Zrinka Jurec
SLOGA
U prostorijama nogometnog kluba Sloga još su visjele fotografije iz boljih vremena.
Na jednoj je jedanaest muškaraca s brkovima stajalo pred golom, u dresovima mitske plave boje. Ispod fotografije kemijskom je bilo dopisano: „Generacija ’88. – pred vratima višeg ranga.“ Vrata se, po svemu sudeći, nikad nisu otvorila. Ali u klubu se o toj generaciji govorilo kao da je igrala ništa drugo no Mundial. Drugo mjesto na omladinskom županijskom turniru iz 1995. s vremenom se pretvorilo u „povijesnu sezonu“, a poraz u polufinalu kupa od susjedne Brestove u „krađu epskih proporcija“. Prepričavali su je uglavnom isti ljudi koji su taj dan i bili pokradeni.
Sadašnja Sloga bila je bliža trećorazrednom seoskom klubu nego što si je njezino vodstvo bilo spremno priznati. Na posljednji trening došlo je sedam igrača. Golman je radio drugu smjenu, lijevi bek malariju u fušu, a stoperu je doktor zabranio nagle pokrete, što treneru Slavku nije bilo jasno jer ih nije radio ni prije. Predsjednik kluba Branko Buntak stajao je na centru i gledao teren.
– Ove više ni ni trava.
Slavko je zabio tenisicu u krtičnjak.
– Livada.
Pomoćnik trenera Danijel Kralj odmahnuo je glavom.
– Livada je ravna, a ovde krtuf kulke češ.
Na drugom kraju terena lopta je nestala u rupi koju su već dvije godine zvali drenaža.
– Trebaju nam penezi – rekao je Branko.
To su znali. Samo nisu imali pojma odakle. Mesnica je propala, lokalne gostionice već su donirale sve živo i neživo, a pekara je ionako besplatno hranila igrače svake nedjelje.
Ideju je tri dana kasnije donio Danijel. Kao pasionirani hobi-biciklist iskušao je novootvorenu biciklističku stazu susjednog grada Brestove, nekadašnjeg imena Mala Brestova. Počinjala je pored DVD-a i završila kod table Velika Brestova usred ničega kao odrezana. Kraj nje stajao je natpis: „Financirano fondom Europske Unije“.
– Europa im je dala peneze.
– Kome? Koj? – čudio se Branko na spomen financija.
– Pa Male, stazu za biciklin.
– Gdoj se onud pelja?
– Mene se čini da nišče. Tak završi h naše kuruze.
– I same tak su im dali geld?
Danijel je objasnio Branku po zdravo seljački:
– Joj Brana, pa zake sme glasali za Europu. Za se ga daju, same moraš znati koga pitati.
Sljedećeg popodneva otišli su do osobe koju bi uvijek pitali, načelnika Jurice Haramusteka koji se kandidirao pro forme te odnio pobjedu na osnovi nezadovoljstva bivšim vodstvom. Saslušao ih je s ozbiljnošću koju je čuvao za ljude koji traže novac, što je vodstvo NK Sloge kako ispada uvijek i bilo.
– Sloga – objasnio je Brana. – Nije samo klub. Ona je identitet mjesta, rad s mladima, zdrav život, moderno bratstvo i jedinstvo. A osim toga Europa bu sigurne našla penez za naš klub.
Jurica je otvorio računalo i čitao naslove natječaja: Energetska obnova javnih zgrada; Očuvanje nematerijalne kulturne baštine; Revitalizacija ruralnih prostora; Digitalna interpretacija lokalnog identiteta.
– Za sport kak se čini ni h Europe ni penez.
– Lagaš Jura – rekao je Danijel. – Pa Male su stazu zgradili.
– To nije taj fond. To ide pod infrastrukturu.
– Al je senek Europa?
– Je.
– A kaj za kulture i infrastrukture kao ma?
– Danek za kulturu Europa furt ima.
– A za nogomet ni?
– Opet bum vam rekel pa ojte proč. Za nogomet ni penez.
Trojica su se pogledala kao ljudi kojima je upravo objašnjeno da Tito nije rođeni Zagorec i razočarano napustili ured načelnika.
Te večeri održana je hitna sjednica kluba s demižonom Slavkove najbolje nohe. Načelnik je navratio na gemišt, tradicijski već. Prva litra vina prošla je u analizi financijske nepravde, druga Europske unije, a negdje na sredini treće došli su do kulture.
– Kaj je kultura opće? – pitao je Danek.
– Ono gde ljudi šutiju i glediju nekaj kaj ne razmeju – rekao je Slavko, prisjećajući se izložbe na koju ga je odvukla žena. Podigao je čašu. – Na kraju sme mi kulturniji od Zagrebcuf. Na našim utakmicama ljudi već dvajst let glediju nekaj kaj ne razmeju.
Jura je ponovo otvorio natječaje u očajnom pokušaju ponovnog traženja. Posljednji na stranici bio je natječaj za revitalizaciju kulturnih sadržaja u ruralnim sredinama, prednost participativnoj interpretaciji baštine.
– Ruralne sredine, to sme mi. Rok je morgen.
– E Jura, a koj ti to dojde? – čudio se Danek kao da nije rođen s malom maturom.
– Bog bi ga znal.
– Ali ti si načelnik! Zake te mame?
– No pa e sam ja Europu pisal?
Danek si je odmah nadopunio čašu i pitao se nije li prošlo vodstvo možda bilo kvalificiranije.
– Nič, onda bume si otprli muzej kurca-palca pa nek si misliju – mudro je zaključio Brana.
– Kak bi ti muzeja otprl? Moraš nekaj nutra i imeti –rekao je trener. – Vidiš da mi nič nemame, a kak zgleda i bez kluba bume ostali.
Opet tišina. Nešto se mora poduzeti. Osjetili su mrke poglede iznad brkova s fotografije generacije ’88.
– Čujte dečki, a da mi pitame venuga ALIJA. Moj mali ga non stop neke spitava”, uskoči Brana.
– Koj ti to dojde?
– Ma Slavek, jesi mulec, to ti je pametna inteligencija. Se zna, se reši. Belosvetski.
Jura, kao informatički najpismeniji, bez puno muke pronađe „pametnu inteligenciju“, AI ili kako je to već Brana nazvao – Alija. Objasne mu ideju otvaranja muzeja. AI postavi nekoliko pitanja: Što karakterizira vašu zajednicu?
– Nič posebne.
– Što nedostaje lokalnoj zajednici?
– Penez za nogomet – predloži Slavek.
– Mulec naj to napisati, vidiš da za to neda. Piši: kulturnog sadržaja – odvrati Brana ponosan na svoju mogućnost rješavanja problema.
– Kako biste opisali dominantni osjećaj stanovništva?
– Jad i bijeda.
Tih nekoliko odgovora urodilo je sasvim logičnim prijedlogom: „kritičko promišljanje odsutnosti, lokalnog identiteta i nematerijalnih slojeva ruralnog iskustva“. Naziv muzeja: “Centar ruralnog vakuuma”. Eksponat: praznina. Centar i ruralno bile su riječi koje su razumjeli.
– Če mi ne razmeme, to je gut – rekao je Jura. – Onak nam za Europu treba.
Inteligencija je ispunila potrebnu papirologiju i pri kraju demižona poslali su prijavu.
Tri mjeseca kasnije, sredinom još jedne nogometne sezone za zaborav, projekt je odobren. Načelnik Haramustek iznos je pročitao triput, trener dvaput, a Danek je odmah predložio da nazdrave. Načelnik nije.
– Sad stvarno morame muzeja meti, inače si peme h rešt.
Za potrebe Centra ruralnog vakuuma općina je ustupila staru zgradu poštanskog ureda. Imala je oguljene zidove, vlagu, razbijen prozor i praznu pivsku gajbu, podsjetnik na bolja vremena.
– To bi morali male h red deti – konstatirao je načelnik ozbiljnošću osobe koja izbjegava zatvor. Slavek ga je začuđeno pogledao.
– Zakaj?
– Pa mora muzeja glumiti.
– Dobre, ali muzeja čega?
Jura je zašutio.
– Zgleda da ničega.
– Onda sme tu fajrunt.
Pokazalo se, međutim, da i Europa ima svoje zahtjeve. Projekt je imao stavke za uređenje okoliša, razvoj lokalne infrastrukture i osnaživanje kapaciteta zajednice. Brana je vrlo brzo otkrio da se pod „revitalizacijom zelene površine“ može objasniti ravnanje pomoćnog igrališta, osobito ako se fotografira iz smjera muzeja. Nova kosilica vodila se kao oprema za održavanje okoliša, klupsko računalo kao digitalna infrastruktura Centra.
– A za igrače? – pitao je Slavek. – Moremo njihove plaće kak staviti pod kulturnu razmenu?
– Teške. Zemite koj ostane, a ostalo ko do sad – na veru.
Brana je zaključio da Sloga ne mora nužno postati bolja; bilo bi dovoljno da ostali postanu lošiji. Na zid klupskog doma objesio je županijsku kartu iz doba dok je Brestova bila još općina Mala Brestova.
– Brezje?”
– Njima uzmemo napadača.
– Mala?
– Golmana.
– Dva već mamo.
– Onda koj. Oni ga onda nemaju. Tu vredi duplo, brani nama, a njimi nemre.
Danek je to zapisao pod „strategija“. Popis je manje nalikovao transfernoj politici, a više pregledu neriješenih računa Velike Brestove i okolice od 1988.
Doveli su i kondicijskog trenera iz Zagreba. Na prvi trening došao je s tabletom i čunjevima u četiri boje. Slavek je pet minuta gledao opremu.
– Mi sme osamdeset osme bejžali do cintara i nazaj.
– Mi danas pratimo individualno opterećenje svakog igrača.
– Mi sme brega meli.
Nakon dva tjedna kondicijski trener donio je prvi izvještaj:
– Imamo šest napadača, četiri lijeva krila i nijednog pravog stopera.
Brana ga je pitao:
– A kulko Jedinstvo sad ma napadačuf?
– Jednog.
Predsjednik se nasmiješio pobjedonosno.
– Onda je se kak Bog zapoveda.
Prvih nekoliko kola izgledalo je kao da su izmislili nogomet. Brestova je bez prvog golmana primila pet komada, u Brezju su tri sata raspravljali tko je dopustio da najbolji strijelac ode u Slogu, a u Gornjem Jarku netko je na vatrogasnom domu sprejom napisao IZDAJA, premda nije bilo sasvim jasno odnosi li se natpis na igrača ili upravu.
Slabljenje okolnih klubova urodilo je plodom, ali i popratnim nuspojavama. Golman iz Brestove nije razgovarao sa stoperom iz Gornjeg Jarka jer mu je stoperov brat ostao dužan za popravak traktora. Vezni nije dodavao bivšem igraču Gredica iz nekog sličnog razloga, a dvojica domaćih su se uspjela posvađati oko toga iz kojeg sela smije biti kapetan, premda to nije bio nijedan od njih.
Kondicijski trener ponovno je došao s izvještajem.
– Na papiru smo uvjerljivo najbolja momčad lige.
Slavek i Brana zadovoljno su se nasmiješili.
– Ali igrači se međusobno ne podnose.
Slavek je slegnuo ramenima.
– Ne znam de si ti zrasel, ali ove ti je Zagorje, toga je furt bile i bu. Navadi se čovek.
Prije europskog novca Sloga je bila loša, ali bili su oličenje duha županijskog nogometa. Imali su ono najvažnije: Slogu. Družili su se prije i poslije utakmica; ako netko nije mogao na trening, obično je taj bio glavni na klupskom roštilju. Sada su bili brži, fizički spremniji i kao momčad osjetno gori.
Danek je prvi posumnjao u plan.
– A da ih nisme preveč zeli.
– Koga?
– Pa sih.
Brana ga je pogledao kao da mu mora objašnjavati tržišno gospodarstvo.
– A jesi mulec Danek. Kak more biti preveč dobrih igračuf?
– Ali kad se nečeju ni spominati, a kam još igrati skup.
– Bitne je da ne igraju za druge i kvits.
Raspravu je prekinuo Haramustek paničnim ulaskom. Na mail Općine stigla je obavijest o terenskoj evaluaciji projekta.
– Dolaze muzeja gledet. Gotove, si h rešt peme.
Izvanredna sjednica održana je iste večeri.
– Mamo tjeden dan.
– Za koj?
– Da muzeja napravime.
– No mulec nori pa mame muzeja.
– Ali nemame nič!
Brana je raširio ruke.
– Točne tak.
Danek je krenuo popisivati inventar: Mame vlagu, praznu pivsku gajbu, obluk z luknju…
– Danek de prestani! Ideme glet koj bu Ali predložil.
AI nije pokazao zabrinutost. Vlaga je postala „Organsko pamćenje prostora“, procesualna instalacija o prolaznosti materije. Prazna pivska gajba „Odsutnost zajedništva II“, propuh – Strujanje odsutnosti“, otpala žbuka „Arheologija sadašnjosti“, a prazna soba „Negativ, 2026.“
Brana je pokazao prema zidu: Znači vlagu ne diramo, luknja ostaje de je, a ni za gajbu kauciju nemreme dobiti? Zgleda da ostaje tak kak je.
Sljedećih šest dana radili su na muzeju više nego na klubu u posljednjih šest godina, uglavnom tako da nisu popravljali ništa. Ispisali su nazive eksponata. Pomeli su samo ondje gdje prljavština nije imala umjetničku vrijednost. Danek je na dan dolaska komisije dobio košulju i naočale bez dioptrije.
– A čemu cvikeri?
– Kustos buš, to ti je one čovek kaj dela h muzeju i zgleda kulturne. Ne de ti Bog da ih snemeš.
Delegacija je stigla u petak: kustosica iz Zagreba, austrijski stručnjak kojemu nitko nije zapamtio ni ime ni funkciju te gospođa iz Ministarstva. Danek je pred vlagom krenuo ponavljati tekst naučen napamet:
– Ovdje umjetnik, odnosno zajednica, kroz procesualni odnos materije i...
Kustosica ga je prekinula: Ne morate objašnjavati. Vrlo je jasno.
Domaćih domaAustrijanac je dugo gledao praznu gajbu. Zatim je pokazao na natpis: Warum zwei?
Jura se ukočio. To Ali nije predvidio. Danek je naizgled nonšalantno popravio naočale: Pa zate jer prve... pa evo, prve ni. Nicht da.
Austrijanac ga je nekoliko trenutaka promatrao, kimnuo i promrmljao: Ja, ja, klar.
Kustosica je kod razbijenog prozora zatvorila oči. Propuh joj je pomaknuo šal.
– Ovo se mora doživjeti.
Muzej je prošao kontrolu.
Sloga ne.
Posljednje kolo trebala im je pobjeda za ostanak u ligi. Protivnik je bio NK Jedinstvo Brestova, odnosno, kako ih je vodstvo Sloge službeno nazivalo, „Jedinstveni pizdeki z Male“. Bila je to momčad koju su cijelu sezonu planski rastavljali. Uzeli su im sve koje su mogli i tako napunili klupu igračima koji su prema Daneku bili “donekle gut”.
Jedinstvo je došlo krnje. Četrnaestorica. Jedan je bio junior, jedan rezervni golman, a jedan predsjednikov zet koji nije igrao od operacije kile. Barem klupa nije bila prazna. Na papiru je Sloga bila favorit. Papir se te sezone pokazao kao njihov najbolji teren.
U osmoj minuti Sloga je povela preko bivšeg napadača Jedinstva, uvjerljivo najboljeg strijelca momčadi. Navijači su odmah primijetili da nije slavio.
– Njemu ni jasne za koga igra. Pizdek z Jedinstva – čulo se iz publike.
Do poluvremena je Jedinstvo izjednačilo nakon što su se Slogin golman i stoper tijekom kornera našli raspravljati tko je kome prošle godine prvi opsovao na proštenju.
Kondicijski trener je u svlačionici izvadio ploču: Moramo podignuti liniju presinga i zatvoriti half-space...
Slavek mu je uzeo flomaster: Dečki. Pa ove su Jedinstveni pizdeki z Male”, rekao je ozbiljnim patničkim tonom. Ono što je ostalo od originalnih Sloginih igrača kimnulo je s razumijevanjem, a ostatku ionako nije bilo jasno što ovdje rade.
U sedamdeset šestoj Sloga je ponovno povela. Tribina je urlala. A onda su deset minuta prestali dodavati jedni drugima zbog nekog već arhaičnog spora.
Jedinstvo je izjednačilo u osamdeset devetoj. Slogi je trebala pobjeda. Sudac je pokazao četiri minute nadoknade. U devedeset trećoj jedan Slogin igrač pao je u kaznenom prostoru.
Penal.
Prvo tišina, a potom uredovno vrijeđanje sudca. Svi su pogledali prema bivšem napadaču Jedinstva. Zabio je te sezone više od pola Sloginih golova. Pucao je penale u Brestovi. Na treningu ih gotovo nije promašivao. Slavek je krenuo prema njemu s loptom kad ga je Danek uhvatio za rukav:
– Ne njega.
– Zakaj ne?
Danek ga je pogledao kao da se posvađao s pameti: Pa z Male je.
– Ali je senek najbolši.
– Baš zate.
Slavek je nekoliko sekundi razmišljao. Onda je loptu dao domaćem dečku koji je za Slogu igrao od pionira i te sezone zabio dva gola, od čega jedan slučajno leđima.
– Ti buš.
Bivši napadač Jedinstva samo se maknuo u stranu nezainteresirano.
Domaći se zaletio.
Pucao.
Preko gola.
Lopta je završila u kukuruzu iza igrališta. Sudac je svirao kraj prije nego što su je pronašli.
Sloga je ispala iz lige.
Danek je nekoliko trenutaka stajao uz aut liniju. Slavek mu se pridružio.
– Morti je ipak trebal pucati onaj z Brestove.
Slavek je odmahnuo glavom.
– I kaj da je namjerno fulal?
Slavek je pogledao prema kukuruzu.
– Ovaj je bar naš.
To ih je donekle utješilo.
Mjesec dana poslije “Centar ruralnog vakuuma” imao je više posjetitelja nego Sloga gledatelja tijekom cijele polusezone. Počeli su se redati autobusi posjetitelja. Uz ulaz su postavili stol sa suvenirima. Tako su nastale staklenke: „Zrak s Ivanščice“. Kasnije su dodali „Zrak s NAŠE strane Ivanščice“ da ne bi onima prek brega palo na pamet unovčiti isto.
– Tam već i onak imaju i čipku i zatvor i bog zna zake, ali i lignje – rekao je Danek dok je zatvarao još jednu staklenku.
Jura je bio u čudu pred samim konceptom praznih staklenki kao suvenira.
– A kak znaju da je z Ivanščice?
– Pa em im piše.
Autobusi su počeli dolaziti sve češće. Ljudi su plaćali ulaznicu da gledaju vlagu, stajali na propuhu, fotografirali praznu sobu i kupovali zrak. Danek je u međuvremenu na općinskoj internetskoj stranici službeno postao kustos i ispostavilo se da su mu zbilja trebale dioptrijske naočale. Do proljeća je muzej kurca palca kako ga je u početku nazvao Brana počeo ozbiljno zarađivati.
Sloga je u međuvremenu igrala rang niže.
Na prvu domaću utakmicu došlo je trideset sedam ljudi, računajući igrače, suca i čovjeka koji je zabunom skrenuo s ceste prema muzeju. Jednog ponedjeljka Danek, Slavek i Brana ponovno su sjeli u načelnikov ured. Danek je stavio papire na stol.
Registracije. Nove mreže. Zaostale premije. I dug domaćem igraču koji je promašio penal za ostanak, jer je Danek inzistirao da „našem čoveku treba pokazati da klub stoji iza njega“.
Slavek je pokazao kroz prozor prema muzeju.
– No. Sad mame kulturu i lepe privređuje.
– Privređuje – potvrdio je Jura.
– Onda nam moreš i za klub dati.
Jura je odmahnuo glavom.
– Nemrem.
Trojica su ga pogledala.
– Kak nemreš?
– Prihod ostvaren kulturnom djelatnošću mora se koristiti za održavanje, razvoj i programsko unapređenje kulturnog sadržaja.
– Kakvuga sadržaja? – Danek se osjetio izdanim.
Jura je pogledao kroz prozor. Preko ceste upravo se parkirao autobus austrijskih umirovljenika. Pred muzejem ih je dočekala studentica povijesti umjetnosti iz Zagreba koja je grupi objašnjavala da prazna soba problematizira granicu između odsutnog i prisutnog. Danekova današnja zamjena. Jedan Austrijanac izašao je van s tri staklenke zraka s naše strane Ivanščice.
Slavek je ponovno pokazao prema muzeju: „Klub je ispal, muzej privređuje, a mi od toga nemremo nič dobiti?
Jura je još jednom pogledao pravilnik. Zatim muzej. Zatim njih trojicu. Zatvorio je fascikl.
– Dečki... za nogomet ni penez.