Dubravko Jelačić Bužimski:
Najradosniji performans iz vremena komunizma
Top na Griču označio je podne kad je Veliki Performer provirio glavom iz jedne ulične veže u Ilici, svega stotinjak metara od glavnog gradskog trga i učinio prvi korak.
Iako je bio kasnojesenski dan, još uvijek je bilo ugodno vrijeme, sa škrtim tracima sunca koji su obasjavali oronulu fasadu kuće iz koje je izašao. Glava mu je bila obrijana, sjajila se, bez ijedne dlake na tjemenu nalik na gigantsko jaje premazano uljem. Pažljivo je promotrio ulicu najprije s lijeve, a zatim desne strane. U to doba dana, glavnom arterijom grada, naprosto je vrilo. Ljudi su žurili u oba smjera, tramvaji klizili ili treštali s obzirom na stanje šina i sve je bilo ispunjeno koracima i kakofonijom glasova.
Dućani, kafići, restorani, trgovine sportskom opremom, tehničkim priborom, trgovine odjećom i obućom, knjižare, samoposluživanja, pekarnice, slastičarnice, nekoliko banaka i brojni uredi... sve je bilo u pogonu.
Veliki Performer zakoračio je na pločnik. Još uvijek je oprezno okretao glavu poput zalutale životinje koja njuška zrak pred opasnošću koja joj prijeti. Stupio je zatim na kolnik kojim je bio zabranjen promet za osobna vozila i između tamvajskih šina, laganim korakom krenuo prema centru. Veliki Performer nosio je svoje ime u skladu sa svojim stasom. Visok, krupan, mišićavih ruku i čvrstih nogu s obrijanom blještećom glavom poput mramorne kugle na širokim ramenima. Da je kojim slučajem bio još rog na njegovom čelu, netko bi mogao pomisliti kako su čuvari zaboravili zatvoriti vrata na kavezu jedinog nosoroga u Zoološkom vrtu. Hodao je polako, odmjerena koraka, spuštenih ruku niz tijelo.
I ništa ne bi bilo neobično da Veliki Performer nije bio gol.
Gol golcat, bez ijednog odjevnog predmeta, koračao je izlažući svoje intimne dijelove tijela sve slabijem suncu i pogledima prolaznika.
Najprije je reagirala neka debela gospođa srednjih godina, crvena lica i loše obojene kose jer su joj svjetložuti pramenovi bili izmiješani s crnim korijenom na tjemenu.
- Jesus Marija! – glasno je uzviknula i onda sve tiše ponavljala samo te dvije riječi sve dok joj nisu zamrle na otvorenim ustima. Čovjek, prvi pored kojeg je Veliki Performer prošao izašavši iz kućne veže, nije rekao ništa. Dapače, nije se više ni pomakao. Nakrcan u obje ruke s pletenim torbama iz kojih je virilo voće i povrće ostao je skamenjen poput nekog od brojnih dvorjana one divne bajke o Trnoružici. Nije ga omelo ni to što prolaznici, očito zbunjeni istim prizorom, zapinju, guraju ramenima i udaraju koljenima u njegove torbe s namirnicama koje je teglio kući s tržnice. Stajao je kao da u daljini vidi obećavajući dolazak princa koji će ga možda samo malo dotaknuti ustima, prije nego se nagne nad usnulu ljepoticu i spoji usta s njenima da je probudi iz stogodišnjeg sna. Nije ga prenula ni strašna škripa kočnica čeličnih kotača tramvaja koji se počeo zaustavljati pored njega. I onda se cijela grdosija puna ljudi zaustavila. Vozač tramvaja očito nije izdržao izazovu golog šetača kojeg je upravo mimoišao vozeći iz pravca glavnog gradskog trga. Automatski je pritisnuo kočnicu. No s druge strane, na šinama koje su vijugale prema centru, začula se ista škripa, cijuk, struganje, onaj tako neugodan zvuk kad metal struže o metal i frcaju iskre. Dva su tramvaja u različitim smjerovima sada stajala iako im je do stanica još trebalo dosta, a putnici su se zaljuljali naprijed-nazad, nalik na vlati trave u bistrim plićacima brdskih rijeka. Samo umjesto vlati trava, ljuljale su se glave putnika, a tramvaji su izgledali kao dva golema akvarija na kotačima. Svi su bili zatečeni neobičnim prizorom koji je poremetio uobičajeni i svakodnevni ritam grada. Čovjek sjajećeg, obrijanog tjemena privukao je njihove poglede jer je upravo podizao svoje dugačke ruke iznad glave i glasno povikao: Zagreb, volim te!
Goli titan koji izjavljuje ljubav gradu.
I možda ni to ne bi bilo ništa neobično, da se Veliki Performer nije naglo sagnuo, ispružio i gotovo ležeći, nježno poljubio prljavi i hladni kolnik.
Čovjek s pletenim torbama punim voća i povrća ni ovaj put nije reagirao. Nije se okrenuo, niti pomaknuo, već je i dalje zaneseno zurio u daljinu iz koje je trebao dojahati Trnoružičin ljepotan. Sve je više podsjećao na gipsani odljev ili dirljiv prizor iz neke tragične antičke priče.
Umjesto njega burno je reagirao prolaznik u elegantnom sivom odijelu i skupim Borsalino šeširom na drugoj strani ulice. Kad je vidio da veliki, goli čovjek, nekoliko
metara od njega ljubi asfalt, naglo je podigao šešir visoko iznad glave i treskom ga bacio u pod. Lice mu se izobličilo od jarosti.
- Jebem ti sve, ter ti jebem, ovo je kraj! Kud to vodi? Pobiti bi ih trebalo. Sve pobiti!
Divljački je pljunuo. Doduše, prilično nespretno tako da mu je hračak ostao na vrhu cipele, ali je onda staloženo i mirno podigao nogu i u pozi flaminga obrisao cipelu na unutrašnjem pregibu hlača. Nakon naglog izljeva bijesa, kao rezom britve, vratio je mirnoću i eleganciju u sve svoje kretnje. Odavao je dojam nekoga kome je silno neugodno što uopće hoda ulicom okružen ljudima i koji je nezainteresiran za najveće gadosti svijeta. Sagnuo se, podigao Borsalino šešir, otpuhnuo prašinu i prljavštinu i popravivši obod, pažljivo ga vratio na glavu. Iz cijele njegove figure odisala je poniznost i mirnoća dr. Jekilla koji je samo na trenutak pustio Mr. Hyda iz svoje elegantne odjeće.
Produžio je ulicom nijednom se više ne osvrnuvši.
Bilo je sve očitije da je neki neobični događaj poremetio uobičajeni život grada. Tramvaji su stali. Iza ona dva, čiji su vozači bili suočeni s pojavom neobičnog šetača sredinom kolnika, stvorio se niz nadolazećih tramvaja. Ljudi su se zaustavljali, prekidali razgovore i razgledavanje izloga, a oni što su se zatekli u kupnji, znatiželjno su virili kroz staklene plohe dućana. Neki su se smijali, neki gestikulirali, neki pak samo šutke pogledom pratili veliko, golo tijelo kako se primiče glavnom gradskom trgu. Svakih dvadesetak metara to je tijelo izvijalo ruke visoko iznad glave i s ushitom ponavljalo jednu te istu rečenicu: - Zagreb, volim te!
Nalikovao je King Kongu prve filmske verzije iz 1933.godine, s progutanom starom magnetofonskom trakom koja stalno vrti istu rečenicu. Jedino je njegov korak bosih nogu na prljavom asfaltu, za razliku od tutnjave hoda gorostasnog majmuna, bio posve bešuman.
- Kaj onda, ak' ga voliš? - ljutito je dobacio čovjek s ogromnim trbuhom koji mu je visio preko remena hlača poput teške vreće cementa. Sve dok se Veliki Performer nije pojavio, trbonja je stajao naslonjen na šank kafića u kojem nije bilo stolica i podbuhla lica ispijao neko oštro piće. Nekoliko praznih čašica nanizao je poput
staklenih perla uz sam rub aparata za kavu. Prizor ga je najprije očito jako zbunio i
uznemirio, zatim naljutio, tako da mu je lice dobilo prijeteći izraz. Cijelim tijelom ispunio je ulazna vrata kafića i zaderao se:
- I ja ga volim, ali ne izvodim pizdarije, majmune jedan!
Očito da je i njega prolazak velikog, golog šetača asocirao na filmskog majmuna nježne duše, vjerojatno ipak novije verzije s prelijepom Jesiccom Lange u glavnoj ulozi. Zaprijetio je šakom, no Veliki Performer se nije osvrnuo pa se čovjek s velikim trbuhom vratio na svoje staro mjesto pored šanka. Rukom je šankerici dao znak da mu u praznu čašicu natoči svijetložutu tekućinu.
- Skinul je gaće i viče da voli Zagreb – mrmljao je sebi u bradu dok mu je mišić na licu titrao. - Pa nije ovaj grad nudistička plaža, idiote ćelavi! – nastavljao je usamljenu prepirku u sve tišem mumljanju.
Sad je već mnoštvo ljudi stajalo kao u špaliru dok je Veliki Perfomer svojim ustaljenim korakom prolazio zadnje metre prije ulaska u sam centar grada. Na trenutak je zastao, slično kao na samom početku kad je krenuo u svoj pohod. Činilo se da je neodlučan u koji će dio trga. Onda mu je veliki sat na bijelom kandelabru očito privukao pažnju i on krene prema njemu. Jedna je mlada mama naglo rukom povukla svoju djevojčicu jer je dijete uperilo ručicu prema golom čovjeku koji je prilazio i veselo se nasmijalo. Ljutita mama dobacila mu je ružnu psovku i žurnim korakom odvukla svoje dijete. No hod Velikog Performera ništa nije moglo poremetiti. Ništa ga nije zbunjivalo. Ništa zaustavljalo. Nije osjećao stid...nije osjećao strah... osjećao je samo neodoljivu želju da se opet sagne i poljubi pločnik okružen šumom nogu koje su stajale naokolo.
- Zagreb, volim te!
Ruke su bile u zraku usmjerene prema satu s velikim kazaljkama na kojima je ona veća bila na broju deset. Otkada je krenuo prošlo je manje od četvrt sata, a poremetio je gradski život kao da je opasni nosorog, ne onaj iz zoološkog vrta, već iz afričke savane, uletio u gradsku vrevu. Njegovo lice obasjavala je neka unutrašnja radost. U trenutku kad je spuštao ruke osjeti kako ih netko pokušava uloviti i kako mu hladan stisak čeličnih lisica sputava zglob lijeve ruke. Bile su to prave kromirane policijske lisice. Odnekud iz okupljene gomile, trčećim korakom, prišao mu je milicajac i sve se munjevito odigralo. Vještim kretnjama sputao mu je lijevu ruku dok je druga čelična narukvica ostala na milicajčevom desnom zglobu.
- Druže, uhapšeni ste! - rekao je kratko i strogo.
I ništa ne bi bilo neobično da taj čuvar javnog reda i društvenog poretka nije bio vjerojatno najmanji milicajac u gradu.
Glava mu je bila u visini ogoljenog performerovog trbuha, a službena kapa s crvenom zvijezdom petokrakom, tu je razinu povećavala samo do podnožja vrata. Ruka, kojom je nakon rezolutnog djelovanja lisicama bio povezan s rukom golog umjetnika, bila je visoko uzdignuta. Hodajući jedan pored drugoga, izgledali su groteskno. Maleni milicajac namrgođena lica, poskakivao je uz Velikog Performera jer je gotovo visio na njegovoj ruci, a goli artist mirno je i poslušno pustio da ga predstavnik javnog reda vodi kroz nakupljenu gomilu preko središnjeg gradskog trga. Jedino je plava milicijska uniforma označavala tko je koga u toj nejasnoj situaciji uhapsio. Nekom nedovoljno informiranom, sve je moglo izgledati kao vesela cirkuska atrakcija u kojoj dobroćudni div tegli čovječuljka na lisicama koji radosno uz njega poskakuje. Svjestan odgovornosti i ugroženog ćudoređa, milicajac je u jednom trenutku skinuo službenu kapu i spustio je na sredinu golog tijela. Bio je to plemeniti, premda prilično zakašnjeli pokušaj, s obzirom da je do tog trenutka otkriveni organ Velikog Performera bio izložen tisućama radoznalih očiju u gradu. Sad je taj hod u dvoje izgledao još smješnije. Jednom rukom u lisicama viseći na zglobu iznad svoje glave, a drugom u grozničavom nastojanju da pokrije izloženo spolovilo, milicajac je poskakivao i posrtao pazeći da ne izgubi ravnotežu i padne.
- Za to kaj hoće skriti, ne treba mu cijela kapa. Već bi i ova petokraka bila dosta – primjetio je jedan stariji gospodin sitnih očiju u kojima je sjajila zloba. Bila je to tiha, jedva čujna rečenica, više kao šapat nekog tko očito osjeća odbojnost ne samo prema avangardnoj umjetnosti, već i prema društvenom sistemu u cjelini. Srećom, nitko je nije čuo jer da je kojim slučajem doprla do ušiju milicajca, vejrojatno bi
nastala još veća strka. Na milicijsku stanicu morao bi odvući i starog gospodina, a to bi za usklađeno privođenje u nastalim okolnostima bila gotovo nemoguća misija.
I ništa ne bi bilo neobično da je mali milicajac doista odlučio privesti Velikog Performera u najbližu milicijsku stanicu.
Ali njegove su namjere bile drugačije.
Na velikom okretištu stajala je dispečerska kućica u kojoj su ZET-ovi službenici kontrolirali dolaske i odlaske tramvaja. Unutra je uvijek netko bio dežuran. Bio je to mali prostor, gotovo kabina, za najviše dvije osobe, prozirna, sa staklenim plohama u kojoj se sada vrzmala samo jedna glava. I ta glava bila je pokrivena kapom, ali je to bila kapa službenika zagrebačkog električnog tramvaja. Uskoro joj se pridružila i kapa malog milicajca. On je naime žurno prišao, pokucao na vrata i uveo Velikog Performera unutra. Bili su na sigurnom, sklonjeni od pogleda i mogao je kapu s petokrakom vratiti na glavu. No ljudi su sveudilj zainteresirano gledali u to što se unutra događa. A tamo se razvila živa diskusija između dvije službene uniforme koju je Veliki Performer šutke i pomalo nezainteresirano pratio. Još uvijek je bio u svom golom izdanju i pogledom je lutao po trgu.
Veliki džip stigao je u velikoj brzini, zaustavivši se tik uz vrata dispečerske kućice i iz njega je izišao visok, snažan čovjek u baloneru. Iz daljine je bilo vidljivo da se radi o milicijskom inspektoru koji je očito bio obaviješten o cijelom događaju. Otvorio je vrata i njegova se stasita figura našla u istoj razini s obrijanom glavom. U maloj kabini za dvoje, četiri tijela bila su veliko opterećenje za neke izražajnije fizičke pokrete. Zato se izvana moglo vidjeti da svi nepomično stoje, ali da im usta rade bez prestanka. Jedini koji je očito u tišini sve to pratio, bio je Veliki Performer. Njegovo je lice bilo nepomično kao sadrena maska.
I ništa ne bi ni ovaj put bilo neobično da pridošli milicijski inspektor nije frapantno sličio na Johna Waynea! Zapanjujuće. Pljunuti veliki američki glumac ili što bi Englezi rekli, spitting image. Zbog te je sličnosti očito imao velikog uspjeha u susretima sa ženama i izazivao pozornost u svakodnevnim kontaktima jer je i sada kabini znatiželjno pristupilo dosta ljudi koji su čekali tramvaj.
Ništa se iznutra nije čulo. No po inspektorovim ustima bilo je očito da se strogo i prijekorno obraća Velikom Performeru. Kad je na trenutak netko od njih otvorio vrata, očito da pusti malo zrka u prekrcan prostor, čulo se kako inspektor povišenim glasom govori.
- Opasnost ste vi, druže, a ne umjetnost. Kakva vražja umjetnost! Pa nismo u Africi da goli jurcamo po gradu. Vi ste opasnost za moral, za društvo, za javni red, za radnog čovjeka... razumijete što vam kažem?
Zatim se nagnuo i dohvatio telefonsku slušalicu s malog stolića za kojim je zgrbljen sjedio službenik ZETa. Kraj njega se stisnuo i mali milicajac. Oslobodio se lisica koje su mu gotovo iščašile ruku. Inspektor je govorio je brzo, odrešito, s onom karakterističnom podignutom usnom nalik na vječni smješak kakav je krasio i lice veličanstvenog hollywoodskog glumca.
- Pozvao sam bolnička kola. Odvešće vas gdje vam je i mjesto, u žutu kuću. A onda slijedi prijava. Nećete se vi s nama zajebavat'.
Očito da je i Veliki Performer uočio čudesnu sličnost između Johna Waynea i milicijskog službenika u civilu koji mu se prijeteći obraćao. Znatiželjno ga je motrio i pokorno potvrđivao glavom. Iz njegova je lica opet sjajila unutrašnja radost. Nije ništa prigovorio kad mu je inspektor naredio da se obuće. U dispečerskoj kućici našli su uniformu kakve inače nose kondukteri u tramavajima, no ova je bila za dva broja premalena. Ali naredbu je valjalo ispuniti i to u skučenom prostoru u kojem je svaka kretnja bila otežana. Dok je navlačio hlače, košulju, i jaknu, bilo je gotovo komično vidjeti kako se tijela natiskuju, saginju, gnječe, propinju na prste... kao da se snima neka slapstick komedija u kojoj je po prvi put odlučio nastupiti i slavni američki glumac.
Bolnička su kola stigla s rotirajućim svjetlima. Iz njih su iskočili lijepa mlada žena sa šiškama na čelu, koja se predstavila kao doktorica Elza i mali crvenokosi bolničar smiješnog okruglog lica i sitnih žmirkavih očiju. Očito ih nije zasmetala činjenica što u kućici za dvoje već stoje četvorica. Nastojali su ući i to im je na trenutak i uspjelo. Između pet natiskanih, nepomičnih muških glava, izdvajala se i ona lijepa sa šiškama na čelu doktorice Elze.
- Je li ovo neko natjecanje u natrpavanju što više ljudi u male prostore? - znatiželjno je pitala neka nasmijana djevojka koja je stajala s gomilom ljudi što su zurili u malu dispečersku kabinu.
- Ne znam. Obično se to radi u telefonskim govornicama, ali možda je ovo nešto novo? – uzvratio je ozbiljno crnokosi mladić s naočalama koji je stajao do nje.
Sudionici te neobične predstave ubrzo su ih razuvjerili. Jedan po jedan ispadali su napolje. Zadnji je izletio mali milicajac. Veliki Performer djelovao je pomalo tužno i komično. Sva ona silina njegove pojave kojom je polagano i moćno golim tijelom osvajao prostor do centra grada, kao da je posve iščezla. Sputan u smiješnoj odjeći tramvajskog konduktera najednom se nekako smanjio. Rukavi su mu sezali do pola podlaktice, rubovi nogavica hlača visoko iznad gležnjeva.. Ta odjeća ga je stanjila... usukala... sprešala... Golema glava pretvorila se u tenis lopticu.
Inspektor Wayne je blistao u svojem baloneru i iskošenom smiješku. Doktorica Elza izgledala je nježno i neodoljivo s tamnim očima koje su virile ispod šiški na njenom čelu. Crvenokosi bolničar plijenio je svojom simpatičnošću. Mali policajac opet je vratio dostojanstvo s kapom i petokrakom na glavi. Ni tramvajski dispečer nije odskakao od te idilične slike osoba koje su ga okruživale.
Doktorica Elza obazrivo je potapšala Velikog Performera po leđima i pokazala mu da uđe u bolnička kola. Rotirajuća svjetla bila su ugašena kao znak da imaju povjerenja u njega i da nije opasan slučaj koji će trebati izoliranu sobu s rešetkama na prozoru. Samo je inspektor Wayne bio namršten, ali tko bi njemu mogao zamjeriti. Veliki Performer je sjeo otraga i njegovo lice izronilo je u oknu na stražnjim vratima bolničkog kombija.
Tek sad se vidjelo da za šoferskim mjestom sjedi mladi plavokosi šofer koji je odmah upalio vozilo. Ispektor Wayne nešto je tumačio najmanjem milicajcu u gradu koji ga je opčinjen slušao. Bolnički auto krene u istom pravcu kojim je Veliki Performer došao na glavni trg, iako je tamo, kao što znamo, bio zabranjen promet za sva vozila osim tramvaja.
I ništa, doista ništa više nije bilo neobično.