Đurđica Stuhlreiter
Mačka
Spazila ju je još jutros, kad je žurila na posao, samo što je to bilo usput i više krajičkom oka.
No, kad se nakon posla vraćala kući, bila je još uvijek tu.
Dan se baš lijepo družio s hladnoćom, a temperatura s minusima. Ljudi skriveni u debelim
kaputima i toplim aknama, ptice tko zna gdje, čak i drveće kao da se zaštitila tankim srebrnastim pokrovom, ali ona je šćućurena ležala na golom betonu ulice, tik do ulaza u njezinu zgradu. Istini za volju imala je i ona krzno za zaštiti od hladnoće, ali činila se tako izgubljenom u hladnom zimskom danu da je Ana morala zastati.
-Maco! -oslovilajuje nemaštovito pa dodala. -Čija si li si?
Nije očekivala odgovor, ali bar neki mijauk bio bi dovoljan. Ili pogled prema njoj, ljudskoj
ženki koja suosjeća s jednom pripadnicom mačje vrste. No, velika siva mačka ostala je nijema i gluha. Mirno je gledala nekamo preda se, u zimski dan što se trošilo u hladnom dahu ljudi
njihovim žurnim koracima.
-Jesi li se izgubila? -pokuša ponovno, ali niti ovoga puta kod životinje ne probudi niti najmanji interes.
Ana se zagledala u mačku još znatiželjnije. I nije bila baš neka ljubiteljica životinja, no ova
joj se činila nekako posebnom. Maca je bila povelika, sivog krzna prošaranog crnim prugama.
Jedno joj je uho bilo crno i davalo njezinoj mačjoj pojavi nekako poseban i važan izgled. Kao da netko s takvim uhom nema što tražiti na ulici, već zaslužuje priznanja i ljudske povlastice.
Kad joj je postalo hladno, vidjevši da se mački čini nebitnim ljudski govor, a svojim mačjim
ne želi niti mijauknuti, Ana nastavi put svoga doma. Onih nekoliko koraka do ulaska u zgradu još je tren razmišljala o mačjem poziranju na ulici, ali se onda prebacila na ugodnu misao o toplini vlastita doma. Ključ u bravi škljocnuo je dobrodošlicom, a vrata velikodušno pozdravila vlasnicu.
Kao i uvijek - samo nju, jer ova je djevojka živjela sama s tek nekoliko biljki.
Cvijeće je bilo vrlo nerazgovorljiv sustanar. Ponekad bi se rascvjetalo ili jače zazelenjelo,
često venulo i sušilo se, ali oglasilo se nije nikad. Stogaje na glas koji se odjednom začuo djevojka poskočila kao ubodena i, s napola raskopčanim kaputom, pogledala prema čizmama jer tamo se nešto motalo.
-Mijau! -oglasilo se to nešto. Pa onda još jednom. -Mijau!
U njezinu je predsoblju, pored vrata što su se zatvarala samo za njom, stajala mačka s ulice.
Ona ista kojoj je vani bilo zanimljivije inje na drveću i krovovi dalekih kuća, nego ljudska prilika koja joj se obraćala.
-Otkud ti? - začudi se Ana pa krene s pitanjima. Možda se nadala i dobiti pokoji odgovor, sada kad je mačka bar mijauknula i gledala je svojim lijepim zelenim očima. -Kako si ušla? Što ćeš ti ovdje? Nisi smjela...
No, mački kao da je dosadilo slušati toliko torokanje. Krenula je u ispitivanje stana u koj i je
ušla neprimjetno, ali je sada itekako samouvjereno motrila što se nudi i vjerojatno zamišljala kako će izgledati njezin mačji život u djevojčinom stanu. I kadje sve izvidjela,jednimje gipkim skokom smjestila svoje mačje tijelo u naslonjač. Onaj najudobniji, u kojem je mogla tako lijepo ugrijati svoje tigraste pruge nakon hladnog betona ulice.
A vlasnica, i stana i naslonjača, od silnog se čuđenja jedva uspjela osloboditi čizama i kaputa,
a torbu baciti u kut da je tamo čeka do sutra.
-Baš lijepo! -jedino je mogla prozboriti.
Tigrasta mačka nije niti očekivala više. Samo je žmirkala, ne hajući za ljudsku priliku željnu
razgovora. A kad se stala oblizivati, Ana se sjeti da je glad ono što bi im moglo biti zajedničko.
Ona je bila gladna, a zašto onda to ne bi bila i mačka kojaje k tomu cijelo prijepodne provela sama na ulici. Zato krene podgrijavati obrok skuhan još jučer, a onda ga bratski podijeli na pola.
Zveket posuđa pokrenuo je mačku pa ona napusti naslonjač i krenu prema tanjuru s hranom.
No, već sljedećeg se trena okrenu i vrati u naslonjač, ljutito frkćući zbog nepotrebnog
uznemiravanja.
-Vidi ti nju! -začudi se njezina domaćica. -Ne sviđa t! se ili što? Ljudska hrana nije dovoljno
dobra za tebe?
Mačka je opet nije počastila niti pogledom. U pozi daleke i nedodirljive mudrijašice, šutke je
sjedila u naslonjaču. Neka se nelagoda uvukla u četiri zida u kojima Ana više nije bila sama, pa kad je oprala svoj tanjur opet pokuša s pitanjem.
-A bi li ti možda nešto mačje? Neku mačju hranu, ako ti ovo moje nije dobro?
Mačka je lijeno otvorila oči i, kao da razumije što ju se pita, u znak potvrde skočila do
djevojčinih nogu, pokazavši da joj razumijevanje ljudskog govora nije toliko teško. Za nekog tko je nepozvan ušao u tuđi životni, sadaje pokazivala zavidnu količinu umiljatosti.
-Onda ću morati opet van! -nevoljko primijeti Ana. -A baš mi se ne izlazi na tu hladnoću.
Ali kad se sjetila daje i sirota maca provela toliko vremena na toj istoj ulici gladna i smrznuta,
postidi se vlastite sebičnosti pa spremno dohvati kaput i potraži čizme.
-Brzo ću ja! -poruči mački koja je opet zauzela mjesto u naslonjaču.
Dok je birala mačju hranu o kojoj nije imala pojma, čudila se samoj sebi kako se spremno
prihvatila ispunjavanja mačjih želja, a još do jučer nije niti pomišljala o bilo kakvom kućnom
ljubimcu. I tada je prvi put posumnjala kako je ova mačka čekala baš nju.
-No krasno! -promrsi sebi u bradu. -Pa ne misli valjda kod mene i ostati!
Sreća da su joj u trgovini objasnili što mačke najradije jedu. Još je bolje da su joj sve to i
prodali, počastivši je pri tom računom od kojeg je i sama umalo zamijaukala, ali nije htjela riskirati da se njezina gošća još jednom uvrijeđeno okrene od ponuđenog. Neka je, mislila je u sebi dok je gledala malo u mačku koja se prihvatila papice i oblizivala kao luda, a malo u račun ispred sebe.
-Ionako nemam goste svaki dan. Nahranit ćuje i napojiti, pa sutra- kud koji, mili moji!
Drugog je dana bilo još hladnije pa nije imala srce izbaciti na ciču zimu tigrasto stvorenje.
Odlučila joj je produžiti gostoprimstvo još koji dan pa se tako briga o nepoznatoj maci produžila na gotovo cijeli mjesec. A kad je ipak malo zamirisalo na proljeće, Ana otvori vrata.
-Mogla bi sada i otići! Nahranila sam te i napojila, više nije hladno.
Bilo joj je već dosta kupovanja mačje hrane i dlaka na svom omiljenom naslonjaču koji je
tigrasta životinja prisvojila bez imalo ustručavanja.
-Nisam ti ja baš za brigu o životinjama. Teško da se znam brinuti i sama o sebi - opet se
ispričavala mački kao ljudskom stvoru. -A uskoro ću morati i na put pa te neće imati tko maziti i paziti.
Mačka je na to odgovorila potpunim ignoriranjem. Ni da bi pomakla brk, niti ono crno uho, a
o repu da se i ne govori. Vidjelo se da joj nije na kraj mačje pameti poslušati što joj se kaže i
napustiti niti naslonjač, niti stan, niti svoju hraniteljicu.
Ana brzo shvati da uvjeravanje ovdje neće mnogo pomoći. I zašto bi se, uostalom, ona morala
opravdavati pred nekim tko je nepozvan ušao u njezin stan? Zaboravivši i gostoljubivost i
ljubaznost, odluči sve presjeći jednim odrješitim povikom.
-Šic! Traži si neke ozbiljne ljubitelje mačaka! I ja bih da se o meni netko brine, a vidiš i sama
kakva je situacija. Živim kao onaj Pale koji je bio sam na svijetu pa se nekako snalazim. Snaći ćeš se i ti.
Mačka se nije dala zastrašiti. Ostala je mirna i nezainteresirana za oštar ton kao da se to nje
nimalo ne tiče.
-E nećemo tako! - pokaže djevojka odlučnost. -Ako nećeš sama, mogu ti ja malo pomoći.
Pričekala je do sutrašnjeg dana. A onda kad je kretala na posao, iako se pomalo ježila dodira
mačje dlake, primila ju je u ruke i ponijela točno do onog mjesta na kojem ju je i našla.
-Naći će se opet neka dobra duša -ohrabrila ju je i otišla svoj im poslom.
Do kraja radnog dana već je zaboravila na mačku. Sjetila se tek kada se našla pored mjesta na
kojem je ostavila svoju nepozvanu gošću. Bilo je prazno pa malo odahnu jer ipak joj ne bi bilo drago da je maca ostala beskućnica. Otpustivši savjest koja je neće morati peći, za društvo si pozove ponos jer je tako dobro riješila problem. Sada se može lijepo može vratiti svojem svakidašnjem životu bez mačjih dlaka i zauzetog naslonjača.
No čim je stupila na svoj kat, nešto zamijauče, a djevojčino bodro raspoloženje pokaže se
običnom tlapnjom. Jer na otiraču, ispred vrata njezina stana, sklupčala se siva tigrasta mačka kojoj je jutros lijepo objasnila daje svakog gosta tri dana dosta. Pored nje su, kao čuvari, zauzeli mjesto dvoje pripadnika ljudskog roda. Žena je bila u ne baš mlađahnim godinama, na glavi nosila strogo gnijezdo staromodne frizure i naočale debelih stakala. Mladić pored nje, pak, mlad i zgodan ljepotani pred čijim se pogledom djevojka zbunila kao obična šiparica.
Možda zato i nije od prve mogla povezati što mačka, babac i ljepotan rade pred njezinim
vratima. Čak je pomislila daje pogriješila kat, ili da je ovo dvoje od onih dosadnih nečijih svjedoka što propovijedaju i obraćaju po stanovima, ali crv sumnje ipak joj je šaputao da će sve ovo ipak značiti nešto drugo.
-Ana! -prekine ju glas buljooke žene i prikuje za mjesto. -Je li ovo vaša mačka?
-Naša? -začudi se djevojka pa iskreno odgovori. -Ne. Nemamo mi nikakvu mačku. Živim
sama i...
-Imamo dojavu da ste ju izbacili na ulicu! -prekinu je buljooka strogo.
Glas ove babe bio je dubok i strog, gotovo muškarački, pa kad je postala još glasnija, djevojci
je skoro srce sišlo u pete. Ne usudi se pitati tko je to dojavio i otkuda, uostalom, zna njezino ime.
-Tako izbaciti jadnu životinju na ovu hladnoću! Nečovječno, sasvim nečovječno -nastavi baba
s predbacivanjem.
-I nezakonito! -oglasi se i ljepotan te pokaže djevojci nekakav papir. - Mi smo iz društva za
zaštitu mačaka.
Njegov je glas bio ugodan i dalo bi ga se slušati, ali baba nije da dala pred sebe.
-Naravno da je nezakonito! Životinjama vam. dosadi, vije lijepo izbacite i - gotova priča.
Ana je osjećala da bi im trebala objasniti sve kako je bilo, ali oboje - i stara i mladi, gledali su
u nju kao najokrutniji primjerak ljudskog roda. Zato samo stidljivo prošapće prvu laž koja joj je pala na pamet.
-Alergična sam na mačju dlaku. Stalno kišem.
-Na to ste trebali misliti ranije. Pravo na dom jedno je od temeljnih mačjih prava i ne može se
sirotoj maci uskratiti tek tako. Ako se sami ne možete brinuti o njoj, morate naći nekoga tko može.
Što je drugo preostalo sirotoj djevojci, nego drhtavim rukama otključati vrata. Usput je kihnula ne bi li potvrdila ono o alergiji, ali nitko se na to nije obazirao. A kad su se vrata otvorila, mačka je ušetala u stan slavodobitno i veličanstveno poput kraljica, a ono dvoje podanika poručilo.
-Pratit ćemo vas! Pružiti potporu ako se ne možete sami nositi s obvezom. Mačke su osjetljiva bića i moraju im se stvoriti uvjeti za miran i sretan život.
Rekla je to baba, ali i da je to bio ljepotan, bilo bi isto. I on je na djevojku gledao prezrivo i s
negodovanjem. I nastavio odmahivati glavom u nevjerici, odlazeći za babom čije je gnijezdo kose već nestajalo na stubištu.
Dok se mačka mirno smještala u njezin naslonjač, Ani je došlo da pukne od bijesa. Pomisao
da će se opet morati brinuti o ovom uljezu natjerala ju je da zaista počne kihati, kao da je ona
alergija o kojoj je malo prije lagala živa istina.
Nije, dakle, imala kamo. Valjalo je mačku prihvatiti i podnositi. Hraniti je i pojiti, naći za sebe mjesto na kauču i otuda, gledajući u samotnim večerima bezvezni televizijski program, nadati se kako će mačka nestati. I baš iz takvih lijepih želja jednog ju je dana prenulo zvonce na vratima.
Kad je otvorila, u nju se zabrinuto zagledao dobro poznati par. Ljepotan i baba s gnijezdom crvene kose opet su bili tu.
Ovaj put on je progovorio prvi.
-Imamo dojavu ... –započeo je.
-Opet? -zaprepasti se djevojka. -Što je sad?
-Mi smo iz društava za zaštitu mačaka i dužni smo brinuti o mačjim pravima -pojasni baba.
Za svaki slučaj, ako je zaboravila lekciju od prošli put.
-A ja sam mislila da ste u međuvremenu postali Jehovini svjedoci!-usklikne ona. -Opet ste
došli zbog mačke? Eno je sretne i zadovoljne na mojem naslonjaču. Izvolite pogledati ako ne
vjerujete!
Mladiće odmjeri Anu od glave do pete, kao nekoga tko to uopće ne zaslužuje, trenutak razmisli pa nevoljko i neuvjerljivo prozbori.
-Vjerujemo, kako da ne! Zato smo vas i došli upozoriti. Da ne bi poslije bilo problema...
Dobro ja znam što je moj problem, htjela je reći, ali bolje da nije. Jer ljepotan tajanstveno, kao
da joj otkriva najveću tajnu na svijetu, priopći.
-Kako rekoh, imamo dojavu ... -još bliže priđe djevojci. - Da se u zgradi nalazi miš!
Blaga vrtoglavica zbog tolike blizine krasnog primjeraka muškog roda kojeg zanimaju samo
mačke, u isti je čas dobro prodrma i spusti na zemlju. Nasmijala se kao luda, no kako je ono dvoje bilo smrtno ozbiljno, djevojka teškom mukom uguši smijeh pa kaže.
-Dobro da imam mačku. Miševi mi nisu dragi, čak ih se malo i bojim. Ali sigurna sam da bi
ga moja sustanarka, da se samo usudi približiti mojemu ... Hoću reći, našemu, stanu ... Dakle, da bi ga smazala za doručak.
Zaštitnici mačjih prava ciknu kao ubodeni. I oboje u isti glas stanu negodovati.
-Jeste li vi, ženo, normalni? Da se niste usudili zloupotrebljavati mačku!
Ana uopće nije shvaćala o čemu oni govore. Koliko zna, mačke love miševe, ali ovo dvoje
zaprepašteno je mahalo rukama pa nikako nije uspijevala razabrati zašto su toliko uzrujani.
-Dobro da smo stigli na vrijeme! Mogli ste napravili neku glupost. Zar vi mislite da samo tako
možete iskorištavati sirotu životinju?
-O čemu vi to? -prekinu ih Ana kad joj je dosadilo ovoliko blebetanje i uzrujavanje. -Što bih
ja sada trebala učiniti? Angažirati zaštitara da čuva mačku od miša?
-Kako hoćete? -baba je zakričala samostalno, jer je mladiću njezina drskost začepila usta. Mi
smo vas upozorili i neka vam ne padne na pamet očekivati da mačka lovi miša. Ona to može
učiniti, ali samo ako pokaže vlastitu inicijativu i dobrovoljni pristanak.
-Mačku štiti zakon i nitko je ne smije iskorištavati -oglasi se i ljepotan, ali Ani je to već bilo
previše pa im zalupi vrata pred nosom. Drugog je dana ipak otišla kupiti mišolovku, zlu ne trebalo, da joj ne bi onaj čudni par opet došao mijaukati o mačjim pravim. Usput je zazivala sreću i obraćala se nebesima daje usliše i skinu nezvanu gošću s vrata.
Samo što je nada kako će se jednog dana vratiti u stan, a u njemu više neće biti mačke, bila
pusta želja. Njoj, čini se, nije padalo na pamet krenuti u nove pustolovine. Onaj miš spektakularno najavljen od dvojca za zaštitu mačaka nije se pojavljivao, pa je mogla i dalje mirno uživati, ne obazirući se na djevojčino negodovanje ili ignoriranje kombinirano s mrkim pogledima. Dok je dobivala hranu njoj je bilo dobro, a kako je bilo Ani, vlasnici stana, nitko nije pitao.
I proljeće je već zamirisalo gradom, donoseći miris toplih dana i nagovještaj gostoljubivosti
vanjskih prostora. Mačka je sada mirno mogla drijemati i na otvorenom pa nikakvom suosjećanju zbog hladnoće ili vanjskih nepogoda više nije bilo mjesta. Ako uskoro ovaj uljez ne krene u potragu za svojim domom ili nekim mačjim društvom, morat će sama nešto poduzeti. Suživot s mačkom, naime, sve joj se manje sviđao.
Isplanirati što da pametno učini nije stigla jer su je opet svojim posjetom počastili branitelji
mačjih prava. Pozvonili su kratko, nekako prijeteće, pa je djevojka skočila kao oparena i žustro otvorila vrata.
-Otkuda vi? -pokuša smiriti slutnju što ju je pogodila usred trbuha. -Dugo vas nije bilo i već
sam se zabrinula da vam se nije što dogodilo. Ah, znam! Ti ljudi su sve gori i gori. Mačja prava se krše sve u šesnaest pa sigurno imate pune ruke posla.
Govorila je to babi čije su se oči iza debelih stakala znakovito zabuljile u Anu. Ljepooki
mladić, ugodniji oku djevojke, kao da se skrio iza leđa korpulentne mačje braniteljice i šutke čekao da ona odradi svoje.
-Ne moramo vas podsjećati da smo tu radi zaštite mačke -krenu baba s uvodom.
-Zbilja? Znači odvodite ju? Nije joj sa mnom lijepo? Znam, dosađuje se sirotica. Sama je po
cijele dane. Nije daju zanemarujem, ali posao mije takav! U pravu ste, bit će joj bolje kod nekog drugog.
Nije bila na čisto treba li navući na lice žalobnu masku, da ne pretjera pa postigne suprotno.
No sve je u njoj pjevalo od sreće i došlo joj je da ih oboje zagrli, a ljepotana i poljubi.
-Lijepo je čuti da ste postali svjesni važnosti brige o mačkama -oduševljeno će baba. Napredujete, i na dobrom ste putu da i sami počnete prosvjećivati neuke ljude. Možete li uopće zamisliti da ima i takvih koji nikad nisu čuli za prava mačaka.
-Ah, da svakakvih ljudi ima... -prozbori djevojka tek toliko da nešto kaže, a najradije bi
povikala. -Vodite tu mačketinu što dalje od mene! Odmah!
No tada na scenu stupi ljepotan. Iziđe iza babinih leđa i ponosno prozbori.
-Zato smo vam i donijeli ovo!
Njegovo je lica zablistalo neviđenim ponosom i srećom paje djevojka teško mogla odlijepiti
pogled od njega. A kad joj je napokon to uspjelo, sirotu Anu kao da je pogodio grom. I to onaj iz najvedrijeg neba bez ijednog oblačka miljama uokolo.
Lik je u rukama držao još jednu mačku.
-Nitko vam neće uzeti vašu macu -ponosno objavi. -Ali mogli biste imati gadnih nevolja ako
bi i dalje bila sama po cijele dane. Zato ćemo vam darovati macu koja će joj praviti društvo.
Ova je mačka bila potpuno crna. Pogledala je u djevojku pa i ona zamijaukala kao ona tigrasta
napast kad joj se uselila u stan. Kao da je začula riku lava, Ana premre od straha.
-Zar nije lijepa maca? -usklikne baba oduševljeno.
-Lijepo će se družiti njih dvije -pridruži se oduševljenu ljepotan.
Od pomisli da bi trebala živjeti u stanu s čak dvije mačke, djevojci se odsjekoše noge. Stajala
je ukočeno i gledala u crvenokosu babu, pa u ljepotana, pa u mačku. Postalo joj je jasno da bi ovdje stvari trebalo ozbiljno posložiti, ali nije to mogla izreći.
Zato je zaobišla sve njih i krenula niza stube. Prvo je koračala polako, a onda sve brže i brže
te na kraju potrčala kako bi se što prije dokopala ulice. A tamo, na proljetnom suncu, duboko uzdahnu i odluči.
-Najbolje da ja živim na ulici. Bolje i to nego s mačkama.
Zatim sjedne na prvu slobodnu klupu i ozareno zaključi.
-A sada čekam da me pokupi neka dobra duša. Pa kad počnem ostvarivati svoja prava...