Ljiljana Matković:

Organza

Stojim u vrtu svoje vikendice, uživam u pogledu na voćnjak i slušam ptice kako pozdravljaju ljeto na izmaku nekom novom, nikad izvedenom simfonijom, dok vrapci skriveni u krošnji višnje tek povremeno kvare ritam.

Žena i ja ne razgovaramo često, jer nakon trideset godina braka razumijemo se bez riječi, a kada ju slučajno dodirnem za nogu, mislim da sam dodirnuo svoju.

Naš limeni ljubimac postao je punoljetan ove godine i poput šarene ptice među vrapcima plijeni pozornost na betonskoj stazici ispred dvorišne kapije. Jedva je prošao na tehničkom pregledu, ali još uvijek bez problema prevali tridesetak kilometara od stana do vikendice. Ne vraćamo se više svaki tjedan u gradski stan, jer tako štedimo prijeđene kilometre i novac za benzin. Osim lijepog pogleda i čistog zraka imamo obilje povrća u vrtu, pa rijetke posjetitelje uvjeravamo da smo vegetarijanci. Vjeruju nam, jer patlidžani, tikvice i ploške krumpira na žaru, uz dodatak češnjaka i peršinova lista, jako su ukusna hrana. Nostalgičan sam za poslom dostavljača koji sam godinama obavljao u sudu. Novi način prehrane, sve češće mi vraća lijepa sjećanja na radne kolege. Neki od njih su već nakon prvih smanjenja plaća državnim službenicima počeli prakticirati zdrav način života. Osim što su pješice dolazili na posao, doručkovali su kukuruzne pahuljice s vodom, tvrdeći da po najnovijim istraživanjima mlijeko nije zdravo kako smo do sada mislili, a mesni proizvodi stvaraju kiselost organizma pogodnu za razvoj opasnih bolesti. Unatoč odluci Vlade o još jednom smanjenju plaća državnim službenicima, kupili su mi poklon i priredili oproštajni govor kada sam po sili zakona zbog navršene šezdeset i pete godine života, krajem prošle godine morao u mirovinu.
Dobio sam pristojnu otpremninu, pa sam uz povrće sa žara, počastio prijatelje i pečenim odojkom. Ženi sam obećao donijeti nekoliko komadića mesa, ali moji prijatelji nisu me željeli uvrijediti i smazali su praščića za dvadesetak minuta, pa za Elu nije ostalo ništa. Iako sam ju uvjeravao da nisam kriv, ljutila se nekoliko dana, a ionako rijetke razgovore zamijenila je neugodna tišina i dignuti nos.
Mir nedjeljnog popodneva i nostalgična sjećanja poremeti zvuk kamiona koji je ulazio u dvorište susjedne vikendice. Sagnem se iza grma ruža i nastavim iz čučnja promatrati što se događa. Pogled mi privuče crna limuzina na prilazu kuće u koju godinama nitko nije dolazio. Muškarac srednjeg rasta, kose prošarane tek ponekom sijedom vlasi izađe prvi iz automobila. Za njim izađe niska, simpatična djevojka, a onda se pojavi visoka, zgodna, krupnih očiju i smeđe kose, odjevena poput manekenke koja je upravo sišla s neke svjetske, modne piste. Ispravi se, namršti, napući usnice i pokaže prema kući – Kakvu si to straćaru kupio?
- To nije važno! – uzdahne muškarac i nastavi mašući glavom – E, Anka moja! Opet si nezadovoljna! To ćemo lako preurediti! Zanima me sviđa li ti se pogled i priroda?
Dok je Anka nerazgovjetno mrmljala gledajući kamo staje, on se okrene prema nižoj, jednostavno odjevenoj djevojci.
- Što ti kažeš Marija?
Marija slegne ramenima i započne govoriti o prekrasnoj, gotovo netaknutoj prirodi, a Anka ju prekine - Baš me briga za tvoju netaknutu prirodu! Ovdje mogu samo uništiti cipele koje sam platila dvije tisuće kuna!
- Cijena valjda garantira kvalitetu, pa ih trava neće pojesti – odgovori Marija s dozom ljutnje u glasu.
Kolika bi tek bila trava da ju nisam kosio zbog svog dvorišta i to s prastarom kosilicom koja je svakog trenutka prijetila da će stati!
Anka je imala oko trideset godina, a muškarac mi se zbog vitkog stasa, jeans odjeće i mladenačkih kretnji na prvi pogled učini mlađi, ali kad je prišao bliže shvatim da smo otprilike vršnjaci. Njegovo previše osunčano, poput tkanine nabrano lice učini mi se poznato, a onda po logotipu tvrtke na kamionu shvatim da je to Franjo, direktor poznatog, prije nekoliko godina privatiziranog poduzeća. Donosio sam mu pozive za sud nakon što su ga tužili mali dioničari. Tvrdili su i dokazivali nekoliko godina da je direktor sve njihovo uspješno pretvorio u svoje i grubo prekršio zakon, ali sudski spor su ipak izgubili.
Djevojke su zaostale nekoliko koraka i dok je Anka upozoravala Mariju da pazi kamo staje, ona pokaže prema mojoj vikendici – Ova kućica je slatka. Ima ono nešto!
Nisam primijetio da Ela čuči iza mene, sve dok me nije bubnula u rebra dajući mi do znanja da joj godi ono što čuje. Stavim kažiprst na usta i nastavim slušati razgovor.
- Jeftina je! Nema dušu! – nastavi Anka, a Marija uzdišući odmahne rukom – Za tebe ni ljudi nemaju dušu, ali zato cipele imaju!
Anka zamišljeno zastane i napući usnice, a Marija naglo promijeni izraz lica i temu razgovora – Čini mi se da imaš dobar miris! Već sam ga osjetila u automobilu. Koji je to?
- Organza «Od Živanšija» – razvedri se Anka i ponosno izvije vrat približavajući ga Mariji – Pomiriši! Platila sam ga skoro sto eura u Beču.
Dok je Marija ponavljala da joj je Givenchy nedostižan, prošapćem sebi u bradu – A mogao sam joj to besplatno riješiti!
Žena me ponovno bubne u rebra i zausti da će nešto reći, ali Franjo se osvrne oko sebe i poviče djevojkama da će provjeriti ima li koga u susjednoj kući.
U pognutom položaju, ne ispravljajući leđa, poput mačka tiho se vratim do ležaljke na sredini dvorišta i legnem, a Ela učini isto.
Za nekoliko trenutaka Franjo pogleda preko grmova ruža
– Halo! Oprostite što smetam. Mi smo novi susjedi.
Ustanem i uz kratko objašnjenje da drijemamo poslije ručka, pozovem ga u dvorište.
- Ja sam Franjo – pruži mi ruku čim se provukao između grmova ruža, jedine ograde između dva dvorišta - Kupio sam kućicu do vaše. Pronašao sam vlasnike u Novom Sadu i dobio ju povoljno.
- Kućicu – nasmijem se – To je prekrasna kuća. Nisu štedjeli na uređenju, a namještaj je jedva korišten.
- Jeste za kavu? – upita Ela prekidajući naš razgovor.
– Uvijek sam za kavu – odgovori Franjo – U uredu mi tajnica skuha tri do četiri tijekom prijepodneva, ali nedjeljom pijem jednu, jer moja žena tvrdi da je to dovoljno.
- Ah! Žene! – uzdahnem pokazujući razumijevanje.
- Anka! Marija! – poviče Franjo - Dođite upoznati susjede.
Anka mi pruži ruku, a Franjo ju predstavi – Ovo je moja žena Anka i njezina sestra Marija.
- Dugo ste ovdje? – upita me Anka i nastavi govoriti kao navijena dok sam zatečeno gledao u njeno lijepo lice – Baš mi je drago što imamo susjede i nadam se da ćemo se često družiti. Je li gospođa koja je ušla u kuću vaša žena?
- Jesam - odgovori Ela izlazeći s pladnjem i šalicama za kavu koje do sada nismo koristili – Još vjerujem da sam mu žena, iako mi se čini da smo s godinama postali brat i sestra, ali i to ima svojih čari. Drago mi je što ću se družiti s lijepim djevojkama, jer mi silno nedostaje kćer koja živi u Zagrebu, a vaših je godina.
- Ovo je moja sestra – odgovori Anka - Ona je iz Bjelovara, pa će samo povremeno dolaziti, ali mi ćemo ovdje provoditi svaki vikend. Moram vas na vrijeme upozoriti da moj muž često kaže nešto dvolično, a ne želim po tko zna koji put zbog njega izgubiti prijatelje.
- Ne izgleda mi tako – potapšam Franju po ramenu i glasno se nasmijem - Ništa zato! Oštrog sam jezika, pa kad ga operem, neće više biti dvosmislen.
- Što? – prasne Anka u smijeh ne shvaćajući da sam ju ispravio – Stvarno ćete ga politi vodom! To bih baš voljela vidjeti! Znate, svi mu se ulizuju, a on vjeruje kad mu kažu da je zgodan.
- Zar nisam? – nasmije se Franjo i otpije gutljaj kave.
Ela ponovno uđe u kuću i vrati se s pitom od badema koju je kao i bezbroj puta do sada izvukla iz hladnjaka gdje ju čuvamo za iznenadne goste i odledila u mikrovalnoj pećnici.
Anka se obraduje kolaču i punim ustima pokaže na roštilj u dnu dvorišta.
- Možemo li zajedno pripremati ručak sljedeće subote?
Htio sam joj objasniti da smo vegetarijanci, ali Franjo me preduhitri i obeća da će njegov mesar donijeti potrebne namirnice. Ela mi dobaci blistav pogled i nastavi razgovarati s djevojkama.
Djelatnici Franjine tvrtke obavili su prve radove do večeri. Objašnjavao im je da će sutra pomagati pravim majstorima, a onda upita zna li tko kositi travu i upravljati novom kosilicom? Na brzinu ga uvjerim da ću to najbolje sam obaviti. Franjo mi pruži novčanicu od dvjesto kuna i zamoli da sljedećih dana skuhamo radnicima kavu, a onda predloži da napišem popis namirnica koje će biti potrebne za nedjeljni ručak.
- Svakako dodajte i namirnice za kolač – nastavi ne skidajući pogled s Anke koja je govorila Eli da nikada nije jela ukusniju pitu od badema i to još toplu.
Sutradan sam sjedeći na novoj kosilici sa zadovoljstvom kosio travu, a Ela je odjurila u selo. Kupila je pile za ručak i nekoliko limenki piva što me posebno obradovalo. Posljednjih mjeseci pili smo sirup od bazge razrjeđen s vodom. Iako nisam sumnjao u ljekovita svojstva bazge, popio sam pivo umjesto aperitiva, a drugo sačuvao za kasnije.
Anka se sprijateljila s mojom ženom i sve češće dolazila gledati kako napreduju radovi. Dok je Franjo raspravljao s majstorima, ona je u našem dvorištu ispijala kavu ili uživala u patlidžanima sa žara tvrdeći da nikada ništa ukusnije nije kušala, iako je Franjin mesar donio toliko kvalitetnog mesa da se moglo najesti cijelo vikend naselje.
Kasno popodne Anka se pohvali Eli da joj je muž osigurao posao tajnice u tvrtki svog prijatelja i da se silno veseli prvom radnom danu.
- Dosadilo mi je gledati Franju kako odlazi na posao, a ja nemam kamo. Radila sam kratko u turističkoj agenciji, ali stranke misle da sam ja tamo zbog njih i koješta si dopuštaju. Jedna žena čak je napisala prigovor, jer sam joj obračunala popust na dijete za ljetovanje. Ispostavilo se da joj je to muž i ona se naljutila. Nije čovjek djelovao mlađe, nego mi je izgledao onako... Kako bih rekla, kao veliko, bolesno dijete. Ostavila sam taj posao, jer ne kužim ljude. Posao tajnice je u redu. Zato sutra idem u Beč obnoviti garderobu i jedva čekam utorak, prvi radni dan.
Zbog putovanja u Austriju ranije su napustili vikendicu i očekivali smo ih tek u subotu, ali Anka se pojavila u našem dvorištu već u srijedu.
- Zar ne radiš? – upita Ela iznenađeno.
- Ne – rasplače se Anka.
- Što se dogodilo? – zagrli ju Ela zaštitnički.
- Pa... Dogodilo se... Nešto užasno – nastavi Anka mucajući.
– Zar je nešto s Franjom? – upitam zabrinuto i pogledam prema skupocjenom, malom automobilu na prilazu.
- Ne! – odgovori ona podižući uplakani pogled prema meni – Ima sastanak, pa nije mogao razgovarati sa mnom.
- Zar nisi dobila posao? – nastavi strpljivo Ela.
- Jesam – potvrdi Anka kroz jecaje – Žena koja me podučavala kratko je izašla, a direktor mi naredio da nazovem njegova prijatelja... I... I... - rasplače se Anka toliko glasno da je nekoliko vrabaca odletjelo iz višnjine krošnje na kućnu strehu – I prenesem mu poruku da neće stići na vrijeme. Zamislite! Njegovom prijatelju!
Dok smo iščekivali nastavak priče, Anka kroz suze ispusti neobično glasan krik – Pa, što ga sam ne nazoveeee?
Zbunjeno sam gledao Elu kako tješi Anku koja je prestala plakati tek kada je Franjo prilazio našem dvorištu.
- Dobro je ljubavi – nježno je govorio i u nekoliko koraka bio pored Anke. Ona mu se baci u zagrljaj i nastavi jecati.
Ela skuha kavu i donese narezan pršut koji nam je Franjo donio prošlog vikenda, a on mi doda ključeve svog automobila i zamoli da donesem karton vina iz prtljažnika.
- Otvorite nam bocu – rekao je čim sam odložio vino pored stola - Dobro ide uz pršut, a ostatak spremite pa ćemo popiti za vikend. I htio sam vas zamoliti... Dolaze Ankina sestra i šogor iz Bjelovara, pa ako biste mogli pripremiti...
- Kako ne bih mogao – prekinem ga otvarajući prvu bocu.
Anka je popila previše, pa su nam njezin automobil povjerili na čuvanje s objašnjenjem da će doći sutra ponovno, jer im stiže novi namještaj.
- Ukoliko vam treba nešto od ukrasnih lampi, tepiha ili starog namještaja, slobodno uzmite – završi Franjo pokazujući na ljude koji su iznosili namještaj iz kuće.
Sljedećih dana Ela i ja uživali smo gledajući televizor s udobne kutne garniture za sjedenje. Nakon dugo vremena, njezine noge privuku mi pozornost i zadovoljno zaključim da je moja Elica još uvijek vrlo privlačna žena.
Do kraja tjedna promijenio sam slavine u kupaonici i postavio ukrasne lampe u sobi, a posebno me veseli pistacio zelena kuhinja, jer smo tanjure do sada držali na policama koje je od prašine štitio nabrani komad šarene tkanine.
Presretni što Anka ne podnosi pistacio zelenu boju, zadovoljno smo dočekali vikend. Uživao sam u razgovoru s Franjom i njegovim šogorom, dok je Ela ponosno objašnjavala kako se priprema sirup od bazge koji je svima bio ukusan.
Prepustio sam na trenutak Franjinom šogoru brigu oko roštilja i sjeo ispod stabla višnje. Marija mi se pridruži i zainteresirano me upita čime se bavim.
- Tjelovježbom – odgovorim ispijajući pivo iz boce.
- Tjelovježbom! – ponovi ona i pogleda u moj okrugli trbuh.
- Da – nasmijem se - Franjo svaki dan baci poneki vrijedan predmet u moje dvorište, a ja ga spretno ulovim i s uživanjem koristim. Sada strpljivo čekam da baci Anku!

Dok govorim da sam još u formi i mogu puno dati iako nisam «Živanši», Marijin smijeh stapa se s glasanjem jata ptica koje lete prema toplijim krajevima, a vrapci ih pokušavaju nadglasati skriveni u krošnji višnje.

• < Prethodno
• Slijedeće >