Grafit

Ovako je sve počelo:

Ivan se vraćao s posla pješke: auto je bio na popravku, 3200 kuna štete zbog škljocanja kočnica za koje je on krivio ženu iako je mehaničar tvrdio da je auto jednostavno star i da će se takve stvari događati sve češće. Pod pazusima su mu se stvarale velike znojne mrlje, a od užarenog su mu se asfalta znojem natopile i vunene čarape koje je ujutro slučajno pokupio u mraku. U rukama je nosio vrećice iz Konzuma, pa je aktovku držao pod mišicom i svakih je nekoliko koraka morao stati i ponovo je namjestiti jer bi skliznula dolje. Kada je napokon prišao neboderu, odmorio je trenutak u sjeni ne bi li uhvatio dah nakon uspona ulicom, i onda se, i dalje držeći vrećice u rukama, oslonio na prije nekoliko dana ofarban zid što je toj staroj zgradurini jugoslavenskog stila gradnje dalo novi sjaj, a njemu, uz štetu na autu i sina i kćer na faksu, novi kredit. Bar je lift i dalje radio. Osvrnuo je pogled prema vratima, kalkulirajući koliko mu je koraka preostalo, teško uzdišući za svaki prebrojani korak da bi kod petog ugledao crnim markerom ispisan grafit ponad pretinca za reklame. Ispustio je vrećice iz ruku i pohrlio prema grafitu s novopronađenom jedrošću.

„ZGODAN DEČKO TRAŽI ISTOG TAKVOGA ZA JEBANJE, 091-325-4891“

Promrmljavši par psovki, Ivan je spremio broj u mobitel, a zatim se vratio po vrećice i ušao u zgradu.

Kada je stigao doma, stavio je vrećice na kuhinjski stol, raspremio namirnice po kabinetima. Jabuke su bile natučene pošto je vrećice bio ispustio na pod, i iako ih je sam birao, ipak je psovao Konzum spremajući ih u hladnjak. Lidija, njegova žena, okretala se svako malo od štednjaka ne bi li vidjela što on radi ili dobacila kakav komentar, uglavnom se slažući s njim. Bilo je još deset minuta do ručka pa je otišao u sobu kako bi obavio poziv. Ipak, prvo je pokrenuo računalo i na brzinu provjerio Facebook i e-mail, a potom i nekolicinu foruma na kojima je bio aktivan član, i vidjevši da otkako je na poslu učinio isto nije zadobio nikakve poruke, izvadio je iz džepa mobitel i bez predumišljaja birao netom ranije memoriran broj.

„Halo?“, rekao je muškarac s druge strane nakon podužeg zvonjenja. Glas mu je bio pomalo usiljen, pretjerano erotičan.

„Jesi ti napisao onu poruku na neboderu?“, upitao je, a onda čvrsto stisnuo usne. „Pa…“ rekao je glas zaigrano, „… ovisi koji neboder.“

„Znači, dobro si se oglasio, a? Onaj na Novoj cesti.“ „Jesi znatiželjan?“

„Mmm…ti si, čini se, jako znatiželjan.“ rekao je glas, a onda dodao šaptom „Sviđa mi se to.“

„Kad i gdje?“ upitao je on, naglašavajući svaku riječ.

„Što kažeš na to da se nađemo večeras u deset, na klupici u Ribnjaku, kod fontane? Utorak je, neće biti nikoga.“

„Dogovoreno.“ rekao je pa, osmijehnuvši se, dodao „Vidimo se tada.“

Za ručkom Lidiji nije rekao ništa o svom dogovoru za tu večer, već je samo poput školarca davao što kraće odgovore na njena nenametljiva pitanja kao što su kako je bilo na poslu ? i nisu li najavili još veće vrućine za sljedeći tjedan? , dok je u sebetrpao lazanje iako se iz njih parilo, psujući u bradu svaki puta kada bi si opekao jezik. Otkako su njihova djeca otišla na faks, u stanu je vladala tišina. Franjo je već dvije godine studirao na Pomorskom fakultetu u Splitu, jedini studij koji je našao tamo a da ga nema i u Zagrebu, a Tihana je prošle godine upisala povijest umjetnosti u Grazu, na što su bili posebno ponosni. Bar za ručkom, Lidija se i dalje trudila razbiti tu tišinu.

Prvih mjeseci nakon Tihanina odlaska, znala ga je dočekati i našminkana, tek toliko da prikrije neke nepravilnosti i istakne oči, ulažući mnogo truda u to da se šminka i ne primjeti, a kada bi uistinu i prošla nezapaženo, pošla bi za njim u dječju sobu koju je on s vremenom preuredio i preimenovao u svoju radnu sobu. Uglavnom bi stajala pred policama listajući Tihaninu kolekciju romana od kojih bi na posljetku, kada bi njemu već ponestajalo strpljenja, odabrala jedan i uzela ga sa sobom, znajući da bi on i od jedne progovorene riječi mogao izgubiti živce. Od romana bi uvijek odustajala već nakon tridesetak stranica.

U stanu u kojem je nekoć bila neprestana dreka, žurba, nered, on je sada po cijele dane bio zatvoren u sobi, a ona gledala televiziju i čistila već sjajeće površine, sve dok ne bi bilo dovoljno kasno da si bez grižnje savjesti utoči džin-tonik i ispije ga na balkonu gdje je provodila većinu svojih večeri. Djecu je zvala svaki dan iako im nije imala što za reći niti su oni bili pretjerano oduševljeni tim pozivima, a onda bi se, odbrojavajući dane do njihova povratka u ljeto, nostalgično prisjećala vremena prije negoli su otišli.

Dok ga je u tišini gledala kako u usta trpa posljednje zalogaje lazanja, razmišljala je kako joj za pospremanje stola i pranje suđa treba tek pola sata, a onda joj ostaje više od dva sata dok ne padne mrak. Kada je dovršio obrok, nasmiješio joj se i otišao u sobu, a ona je upalila televiziju u dnevnom boravku i pojačala ton, a zatim prionula poslu slušajući dokumentarac o Safariju.

Internet je bio otkrio tek nedavno. Nakon što su djeca otišla, svako s novim lap-topom za faks, Lidija mu je predložila da vijesti čita s računala koje je ostalo za njima kako bi uštedjeli na novinama koje je on kupovao svakoga dana. Nije bio pretjerano oduševljen tom idejom no ipak je pristao, da bi nakon otkrića komentar-sekcija portala vijesti počeo čitati s tucet njih, čak i Jutarnjeg, koji je oduvijek smatrao komunističkim, antihrvatskim škartom. Naravno, da bi mogao komentirati, morao je imati Facebook, a da bi imao Facebook, morao je imati e -mail. Kao čovjeka koji se bližio svojoj pedesetoj, bilo ga je i pomalo sram postati dio tih društvenih mreža namjenjenih uglavnom dječurliji, no ipak nije mogao odoljeti porivu da tim crvenim piskaralima s Jutarnjeg reče što ih ide. Govorenje što ih ide bio je i razlog zašto je Jutarnji ubrzo postao njegov omiljeni portal.

Kolikogod nevoljko bio pristupio Facebooku, nije mu trebalo dugo da otkrije mogućnost političkog angažmana i tamo, pa je postao aktivan u raznim Facebook grupama, da bi se nakon toga učlanio i na nekolicinu foruma. Do otkrića interneta, nije bio ni svjestan koliko je mišljenja imao, a imao ih je o svemu: pisao je o kradezeu, o crvenima, Europskoj uniji, Srbima i Ciganima, Todorićevom imperijalizmu. Davao je lekcije iz povijesti Ustaša i Partizana, Udbaša, Četnika i Domovinskog rata, nikada ne zaboravljajući napomenuti svoj status veterana koji je zaradio u nekoliko mjeseci početkom rata braneći selo do kojega JNA nikada nije ni stigla. Pisao je i o crnoj kronici: nostalgično se zgražao nad vremenima koja su došla, javno izražavajući svoj gnjev prema tim bolesnicima koji su trovali njegovu Hrvatsku, za koje je predlagao streljanje, nudeći se i za izvršitelja.

Bio je spreman svojeručke se obračunati sa svim tim balkanskim šljamom koji guši naš narod, no nikada se nije našao u prilici da to učini pošto je jedini kriminal s kojim se on susretao bio onaj o kojem je čitao na portalima, a tamo je činio sve što je bilo u njegovoj moći: nudio je rješenja za društvene probleme, satirizirao vladine odluke, polemizirao s drugima, najčešće zadrtim liberalima koji, kolikogod uvjerljive argumente on podastro pred njih, nikada ne bi priznali da je u pravu, već bi ga, štoviše, nekada čak pokušavali oblatiti i pacificirati ističući njegovo nepoznavanje pravopisa, iz čega je on čitao samo njihovu predaju. Uglavnom su to bili razni probisvijeti koji nisu znali ništa o politici, i koji su kao guske u maglu, kako im je volio odgovoriti, srljali u nepoznato.

On se nije afilirao uz nijednu stranku, nije se opredjeljivao za nijednu političku opciju, bio je samo svoj, što je jedino što čovjek i može biti na surovom Balkanu, kako je često znao pisati, ako hoče biti pošten. Ipak, slagao se s Bandićem kada je rekao da su grafiti jedan od najvećih problema grada Zagreba. To, naravno, nije značilo da je on bio slijep na probleme kao što su siromaštvo korupcija šverc nezaposlenost skupoća režija i slično; štoviše, raspravljao je on i o njima, no grafiti su za njega ipak bili središnji dokaz naše zadrtosti i balkanštine, no do tada nije znao kako da im se stane na kraj. Do tada.

Iako mu je udariti pedera bilo isto kao udariti ženu, osjećao je ogromno zadovoljstvo znajući da će imati legitiman razlog da prebije jednog od tih LGBT seronja, često aktivnih na forumima i uvijek spremnih soliti mu pamet iako je od većine njih bio stariji i do trideset godina i podigao državu čije su slobode tako nezahvalno uživali. Ali, naravno, imao je i druge razloge. Pregršt njih.

U devet sati ugasio je kompjuter i krenuo. Dok je u hodniku obuvao patike ona je izišla s balkona, držeći u lijevoj ruci čašu, a desnom se pridržavajući o sjedalicu u kuhinji dok ga je promatrala kako se sprema. On je nije ni pogledao.

„Gdje ideš?“ „U šetnju.“ „S kim?“ „Sam.“

„Kako to da ideš u šetnju?“ upitala je ne skrivajući svoj interes i krenula prema hodniku, svakim se korakom pridržavajući o stol, dok joj se džin-tonik u drugoj ruci malo prelijevao preko ruba čaše. Bila joj je to četvrta te večeri.

„Eto, jer ne mogu autom“, odgovorio je zajedljivo.

„Pa gdje ćeš se šetati?“, upitala je naslonivši se na okvir od vrata od hodnika.

„Uokolo“, odgovorio je, i prije negoli je ona uspjela izgovoriti sljedeće pitanje, dodao je, „bok“, i izletio iz stana.

Na putu se zagledavao u svaki grafit pored kojega bi prošao, prizivajući tako bijes koji se u njemu prikupljao godinama, prijeko potreban za ono što je nakanio učiniti. Na Ribnjak je planirano kasnio nekoliko minuta i oprezno se približavao fontani gdje je spazio mladića ne starijeg od dvadeset godina posjednutog pored nje. Cijeli dan zamišljao ga je kao suhonjavog pederka s uskom majicom i kokoticom kričave boje, no mladić je izgledao kao bilo koji drugi. Štoviše, bio je visok, sportski tip, i tada je po prvi puta pomislio na mogućnost da, makar samo zbog pozamašnjih godina, on bude taj koji će doma otići krvav. Usporio je korak u nedoumici, a onda je, odlučivši godine iskoristiti u svoju prednost, u širokom luku zaobišao fontanu ne bi li se, koristeći taktiku koju je naučio u vojsci, prikrao mladiću s leđa. On ga je ugledao mnogo prije negoli je Ivan to predvidio, no nije ustuknuo. Štoviše, nasmijao se, ustao i okrenuo se prema njemu, nogu široko razmaknutih, gledajući ga suženih kapaka, kao da čeka otkucaj podneva. Bio je ošišan vojnički i, unatoč vrućini, bio je obučen u trenerku u čijim je džepovima mirno držao ruke. Mješavina straha, bijesa i zbunjenosti natjerala je Ivana da ubrza korak i skupi prste u šake prije vremena, no mladić je i dalje stajao na mjestu. Tek kada je Ivan ušao u ovalni prostor isušene fontane, mladić je u čudu odvratio pogled prema obližnjem grmu, a zatim se ponovo okrenuo prema Ivanu, no ovoga puta bez onog smiješka kojim ga je dočekao, i približivši mu se na samo nekoliko koraka, Ivan je čuo zveket lanca koji je mladić izvukao iz džepa.

Ivan to nije znao, ali mladić je trenerku nosio kako bi prikrio tetovažu na desnom ramenu. BBB. Bio je navijač Dinama otkako je znao za sebe, odrastao na očevim pričama o dobrom, starom Dinamu, o bezbrojnim gostovanjima, o infamoznoj utakmici sa Zvezdom devedesete. I njegov je brat bio u BBB-u, zbog kojeg su njega u udruzi svi znali kao malog Makija. Veliki je Maki u navijačkim krugovima reputaciju zaslužio kada je zajedno s nekoliko prijatelja upao Mamiću na presicu. Mali se Maki, zapravo Zoran ili Zoki, i dalje sjećao brata kako toga dana pred ogledalom vježba govor kojim je namjeravao zaključiti raspravu i Mamiću pred novinarima ukazati na njegovu izdaju. Maki i njegovi prijatelji su nakon toga postali cijenjeni članovi udruge, što su se Zoran i njegova dva prijatelja, koja su u tom trenutku bila skrivena u obližnjem grmu, također trudili postati.

No nisu mogli početi s nečim kao što je upadanje na Mamićevu presicu, za takvo što potrebno je već imati nekakvo ime, i to ne bratovo: kao i svi, morali su početi od dna, a oni s dna su uglavnom mlatili Srbe, Cigane, Dalmatince, pedere i, zapravo, svakog drugog tko nije u BBB-u. Toga dana na redu su bili pederi. Zagreb ih je bio prepun, no nekada ih, a pogotovo kada pokušavate očistiti kvart od njih i njima sličnih, i nije tako lako pronaći, pa su zato noć prije uz nekoliko boca vina osmislili i ostvarili svoj plan: napravit će te grafite i umjesto da naslijepo traže pedere oni će doći k njima, i to oni najizopačeniji, koji spojeve dogovaraju preko grafita. Preko Tomato kartice koju su kupili i stavili je u Zoranov stari i-Phone oglasili su se po cijeloj Trešnjevci, sigurni da nema pedera koji živi na njoj a da neće vidjeti te grafite. Tek su s jutarnjim mamurlukom shvatili da ih zbog onoga što su napravili u udruzi ni veliki Maki neće moći zaštititi. Ipak, Zoranu još nije bilo došlo iz guzice u glavu, pa ih je i dalje uvjeren u briljantnost toga plana obojicu nazvao i obavijestio da je dogovorio susret s jednim od tih bolesnika. Svoju je izvrsnu, no možda pomalo i prezanesenu glumu, skromno prešutio.

Šteta je već bila počinjena, pa su se opskrbili s lancima i bokserima i postavili zasjedu u kojoj je Zoran sada stajao sam, s lancem u ruci podignutoj visoko iznad glave i spremnoj napraviti snažan zamah prema Ivanu, da bi tek kada mu dođe na korak udaljenosti shvatio zašto njih dvojica nisu izišli iz grma, i pomislio kako je krajnje vrijeme da si nabavi naočale, što su svi već znali, iako on ne bi priznao ni za živu glavu. Živa glava je bila i ono za što se u tom trenutku pobojao.

Ugledavši Zorana spremnog zamahnuti, Ivan je ustuknuo pa zajaukao, no lanac je ostao za Zoranovim leđima. Stajali su tako nekoliko trenutaka, Zoran gledajući u nevjerici, a Ivan s rukama podignutim preko lica.

„Franjo?! Da, Franjo je moj sin…“, odgovorio je i spustio ruke, a potom, ne znajući što drugo da radi, nastavio, „…on je sada na faksu… u Splitu… ima tome već, uh… dvije godine…“

„Mi smo išli s njim u osnovnu, živimo u istom kvartu“, rekao je i, napokon se sjetivši lanca u svojoj ruci, užurbano ga je spremio u džep s pomirljivim izrazom na licu, „prije smo se često znali družiti s njim.“

„Vi? ste išli s njim u osnovnu…“, ponovio je za njim u čudu, a potom se uspravio, i kao probuđen iz sna, nastavio, „gledaj, izgledaš mi kao dobar, bistar mladić, i što ti radiš u svoja četiri zida mene uopće ne zanima, ali ne možeš mi šarati po zgradi! Takve stvari, ako već moraš, stavi u oglas, ili…“

„Ma čekajte, kaj si vi brijete? Da sam ja peder? Pa kaj je vama, mi smo to našarali da nabijemo te pederčine, majku im jebem!“

„Ma dobro sad, zbog čega god vi to napravili, šaranje po zidovima jednostavno nije u redu. Možete se vi nabijati i bez šaranja po zidovima. Inače, da se nismo, evo, ovako slučajno prepoznali, dobro bih te našamarao, znaš, briga mene jesi ti peder ili ne, jer mi ne možeš…“

„Ma kaj je vama, pa kažem vam, nismo mi pederi!“, uzviknuo je i onda se okrenuo prema grmu, „daj, kaj ste vi takve pizde, izađite iz tog jebenog grma, vidite da je čovjek totalno zabrijo!“

Trenutak su stajali u tišini okrenuti prema grmu, a onda je Ivan nastavio:

„Ne smije se, uglavnom, šarati po zidovima, pogotovo ne takve prostote. To pišite po wc-ima, vragu brige, ali ne po fasadama. Morate imati neku osnovnu…“

„Ma koji je vama kurac?! 'Si gluh?! Rek'o sam vam, nisam pederčina!“ uzviknuo je raširivši ruke i koraknuo prema njemu. Kako je Ivan ostao šutke stajati kao ukopan, Zoran se sjetio Franjinih priča o njegovu ocu, veteranu s PTSP- om kojem često pukne film, priči koje je Franjo bio skoro u potpunosti izmislio. Ipak, Zoran je spustio ruke, odvratio pogled i odmarširao prema grmu dodajući, „Evo, pokazat ću vam!“

U grmu nije bilo nikoga.

„Jebem im mater, pobjegli su, pizde jedne! PIZDE JEBENE! KUKAVICE!“, vikao je premetajući grane grmlja, „ali kunem vam se, napravili smo taj grafit da prebijemo pedera koji se javi, mi mrzimo pedere!“

Tako je sve počelo. Vijest o tom susretu brzo se proširila kvartom i kada je došla do nje, Lidija je izbacila Ivana iz kuće. Na neki način joj je bilo i laknulo pošto se mogla prestati kriviti za raspad njihova braka, i sada je bila i bolje nego prije, no Tihana se ipak vratila u Zagreb i prije rokova kako bi bila što bliže njoj i što dalje od faksa i grada koji nisu bili ni blizu onome što je ona zamišljala. S druge strane, Franjo je odbijao čuti se ili vidjeti s ocem i s ikim drugim tko je znao za njihovu sramotu pa je ljeto odlučio provesti u Splitu, ipak dozvolivši ocu da ga i dalje uzdržava, iako je sada jedva mogao uzdržavati i sebe.