Cesta je mirna. I samo odjednom, ja se krenem smijati na sav glas. Tata, još uvijek nervozan, upita: Marko! A šta se ti mali smiješ, sunce li ti tvoje?!
– Pa jer mi IMAMO 30 kila šećera u gepeku.
Naime baka Mara je pri pakiranju milosti ubacila između 5 i 10 paketa šećera u prtljažnik. Nek' nam se nađe. U Bosni je jeftinije, a šećer je skup. Ma 'ko će to provjeravat'…
Mama je to, naravno znala.
Tata nije imao snage za još ijedan val bijesa. Samo je dao malo jači gas, pogledao mamu koja je gledala desno kroz prozor i pravila se blesava, opsovao si u bradu i rekao…
– Nikad više.
I bilo je nikad više. Bake i djeda već odavno nema. Marko je po tko zna koji put ispričao svoju slavnu priču, cijela obitelj se smijala, pogotovo obiteljski prijatelji Luka i Ksenija koji priču čuju prvi put.
Smijao se stariji brat Vjekoslav sa ženom i kćerkicom, ujak, ujna i ostatak rodbine. Smijao se Matheo, držeći u krilu svoje dvije male curice, smijala se njegova žena. Smijala sam se i ja, žena u tridesetima, koja ovu priču slušam od jedanaeste. Smijala se i moja mama dok je nosila tacnu s kavama, a na oči joj nahrupile suze, što od sreće, što od tihe sjete.
Blago je spustila pogled i usmjerila ga na čelo stola. To je mjesto bilo tatino. A priča – to je bio zadnji put da smo kod bake i djeda putovali u ovom sastavu. Poslije više nismo imali kome. Smijala se tako mama, guštajući u uspomenama i toplini našeg obiteljskog doma. Ipak, u tom trenutku, sve bi bila dala da je i tata sada s nama, da je mogao gledati kako rastemo i po milijunti put čuti našu uvijek istu priču.