Mira Petrović
Nek se pleše
Branko je usporenim korakom čovjeka osuđenog na propast hodao put splitske rive, slabašno se osmjehujući hostesama koje su dijelile letke
na kojima je pisalo: Doživite smak svijeta iz prve ruke, ponoć i trideset, cijena simbolična. Cijena je zapravo bila sto eura, i Branko nije bio lud da je plati, ali budući da je bio jedan od izvjestitelja tog događaja nije se ni brinuo za troškove, zbog čega su mu svi koje je znao govorili da je sretni kurvin sin i pravi ulizica.
Ali cijeli taj dan Branko je bio više nezadovoljan nego sretan. Nešto mu je u ono malo osušenog mozga koji je preostao govorilo da sutra neće više biti nikoga za izvijestiti pa mu se cijela ta hajka učinila poprilično glupom. A u redakciji je u međuvremenu načuo da se u Galeriji umjetnina okupljaju djevojke u bijelim trakicama i s narančastom perikom na glavi, uvjerene da su Leeloo iz Petog elementa za što je vjerovao da će biti pravi spektakl, sa žirijem koji procjenjuje njihove moći za spas planeta tako što ih dobro poševi i vidi koja bolje vrišti. Branko je htio biti tamo, ako već sudjeluje, da vidi nešto neviđeno, ali šef je rekao, „ti si glavni, Bobi, najbolji na terenu.“
Branko nije bio glavni, a još manje najbolji, i zašto ga je šef izabrao bio je čisti misterij jer su se mnogi njegovi miljenici za to mjesto borili. Poput onog nabildanog klipana Đure koji je nalikovao argentinskoj dogi; ili Meri, sisate plavuše s umjetnim usnama koja je bila zadužena za članke o šminkanju i prikrivanju raznih vrsta dermatitisa koji je napao populaciju uslijed zagađenosti u svim porama grada. Meri je toliko zagrizla za Brankovo mjesto da ga je jučer zaskočila u veceu, taman nakon što je posrao sve one hamburgere koje je potamanio, i ponudila mu je pušenje u zamjenu za posao.
„Tamo će bit Rozga“, rekla je, „jel znaš ti koji će to bit spektakl?“, ali on je pristojno odbio kao što je u zadnje vrijeme odbijao sve hedonističke ponude na koje je oguglao kao čovjek kojemu se nudi uvijek isti menu.
U svim medijima do prije dva dana sve najveće pjevačice u Hrvatskoj, uključujući i Jelenu Rozgu o kojoj je govorila Meri, napravile su takav šou da muškarci nisu imali nikakve šanse da dobiju gažu – ni Gibonni, koji je svima ponudio tihu meditaciju o tome kako i što dalje, ni Thompson, koji je držao predavanje o domovini koju treba spasiti kroz poklike i mahanje zastavom, ni Ivan Zak, koji se smiješio iza fotoaparata obećavajući obožavateljicama VIP susrete do zore. Nisu bili zanimljivi. Unatoč njihovim primamljivim ponudama, državu su kao i uvijek razdrmale najljepše Hrvatice, a ostalim kandidatima je preostalo jedino otići u Zagreb koji je, usprkos statusu glavnoga grada, gubio na popularnosti u ovako ekstremnim situacijama u kojima je Split ipak glasio kao najluđi. Tri finalistkinje – Jelena Rozga, Severina i Lidija Bačić – odijevale su se iz dana u dan sve oskudnije, natječući se na listama najpoželjnije guzice na Balkanu koja će razoriti splitsku publiku. Lizale su sladoled uz zavodljive poteze jezikom i širile su noge na svakoj slici, toliko da su Lidiji Bačić razotkrili međunožje bez gaćica. Pobjedu je svejedno odnijela Jelena Rozga jer je u svemu tome bila najčednija, a društvo je imalo neku čudnu potrebu da tako nešto naglasi i potakne i među ostalima.
Svi glavni gradovi u svijetu nudili su svoje prijenose događaja i zapravo je Branko trebao biti počašćen što se nalazi u samome središtu zbivanja; palo mu je to na pamet tek na putu do rive, dok je prolazio kraj sex shopa ispred kojeg se dvoje ljudi uhodano ševilo. Kad je završio novinarstvo prije sedam godina, teško da je uopće mogao pomisliti na jedan ovako briljantan potez u svojoj karijeri. (Žena je taman svršila.) Da, možda bi bilo poželjnije u idealističkoj maniri izvještavati o srazu morala, politike i socijalne odgovornosti, ali to nitko nije pratio, a on je ipak ovisio o čitateljima. Godina je bila 2025. i svijet je hrlio ka svojoj propasti ubrzanim koracima, a od takvih turobnih tema bježalo se kao što vrag bježi od tamjana. Što je Branko tu sada mogao reći? Sve je otišlo k vragu i već je postalo kasno za pisanje. Pitke vode je nestajalo, bušenje u Jadranu odavno je započelo, more je i prije toga bilo uništeno. Džihadisti su potaracali pola Europe, a Amerika je objavila novi rat. Putin je ograničio dovod plina i pričalo se da se sprema Zapad sravniti sa zemljom. Škole su diljem svijeta bile pozatvarane jer su ih maloljetnici razorili, podzemlje je još više ojačalo i na ceste se nije moglo izlaziti poslije osam sati; kuće su se pljačkale, a djeca uzela oružje u ruke da bi harala gradovima u pomahnitalim hordama iskonskog divljaštva. Seks je još uvijek bio tabu tema, ali moglo ga se vidjeti posvuda u javnosti zbog čega se pornografska industrija u potpunosti preselila na ulice. Hefner je možda otegnuo papke, ali barem je svoju filozofiju ostavio u naslijeđe. Na svakom koraku moglo se vidjeti parove kako se jebu u svim mogućim pozama i bez zaštite kao ono dvoje ispred sex shopa na koje je naišao Branko; dvoje, troje, četvero, radilo se o grupnjacima neviđenih razmjera koje više nitko nije dobro ni primijećivao. Branko je taman prihvatio činjenicu da se u takvom okružju nikad neće oženiti i da im je svima bolje umrijeti kad mu se želja neočekivano trebala ostvariti. Na svim vijestima se počelo govoriti da se Zemlji bliži neka čudna masa koja će udariti na Sjevernu Ameriku i koja će se širiti dalje po planeti uništavajući sve pred sobom. Toliko zaneseni ti Amerikanci, bilo je prvo što je Branko tada pomislio, svi protiv njih a oni vječito spremni na protunapad, na oprezu, kako nisu predvidjeli jednu takvu katastrofu? Malo mu je nedostajalo da se nasmije kad je shvatio da su svi u istome sosu.
Ali iako su vječito patetični i teatralni Amerikanci na sebe odlučili preuzeti ulogu spašavanja svijeta kroz bombardiranje mase o kojoj ništa nisu znali, Kinezi su još jednom sve pretekli, zahvaljujući potpunom nedostatku etičkih principa koje su s lakoćom zaobilazili. Već su godinama radili na otkrivanju prolaza u Svemiru kao u Alisi u zemlji čudesa, takozvanih wormholes o kojima je pričao Hawking, i mogućnosti putovanja kroz prostor i vrijeme i naseljavanja nekog novog planeta Zemlje za koje su birali samo najpodobnije ljude iz svoje države i ostatka svijeta. Dok su svi bili usredotočeni na zabavu i proslavu smaka ili njegovo spriječavanje, oni su mukotrpno radili jer su znali da pomoći nema i da se život na ovome planetu jednostavno iscrpio do kraja, pa čak i da ga masa ne uništi i da se sve crne prognoze na kraju pokažu krivima. Sve skupine ljudi su analizirali. Najveći svjetski stručnjaci nestajali su pod okriljem noći da se ocijeni njihova pamet, njihova fizička spremnost i izdržljivost, njihovo psihičko stanje. Nije bilo mjesta pogreškama; tako nešto nisu smjeli dozvoljeti. Birali su fizičare, teoretičare, intelektualce, zabavljače, ljude koji su voljeli fizičke radove, umjetnike, informatičare i poljoprivrednike, izbjegavali su političare; drugim riječima, tražili su različite tipove ljudi koji su bili par excellance na svome području i koji su mogli značajno doprinijeti stvaranju i održavanju novoga svijeta, uz dobar timski rad na kojeg su ih navikavali pretvarajući ih u vojsku lutaka uz pomoć droge koju su im ubrizgavali.
Sve to Branko naravno nije mogao znati niti itko drugi na svijetu osim uskog kruga ljudi, pa čak ni oni koje su pod kemijskim utjecajem namjeravali transportirati tko zna gdje. Nestanak tih osoba bio je objašnjen najnevjerojatnijim pismima oproštaja, tipa tako je trebalo biti, žao mi je; vidio sam izvanzemaljce i otišao zajedno s njima; ne podnosim ovaj svijet – idem pronaći neku šumu da u njoj izgradim kolibu, nemojte me tražiti . A Kinezi su mogli biti sigurni da se o njima stvarno nitko neće raspitivati, jer svijetu je nedostajalo znatiželjnih novinara koji su još uvijek znali koja je njihova vokacija da te misteriozne nestanke istraže; dok su se obitelji na raznim krajevima planete raspadale, majke su bile očajne, supružnici sigurni da su članovi njihove obitelji upali u kolotečinu prostitucije i trgovine ljudima koja je bila još jača nego prije, a institucije su u potpunosti zakazale i više se nikome nitko nije mogao obratiti jer se nije znalo tko je korumpiran a tko ne.
Svijetom je u potpunosti zavladao novac i raspašoj. Oni koji su imali živjeli su dobro, ostali su prosili na ulici i umirali sami, među otpacima i ostacima McDonald'sa koji su donosili brzu smrt pretilošću. Upravitelji gradova skužili su da se tako najbolje riješiti viška stanovništa koji proždire samoga sebe. Gotovo polovica svijeta, uključujući i naivnu Hrvatsku, prihvatila je genijalnu ideju američkog predsjednika i prešla na GMO hranu. Sve domaće poljoprivrednike strijeljalo se i njihov pokolj prikazivalo na televiziji. Same Brankove roditelje sačmarica je raznijela kao od šale i njihov mozak eksplodirao je poput iznenadne erupcije vulkana i naleta lave.
Ljudima su se prodavali slatkiši i fast food proizvodi, ispadala im je kosa, zubi su nestajali, trbusi su ih sve više vukli prema podu dok se srce usporavalo a pokreti postajali suvišni, toliko da su nekad pišali i srali i jeli na istome mjestu. Samo su bogataši uživali u domaćim proizvodima koji su se njegovali u tajnosti i masno plaćali. Ostatak populacije grcao je u bolovima i gotovo predsmrtnim mukama, a sad je odjednom sve oživjelo, sve se zaboravljalo i zabava je trebala započeti, i bogati i siromašni izlazili su na ulice na kojima se jedva disalo i nosili su maske, onako sređeni sa zaštitom preko usta, oduševljeni, hrlili su na party stoljeća. Svi su držali smartphone pred očima i na njima su pratili program predviđen za tu večer, sve najnovije vijesti vezane za provod i slavljenje pokolja kojeg nitko zapravo nije bio svjestan. Za sebe su mislili da su sretnici i s oduševljenjem su attendali događaj na fejsbuku; cijena nije bila bitna, prodali bi i majku za malo zabave. Uostalom, po cijele dane se radilo samo da bi se novac trošio, po shopping centrima ili, još bolje, naručujući preko interneta da se ne nametne previše kretanja, a nadolazeća zabava bila je apsolutni prekid rutine, nešto skroz novo i divlje, neko raspamećujuće zadovoljstvo koje su svi dugo čekali i koje ih je napokon trebalo trgnuti iz letargije i dosade, manjka novosti i zanimacije.
„Bit će ludo, ne možeš to izbjeć“, čuo je Branko dvije gospođe od pedesetak godina kako viču po gradu, odjevene u minice i uske majice, s prištevima po licu i krvavim plikovima po nogama. „Vidiš da je i Stipe lajka event“, rekla je jedna, „i on će ti doć, ne moš to propustit.“
Na ulazu na ograđeni dio rive sjatila se hrpetina ljudi, s blaženim osmijehom na usnama. Branko je izdaleka vidio da su sve palme posječene, da su ih zamijenili ogromni teve ekrani koji su bilježili događaje u glavnim gradovima po svijetu. Na njima su prije prijenosa zabave Kardashianke kao oronule guzičaste babe zajedno sa svojim podmlatkom tumačile kako se najbolje srediti za zabavu. Kad se sasvim približio rivi, muzika je iz šatora treštala toliko glasno da su Branku pucali bubnjići.
Na ulazu su se nalazili i neki Brankovi kolege koji su zatelebano buljili u neku točku. Prateći smjer njihovog pogleda, Branko je ugledao par automobila koji su se odjednom sjurili prema šatoru. U njima je ugledao mlade cure u bijelim haljinama koje su se dovozile kao žrtve i za koje se vjerovalo da bi svojom smrću mogle zaustaviti pokolj cijelog čovječanstva a zapravo su bile samo dio predstave; šlag za kraj. Izgledale su uplašeno, ali prelijepo. Bile su prava suprotnost gaborima koji su trčali u visokim petama i kratkim lepršavim haljinicima koje su još više nagrđivale njihovo tijelo. Te svrake bile su ljubomorne na lijepe žene koje su sjedile u blindiranom vozilu i čuvale se tko zna gdje kao u onoj davnoj uspješnici Pobješnjeli Max čiju pustopoljinu tada nitko nije shvatio kao realni prikaz budućnosti. Na njih su se lijepili svi muškarci koji bi naišli u prolazu; pravi, agresivni muškarci koji su dizali utege i u pokretu, i kojima su mišići kidali majice od pustih steroida koje su uzimali. Neki od njih su lupali po autu s djevojkama i usput drkali, bez trunke mozga u glavi. Branko ih se bojao, a usput je maštao o tome da izgleda poput njih, ili da barem spasi svijet, baš on i nitko drugi, da nekako zaustavi tu noćnu moru i bude zvijezda večeri, k vragu, zvijezda cijelog planeta do kraja svog života i kasnije, dok bi grcao u novcu i ljepoticama, u vili od osamsto tisuća kvadratnih metara, s bazenom, farmom pilića i uzgojem konja, s nekoliko žena koje bi mu rađale djecu više nego šeicima.
Branko je prošao kroz vrata bijelog šatora i hrlio je dalje prema crkvi sv. Frane u ruševinama. Navodno je to bilo djelo sotonista, ali Branko je bio siguran da se kao i uvijek radilo o običnim ljudima. Ljudi oko njega su plesali i bacali se u zrak, kao da je Nova godina. Alkohol se točio besplatno i lijevao u potocima, hrana je mirisala na svakom koraku, domaća hrana – pečena janjetina, kobasice, grah, pašticada i njoki, sve vrste kolača, makovnjača, rafioli, rožada, specijaliteti koje su ljudi zaboravili. Za tu prigodu bili su unajmljeni nabolji kuhari i kuharice a svatko je bio odgovoran za jelo koje mu je najbolje išlo. Na štandovima su se prodavali razni domaći proizvodi kao nekad za svetog Duju, od drva izrađeni predmeti koji su postali rijetkost i mladi s mobitelima čudno su ih gledali; nisu znali što su kuhače ni kazetofoni i gledali su ih u šoku, a prepoznali su jedino satove jer satovi su diktirali njihovo postojanje, njihov život bio je raspored.
Jedna žena stropoštala se nasred rive – prolaznici su je izgazili kao životinje Simbinog tatu u stampedu. Nije joj bila pružena hitna pomoć; doktori su radili za one koji mogu platiti, a za tu večer nisu bili predviđeni.
Glavna vlast i oporba također su stigli u Split, i to bez prepirki u kojima su inače neumorno sudjelovali i koje više nitko nije mogao pratiti. „Moramo se ujediniti u ovome trenutku“, govorili su, „ovo će definirati naše daljnje postupke.“ Predsjednica države kimala je glavom u znak slaganja i zajedno sa zaštitarima pravila je selfije.
Branko je odustao od promatranja te predstave i taman je navalio na ćevape kad mu je prišao kolega iz protivničke firme. Sekundu prije pokušao je uzmaknuti, ali ovaj ga je već uzeo za ruku i pitao „di, bižiš, jebote?“
Branko se opravdao da ga nije vidio, a ovaj se nasmijao, u stilu, nema veze, koji si ti papak, al danas je sve svejedno, u istoj smo gabuli.
„Našli su jednu djevicu od četrnaest godina“, rekao je, „jel moš virovat? Samo ovi iz najviših krugova znaju za to, jel idemo?“
Branko je rekao da ima puno posla, da je tu na zadatku. „Aj ne budi partibrejker“, rekao mu je kolega, „znaš koliko je upad?
Branko je odmahnuo glavom.
„Samo pedeset eura, jebote. Pedeset eura. Plače mi se koliko je to dobro.“
I udaljio se od njega, a Branko ga nije slijedio.
Na nebu vatromet je buknuo kao da najavljuje rat. Na pozornicu je napokon stupila Rozga viknuvši, „Jel se dobro zabavljamo, Splite?“ Gomila je klicala i pljeskala, a Bobi ih je sve htio poslati u neku stvar. Rozga je bila odjevena u oskudni kompletić s resicama i imala je šeširić na glavi. „Jel vam dobro?“, vikala je. „Oćemo počet odbrojavat?“
Gomila je urlala zajedno s njom. Kako se približavalo ponoć i trideset, svi su bili u iščekivanju, gledali su u panoe koji su prikazivali replike ljudi iz drugih gradova u slatkoj muci. Svi su buljili u nebo, čekali taj neviđeni spektakl koji će nadmašiti sve ostalo. Branko je razmišljao kako će svi umrijeti i kako bolje niti ne zaslužuju. Face oko njega bile su sluđene, drogirane, poremećene, agresivne. Nisu to više bili ljudi i jedini spas do prije par mjeseci bili su psi koje su svi po zakonu potaracali jer su u ljudima budili osjećaje. Čak je i u Branku počelo nedostajati ljudskosti. Nitko se ni za kog nije brinuo niti o ičemu mislio. Sve je polako nestajalo, gubilo se, a ljudi su ustajali svaki dan i obavljali svoje uobičajene radnje bez imalo duše, kroz mehaniku pokreta. Radilo se o sjenama koje nisu znale što sa sobom i koje su misli zaobišle, koje više nisu mogle niti disati. Po ulici se inače gušilo i mozak je bivao sparušen, usporen, a ovdje je sve bilo divno – na rivi koja je te večeri bila izolirana i koja je nudila uskladišteni kisik pred smrt, radilo se o privilegiju, o povlastici zbog koje su svi samo dodatno poludjeli, od toliko zraka, gomila se bacala, plesala, hipnotizirana dijabolička suluda.
Branko je u toj raspamećenoj gužvi poželio plakati; osjećao se tako usamljeno, siroče, bez žene, i htio je biti kao ti ljudi, bez emocije, robot koji ništa ne razumije i koji se vodi zakonom mase, nekim unutarnjim utabanim stazama s kojima nema veze ali ih svejedno slijedi. Pa je počeo plesati. K vragu, neka se pleše. I taman kad je pomislio da nešto vidi na nebu i da tlo podrhtava ne samo od muzike već i od neke više sile, netko ga je potapšao po ramenu i on je odmaknuo pogled, trepćući očima pred kojima se ukazala čista bijela površina koja je opet budila njegova osjetila, vraćala ga u sterilni miris i u njegovu stvarnost i u te riječi, „dobili ste curicu“. Shvatio je da je u bolnici i da pred njim stoji beba zamotana u ručnik, beba koja je izgledala kao zgužvana guma nekog starog, ulupljenog auta. Shvatio je da je još uvijek 2015. Da je u Splitu i da mu je žena rodila. Preplavila ga je nježnost i istodobno tuga, briga, neki sretni očaj. Pitao se kako će biti otac; kako će njegovo dijete preživjeti u galopirajućem ludilu svijeta, ta nevinost koja je bezbrižno spavala i koju je Branko držao u rukama, gledajući je netremice – crvenilo po licu, ostatke borbe na koži, nasilje s kojim ulazimo u svijet.
„Vaša curica se ne predaje“, rekla mu je doktorica, „pravi je borac“, a Branko je gledao kao da je ne razumije, malo nju, malo dijete, i nije mogao doći sebi kako ga nešto tako krhko može natjerati da se osjeća tako uplašeno, a istodobno tako spremno za boj, za ring, za ples.