Zdenka Maltar
Bečki merdijan
- Došao je poziv od notarijata u Beču - javio mi je Josip.
- Sigurno je u vezi s onim liscem Fuchsom, možda nas je prijavio policiji - rekao sam.
- Pretjeruješ, radi se o ostavštini Frau Grossmann. Koliko znam ti si, a ne ja, plastičnim pištoljem ubijao njene neprijatelje. Ipak, da znaš ona nama u nasljeđe ostavlja kristalne lustere u alpskoj vili Rossi i pismo na kojem stoji: Für Josip Horvat und seinen Bruder [1] .
Tako smo se Josip i ja, službeno samo Josip, našli u vili Rossi i buljili u zlatna i srebrna svjetla kristalnih lustera Frau Grossmann. Ona je kuću ostavila ustanovi za napuštenu djecu, a nama lustere.
Trebali smo se radovati, barem smješkati kao Kinez Chang, ali bili smo tužni. Zavoljeli smo tu sitnu plavokosu ženu.
Svjetlost koja se lomila u kristalnom staklu obilježila je mnoge dane našeg djetinjstva i mladosti, a kad nam se već činilo da smo je zaboravili, zaskočila nas je neočekivano, iznenadila nas u kući žene koja se gotovo ničeg nije sjećala, ali je zato i mene i brata zvala Stefan.
Ništa ne bih znao o kristalnom staklu da naša obitelj nije godinama na blagdan sv. Stjepana odlazila čestitati imendan stricu Stefanu. On se zapravo zvao Stjepan, u mladosti Pepo, ali otkad je radio u Njemačkoj, postao je Stefan. Ne bi zasigurno stric bio Stefan za domaće ljude, već samo Švabo, što je bio naziv za svakog tko je radio u Švabiji, kako su zvali Njemačku, da nije bilo njegovog gazde. Gazda Hans ogromni, teški Nijemac s mercedesom, prikolicom s čamcem i nježnom plavokosom ženom Austrijankom Tinom, jednom je godišnje, kad se vraćao s Jadrana, navraćao stričevoj kući i obitelji. Dok je stric, poslovođa u tvornici kristala u Njemačkoj, brusio kristale, gazda bi se gostio u njegovoj kući, ostao bi tri dana, razgovarao sa susjedima, rodbinom, mesarom i brijačem, ponio u Njemačku nekoliko litara Scsnappsa i nahvalio strica Stefana do te mjere da je i tati, koji je strica zvao Pepo, znalo u razgovoru s gazdom pobjeći ime Stefan.
Za Štefanje stric bi nas dočekao u ljubičastoj ili zelenoj košulji, svečano raspoložen, malo pripit, crven u licu od obilnog jela i pića, ili jednostavno sretan što je kod kuće. Nakon blagdanske večere objašnjavao bi nam proces proizvodnje kristalnog stakla. Tako smo Josip i ja već kao desetogodišnjaci znali otoodišnjaci o bi strica zvao Pepo, znalo pobjeći ime S u njegovoj kući, oovarao sa susjedima, rodbinom, mesarom i brijačem, da se kristalno staklo dobiva tako da se dio kalcijevog oksida zamijeni olovnim oksidom jer teško olovno staklo ima veliki indeks loma svjetlosti.
- Ivek, to ti blešči kak sunce u bistrom gorskom potoku, kaj ga više brusiš bolje svijetli - govorio bi stric tati.
Nakon toga bi teatralno upalio sva svjetla velikog lustera u dnevnom boravku, a mama bi zadivljeno govorila: - Stefan, takvoga nekaj nema pri nama, to može samo Nijemac napraviti.
- Govoriš bedastoče, to su kristali iz kalupa, a najcjenjeniji i najskuplji kristali su ručno rezani. Talijani su umetniki stakla, kao i mnoge druge stvari i to su donesli od istočnih naroda - ljutio se otac.
Za svaki svoj Urlaub stric bi nam donosio darove, precizne satove, dalekozor, kazetofon, foto aparat, bušilicu, najtanje noževe za rezanje kolača, nepoderive radne rukavice. Taj Nijemac koji može napraviti fascinantne i blještave stvari, kao što je kristalni luster, i mnoge druge neuništive i nepoderive stvari koje traju dulje od ljudskog života i ostaju unucima u nasljeđe, ostao je u našem sjećanju utjelovljen u liku stričevog gazde.
- Vidiš Ivek, kad radiš kod Švabe, on te i plati, nisu Švabe Rusi, dobro meni, dobro njemu - govori bi stric.
Otac bi na to samo odmahivao rukom, bio je zakleti rusofil, cijeli je život vozio bijelu Ladu, pratio ruski sport i politiku, nikakvu želju za odlaskom, makar turističkim, u neku europsku zemlju, nije pokazivao. Što su ga stric Stefan i mama više nagovarali na odlazak tamo negdje gdje će se njegovo znanje i rad platiti onoliko koliko vrijede, njegova odbojnost prema tome samo je rasla.
Kao gimnazijalac, prvak države u matematici, otišao je u Moskvu na svjetsko natjecanje matematičara i ostao studirati matematiku. Prilikom većih obiteljskih okupljanja gotovo se uvijek prepričavalo kako su kod kuće prodali jedinu kravu da bi Ivek mogao otići u Moskvu, a poslije se nije tri mjeseca mogao javiti kući i već su dogovarali prodaje najvrednijeg komada zemlje i odlazak strica Stefana u potragu za Ivekom, kad je došlo izgužvano i otvoreno pismo iz Rusije. Sama providnost Božja i Majka Božja Gorska, kojoj se baka zavjetovala, vratile su oca nakon šest moskovskih godina kući, s diplomom matematičara, teškim koferom punim požutjelih knjiga, ali u istim hlačama i puloveru u kojem su ga od kuće ispratili u svijet.
Mama je bila zadivljena svime što je vidjela kod strica, lusterom i šuškavim vrećicama iz kojih je stric vadio dostignuća napredne civilizacije. Svaka je naranča bila zamotana u posebni tanki papir, a tek kakve su bile čokolade, s kavom i likerom, margarin zamotan u zlatni papir kao mali dar. Ipak, najveće divljenje mame i svih susjeda bio je prašak za rublje, oprano rublje još je danima mirisalo na morski zrak. U susjedstvu je bila popularna poštapalica: - To je nama Stefan donesel, takvoga nekaj ne bu pri nama ni za sto let.
Stric Stefan je volio govoriti o demokraciji, govorio je tobože majci, ali samo kad je znao da će otac čuti. Tata je tvrdio da je demokracija poredak kojeg nema i da Stefan nema pojma te da pjevanje Hare Krišna po minhenskim ulicama ili Ustani bane po zagrebačkim nije demokracija nego kazalište amaterskih putujućih družina.
- Ivane, kad Europa jedanput dojde k nama, videl buš kaj je napredak, svega bude, radit će se od jutra do mraka, ali ljudi budu imali sve. Vidiš naprimjer, ti budeš ko moj gazda mogel imati svoju tvornicu.
- Sačuvaj nas Bože toga Pepo, znaš i sam da mi nismo Nijemci.
Mi smo Europa bili davno i nikad to nismo prestali biti, ali nije Europa kristalni luster, niti ako baš hoćeš tvoj usrani mercedes.
- Prasec jedan, dobro ti dojde bušilica koju sam ti donesel, kaj si ju nisi donesel iz Rusije, zbuši si rupe u zidu s pimpekom. Slepec božji, da ti ne donesem dečkima traperice nosili bi još one iste hlače u kojima si došel s moskovskog študija.
Znali su se posvađati i galamiti cijelu večer, na kraju bi jedan od njih dvoje ustao od stola i ostavio onog drugog u žaru diskusije, ali već sutradan kao da ništa nije ni bilo. Kad je nakon blagdana stric Stefan odlazio od kuće uvijek se s tatom posebno grlio i pozdravljao.
- Ivane moj, možda imaš pravo, znam ja da si ti pametan, u Njemačkoj bi dogurao visoko, oni takve trebaju, možda bi bio guverner, ali nećeš.
Tako su tata i stric, Ivek i Stefan, zauvijek bili određeni prema Europi, a njihovo je određenje na neki način utjecalo i na mene i mog brata blizanca Josipa.
Josip kao da nije mogao pobjeći od te Europe, nije mogao sačekati da ona dođe k nama, pretjerano joj se divio već u petom osnovne, kad nas je nastavnik zemljopisa vodio na četrdeset pet metara visok toranj crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije da nam s našeg dvorišta pokaže široko lice Europe. Ja tada nisam vidio ništa osim sivoplave izmaglice, a Josip se divio Sloveniji, Grazu i Beču, kao da stvarno vidi fijakere ispred bečkog parlamenta. Učili smo tada o paralelama i meridijanima.
- Djeco ništa u životu nije slučajno, tako nije bilo slučajno što je carica Marija Terezija na prijedlog Ruđera Boškovića pozvala voditelja bečke zvjezdarnice da izmjeri duljinu bečkog meridijana koji preko Beča i Graza vodi i do našeg grada gdje završava. Eto, upravo tu u Varaždinu, na mjestu gdje mi stojimo, ispod crkvenog tornja, završava bečki meridijan. Što to znači? - pitao je. Nije očekivao odgovor, već je sam nastavljao: - To znači da smo mi već tada Europi bili važni.
Mislim da je Josip radi tog meridijana otišao studirati povijest i geografiju.
Tijekom rata zaposlio se u hrvatskoj školi u Beču, a poslije je radio kao vozač, konobar, pekač pize, perač prozora na visokim stambenim zgradama i soboslikar, kasnije se prekvalificirao za njegovatelja, naučio njemački i bečki dijalekt i na preporuku mamine prijateljice, dobio dobro plaćen posao u hospiciju. Nakon mjesec dana posjetio sam ga i omogućio mu izlazak u noćni život Beča tako da sam odradio njegovu noćnu smjenu.
Igra je postala zarazna. Kad se Josip umorio zamijenili bismo uloge, on bi otišao u Hrvatsku i tamo radio na mojem radnom mjestu, u kladionici, koja je kasnije postala poslovnica za otkup zlata, ostalo vrijeme bi se odmarao. Ja bih tada radio u austrijskom hospiciju šesnaest sati dnevno, zarađene eure dijelili smo bratski, popola.
Radnu dozvolu imao je samo Josip, ali kad bih došao autocestom iz pravca Graza bio bih isti on, čak sam nosio oko vrata isti lančić s medaljonom svetog Kristofora, iako sa svecima nisam bio u tako dobrim odnosima kao Josip. Radi tog europskog posla kontrolirao sam svoju težinu, odlazio u teretanu i radio sve da Josip i ja budemo potpuno isti. Jedino nisam mogao zavoljeti te starkelje i s ljubavlju im mijenjati pelene, ali to su bile sitnice govorio je Josip.
Od samog početka sam imao osjećaj da je Herr Fuchs znao za našu prevaru. Vikao bi za mnom: - Gdje je sada tvoj brat ? Ja znam da ti nisi on, mene ne možete prevariti. Halt, zovite policiju, on nije Josip Horvat - ali ja sam se pravio da ne čujem. Samo bi se usiljeno smješkao kao Kinez Chang i vozio kolica uglancanim hodnicima. Pri tome bih pazio da ne zveckaju žličice u šalicama s kompotom od jabuka i suhih šljiva.
Računao sam s time da u hospiciju St. Christopher nitko te stare bakalare ne uzima za ozbiljno. - Herr Fuchs je vjerojatno bio pripadnik Hitlerjugenda i tko zna čega sve još, njegovom oku ništa ne promakne - govorio sam Josipu.
- Umišljaš si, Fuchs je gotovo slijep, vidi samo žutu točku, tako piše u zdravstvenom kartonu.
Svejedno, plašio sam se da će taj starac i slijep otkriti našu prevaru.
Herr Fuchs bi često vikao: - Zabranjuje se ulaz u kupaonicu, moja žena se kupa, Frau Fuchs se kupa, ne idite unutra, kupa se žena.
Svi smo znali da je samac, žena mu je davno umrla, djece nisu imali, i pas Felix, njemački ovčar imao je plaćeno mjesto u psećem hotelu jer u hospiciju nije bilo uvjeta za kućne ljubimce. Herr Fuchs je imao mnogo fotografija sa psom, ali ne i sa ženom. Kažu da je mlada žena umrla u kupaonici, tko zna od čega umiru mlade žene u kupaonicama , pitali bi zlobnici i znatiželjne osobe, mene to nije zanimalo.
Nikada nisam išao u kupaonicu kad se Frau kupala, ali Chang nije slušao i ulazio je u kupaonicu. Herr Fuchs bi tada vikao strašne njemačke kletve, a Chang se samo klanjao i govorio: - Danke, danke.
Herr Fuchs je bio na mojem odjelu, ali kad sam mogao poslao bih Changa, stavio sam mu za to u džep par eura. U hospiciju nije bilo prijateljstva, svaka usluga se plaćala. Herr Fuchs je često slučajno dodirivao moje ruke, bile su malo deblje od Josipovih. Njemu nisu promakle razlike između mene i Josipa.
Kad je Josip hranio Herr Fuchsa strpljivo je čeka da ovaj juhu prežvače nekoliko puta, a tek onda bi mu davao novu žlicu, sućutno, kao nekome svome. Ja nikada nisam davao juhu Herr Fuchsu, samo čvrstu palentu i saft, brzo, žlicu za žlicom. Znao je da nisam Josip, ali nije imao kome reći, nitko tamo nije imao kome što ozbiljno reći.
Naša bečka priča možda je i zbog Frau Grossmann predugo trajala i na kraju kad smo je obojica zavoljeli, sama je od sebe prestala. Svaki dan sam Frau nagovarao na pišanje. Satima je zadržavala mokraću, lice bi joj se izobličilo od boli, govorila je da kad krene prema toaletu, dignu se i ona trojica i kreću za njom, ubit će je u toaletu, bila je sigurna u to. Branio sam je, ubijao svaki dan tu nevidljivu trojicu dječjim pištoljem s plastičnim mecima, padali su jedan za drugim nečujno na pod i ona je nakon toga bezbrižno pišala. Već sutra oživljavali su ponovo, ona se jako bojala, ja sam pucao, sve što je bilo dan prije palo je u zaborav. Nećakinja Frau Grossmann bila je velika televizijska zvijezda, ponekad je dolazila u posjetu, tada je prigovarala da Tante nema manikuru na rukama i nogama, napisala je na papiru i zalijepila na ormar: - Hans je umro i ti si bila na sprovodu.-
Hans, muž Frau Grossmann, bio je mrtav već nekoliko godina, ali ona je svakodnevno pitala: - Gdje je Hans, jeste li vidjeli negdje Hansa?
Njena nećakinja nije željela odgovarati na glupa pitanja.
Tante treba stalno imati pred očima informaciju da je Hans umro, tako će lakše zapamtiti. Čim bi nećakinja otišla ja sam papir bacao u koš. Osjećao sam da je Frau u životu već upamtila sve što je trebalo i kad se nije sjećala znao sam da se zapravo previše sjeća.
Ponekad bi me veselo raspoložena zvala Stefan. U vrijeme kad je došla u hospicij bila je nasmijana, pričljiva i mnogo toga je znala no ubrzo se i ona, kao svi drugi u hopiciju „ničeg nije sjećala“. Bio sam uvjeren da su to radili namjerno, brisali sjećanje. Jednom me molila da nađem povjerljivu osobu koja bi mogla oprati kristalne lustere u njenoj kući za odmor. Predložio sam ih nekoliko, ali ni jedna nije odgovarala jer je ona tražila točno određenu osobu. Lustere je godinama prala Selma, žena iz Bosne koja je povremeno i obilazila Frau, imala je ključ kuće, prozračivala je prazne sobe, poravnavala zavjese, njegovala cvijeće. Dan pranja kristalnih lustera bio je svojevrsni ritual Frau Grossmann, taj je dan svečano obučena čekala da Selma dođe po nju i da zajedno obiđu kuću i očiste lustere.
Selma mi je pričala:
- Čim uđemo u kuću ona sjedne na trosjed, ne pogleda ni kuću, ni stvari, a ima vrijednih slika, tepiha, suđa… ništa ne gleda, sjedne i priča o sinu Alenu, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći, a ja na merdevine, čistim luster po luster. Perem ih samo s octom i vodom jer Frau ne podnosi kemikalije, stotine srebrnih i zlatnih kristala bliješti, a ja se u njima ogledam kao u ogledalima. Velika je to muka, ne bih ja te lustere htjela imati ni za cijeli svijet, to su izmislili bogati ljudi da ti ukradu odraz pa ga moraš uvijek iznova tražiti. Znam da vrijede bogatstvo, svi su ručni rad, kad se upali svjetlo sjaje kao zvjezdano nebo, a Frau ih zapravo više i ne primjećuje.
U hospiciju je palila samo malu noćnu svjetiljku, govorila je da je od prevelike svjetlosti zaboli glava.
Kad smo se našli u vili Rossi, mi nasljednici skupocjenih kristalnih lustera, iznenađeni u dnevnom boravku smo ugledali veliku uokvirenu fotografiju. Zum Andenken und ewiger Erinnerung [2] , Hans Grossmann, Betina Grossmann i Obermeister Stefan Horvat, nasmijani, fotografirani jednog ljetnog dana u stričevom vrtu. Lica na fotografiji imala su poglede ljudi koji su nekamo otišli i ostavili za sobom tek treperavo svjetlo u kristalnom staklu.
Josip je tvrdio da je Frau Grossmann oporuku dala napisati samo tjedan dana nakon mog ulaska u hospicij. Izgleda da je i ona odmah prozrela našu prevaru, jer isti je datum bio i na pismu koje nam je notar uručio. Ništa posebno nije pisala, samo nam se zahvalila na prijateljstvu i danima provedenima nekada davno kod našeg strica Stefana. Podsjećali smo je na nekog divnog koga je izgubila, kaže, razlikovala nas je po prstima, ostavlja nam mali dar, lustere.
Ubrzo smo ih prodali ispod vrijednosti jer se kuća praznila, pitam se što bi na to rekao stric.
Ja sam odustao od Europe, liječim depresiju grada u kojem završava bečki meridijan, držim seminare s temom „Novcem iz europskih fondova do hospicija, naše i europske budućnosti“.
U garaži još imam očevu bijelu Ladu.
Josip je ostao, sada je već pravi Bečanin, ali kaže da ga naglasak odaje.
Rekao mi je nedavno da Herr Fuchs ipak nije bio slijep, pobrkali su medicinsku dokumentaciju.