Samir Raguž:
Bidermeier
Devedesetih godina nije bilo nikakve sramote, za tadašnje pedesetogodišnjake, u višesatnom sjedenju na dnevnom odjelu psihijatrije.
Ovdje mislimo na propale direktore, šefove i ostale upravljačke kadrove na malo boljim mjestima u poduzećima a koji su pogubili poslove u velikoj čistki zvanoj privatizacija. Naravno postoje i oni drugi, pobjednici u promjenama, novi vlasnici, manje ili više sumnjivi. Ali i oni su imali vlastite shizofrenije, možda i podcijenjene, u neorganiziranim tvrtkama, poreznim ispostavama, oslobođenim strastima, u svakodnevno novim pravilima ili na najgorim mjestima, bijeg je nemoguć – unutar paničnih polja svijesti samoprogramirane lubanje
Godinama gomilana, vremenski svojstvena, obilježja uspješnih očeva, funkcionara (kako se to birokratski tada imenovalo), manje ili više aktivnih članova zajednice nestajala su preko jedne noći ili jutra. U nekoliko minuta registriranja menadžerskih kredita i papira novih vlasnika, brisan je sav njihov minuli rad, a da i ne spominjemo nepregledne lance uvezanih tračeva uplašenih radnika. Opće nesnalaženje u novim uvjetima poslovanja završili su obijajući pragove doktora, tražeći spas u mirovini. Pošto su fizički uglavnom zdravi, što ne uključuje pojedinačnu pretilost ili samo usporenost do prvog stupnja pokretne retardacije, morali su se okrenuti onom najmanje istraženom ali zato i najlakšem izlazu.
Prevariti sustav, izigrati povjerenje bližnjih, izgubiti vlastitu zdravu pamet i zato još dobiti i potvrdu, a s kojom će uredno primati mirovinu do kraja života, najjednostavnije se izvodilo uz ocjenu psihičke nesposobnosti.
Prije očekivane dijagnoze imali su obavezu provesti najmanje trideset prijepodneva u dnevnom boravku na drugom katu Klinike za duševno oboljele.
Sjedili su tako jedno jutro, godina nije bila Gospodnja, samo numerička crtica u ekspanziji medijskih događaja, u bolničkoj blagovaonici završavajući doručak. Za stolom, pokrivenim papirnatim stolnjakom, nemarno obučeni, izgledali su kao čopor olinjalih vukova koji umjesto pokretačke gladi u čeljustima sada drže plastične šalice mlakog čaja.
Upravo se utišavala rasprava oko problema grupacije Mercedes – Benz. Samo je još na kraju Bećo ustvrdio, i za to pobrao kimanje glava nekolicine.
- Morali su upasti u govna zbog tolike elektronike u automobilima. Mislim, nastavio je grlatim poskakivanjem glasa, čemu tolike inovacije. Imali su odličan proizvod, a sad, garantiram, za ovim stolom se većina dvoumi oko Mečke. Ha, jesam li u pravu ili šta? Zašto mijenjati nešto tako blizu savršenstva? I Švabe moraju naučiti kako promjene ne znače uvijek i napredak.
Prostorija je bila je dio stare zgrade, iz Austro – Ugarskog doba Vojne Krajne, izgrađena za potrebe vojske i kao skladište municije. Objekt je obnavljan svakih pola stoljeća. Zidovi su ovdje debeli a zrak među njima težak i bolničko-mirišljavo vlažan. Parket na podu je star, hrastovi, kao i palisada položena na zidovima do visine metar i pol. Prozori su visoki, široki, dupli i puštali su dovoljno svjetlosti u inače mračno zdanje. Kroz njih su pacijenti gledali devedesete, što je po mišljenju doktora Mijatovića bilo problematično. U ovom velikom dnevnom boravku, svoje ludosti prakticirali su časnici, te njihovi podčinjeni prije stotinjak godina.
Otvorila su se vrata i dva su čovjeka, od kojih je jedan medicinar a drugi možda bolnički majstor, unijela veliko starinsko ogledalo. Po tipu izrade, i promatrač s naivnim okom, zaključio bi jednu kopiju Bidermeier stila. Okomito ogledalo visoko metar i pol, nalijepljene drvene zadnjice, u svom podnožju završavalo je u malom ormariću s jednom ladicom i staklenom kliznom stjenkom kraj nje. Zbog starosti i dotrajalosti, ispalo je iz svog ležišta i bilo nagnuto unazad, tako ako bi tko htio provjeriti svoj odraz morao se potpuno približiti. S udaljenosti samo većoj od dohvata ruku, na njemu si vidio jedino strop. Kad su ostavili komad namještaja, izašli su bez izgovorene riječi i zatvorili vrata.
Terapijska grupa ih je ispratila pogledom. Dvadeset dana ovi ljudi bistre i mute teme, strpljivo se dosađuju i čekaju tri sata kako bi nestali svaki svojim poslom, intimno moleći Boga da više ne sretnu nikoga s odjela.
Rutina je ovdje bila pozadinska buka svakog pacijenta u glavi. Uvijek ima netko tko može pričati bez prestanka, samo brbljati, ali postoji i druga strana, ona iskusnih ignoratora, zalivenih ušiju, koji takvog govornika bez razloga ušutkaju svojom tupom i upornom nezainteresiranošću.
Prvih dana su bili strašljivo ozbiljni i šutljivi. Vremenom su lica dobila naslage cinizma, kroz koje su pokazivali pokvarene očnjake u poznatom poluosmjehu odobravanja vlastitih pretpostavki. Poslije dva tjedna i takve reakcije su nestale, ostala je samo dosada kao jedina moguća tema.
Omaleni i široki Šupić prvi je ustao, napravivši nekoliko koraka do neobičnog predmeta, ogledao se u njemu i ubrzo vratio na svoje mjesto. Bećo, čije su glasnice bile dosegnuta utopija perpetuum mobila, nabacio je:
- Šta je? Stolaru se nije dopao vlastiti odraz. Težak prizor…znam!
Izletjeli glasovi napadnog smijanja raspršili su se po dnevnom boravku. Čak se i Šupić, onako, uvijek crven u licu cerekao pogođenoj istini.
- Hajde Šupiću stoj pred ogledalom dvije pune minute i platit ću ti večeru, nastavio je Bećo – mislim, ako ti sebe možeš gledati dvije minutice ja ću uživati cijelu večer u tvom liku.
Sad je ono najgore u ljudima, sramoćenje drugoga, ozvučilo svoje gromoglasno odobravanje izrečene ideje. Isprekidana buka, zbog uzimanja potrebnog zraka za opće kreveljenje, nastavila se dok Šupić nije ustao i rekao;
- Prihvaćam. Ali ti ćeš poslije mene. Jedino tako!
- Eh, ovakvu ljudinu mogao bih gledati danima, - pokazivao je valovitim prstima na sebe – možda čak… čekaj, pa mogu svi po dvije minute. Neka bude nešto kao vizualna ispovijed, bez riječi. Oni koji ne uspiju plaćaju janje ili dva, trebat će tri, puno nas je, i dosta vina. Šta kažete? To bi bilo zabavno! Na terapiji? Sjajno, urnebesna prilika! Ipak, moramo šutjeti, sve ostaje u ovoj prostoriji. Ali tko bi se uopće htio hvaliti s bilo kojim događajem na odjelu psihijatrije? Ovdje nije nitko toliko lud? Hahahaha, razumijete, nije nitko lud, hahahaha.
Tišina kao da je sada otjelovila svoje prisustvo i nekako legla, svom težinom svoje neugodnosti, još više opterećujući svjedoke ove nezgodne Bećine rečenice. Sama ideja bila je svima smiješna, ali se nitko nije htio prvi početi smijati. Taj bi valjda po logici nerazumne hrabrosti prvi završio pred ogledalom. Poslije Šupića moglo bi biti sve lakše, ali i ne mora. Mogao bi se prvi slomiti? Možda drugi? Možda neće biti ni potrebe za trećeg čovjeka. Naravno, nitko nije htio priznati svoj strah, sve je bilo nejasno. Može se reći kako su svi ulazili u cilj svojih promišljanja zbunjeni.
Upalio se perpetuum mobile i zakreštao:
- Dogovorili smo se. Ovo će biti drugačije, drago mi je da se svi slažete. Hajde Šupiću, stupi pred istinu.
Prozvani je ustao, prošetao, kao bez ikakvog razloga, poput narcisoidnog dočasnika oko svoje nove žrtve u vojarni, kao da ga se ne tiče. Spuštenih ramena stao je pred ogledalom. Bećo je povikao.
- Bliže malo, u kadru moraš stajati samo ti!
Pomaknuo se za jedno stopalo i ugledao sebe, onako rumenog od alkohola, lažljivo mirnog, s natečenom glavom, sjajnih obraza, opuštene vilice u provirujućoj karo košulji ispod sivog prsluka, u trapericama bez opasača, nogavice se zbog nagnutosti nisu vidjele. Bez iznenađenja, iako nikada nije mogao definirati sebe, poznavao je dobro ovog čovjeka. On je možda bio najsiromašniji u dnevnom boravku. Nije bio nikakav direktor, šef, pa čak ni poslovođa, samo obični stolar, majstor za stolice u nedavno zatvorenom obrtu za proizvodnju kuhinjskog namještaja. Povukao je neke veze, bolje rečeno, određene ljude za rukav ili neki drugi dio sakoa, jer na ovom odjelu se nije završavalo lako. Čamiti ovdje u očekivanju zlatnog papirića bila je privilegija određenih, ipak danas samo formalnih, elita. On bi radio, ali nije bilo posla. Rekli su mu – Napravi jednu kuhinju i ulaziš u sljedeću turu.
Šupić je znao svoje mjesto u društvu, čak je i sam prilazio puno puta lancu koji su mu namijenili. Tako, ponekad vezan neambicioznošću i u tijesnoj kućici svoje kože, vježbao je svoju jedinu dužnost danas – pokornost.
Prva refleksija prašnjavog ogledala, ona fizička, polako je nestajala. Odraz lica i gornjeg dijela tijela dobio je sad smisao melankolije; kada duša visi a tijelo je pridržava. Gledajući u svoj odraz, vidio je samo gnijezdo opuštena mesa s jednom kosti, nosom, i dva ptića na umoru, očima. Usta su se smješkala nekim ugašenim žarom davno doživljene sreće koja je sada izgledala kao prevara. Splet crta, obrisa, sjena, činili su miran igrokaz na portretu ovog kandidata za mirovinu. U kronikama životnih stanja dobio bi jednostavno ime - razočarenje.
I dok je svijest pobjegla u mali mozak, oči su ispod čeonog režnja promatrale čovjeka ali i sebe. Oko je gledalo oko koje gleda. One su krive zašto je Šupić u jednom trenutku vidio samo veliku kukavicu u ogledalu. Dobro, možda se svijest nije potpuno povukla, možda je ostao pokoji nedavni događaj koji još uvijek nije uspio upasti u zamku utjehe zaborava. Da, jedna takva svježa rana krvarila je po vidnom polju organa za gledanje.
Nije dovoljno što je vrijeme uzaludno trošio sjedeći u ovoj prostoriji, on je bio zaista vrijedan radnik, nego mu se još i žena razboljela. Patila je od serijskih nesanica i glavobolja. Obišli su sve bliže bolnice i privatne prakse, ali dijagnoze nisu dale nikakav rezultat. Jedan je specijalista savjetovao opsežno snimanje glave, drugi je ismijavao nalaze prvoga i pisao uputnice za psihičke sanatorije, dok je doktorica bez jednog oka, u čiju je imitaciju Šupić nepristojno zurio, tražila neprestano vađenje krvi i analize mokraće. Gubeći novce, vrijeme i strpljenje a pod stalnim opomenama ženinih noćnih vilovanja i još jačih glavobolja, odlučili su se na alternativnu medicinu.
Isprobali su na desetke čajeva, masti za kožu, cuclali trave, kupovali bakrene tanjure i stavljali ih pod krevet, nosili orase u džepovima, polagali glave na magnetske jastuke, premještali namještaj poštujući dobrovoljne savjete Reiki susjeda, organizirali seanse priznanja i tako čistili duše, jednostavno i uporno se pokušavajući izliječiti.
Dok su čitali posebnu literaturu namijenjenu parafenomenima, za Šupićevo oko zapeo je jedan članak o Šamanu Bori. Baš tako jednostavno ime, pomisli. U kraćem tekstu bio je opisan način na koji radi i popis izliječenih ljudi, s brojevima telefona, ako je čitalac poželio provjeriti navedeno. Pošteno, opet pomisli. Očaj je jedan od jačih pokretača ljudskog roda i oni odluče nazvati Šamana Boru i najaviti se. U tom trenutku nije mislio. Zvali su, naizmjence, desetke puta dok jednom ne odgovori duboki glas. Brzo su izmijenili podatke i dogovorili prvi pregled već sutrašnji dan.
Primio ih je u širokoj mračnoj odaji, punoj nepotrebnih zavjesa i platnenih sjenila, s jednom noćnom lampom i desetak kubika jeftinog misticizma.
Nakon kraćeg upoznavanja Šupić je platio popriličnu svotu i izašao van, ostavljajući ženu i Šamana same. Tretman je trajao oko sat vremena, nikako da svrši, pomisli i nastavi listati neki tjednik star nekoliko mjeseci, iščitavajući uglavnom naslove.
Sastanci su se ponavljali svaki treći dan, ženi je bilo puno bolje. Već nakon nekoliko dolazaka nesanice su se pretvorile u hrkanje a glavobolja u mirnu tupost.
Ponekad bi Šupić iscjelitelja pitao o terapiji, tijeku oporavka, a nekad bi samo tako stajali, čekajući dok se žena ne presvuče. Šaman Boro bi mu odgovarao riječima; - Očistit ću vašu ženu. Moj visak čuda čini. Ona je puna negativne energije, trebala je doći puno ranije, mislim, kad je bila mlađa. Rad je tada lakši, a i njoj bi to posebno koristilo.
U automobilu, vozeći se kući, primijetio je neki sjaj na ženi. Inače blijedo lice sad je bilo ukrašeno s dva rumena obraza, otvoreni kapci kao da su procvjetali, a na šarenicama očiju bio posut svjetlucavi pelud. Sjedila je uspravno, malo zadignute brade i gledala ispred sebe. Pohvalio je njen dobar izgled, zadovoljan, sretan, pitao je što zapravo Šaman Boro radi. Ona je cvrkutala kako maše rukama, ponekad joj masira gornji dio leđa i prenosi neku čudnu energiju, od koje se, priznala je s uzdahom, osjeća bolje.
I Šupić je imao zdravstvenih problema, njega skoro nikad nije boljela glava, ali su ga boljele kosti, posebno ruke. Cijeli život držao je razne strojeve, i s njima tresao, brusio, uvijao matice i svoje tetive, udarao, ispravljao, natezao i uglavnom isprobao sve moguće položaje neprirodnog držanja ruku.
Jednom, možda je to bilo na desetoj terapiji, čekajući u hodniku i listajući isti onaj tjednik kao i prvi puta, pred sam kraj termina, odlučio je ući u prostoriju i pitati Šamana Boru može li i njemu pomoći. Kad je otvorio vrata, iznutra je povikao muški glas; - Ne ulazite u ordinaciju za vrijeme rada!
Ali bilo je kasno, Šupić je već ušao i u polumraku ugledao dva bijela tijela u pokretu. Šaman Boro prilazio je ženi odzada otprilike svake sekunde jednom. Zvuk dvije udarajuće, gole kože, pljas, pljas, pljas kružno se širio prostorijom oplakujući obale suprugove svijesti. On je odmah izletio van, potom se vratio i izderao; - Čekam te u autu!
Stojeći pred ogledalom s tom istinom, ogledavajući se u njoj kao u blještavom izlogu, osjećao je poglede, žeravice na leđima ustajalih tijela iza sebe. Tupost, s kojom se družio u ovoj prostoriji, brzo se oštrila uslijed unutarnjeg priznanja, srama i u nekoliko sekundi postala sječivo bijesa.
Do prije nekoliko minuta Šupić je mislio zaplakati, ali se nije mogao sjetiti kako se plače. Nije mu palo pamet ni vrisnuti, verbalno osloboditi tjeskobu u sebi. Terapija je ovdje bila loša, zapravo je nije niti bilo. Jedino mu je preostalo napasti ovaj odraz ispred sebe, ovu ogoljelu kreaturu, nepodnošljivu moć koju ona ima. Udariti na nju fizički, jer drugih argumenata nije imao.
Opalio je nagnuto Bidermeier ogledalo nogom. Taj komad kopije Alt – Wien stila prevalio se i razbio, puknuvši na pola, dok se staklo, poput raspršenih kapljica, rasulo u stotine komada.
Kao po naredbi svi su skočili, za stolom nije ostao nitko, i nastavili su gaziti, lomiti, u ludističkom smislu poništavanja predmeta ovu opasnu spravu za mučenje. Orgazmično kolo sadizma trajalo je par minuta i ova fizička katarza završila je pobjedničkim spokojem.
Vani je vjetar pojačao, krošnje visokih kestena uzgibali su zrnatu svjetlost i ona je navaljivala u valovima puneći dnevni boravak jaukom devedesetih.
Kroz mali otvor na zidu, kroz koji su nekad vojnici Vojne Krajne primali sljedovanje municije ili ručak, doktor Mijatović je još jednom kratko pogledao i zatvorio drveni zasun. Naredio je medicinskoj sestri; - Pripremite otpusne papire za sve! Recite im da više ne moraju dolaziti.