Marijan Vogrinec:
Put bez povratka
Tomislav Zvonimir Horvat još se nije pravo ni snašao, a već se bojažljivo zaustavio pred blještavom zgradom futurističkog dizajna s krupnim gotičkim snježnoplavim natpisom:
„Ja sam tvoj Bog i nemaj drugih bogova, osim mene“.
U plavetnim dubinama, na brijegu Pantovčaka koji su zalijevale prve jutarnje sunčeve zrake, čuo se neutješan ženski plač:
- Tooomooo, Tooomooo, zašto si me ostavio, Tooomooo…
Spustio je putnu torbu, natkrilio oči dlanom zbog žarećeg sjaja i u sebi počeo sricati slova s natpisa. „Ha, tu sam“, pomislio je, „valjda sam tu.“ Trenutak potom prošao je kroz automatska kružna vrata u prostrano mramorno predvorje, činilo se bez stropa i zidova, s cvjetnim raslinjem duginih boja i prigušenim zvucima opojnih orgulja. Nepojmljiv mir i diskretan miris tamjana obuzimali su dušu.
- Dobar dan - reče Tomislav Zvonimir Horvat Nasmiješenom za mesinganim pultom nad koji su se nadvile teške grane raskošnih orhideja i dijelom zaklanjale neonski natpis „Nebeska recepcija“.
- No, no, ne postoje više dani i noći! - mentorski će Nasmiješeni. - Ne: „Dobar dan“, nego: „Hvaljen Isus“…
- … i Marija… - pobrza došljak udvorno.
- Može i bez „… i Marija“. U redu je samo: „Hvaljen Isus“ - pouči Nasmiješeni, ne mijenjajući zagonetan izraz.
- Dobro. Onda, hvaljen Isus! Bez Marije.
- Taaako. Vazda hvaljen.
Nasmiješeni za pultom upitno podigne obrve i bradom pokaže na putnu torbu.
- Što će ti to, Tomislave Zvonimiru?
Došljak zbunjeno pogleda torbu, koju još nije ispuštao iz ruke:
- Pa… tu su mi sve životne nade i nešto od najnužnijih očekivanja …
- A, ne, ne! Ovdje ti ništa od toga neće trebati...
- !?
- … Vidiš, On te iznenada pozvao, pa te velečasni fra Tetka nije stigao pripremiti za put. Nije ti, jadan, ni posljednju pomast uspio ugurati u zadnji hropac.
Dvojica u neprepoznatljivim lelujavim odorama već su bešumno zamicala s putnom torbom nekamo među bujno tropsko raslinje.
- No, dobro - čulo se s pulta poslovno - da te upišem… Što kaže računalo? Ime i prezime: Tomislav Zvonimir Horvat. U redu. Rođen 23. lipnja te i te… U redu. Mjesto rođenja u redu. Vjeroispovijest: rimokatolik. Kršten: jest. I to je u redu. Sveti sakramenti: ima sve, uredno. OK. Bračno stanje: triput se ženio, sedmero djece, samovoljno razvrgnuo crkveni brak… Eee, Tomislave Zvonimiru, što je to!? A ono pred Njim „… dok nas smrt ne rastavi“? Ha, iznevjeriti Boga zbog tjelesnih užitaka? To, vidiš, nije u redu. Ostalo iz tvog životnog dosjea u našem arhivu valjda je OK. A sad po pravorijek na Božji posljednji sud.
Horvat je zaustio nešto kurtoazno reći, ali Nasmiješeni podiže obje ruke kao na blagoslov i vrhovima prstiju učini „možeš ići“. U tropskoj se raskoši, bez osjećaja hladnog i toplog, nečujno raskrilio astralni prostor u nešto ili ni u što i Tomislav, lagan kao dašak, slobodan od misli, zakorači naprijed, i naprijed, i naprijed… Kao mjesečar koji nekim čudom u pustoj ravnici leluja na žici dalekovoda.
- Hvaljen Isus i Marija, Tomo - zapucketa škripav bariton, neprispodobiv liku u bijeloj odori batlerskog kroja s istobojnim dugačkim plaštem, koji je napadno lepršao u pozadinu, iako niotkud nije bilo ni najblažeg lahora.
Ćelavi debeljko niska rasta, sa zaliscima a la Gargamel i presitnim naočalama na vrh nosa, sjedio je za prastarim sudačkim stolom s objema maljavim podlakticama na otvorenoj debeloj knjižurini. Prodorno je preko naočala škiljio u Horvata, pa se ovaj osjetio neugodno. Lijevo od debeljka, u bijeloj sudačkoj togi valjda iz grčko-rimskog ili još starijeg razdoblja, s povijesnom vagom ispred sebe, sjedila je brižno njegovana pristala dama. Reklo bi se srednjih godina. Desno pak čudan rogato-jezičavi svat obrastao u čekinjavu, neurednu guštaru po svem tijelu. Stalno se meškoljio kao na užarenom stolcu i užasno zaudarao na sumpor i sprženu organsku tvar. Pred sobom je na stolu nepristojno i prijeteći prevrtao oštar trozub te buljavim, krvavim očima špartao po Horvatu koji se, ustrašen do plača, zgurio i našao malenim i jadnim da jadniji nije mogao biti.
- Hvaljen Isus - promuca, ustitrao u ritmu krilaca konjske smrti (Calopteryx virgo) na crnom klipu šaša.
- … a Marija? - strogo će Gargamelov dvojnik u bijelom. - Marija, majka Božja, vazda Djevica; ona ne budi hvaljena? Ha!?
Skrhan u trenu, Horvat umalo ne zajeca. Drhtavo pokaže palcem iza leđa, prema iščezlom tropskom raju:
- Onaj… onaj tamo, Nasmiješeni… među orhidejama… rekao je da Marija ne treba. Može i samo: „Hvaljen Isus“. A… a… velečasni fra Tetka, znate, on je uvijek govorio: „… i Marija“, vazda, znate… I u obitelji mi uvijek bilo: „… i Marija“, na vjeronauku i misama, vazda: „… i Marija“. Ali… onaj… Nasmiješeni…
Za sudačkim stolom zaigralo. Čekinjavi se razvalio nepristojno smijati i lupati kopljem trozuba o mramorni pod, pa je drndukalo na sve strane, a eho se valjda čuo sve do tužne vile na Pantovčaku. Pristala dama je zagonetno povukla stisnute tanke usne udesno i počela provjeravati jagodicama sjaj na dugim umjetnim noktima. Ćelavom su iznenada pale naočale na knjižurinu, pa se otkotrljale ispod stola. Promrmljao je nešto kao psovku kroz stisnute zube, ali nerazumljivo, u bradu, pa je moglo proći i kao: „O, Bože moj“.
- Tomo, ti si svjestan praktični vjernik i dužan si se držati Božjeg reda i pravila, a ne tamo nekih… šaljivčina s recepcije… - govorio je srditi debeljko i, ležeći prsima na knjižurini, nasumce pod stolom napipavao naočale.
- Pa… nisam ja… ne znam… - mucao je Horvat i sasvim izgubljen nije nalazio prave riječi. Jednostavno je tupo buljio u prazno.
- Kako nam potajno spušta iza leđa - ironizirao je središnji lik Horvatov susret s Nasmiješenim i zirkao nezainteresiranoj dami u lice, a dlakavi se nije prestajao kreveljiti. - Lijepo mu se ukaže povjerenje zbog informatičkog znanja i primjernog ponašanja, premjesti s poslova u Čistilištu na Nebesku recepciju, a on… Ma, govno prijetvorno! Previše se družio s tvojima, Lucifere, dok je nepopravljive duše odvodio iz Čistilišta u Pakao. I sad: „Hvaljen Isus“ bez „… i Marija“! Nego, Tomo, da riješimo tvoj slučaj. I drugi čekaju na red.
Gargamelov dvojnik pritisne gumb ispred sebe i hladno izrecitira:
- Molim predmet broj RPČ-2013, Tomislav Zvonimir Horvat. U tri primjerka. Ne, ne na astralnom nosaču slike, tona i teksta. Želim dosje na papirusu iz Rajskog vrta. Sudski računalni sustav nam se raspao još prije tri tjedna na predmetu onoga griješnog kardinala… i nikako da ga poprave.
Dok bi se reklo keks, troje za sudačkim stolom već je prelistavalo dokumente o svakoj sekundi od Horvatova začeća i dolaska na svijet u zaseoku Kameni Hrbat do naprasnog skončanja u svilenom krevetu viletine u najzelenijem kutku zagrebačkog raja za prebogate skorojeviće. Rudonja se još susprezao da ne prasne u grohot zbog događaja s Nebeske recepcije, napuhavao obraze i gejzirski šuštao sumpornim dahom.
- Ergo - reče središnji za stolom i pogleda Horvata. - Proglašavam službeni početak rada Božjeg posljednjeg suda u predmetu broj RPČ-2013, Tomislav Zvonimir Horvat, sin Gojka i Ruže, sada u Vječnosti raspoređenih po svojim zemaljskim zaslugama. Duša majke Ruže u Svetom kafiću spravlja koktele za djelatnike Anđeoskog caritasa, a duša oca Gojka u praonici Čistilišta ispire mrlje sa savjesti posrnulih svećenika i časnih sestara. Po Milosti Božjoj i službenoj dužnosti, postupak ću u ovom predmetu voditi ja, glavni sudac Božjeg posljednjeg suda za duše potomaka rajskih izgnanika Adama i Eve, glavni ključar Raja i čuvar Nebeskog pečata te nepokolebljiva operativna desnica samoga Stvoritelja, božanskog utjelovljenja u Ocu, Sinu i Duhu Svetom…
Malo je zastao, pročistio grlo i popravio naočale.
- … Dakle, Tomo, moje ime je Sveti Petar i odluke na ovom sudu imaju snagu Božjeg pravorijeka. Za pravna pitanja zadužena je gospođa Pravda, kooptirana iz prastarog mnogobožačkog u monoteistički sustav Isusa Krista. Njezin davni status božice za neslužbenu je uporabu, za prigodne aforizme i kuloarske pošalice. Ovdje nazočan Lucifer, Sotona, Vrag…, isto zlo pod raznim imenima, glavni je ravnatelj Pakla, gospodar svih opačina, zakleti neprijatelj samog Stvoritelja, propali i prognan bivši anđeo… Na ovom je sudu zadužen za provedbu kaznenih sankcija, bez prava na pomilovanje.
Dlakavi je sugestivno namignuo Horvatu i počeo maloumno likovati, vitlajući trozubom kao da je na kakvom sletu vražjih mažoretkinja. Duša kojoj se sudilo premrla je od užasnog stresa. Postalo je paklenski nepodnošljivo kad su sudnicu, u kojoj se moglo čuti kad komarac prdne, zaglušili divljački krici iz neposredne blizine: „Booožeee, Booožeee sveeetiii, pooomooozi …“
- Opet nepodopštine Luciferovih huligana - javi se kooptirana božica i upitno namjesti ruke. - Ovako ne možemo raditi!
- Ma, neee - nasmiješi se Sveti Petar i prvi put pokaže prednji, jedini preostali zub u gornjoj vilici. - To Protudiverzantska anđeoska bojna provodi test s devom, siromasima, bogatašima i ušicom igle na koji smo poslali onih pedesetak pretvorbenih tajkuna i ratnih profitera. Vidite, deva i siromasi pjevajući prolaze kroz ušicu igle u Carstvo nebesko, a bogatuni ne mogu ni pokraj igle, pa se beče kao da im kožu gule na živo…
- Odlično, odlično! - radovao se rogonja. - Čim sam čuo za tu regimentu novih duša sumnjivo potkoženih, Pero, odobrio sam prekovremene sate svojima iz Službe za prihvat u Pakao i udvostručio broj dežurnih djelatnika. Za nagradu, peći roštilj, navečer imaju tulum i slobodan izlaz u bordele… Divota jedna!
- Sramota - zgrozio se prvi do Boga. - I, zapamti već jednom, Vraže, nisam ja za tebe nikakav Pero! Jeftinom zabavom, nemoralom, kriminalom i podilaženjem niskim strastima namjerno rušiš ugled Carstva nebeskog i autoritet samog Boga. Najnovija izvješća Protuobavještajne agencije Glavnog stožera obrane Carstva nebeskog upućuju na tvoje pojačane populističke i subverzivne aktivnosti… Pa i cijelu mrežu antikristovih fanova, prodanih duša koje u zemaljskom svijetu truju vjernički narod i šire simpatije za vražja nedjela.
- Pero, nemam ja veze s tim što pjeva mala Mazurkijevićka sa Stampedom da je kod mene stalno akcija i zanimljiv muving, a kod vas u Raju samo ora et labora i grobna dosada. A, morate ići u korak s vremenom i trendovima, ako ne želite propasti i s cijelim projektom Raja završiti u stečaju!
Lucifer je sijao od sreće i zadovoljno lupkao kopitima, namjeran zagospodariti cijelim smrtnim i besmrtnim svijetom. Sveti Petar je znao da se zato ne smije držati Božjih paragrafa kao pijan plota. Ali… taj Tomislav Zvonimir Horvat…
- Gdje smo ono stali… aha… Tomo, ti si uistinu jako griješio u životu… Pa, vidi ovo, nijednu od Deset zapovijedi Božjih nisi poštivao. Čak ni: „Ne ubij“! Onu pak o ženi bližnjega svoga stalno si kršio! Što si tražio u onoj kući sa starcima u ratu, koju ste poslije spalili?
- Dragi Sveti Petre, nemojte tako! - prene se Tomislav. - Svi smo pucali, cijela ophodnja. Mislili smo da su banditi tamo…
- Lažeš! - drekne smrdljivi i zamahne nekoliko puta gusto ispisanim papirusom Horvatu prema nosu. - Vidi, nebeski dokument o događaju s lica mjesta! Čuj, Pero, kaže da nebeski agenti lažu!
Sveti Petar mune Vraga žestoko laktom među rebra, unese mu se u oči i obrecne: „Nisam ja za tebe nikakav Pero, majmune“. Lucifer nezainteresirano slegne čekinjavim ramenima, a Horvat se tresao kao trska u močvari:
- Ma, daleko od toga! Samo… pucalo se nasumice, više u samoobrani…
- Lažeš! - grmio je smrdljivi s vatrenim jezikom do pupka. - Pucao si namjerno starici u glavu, djeda si ubio u štaglju, opljačkao si 10.000 njemačkih maraka i podijelio s desetnikom Jakovom Vratarićem i vojnikom Franjom Gligom. Sebi si ostavio 4000, a njima dao po 3000 maraka. Ja bih te nagradio za sve to, ali ne odlučujem o kazni za zločin protiv Boga.
Tomislav Zvonimir Horvat je pognuo glavu.
- Zaslužio si, Tomo, udarničko radno mjesto na mojem Odjelu za rudnike i tunele. A one ucjene i maltretiranje civila kad si im prodavao vlastite i živote njihovih najbližih, pa silovanja u tzv. akcijama čišćenja, pa premlaćivanja u zarobljeničkom logoru potkraj rata, pa preprodaja ratnog plijena… Crni Tomo!
Okrivljeni je prelistavao svoj život, koji ga je prevario. Iz zagušljive prigradske birtije, gdje je s probisvijetom ispijao štiklece i pivo, strelovito ga je bacio u raskošnu bivšu židovsku vilu na elitnom brijegu. Ustoličio ga u novu društvenu kremu s debelim kontima u financijskim oazama kojima, navodno, ni sam Svevišnji ne može ući u trag.
- Gospodine Luciferu, istina, griješio sam - pokušao je Horvat s lukavstvom. - Gospodine Sveti Petre i cijenjena damo, ali iskreno sam se kršćanski pokajao i grijesi su mi oprošteni. Isus mi je sve oprostio. Zavjetovao sam se Majci Božjoj Bistričkoj i dao bogatu donaciju Caritasu, zaista bogatu… I fra Tetki!
Glavni sudac strogo ga je odmjerio.
- Tomo, ne lupetaj gluposti - kazao je. - Dosta mi je već zadrtih sotonista, koji svjesno griješite, a onda se ispovjede, izmole pokoru, pričeste se i opet sve ispočetka! Glumite Boga, pa tražite oprost. Fuuuj!
- Ali, fra Tetka kaže da sam čist pred Bogom!
- Kao dijete prvi put očišćeno od Istočnoga grijeha? - upita pristala Pravda, a Sveti Petar je istog trenutka prostrijeli oštrim pogledom:
- Gospođo, saberite se, vi uistinu ništa ne znate o Istočnom grijehu! Peccatum originale originans, Bože mi oprosti.
Božica za privatnu uporabu, ali ipak važna u Nebeskom carstvu, prijezirno podigne obrvu u nijemoj poruci: „Ma, goni se! Nemaš pojma“.
Stoloravnatelj neugodno upre kažiprstom Horvatu među oči:
- I, da znaš, ništa ti od toga nije oprošteno! Vječno ćeš gorjeti za svaki svoj grijeh. A onaj fra Tetka, taj će biti ovdje za dva dana. Krv će pišati!
- Nebeski Otac je milostiv i oprašta svima, kao što je oprostio krvnicima koji su ga raspeli na Kalvariji.
- Hahaha - uhvatio se Sveti Petar za otromboljeni trbuh. - Tomo, to je priča iz jasličkog vjeronauka. Zemaljski političari bi rekli: čista demagogija. Pitaj Lucifera bi li Pakao bio stalno prebukiran da je istina to o oprostu.
- Prebukiran je zbog privlačnijih i suvremenijih programa od rajskih, a ne zbog Božjih manipulacija s oprostom grijeha, Pero! - usprotivio se sumporni rogonja i u sebi lukavo dodao: „Ne slušate što sam naučio Stampedo!“
Dreka i kuknjava s testa tipa deva i iglena ušica utišala se. Opet se moglo čuti svetog komarca kad odrapi sveti prdac. Sotonini revnici učinkovito su obavili posao s griješnim dušama zemaljskih bogataša.
- Po Nebeskom kodeksu, članak 9. stavak 7. - upirala je umjetnim noktom malog prsta gospođa Pravda u novi dokument - ovo će biti gadan problem za našeg Tomu: preljubom je razorio crkveni brak, dvaput se građanski ženio i djeci iz tih nedopustivih veza uskratio sakrament krštenja. Sada su to studenti koji stenju pod teretom Istočnoga grijeha! Odgojen je u vjerničkoj obitelji, potom se karijeristički odrekao vjere, pa se potajno crkveno vjenčao i krstio dvoje djece. Potom se opet odrekao vjere i živio u divljim brakovima, ali se lažno predstavljao kao veliki vjernik i domoljub. Politički se angažirao na desnici i busao u nacionalna prsta… Mislim da to mirne savjesti moramo najstrože sankcionirati.
- Slažem se od riječi do riječi - viknuo je smrdljivi.
- Ma ne, sveti ljudi, oprostite, osim gospodina Lucifera, bila su takva vremena… Ništa se drugo nije moglo, moralo se! To mi se ne može uzeti za grijeh. Morao sam se prilagoditi kao i drugi - kukao je Tomislav sklopljenih ruku.
Sveti Petar se zamislio, podbočio bradu rukom i udobnije se smjestio na mekanom stolcu. A onda, monolog kao iz nekog drugog filma:
- Grješna duša ne smije u Raj. Nebeski kodeks je jasan. A Tomo je grješna duša, toliko grješna da joj i Pakao dođe kao ladanje, a ne mjesto za vječno ispaštanje. Nije najgore to što je bio ratni ubojica i pljačkaš, što je zatajio vjeru i Boga radi materijalnih probitaka i tjelesnih užitaka, što se kriminalno obogatio i glumio domoljuba s figom u džepu… Nije to najteže u njegovom dosjeu. Znali smo takve povremeno pripustiti i u Raj, a u Čistilištu bi ih se našlo znatno više. Nego, Tomo, neoprostivo je, sankcionira se najtežom kaznom što si kao ministrant u poodmaklom pubertetu iskoristio onu jedru časnu sestru, koja ti se tek koji dan po zaređenju nudila u sakristiji. To je bio prvi pouzdan znak da si prodao dušu Vragu. Svevišnji je časnu Anabelu Kokić stavio na kušnju, ona je to znala, ali nije odoljela Sotoni, koji joj je zakuho krv tjelesnim žarom. Srušio si Božji plan, Tomo, a čanu Anabelu ostavio u suzama. A sanjao si je noćima kako u toplesu pali svijeće na glavnom oltaru. Sljedeće godine toliko se slomila da je pobjegla iz samostana s mladim ispovjednikom tek pridošlim iz sjemeništa.
Gospođa Pravda i raspaljeni rogonja potvrđivali su glavama.
- Ne, ne, ništa ne govori, Tomo! Tu su dokumenti. Gotovo je, vodite ga - otpilio je debeljko, skinuo naočale i zatvorio knjižurinu.
Dvojica podivljalih crnih satira s plamenim trozubima već su goropadno odvlačila Tomislava Zvonimira Horvata nekamo u nepoznato. Čuo se jezivi topot , reski metalni udarac vratima i onda je zavladao tajanstveni mir.