Damir D. Ocvirk:
Posljednji prijatelj
Prošlu večer sjeo sam na svoj šešir, i posve ga zgnječio. Takva nesmotrenost meni se prije nije događala, jer sam bio obziran prema prijateljima. A on i ja bili smo nerazdvojni još od mlađih dana. Kamo bih ja išao, išao bi i on. No, bilo je i oprečnih prigoda; naročito kada bi ga vjetar zbacio s moje glave. Tada sam ja morao trčati za njim. Zbog toga sam šešir za vjetrovitih dana pridržavao desnom rukom, dok bih lijevu gurnuo u džep ogrtača. Razlog odabira desne ruke bio je gubitak lijeve rukavice. Kada bih znao gdje, zasigurno bih je sam našao ili potražio nekoga u mnoštvu poštenih nalaznika u ovom gradu. Rukavici nedostaje kažiprst, pa je lako prepoznatljiva. Jednostavno se izlizao, probušio, pa otpao. Njime sam pritiskao zvona na vratima književnih izdavača te češao oznojeni potiljak i druge dijelove tijela, nadajući se uspješnom poslovnom razgovoru.
Onda mi se dogodio taj peh, iako smo se jako uvažavali i danonoćno brinuli jedan za drugog. Doduše, ponekad bi me zanemario iza ponoći pa bi se posvađali ujutro. Onako nenaspavan šutnuo bih ga bosom nogom, a on bi se zavukao na skriveno mjesto. Tada bih ga na koljenima tražio minutama dužim od sata, te kasnio na važan sastanak. Na kraju bi zajedno otišli poslušati ispriku tajnice kako g. Nakladnik nije mogao čekati duže od pet minuta, zgražali se netočnom izgovaranju mojega književnog pseudonima i s punim užitkom mirisali kavu iz njezine šalice. Potom bi obećali kako idući put nećemo zakasniti, napustili neodržan sastanak i sjurili se u najbližu krčmu. Da se ugrijemo i utješimo zbog još jedne propuštene mogućnosti odlaska na neki sajam knjiga i književnika, ili obrnuto.
U krčmi bi se na kratko razdvojili. Ja bih se dohvatio stolice, a on njezinog naslona. Nisam želio da mi bude na glavi dok ispijam gemište ili jedem gulaš, a u zadnje vrijeme niti on. Tu stvar smo raščistili ove jeseni. Naime, unazad nekoliko mjeseci počeo se bezrazložno inatiti, kao da mu je bilo krivo što sam ga tijekom ljeta zatvarao u ormar. Dočim bih prinio čašu ustima, skliznuo bi na moje čelo. Jednom je skočio čak preko mojih očiju i zaustavio se na vrhu nosa. Takve nepodopštine dugo sam tretirao šaljivim dosjetkama te ponekad uzvraćao na jednak način; bockajući ga i gurajući vrhom vilice prema potiljku. Odlučujući se trenutak zbio jedne ponoći, kad je s mojega tjemena skočio u moj tanjur s vinskim gulašom. Upravo sam sjedio za stolom s jako poznatim kritičarom, kojeg sam nagovarao da napiše pozitivan osvrt na moja sabrana djela i plati večeru. Štoviše, napisat ću i njihovu kritiku, a on treba samo potpisati i omogućiti njezino izlaženje u prestižnim novinama. Jedino nekoliko TV intervjua sa mnom trebao je učiniti osobno. A kada smo se složili kako bi to bilo vrlo važno za njegovu daljnju karijeru, moj šešir je skočio u gulaš! Kritičar ga je brzo vratio na moju glavu i otišao bez pozdrava. Ščepao sam vilicu u namjeri temeljitijeg obračuna sa saboterom, ali smo obojica zaplakali. Prvo on ljutim i masnim suzama, a potom ja. Vilicu sam sakrio u džep ogrtača i od onda je nosio sa sobom.
Zato sam ga i sinoć okačio o naslon stolice. Bio je izlizanog oboda te flekav zbog neumjesnog skoka u gulaš, ali se dobro držao. Skupocjeni šešir od zečje dlake. Kupio sam ga prije tridesetak godina iz prvog književnog honorara. Odmah sam pomislio koliko ću tek moći kupiti šešira u budućnosti kao uspješan književnik, te kako ću mudro i suvereno izgledati na fotografijama. Ali, tu je kobnu večer neki provokator stavio moj jedini šešir na sjedalo stolice, dočim sam otišao u toalet.
Zato sam polagano ustao i skrovito se osvrnuo po krčmi. Bila je prazna, izuzev pijanca koji se tresao u kutu iza mene i debele konobarice kod šanka. Pijanac u zgužvanom ogrtaču, razbarušene kose i golemih podočnjaka nije bio sumnjiv. A konobarica? Ošinuo sam je pogledom, a ona stade zaplitati jezikom: - Od mene je stal…starije i mu..tno...
- Tkhho…hikkk !? - prekinuo sam je odlučno.
- Ogledalo…u koje buljiš k'o luđj…ak…
Oduvijek sam dobro procjenjivao ljude. I ta žena voli potegnuti iz boce, a ima drskosti i hrabrosti da laže. Možda postane uspješna književnica, koja će decenijama pisati romane o propalim ljubavima. Morat ću od sada biti lukaviji. Ili još bolje, odlaziti s novo ispeglanim šeširom do pisoara. Ali tamo ću ga morati pridržavati lijevom rukom.
- U pisoaru je novo oglje…dalo… - pogađala je moje misli.
Nekada sam mogao izdržati deset gemišta. Sada nakon petog moram u toalet, ali se ondje ne stignem pogledati u ogledalo. Sada moj šešir leži zgnječen na stolici. I osvetnički mi se ceri, kao da odobrava provokacije na moj račun. Morao sam ponovo zadobiti njegovo povjerenje, pa ga nježno podigoh sa stolice. Osjetih prazninu na ramenima, sjetu u srcu, kruljenje u želucu. Dohvatio sam prekidač i ugasio svjetlo. Oko mene je postalo sve sivo, u boji mojega šešira. Uplašena konobarica poče jecati. Otvorio sam oči i upalio svjetlo. Moj zgnječeni šešir cerio se i dalje. Htjedoh ga šutnuti nogom kao probušenu nogometnu loptu, ali ga samo nabih na vješalicu pored vrata. Moja glava visjela je sada na drvenom klinu i odsutno gledala u strop krčme, s naglo izraslim rogom na čelu.
- Tamo se možeš umjiti…i počeljšati…- nastavila je petljati jezikom - a tebi mogu i ja…poklazati sve što….
No, vidio sam u njezinim očima kako prisno namiguje onom pijancu u kutu. Nisam volio ispičuture koje bi prijateljevale sa svakim, pa bile to i žene u najboljim godinama. Istresao sam zadnji novac na šank te gologlav otišao na ulicu.
S neba su padale hladne i dosadne jesenje kapi. Osjećao sam se napuštenim i nezaštićenim književnikom, čiji je dragocjeni mozak ispirala jeftina kiša. Pri kraju ulice jedna trgovinica bila je otvorena. Uljudno sam pozdravio visoku gospođu koja je nešto prebirala po blagajni, i zamolio kapu koja najbolje pristaje uz moj ogrtač. Uzela je najbližu kapu i bacila mi u naručje. Bila je to topla vunena kapa, dostojanstvene crne boje. Odmah je nabih na glavu i neprimijećeno umakoh iz trgovine. Više nisam imao novca, a i trgovkinja nije bila razgovorljiva. Napolju je kiša prestala, ali je počeo hladan vjetar. Kapu sam navukao preko čela, preko nosa, preko cijelog lica…a imala je i proreze za oči. Pogledah se u neki izlog. Na visini od nekih metar i šezdeset lebdjela je opaka crna kugla iz koje su virila dva oka. Moja nova kapa bila je kao stvorena za večernje izlaske zimogroznog književnika, osrednje životne dobi. Iz navike sam je pridržao desnom rukom a lijevu gurnuo u džep ogrtača, i tu napipao sakrivenu vilicu. Sjetih se odmah svojega podlog šešira, ostavljenog u onoj krčmi. Idem mu se osvetiti! Malčice ću ga bocnuti vilicom, a priprijetit ću i ostalim urotnicima; onoj konobarici te pijancu u kutu krčme...
Hodajući pustom ulicom mogao sam na miru analizirati naše dosadašnje prijateljstvo. S kojega god bih gledišta krenuo, stvar je dolazila na isto: moj šešir je postao ljubomoran na moje književne uspjehe. Zato se i skrivao prije odlaska kod izdavača, sklizao na oči kada sam pio gemište, skočio u gulaš kada sam vodio uspješan poslovni razgovor s poznatim kritičarom. A večeras se podlac najvjerojatnije sam podmetnuo pod moju stražnjicu, svakako na nagovor debele konobarice. Zasigurno je svoje prste umiješao i onaj pijanac!
Stigavši pred vrata krčme, provirio sam kroz prozor. Moj šešir, nabijen čvrsto na klin one vješalice, gledao je bezizražajno u strop. I konobarica je bila na starom mjestu. Natezala je veliki konjak te škiljila u polupraznu bocu na šanku. Potegnuo sam vilicu iz džepa i ušuljao se u krčmu. Morao sam ga dohvatiti na prepad. Ali, zamijetih u mutnom ogledalu na zidu onog pijanca kako mi se prikrada iza leđa. Na glavi je imao crnu kapu s prorezima za oči, vrlo sličnu mojoj. Očito su ti urotnici bili dobro organizirani i spremni na sve. Vješto sam se okrenuo i zamahnuo vilicom. Pijanac je smjesta pobjegao. Ostalo ih je samo dvoje, a moj cilj bio je šešir. Lagano sam ga bocnuo vilicom, pa nešto jače. Sada sam ja bio nadmoćan i cerio mu se u lice. On je ponizno skliznuo s vješalice i bacio se pod moje noge, tražeći oprost. Znao sam da je moć kod dugogodišnjeg prijateljstva u opraštanju a ne u kažnjavanju, pa ga samilosno podigoh slobodnom šakom. Vidjevši njegovu bezuvjetnu predaju, debela konobarica je zavrištala i krenula prema meni. Pod je škripao, prozori zvonili, dovratci se ljuljali…u visoko podignutoj ruci držala je bocu iz koje se izlijevao konjak po njoj, podu… i naposljetku po meni.
- Mene ćješ pljačkjati… piljan'co… - urlala je - Ovdje ja ljadim…ljukama… nog…gama…piljan'coooo…
- Ja sam književnikkkh…hikkk ! - zaurlao sam i ja, vratio isukanu vilicu u džep, stisnuo u šaci zgužvani šešir te izjurio u mrak. Oslobodi me Bože prazne krčme i pijane konobarice iza ponoći.
Ali, na ulici, pred samim vratima krčme, naletio sam na dvojicu nespretnih tipova. Pali smo u baru na razbijenom asfaltu. Špricao sam ih prljavom vodom i vikao da sam poznati književnik i da mi ne pristaje valjanje po uličnoj bari s nepoznatim tipovima. Oni su mi odgovarali nešto nerazumljivo, dignuli pola metra od tla i strpali u veliki automobil. Tu su mi strgnuli kapu s glave, ispraznili džepove i uzeli šešir. Tip s moje desne strane sve je stavio u najlonsku vreću. U nejasnim situacijama oduvijek me dobro služio instinkt, pa sam odmah shvatio kako se radi o pljački i drskoj otmici usred mrkle noći.
- Nemate nikakvih šansi - rekoh hladnokrvno - Ja sam poznati književnik i svi će mediji sutra brujati o vašem zločinu.
- Prodaješ knjige ? - upitao je tip s moje lijeve strane.
- Pišem knjige!?
- Dobro se opremio! - rekao je tip s desne strane i podigao u visinu očiju najlonsku vreću. U njoj se cerio moj šešir u društvu moje nove kape, jedine rukavice i vilice.
- Što će mu vilica!? - zabezeknuo se lijevi tip, pa se obratio meni: - Gdje ti je nož?
- Gulaš jedem samo vilicom - razložno sam pojasnio, ali im i zaprijetio: - Čim dozna moj književni izdavač, gospodin Nakladnik, nastradali ste!
- Knjigu može napisati svaka budala, ali je može prodati samo genijalac - oglasio se vozač.- Ja sam prije dolaska u policiju prodavao knjige.
Tipovi s moje lijeve i desne strane slatko se nasmijaše, a ja zinuh. - Policija?!
Moj šešir, flekan vinskim gulašom, opustio je obod i zadovoljno drijemao u najlonu, u zagrljaju moje vunene kape. Ponašao se poput kraljevske krune, koja je zadobila naklonost nove kurtizane. Više nisam osjećao ni hladno ni toplo, ali mi je želudac krulio. Sutra bih trebao dobiti neki honorar od prošle godine, taman da se počastim vinskim gulašom. Izdajnika neću povesti sa sobom, već ću staviti novu kapu. Dapače, ljubomorno ću je odvojiti od podmuklog šešira i pretvoriti u nerazdvojnu družicu. A nazvat ću i onog kritičara da mi se pridruži za večerom, a ako poželi i njemu ću nabaviti istu kapu. Siguran sam da će mu dobro pristajati. A nabavit ću jednu i g. Nakladniku…
- Stigli smo - rekao je vozač.
Odveli su me u neku tijesnu prostoriju i predstavili novom liku. Golemom glavonji od nekih dva metra.
- Drago mi je - rekao sam. - Ja sam poznati književnik gospodin…
- Tvoj problem! - rekao je glavonja i krenuo nekamo s najlonskom vrećom u kojoj se nalazila sva moja imovina. - Dobro pazite na njega. Sumnja se da je opljačkao onu trgovinu tekstilom i pokušao opljačkati krčmu preko puta.
- Nije preko puta - ispravio sam bitnu činjenicu u svekolikoj uroti koja se odvijala protiv mene.
Gemišti su činili svoje, pa zamolih za odlazak u toalet. A kad sam ušao u pisoar, spazio sam tipa koji me pratio još iz one krčme. Stajao je ispred mene u zgužvanom i mokrom ogrtaču, razbarušene kose i razrogačenih očiju s golemim podočnjacima. Očito ga nije razveselio naš blizak susret. Bijedni doušnik. S obzirom da smo bili slične visine stisnuo sam šaku i razvalio svojega progonitelja posred čela. Njegova kost puknula je kao da je od stakla. Iz mojih prstiju šiknula je krv i razrijeđena vodom slijevala se niz pisoar. Uletio je jedan od onih tipova koji su me priveli i opet podigao pola metra od tla. Otimao sam se i mahao nogama dok je krv s moje šake letjela toaletom. Krajičkom oka primijetio sam kako onog doušnika odvodi drugi policajac. Jadnik se otimao iz sve snage, ali je izgledao posve skrhan od mojega snažnog i preciznog udarca. Vjerojatno ga odvode u najbližu bolnicu.
Moju ruku počela je zamotavati neka mlada policajka, u onoj tijesnoj sobi. Za razliku od onih tipova bila je u službenoj odori. Oduvijek sam cijenio žene u službenim odorama, od vozačica tramvaja do prostitutki.
- Stari je opasan - rekao je tip - pljačka trgovine i prodaje knjige. Zatim je policajku lagano gricnuo za uho i otišao.
- Pišem knjige ! - dreknuh za njim.
- I ja pišem - nasmiješila se policajka stidljivo.
- Pjesme ?!
- Kratke romane o propalim ljubavima - opet se nasmiješila. - To se danas dobro prodaje.
- Nekada ste radili kao konobarica ?
- Kako znate ?! - začudila se. - Mirno držite ruku!
Šaka me je počela boljeti. Suznih očiju zagledao sam se u policajku i počeo duboko mrziti svoj skupocjeni šešir od zečje dlake. Nažalost, sve dugogodišnje ljubavi puknu zbog ljubomore. Tko mi je kriv. Kada sjedneš na dugogodišnjeg prijatelja i dobro ga zgnječiš nemoj pokazivati samilost, već ga baci na pod i dokusuri cipelama. Ovako sam mu dao šansu da pronađe saveznike i organizira urotu protiv mene. Na kraju je angažirao i policiju, koja je uvijek na strani jačeg. Malo sutra! Vjerojatno imam pravo na jedan telefonski poziv. Odmah ću nazvati g. Nakladnika, ili, još bolje, onog kritičara. Oni će me zaštiti od policije, a s dijelom urotnika već sam se obračunao.
- Želja mi je pisati o socijali - nastavila je - ali, nikako da naiđem na pravu temu.
- Niti ja!
Oduvijek sam cijenio žene u službenim odorama…ali, naišao je onaj glavonja koji je maloprije odnio vrećicu s mojom cjelokupnom imovinom i rekao: - Idemo na kupanje i presvlačenje!
I gurnuo mi u ruke neku drugu vrećicu…i komad rabljenog sapuna.