Nikola Leskovar
Osmrtnice d.o.o.
– Lijepi osmrtnice – odgovorio je moj brat kad su ga pitali čime se bavim u novinskoj kući.
Čekali su me u autu ispred zgrade. Nestrpljivi. Svi su barem jednom u životu naručili na blagajni naše redakcije zahvale ili sjećanja za drage im ljude koji su preminuli, ali nijedna se novinska kuća zapravo ne bavi lijepljenjem osmrtnica. Zato i nisu postavljali dodatna pitanja. Bilo im je samo po sebi razumljivo da je lijepljenje osmrtnica dio novinske djelatnosti. Takvi su građevinci. Ako je nešto samo po sebi jasno, čemu komplicirati?
– Dobar posel – rekli su bez uzbuđenja.
Nisu to rekli pohvalnim tonom, kakav bi bio da im je brat rekao da sam limar, automehaničar ili građevinac. Bilo je više onako kao da sam smetlar. Ništa posebno, ali ni loše.
– Pošten posel – rekli su bez uzbuđenja.
Da je rekao da sam novinar, ne bi mi dali da se ogrebem za prijevoz. Sramota je biti novinar. S njima nikad ne znaš na čemu si. Prije se dobro pisalo o firmi u kojoj su građevinci radili. Sad novinari malo pišu da su građevinci prevarili druge firme, da je gospodin direktor lopov, a onda malo pišu da su druge firme prevarile njihovu i da gospodina direktora lažno optužuju. Sve ovisi o tome hoće li Patricija iz njihova ureda za odnose s javnošću našem marketingu poslati potvrdu da je uplatila za oglasni prostor.
– Ako platiš, idu zahvale, ako ne platiš, idu osmrtnice – rekli su bez uzbuđenja.
Takvi su građevinci. Ako je nešto samo po sebi jasno, čemu komplicirati?
Jedna je arhitektica iz Francuske izrađivala nacrt za novi hotel u Sloveniji, a njihova je firma dobila posao. Željela je da zidovi budu vijugavi, s efektom izlomljenosti, kao da su ruševni, a strop je trebao biti zaobljen.
– Sve u redu – rekli su - Ali fali vam nekaj...
– Što?
– Rupa.
– Kakva rupa?
– Da vam plan nabijemo nakurac – rekli su bez uzbuđenja.
Takvi su građevinci. Ako je nešto jednostavno, čemu komplicirati?
Vidio sam ih s prozora. Ni naš šef ne voli komplicirati. Ponekad se grafičari ne mogu odlučiti koju će fotografiju staviti u novine.
– Stavi ovu s velikim sisama.
Ponekad naša firma kupi nove aute i mobitele pa nema za tiskaru.
– Smanjit ćemo plaće za dvadeset posto.
Ponekad marketing ne uspije prodati dovoljno oglasa.
– Uzmite novinare neka traže bogatune s vama.
Ponekad novinari ne stignu napisati dovoljno članaka.
– Neka pišu Joško i Roberta s blagajne. Oni su u školi super pisali sastavke.
Da ne silazimo s teme. Šef je upravo sređivao neki ugovor o oglašavanju. Čekali smo da kaže je li uspio. O tome je ovisilo hoće li plaće sjesti na vrijeme.
– Danas sam skoro triput jebo! – derao se kad je ušao u novinarsko-grafičku redakciju. Taman kad sam se htio spustiti do auta.
– Objavit ćemo u novinama da ste skoro triput jebali – rekli su grafičari birajući fotografije za tekst o maturantima.
– Stavi ovu s velikim sisama.
– Ništa od ugovora?
– Ništa.
Kad smo se vozili kući, bratov me kolega, baka mu je umrla, pitao koliko tražim da polijepim dvadesetak osmrtnica. Na crno.
– Sto kuna – rekao sam bez uzbuđenja.
– S izradom i tiskanjem?
– Kako drugačije.
– Kaj ti treba?
– Slika i podaci o baki.
– A de buš polepil?
– Po cijelom Sračincu.
– A de konkretno?
– Lijepim na oglasne ploče na autobusnim stanicama, a na bandere i plutenu ploču na granici s Majerjem pričvršćujem čavlićima.
– A Svibovec?
– Na vrata crkve, na tabli pred kvartom Boruovje, dječjem igralištu na velikom hrastu i ogradama na izlazima prema Dravi.
Bio je zadovoljan. U fotošopu sam napravio osmrtnicu i štampao dvadeset komada. Sjeo sam na bicikl, polijepio ih i pokupio novce.
– Buš ih i skinul? – pitao me nakon dva dana.
– Pedeset kuna.
Nije htio da rastrganu bakinu osmrtnicu raznosi vjetar po cijelom Sračincu.
Dao sam bratiću pedeset kuna da ih skine jer sam žurio na redakcijski sastanak.
– Da bismo povećali prihode, moramo smanjiti rashode. Mi smo sad ovdje – spustio je šef dlan ispod prepona – a moramo biti ovdje – podigao je dlan iznad glave.
– Ne znam kako dalje. Imate li ideju?
Predložio sam mu da uvedemo djelatnost lijepljenja osmrtnica, za koju bih ja bio projektni menadžer.
Dobio sam otkaz.
U Uredu za državnu upravu rekli su da mogu otvoriti firmu za deset kuna. Tako je nastao „Osmrtnice d.o.o.“, registiran u Ulici 8. svibnja, nekad marta. Ispočetka sam bio jedini zaposlenik. Kad bih čuo zvono s crkvenog tornja, otišao bih kod župnika da saznam tko je umro, a zatim ožalošćenoj obitelji ponudio usluge. Tako nisu trebali ići u komunalno poduzeće, a bilo im je jeftinije kupiti od mene. Usto nisu trebali sami lijepiti. Komunalci su osmrtnice naplaćivali 150 kuna, a ja stotinu. Uskoro su dolazili k meni i prije nego bi zazvonilo. Glas se proširio. Puno posla. Cijeli grad i okolica željeli su moje osmrtnice. Zaposlio sam i bratića. Osmislili smo osmrtnice s dodanom vrijednošću. Zaposlili još četvero ljudi. Osmrtnice u boji, XXL osmrtnice, K-plus osmrtnice za Todorićeve franšize, dječje baršunaste osmrtnice s motivima igračaka, osmrtnice slikovnice, davali smo popuste umirovljenicima i hrvatskim udruženjima pisaca, fotošopirali fotografije, ružne ljude pretvarali u manekene. Imali smo grafičare, marketing i knjigovodstvo, suradnike u svim većim hrvatskim gradovima. Zapošljavali sve više ljudi. Što se tiče fotošopa, bili smo bolji od grafičara u Playboyu. Slike više nisu bili samo portreti lica nego i poprsje i cijeli portreti. Stvarali smo nove trendove. Artsy osmrtnice, blagdanske osmrtnice, elegantne, moderne, otmjene, svečane, ležerne, čak i porno osmrtnice. Od nas su naručivale starlete, poznati glumci, kolumnisti, urednici dnevnih novina, kazališni redatelji i domoljubni pjesnici i pisci.
Osmislili smo osmrtnice za životinje. Shvatili smo da se bogati ljudi jako vežu uz svoje ljubimce. Osmrtnice za životinje najbolje su išle u rezidencijalnim četvrtima. Valsaline u Puli, Pantovčak u Zagrebu, Meje u Splitu, Retfala u Osijeku, Marčeljeva Draga u Rijeci, Lozice u Dubrovniku. Bila je to ekstra usluga za ekstra profit. Masno smo naplaćivali osmrtnice s pozlaćenim rubovima, rubovima od bjelokosti, platine.
Uveli smo uslugu pod nazivom „plosmrtnice“ i patentirali taj proizvod. Plosmrtnice su ploče od zlata, srebra ili kositra koje su na kuće ugrađivali imućni. Njih su kao poslovne darove za partnere naručivala najveća poduzeća.
Uskoro smo zaradili toliko da smo bakinu staru kućicu u Ulici 8. svibnja, nekad marta, pretvorili u poslovnu vilu. Zatamnjena stakla, terasa, zidovi vijugavi, s efektom izlomljenosti, kao da su ruševni, a strop zaobljen. Uredili su ju bratovi građevinci. Svatko tko mi je rekao da arhitektonski plan ima rupu, dobio je otkaz. Bio sam cijenjen. Ne više bijedni novinarčić, nego osmrtničar. Gospodin Osmrtničar.
Vrhunac poslovanja bila je narudžba srpskog biznismena. On je naručio plosmrtnicu od ružinog zlata, optočenu s gotovo 500 dijamanata i hrvatskim grbom napravljenim od 54 dijamanta. Navodno je to bio dar za hrvatsku predsjednicu.
Nakon toga sam se previše opustio.
Grafičar me pitao koju fotošopiranu fotografiju da stavi na osmrtnicu za ženu Zoltana Hernadija.
– Stavi onu s velikim sisama.
Uskoro sam na račun firme kupio nove automobile i mobitele te ih podijelio svojoj obitelji. Agrokor i Ina raskinuli su ugovore. U računovodstvu su mi rekli da nemamo novaca za repromaterijal.
– Smanjit ćemo plaće za dvadeset posto.
Dobri ljudi iz Ulice 8. svibnja, nekad marta, počeli su govoriti da zarađujem na tuđoj patnji.
Marketing je rekao da ne može više naći „teške“ igrače.
– Uzmite grafičare neka traže bogatune s vama.
Branitelji su naručili puno osmrtnica na račun naftnog poduzeća čiji je vlasnik njihov kolega. Grafičari su rekli da ne stignu sve obrađivati.
– Neka prelamaju Pajo i Đuro s blagajne. Oni su u osnovnoj dobro radili u Paintu.
Nije bilo dobro. Pajo i Đuro su zajebali fotografije. Potrošili smo love i vremena, a isplate nije bilo. Grafičari su, sirovine kakve jesu, bili prgavi prema tajkunima iz Splita i Zagreba kad su ih žicali da potpišu ugovore. U marketingu treba biti taktičan. Bili smo dužni na sve strane. Dobri ljudi iz Ulice 8. svibnja, nekad marta, pozvali su mi inspekciju. Inspekcija je otkrila da nismo imali originalne računalne programe, word, fotošop i ostale adobiće, a grafičar je, na moje ime, iz podruma vodio ilegalnu stranicu s torrentima. Uskoro sam postao ozloglašeniji od Keruma i Todorića. Za to su bili zaslužni dobri ljudi iz Ulice 8. svibnja, nekad marta. Istaknuti političar koji je trenutačno u zatvoru iskoristio je priliku i optužio me da sam ga nagovorio da primi mito za prodaju INA-e. U tome mu je pomogao Zoltan jer mu se nije svidjela osmrtnica njegove žene s velikim sisama. Završio sam nakratko u zatvoru. Svu lovu koju smo imali, spiskao sam na jamčevinu.
Sazvao sam korporativni sastanak.
– Da bismo povećali prihode, moramo smanjiti rashode. Mi smo sad ovdje – spustio sam dlan ispod prepona – a moramo biti ovdje – podigao sam dlan iznad glave.
– Ne znam kako dalje. Imate li ideju?
Poznati svećenik koji je radio u mojem timu predložio je da poslovnu vilu prenamijenimo u pastoral mladih, u kojem će on biti projektni menadžer.
Dao sam mu otkaz.