Željko Cvrtila
2:1 za mene
Sjećam se: bio sam mali, stari je vozio brata, staru i mene u našoj polovnoj ladi.
Iza jednog zavoja s druge strane ceste bili su oni, plavci.
Čim ih je ugledao, stari se ukočio. Naglo se uspravio u svom sjedalu te mu je vrh tjemena tupo bubnuo u strop vozačke kabine. Toliko je snažno stegnuo volan, da su mu zapešća pobijelila. Skoro se čulo kako je progutao knedlu.
Stara je napravila sve isto kao i on, osim onog s volanom. To je nadomjestila trostrukom provjerom je li njezin sigurnosni remen dobro zakopčan. Još je psiknula na brata i mene, koji smo drijemali otraga: ''Smirite se! Policija!''
Policija – to su bila dvojica golobradih momaka koji su sjedili za stolom kavanske terase i, gledajući opušteno i nezainteresirano život i svijet oko sebe, lijeno ispijali svoje coca-cole...
-
Nije, dakle, nimalo neobično da su institucije ove naše države za mene postale i za cijeli život ostale... neupitna svetinja. Ili bar prokletinja. S kojima se ne valja sporiti – po istoj logici kao što ne valja pišati kontra vjetra.
Zadnjih dvadesetak godina moja mi se žena zbog toga podrugljivo smije. Kad je dobre volje. Ali puno češće joj nepodnošljivo idem na živce i tada glasno žali što se udala za takvog šmokljana.
Ta vječna igra živaca i vječno odmjeravanje snaga dvaju različitih svjetonazora (kraće: naš brak) dugi su niz godina stajali zacementirani na neriješenom rezultatu: sporeći se s institucijama, jednom nam se posrećilo, a jednom smo, bome, ostali popišani...
Bili smo još studenti kada se odigrao prvi takav slučaj.
Nekim čudom uspio sam od starog izmoliti da lada cijeli vikend bude kod mene u Zagrebu. Ta tri dana moja buduća i ja vrlo predano smo se s ladom (i u ladi) igrali... mame i tate. Uglavnom, odvezli smo se tako i do jarunskog jezera. Parkirali smo auto u blizini i do kasnog poslijepodneva uživali u kupanju. Ali, kada smo se vratili, dočekalo nas je neugodno iznenađenje: na vjetrobranskom staklu, zataknuta ispod brisača, stajala je obavijest da smo nepropisno parkirali na zelenoj površini. Pri dnu obavijesti srdačno nas je pozdravljao – komunalni redar. Uz obavijest već je bila priložena i uplatnica, i to na iznos krajnje nesimpatičan.
Dok sam ja pažljivo spremao uplatnicu u džep i već kontao čega ću se odreći pa da mognem platiti kaznu, moja je buduća obilazila oko auta kao bijesni ris.
''Zelena površina!'', riknula je. ''Gdje je tu zelena površina!? Zadnji kotači su na asfaltu, a prednji na šljunku! Od zelenog ni Z!''
''Očito da se tu ne smije parkirati.'', pokušao sam ja legalistički. I pogriješio.
Moja se buduća zaustavila usred sedme ophodnje oko auta i u najdemokratskijoj maniri odrezala: ''Nećeš platiti tu kaznu!''
Da sam tada bio pametniji – bio bih pobjegao glavom bez obzira i potražio si (bilo koju) drugu ženu. Ali, onda bi i na vrbi rodilo grožđe.
Ovako pak sam tek naivno priupitao: ''Hoćeš reći: neću platiti
s a m o kaznu, nego još i sudske troškove?''
''Nećeš platiti ništa.'', bila je predzadnja rečenica tog kratkog razgovora. ''Prvo zato što ništa nisi skrivio, a drugo zato što to i inače nitko ne plaća, nego svi otežu i na kraju dovedu do zastare.''
Naravno da je nakon tog razgovora počelo... otezanje. Potrajalo je ono pune dvije godine. Svih tih sedamsto i nešto noći moja je buduća spavala snom pravednika. Ja sam pak spavao puno lošije, dok moji starci uopće nisu spavali. Jer auto je, naravno, glasio na starog. I premda je naposljetku prekršaj uistinu zastario, cijeli je slučaj doprinio da starci u međuvremenu ostare još i puno više...
Od tog trenutka moja je buduća samo tražila novu kavgu s državom. Kao za inat, međutim, nikako da joj se ukaže prilika. Naposljetku se pokazalo da joj je država cijelo to vrijeme strpljivo i u potaji pripremala zasjedu...
Vozili smo se (sada već kao muž i žena) prema njenoj firmi koja je bila u samom centru grada. Povod avanturi bile su tri-četiri oveće kutije koje je trebalo dopremiti u njenu kancelariju.
''Ne znam kako si zamislila da to izvedemo.'', oprezno sam prije polaska pokušao u priču unijeti makar mrvicu racionalnosti. ''Do tamo ti voze samo tramvaji, autima je zabranjeno.''
''Zadnji dio ćemo preletjeti.'', nacerila se moja žena. ''Svaki dan gledam kako to ljudi rade: lete.''
Tako smo se s kutijama na stražnjem sjedalu auta približavali samom srcu grada.
Napokon sam skrenuo na tramvajsku prugu, jer drugog puta više nije bilo. Sljedećih pedesetak metara to nam je još bilo i dozvoljeno. Ali onda nas je znak obaveznog polukružnog okretanja obavijestio da je šali i pošalici kraj. Istovremeno smo ih ugledali: stajali su na udaljenosti od kojih stopedeset metara, filmski naslonjeni na svoje policijsko vozilo.
Imali smo taman dovoljno vremena za ovaj kratki razgovor:
Ja: ''Policija. Ajmo se polukružno okrenuti.''
Moja žena: ''Ne. Vozi ravno. Samo vozi.''
Panični strah na mom licu i nepokolebljivu tvrdoglavost na licu moje žene ubrzo je ovjekovječio policijski fotoaparat: jedan nas je plavac uslikao dok smo mu se lijepo približavali. Onda je podigao onu svoju crveno-žutu pločicu: STOP. U tom trenu čak ni moja žena nije rekla da ne stanem.
Plavac je prišao autu s moje strane, kao da sam ja tu bilo kakav faktor. Spustio sam prozorsko staklo.
Moja se žena nagnula prema njemu.
''Ja tu radim!'', viknula je, kao da je čovjek gluh. Usput je pokazala rukom na stražnje sjedalo: ''Samo ćemo odvesti ove kutije!''
''Gospodine, ovdje je zabranjen promet osobnim vozilima.'', policajac će i dalje meni, kao da sam ja tu išta kriv.
''Samo ćemo odvesti kutije! Ja tu radim!'', ponovila je moja žena preko mene.
Plavac je uzdahnuo: ''Vjerujem vam, gospođo. Ali: imate li dozvolu?''
''Kakvu dozvolu?''
''Dozvolu od gradskog ureda da ovim vozilom smijete prometovati na mjestima gdje je to inače zabranjeno?''
''Pa... nisam znala da trebam imati dozvolu...'', kao da se začuo prizvuk kolebanja u ženinu glasu.
''Trebate, gospođo, trebate. Inače bi kolega i ja svako toliko mogli objaviti novu zbirku vaših bajki.''
''Ali, ja zbilja tu radim! Možete provjeriti... Uostalom, onda mogu i dobiti tu dozvolu...''
Plavac je ostao posve miran i sabran: ''Možda i možete, gospođo. Ako se radi o službenom vozilu firme. Ali ta će vam dozvola vrijediti tek od dana kada je dobijete, a unatrag sigurno ne.''
''A što ako firma uopće nema službeno vozilo? Kako onda da ja dopremim...''
... i tako dalje, i tako dalje.
Uglavnom, nakon desetak minuta razgovora skrušeno smo se polukružno okrenuli, baš kao što smo to trebali napraviti nešto ranije. S tim da smo sada bili bogatiji za zapisnik o prometnom prekršaju... koji sam, uz uvrijeđeno-prešutno odobrenje moje žene, potpisao; kao i za neizbježnu uplatnicu... koju sam odmah gurnuo duboko u džep jakne, da ne gledam iznos koji me je ujedao ravno u srce.
Nakon tog događaja ništa više nije bilo kao prije. Moja žena kao da je počela uviđati smiješnu i beznadnu stranu svog donkihotstva. Uvukla je rogove i prestala tražiti kavgu samo radi kavge. Čak mi se u jednom trenutku učinilo da je moj pesimizam i pasivnost prešutno počela prihvaćati kao vlastiti životni moto.
A onda sam, više slučajno nego namjerno, odigrao igru koja ju je do kraja dotukla. Moglo bi se reći da sam je porazio njezinim vlastitim oružjem...
Jednog krasnog sunčanog jutra vratio sam se iz šetnje sa psom sav snužden. Bila je subota pa je moja draga još lješkarila u krevetu i gledala televiziju. Međutim, ipak je na svom mužiću odmah primijetila da nešto nije u redu. Dobro, možda za to niti nije trebalo previše suptilnosti, budući da sam, čim sam ušao, našu plavu vodilicu za psa bijesno bacio na pod (''Jebem ti lajnu!'') i time je omeo u praćenju TV-programa.
''Kaj je bilo?'', priupitala me, ne odmičući pogled od ekrana.
''Jebem ti lajnu!'', spremno sam joj ponovio. ''Eto, to je bilo.''
Očito da program nije bio bogzna kakav jer me žena znatiželjno pogledala, očekujući pojašnjenje mog šifriranog diskursa.
''Pala je odluka: ne idemo na more.'', pojasnio sam. (Zadnja tri-četiri dana, usprkos našoj očajnoj financijskoj situaciji, sanjarili smo o dvodnevnom vikend-bijegu u Istru.)
''A zakaj?''
''Pa rekao sam ti: zbog lajne!''
U pogledu moje žene zaplesalo je milijun upitnika.
''Slušaj...'', započeo sam. ''Šetam ja Žuću, i guštam. Ono: jutro je lijepo, subota je, burek mi u ruci (jednim dijelom; drugim dijelovima već klizi niz grlo ili se ljulja u želucu) – ukratko: it's a perfect day! Gušta i Žućo: zapišava baš svako drvo na koje naiđemo – širi svoj teritorij! Ne vidim ga baš dobro jer nisam stavio leće, ali znam da ga niti ne trebam posebno kontrolirati – on je i bez lajne stoput pametniji i poslušniji od većine drugih pasa s njihovim vlasnicima zajedno!
Odjedamput začujem: ''Gospodine!...''
Prvo mi je palo na pamet da će me to netko zagnjaviti da mu objasnim gdje je ta i ta ulica. Nažalost, nije bilo to.
''Gospodine, je li ovo vaš pas?'', čujem ja opet, i u bezlećnoj magli ugledam nekog tipa u službenoj tamnoplavoj uniformi kako pokazuje prstom na Žuću, koji je baš iz svog mjehura neograničenog kapaciteta cijedio nove veleposjedničke kapi.
''Je, moj je.'', potvrdim.
Na to je tip, kao da sam mu rekao cheese!, izvadio fotoaparat i lijepo nas obadvojicu uslikao! Žuću i mene. Tu mi je prisjeo burek. Skontao sam da mi fotku najvjerojatnije ne kani pokloniti za moj obiteljski album.
Tip mi je prišao, a iza njega se, ko da je iz zemlje izronila, pojavila i neka ženska, isto u krasnoj tamnoplavoj uniformi. Ona je od tog trena pa sve do kraja razgovora cijelo vrijeme šutjela, ali bilo mi je jasno da igra ulogu službenog svjedoka.
''Znate li da ste počinili prekršaj?'', upita me njen drug tamnoplavi. I, ne čekajući da progutam zalogaj bureka koji mi se ko za inat zaglavio u grlu, on nastavi: ''Izveli ste psa na javnu gradsku površinu bez povodca, što je prekršaj prema Zakonu o kućnim ljubimcima, članak taj i taj, stavak taj i taj...''
Ja ga blijedo gledam, ali čak mi je i bez leća skroz razvidno da priča vodi prema mom novčaniku.
''Žućo, dođi!'', pozvao sam zapišavača. On je došao, pa sam skinuo sa sebe lajnu, koja mi je cijelo vrijeme ko ukras visjela oko vrata, i vezao ga.
''Gospon...'', zacvilio sam, ''Evo, imam lajnu... ovaj, povodac. Jel bi me mogli za prvi put samo opomenuti...?''
Moj tugaljivi ton dojmio se samo ženske u drugom planu; tip je ostao neumoljiv.
''Gospodine, to je prekršaj. A imamo i dokaz.'', nakratko je iz džepa opet izvadio onaj fotoaparat.
Duboko sam uzdahnuo.
''A kolika je... kazna?''
''Ovisi. Od šesto kuna pa na više.'', odgovorio je bešćutni. Zatim se predano posvetio ispunjavanju zapisnika o prekršaju: ''Ime i prezime?''
''Šesto kuna!!!'', dreknuo sam ko prase koje su poveli na klanje.
''Da. Recite: imate li vrećicu za pseći izmet?''
''Pa dajte, molim vas...'', zavapio sam još jednom, ali već po čistoj inerciji. Postajalo mi je jasno da do tipa ne mogu doprijeti. U jednom kratkom ali iznimno slatkom trenutku došlo mi je da ga zadavim.
Ipak sam se skulirao, pokazao mu vrećicu s burekom i zadovoljio se prezirnim i posprdnim tonom: ''Evo. Imam vrećicu za izmet!''
On je u zapisnik stavio križić, točno gdje treba: vrećica za izmet – IMA.
Još me malo gnjavio... i na kraju sam mu potpisao taj zapisnik... Evo ga.'', rekao sam svojoj ženi i izvadio zapisnik iz džepa. ''Hoćeš vidjeti?''
''Ne bi, fala.'', odvratila je ona gadljivo. Onda se malo bolje namjestila na krevetu. ''I? Koliko?''
''Pa već sam ti rekao: šesto kuna. Najmanje što može. A da nisam imao vrećicu s burekom, bilo bi sedamsto.''
''Baš super. I? Hoćeš platiti?''
''A kaj drugo... Imam petnaest dana. Ako u tom roku ne platim, dodat će mi još sto kuna sudskih troškova. To mi se baš i ne isplati.''
''Hoćeš reći: još ćeš i ušparati.'', bio je zadnji komentar moje žene. Potom se šutke vratila svom televizijskom programu.
Bez obzira na cinizam u njezinu glasu, reakcija joj je bila dirljivo, pa čak i zabrinjavajuće pitoma. Zaista: ništa više nije bilo kao prije...
Pet dana iza toga sjedio sam za kuhinjskim stolom. Na stolu ispred mene stajao je bijeli papir na kojem se kočio samo veliki, uredno napisan naslov: PRIGOVOR.
Začuo sam iza sebe ženine korake.
''Kaj ti je to?'', upitala me kada je prišla.
''Žalba. Buduća.''
''Kakva žalba?''
''Pa na onu kaznu. Sa Žućom''
Naslonila se na sudoper, da ne padne.
''Kaj nisi rekao da ćeš platiti?''
''Jesam... rekao sam...''
U toj sekundi u mozgu su mi bljesnule neslućene mogućnosti uloge koja mi se sama od sebe ponudila.
''Rekao sam, ali sam se predomislio... Ipak je glupo platiti šesto kuna sam tak. Kaj nije?''
Žena si je bez riječi natočila punu čašu vode i iskapila je do dna.
A ja sam se u ulogu totalno uživio: ''Napisat ću da mi je to bilo prvi put... kaj je i istina. Još ću dodati da si ti nezaposlena, da je moja prosvjetarska plaća mala... Pa dvoje djece, kredit za stan... I ono najbitnije: da je efekt već postignut, jer da sam već sad puno odgovorniji kad izvodim cucka van... Kazna više nema nikakvog smisla!''
Moja je žena prešla rukom preko čela i jedva promrmljala: ''Idem leći... Odjednom mi je slabo...''
A ja sam ostao sam, i pisanje mi je baš krenulo.
Sljedeća dva mjeseca svaki sam dan po sedamnaest puta zavirivao u naš poštanski sandučić. Nestrpljenje s kojim sam iščekivao odgovor prekršajnog suda na moju žalbu bilo je usporedivo jedino s nestrpljenjem s kojim sam na početku naše veze svaki novi put iščekivao... ono famozno ženino da.
Napokon, svanuo je i taj dan.
Ovaj put je žena sjedila za kuhinjskim stolom. Pijuckala je kavu i, općenito, izgledala sasvim zadovoljno i spokojno. Tako su valjda i pojedinci na Filipinima zadovoljno i spokojno ispijali svoje kave – dok se s daleke pučine već prema njima valjao onaj razorni tsunami.
Zastao sam na kuhinjskom pragu s omotnicom u ruci. Teatralnom sam gestom iz nje izvadio papir, raširio ga i bez ikakva drugog uvoda počeo čitati:
''U ime Republike Hrvatske – PRESUDA.
Prekršajni sud u Zagrebu, po sucu tom i tom, uz sudjelovanje zapisničara tog i tog, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika (mene), zbog prekršaja ... bla, bla, bla... presudio je:
PREINAČUJE se obavezni prekršajni nalog te se prema okrivljeniku primjenjuje OPOMENA, pri čemu ga se oslobađa i dužnosti plaćanja troškova sudskog postupka.
OBRAZLOŽENJE: Okrivljenik je u zakonskom roku uložio prigovor zbog izrečene novčane kazne i troškova postupka. U prigovoru okrivljenik je priznao prekršaj, da je zaista zatečen kako vodi psa bez uzice, naime uzicu je imao sa sobom, ali pas nije bio vezan istom. Imao je sa sobom i vrećicu za pseći izmet. Dodaje da mu je ovo prvi takav prekršaj do sada. Na licu mjesta zamolio je komunalnog redara da ga za prvi put samo opomene, jer misli da bi opomena bila dostatna sankcija, što se i potvrdilo, budući da od navedenog događaja zaista pristupa svojim obavezama kao vlasnik kućnog ljubimca ozbiljnije, tako da je cilj već postignut. Ističe da mu je izrečena novčana kazna previsoka jer ima skromnu plaću kao prosvjetni radnik, uzdržava dvoje djece i nezaposlenu suprugu te otplaćuje kredit za stan.
Sud zaključuje da je prigovor osnovan.
Prema okrivljeniku kao mjera upozorenja primjenjuje se opomena, pri čemu ga se oslobađa obveze plaćanja novčane kazne i sudskih troškova.
Protiv ove presude nije dopuštena žalba. Presuda je pravomoćna.
U Zagrebu, bla bla.''
Tišina koja je nastupila nakon mog čitanja bila je nabijena svekolikim značenjima.
''A da se ipak... žalim?'', priupitao sam mangupski.
Moja je žena, međutim, sjedila bez ijedne riječi. Buljila je u mene širom otvorenih očiju. Da o disanju treba razmišljati, ona bi u tom trenutku zasigurno zaboravila i disati. Ovako joj se tek kava cijedila niz stolnjak u krilo... iz šalice koju je tko zna kad prevrnula na stolu...
P.S.: Priču posvećujem onom komunalnom redaru koji me kaznio. Ne zato što me kaznio, nego zato što mi je, kada sam četvrti dan od prekršaja došao u njegovu kancelariju i svisoka mu i s prezirom bacio na stol onih šesto kuna, odmah novac vratio i usput me posavjetovao, neka napišem prigovor. Jer da isti uglavnom prolazi. Pogotovo ako u njemu navedem da mi je to bilo prvi put... da od tada baš uvijek vodim psa na lajni... da mi je kazna previsoka jer mi je plaća mala, žena nezaposlena, djeca školarci... bla, bla, bla...
Priču posvećujem i svima drugima koji ovo neće otkriti mojoj ženi.