Ivana Krencer:
Mister Savršeni
Započeo je moj novi savršeni dan. Razbudio sam se zelenim čajem, koji mi je u startu zablokirao sustav za prehranu stanica raka, smirio živce i snizio krvni tlak.
Računam da je i tvrdnja da me je pri tome riješio nepoželjnih bakterija oralne i crijevne mikroflore točna. Ima li, dakle, bolje tvari za započeti dan od nečega što djeluje antibakteriološki, antivirusno i osvježavajuće istovremeno? Vjerujem da nema, i s tom vjerom, potpuno odagnavši pospanost, sjedam u svoj savršeni auto.
I? Ima li išta loše u težnji da živimo najbolje što možemo, da budemo najbolji što možemo biti? Loše je to što se većina ljudi boji da neće u tome uspjeti, pa se ne usude ni probati. Mene je toga straha oslobodio Salvador Dali riječima nemoj imati strah od savršenstva – ionako ga nikada nećeš doseći. Danas je jasno da Dali nije mislio ozbiljno, jer su upravo njegov život i djelo dokaz da je čovjeku moguće postići savršenstvo. Zato ja tu rečenicu doživljavam upravo kao poziv da pokušam, doživljavam je kao izazov, rukavicu bačenu u lice.
◘
Prilično na vrijeme shvatio sam da želim postati savršen. Još je trebalo razlučiti na kom području. Jer, truditi se postići savršenstvo u općem smislu samoubilačka je misija. Kao prvo, opći pojam ljudskog savršenstva previše je maglovit. To što ga do danas nitko nije uspio jasno definirati govori dovoljno samo po sebi. A kao drugo, nisam si želio postavljati nerealne ciljeve ili previsoke kriterije, kako ne bih spao u onu kategoriju ljudi koji su, pak, usudivši se probati, vrlo brzo upali u neku od zamki lukavo raspoređenih po ljudskoj psihi. Željeti ostvariti nešto za što ne posjeduješ dovoljno dara, žara i mara glupa je misija, i opasna. Prokližeš u opsesiju dok si rek'o britva, a čim ti britva kao takva padne na pamet stvar nije dobra, jer s njom u paru ide uho gospodina van Gogha. Gospoda Dali i van Gogh svakako mi služe kao uzori uz čiju sam pomoć naučio razlikovati zdrav perfekcionizam od nezdravog, ali područje njihovog djelovanja nije područje u kojem bih ja ostvarivao sebe.
Preispitivanje sam započeo razmatranjem tehnike kao područja za postizanje vlastitog savršenstva, područja na kome danas leži i prilično dobar novac, što također nije zanemarivo. No, ideja maksimalne efikasnosti koja se veže uz tehnički pojam savršenstva odjekuje mi nekako metalno plošno, gotovo šuplje. S druge strane, nudi se mogućnost postizanja savršenstva u području duha. Ovdje se, opet, pojavljuje problem druge naravi: na tom području dominira put koji vodi prema onostranom, nepoznatom, neizvjesnom. Previše apstrakcije za moj ukus i previše potpitanja na koja nemam vremena, volje, a moguće ni sposobnosti tražiti odgovor. Tako sam, da ne duljim, za područje svoje djelatnosti odabrao tehniku i tehnologiju pokretanu suptilnim vidovima ljudskoga duha: umjetničku fotografiju.
◘
Sljedeći korak u realizaciji savršenog življenja bilo je prihvaćanje odgovornosti za činjenje promjena u svom životu i mijenjanje svega što se treba a i može promijeniti. Započeo sam od malih stvari – jutarnju smrdljivu kavu zamijenio sam zdravim, mirisnim čajem – a završio s većima – smrdljive autobuse nabijene mrzovoljnim facama zamijenio sam novim, mirisnim, pametnim automobilčićem s dva sjedala. Jedno za mene, a drugo za moj savršeni foto-aparat. Istina je da smo moj savršeni autić, savršeni fotić i savršeni ja trenutačno blokirani usred prometne gužve, ali ono što ne mogu promijeniti odlučio sam prihvatiti bez živciranja. To što gradske vlasti grade premalo mostova a postavljaju previše semafora, pogreška je koju ne mogu popraviti bez da se bavim politikom – što mi ne pada na pamet. Politika je područje na kom savršenstvo ne stanuje. Stoga činim što mogu. Moji lijekovi za začepljenost u prometu su glazbena linija za auto i pametni telefon. Te dvije savršene spravice čine prebacivanje s jedne prostorne točke na drugu ugodnim, pa čak i korisnim. Prva-druga, prva-druga uz dobru glazbu plus obavljen razgovor s majkom.
Volim tješiti dijete u sebi nazivajući taj oblik komunikacije razgovorom, ali zapravo je riječ o postavljanju uvijek jednog-te-istog pitanja mama kako si po ovom vremenu i dobivanju iscrpnog izvješća o lokaciji i kvaliteti te kvantiteti majčine boli u odnosu na bol od jučer, završno s prognozom za sutra. Pokušaj promjene pitanja pokazao se pogreškom. To svakodnevno pitanje upućeno majci jest jedna od onih stvari koje se mogu promijeniti, ali koju nije potrebno, niti poželjno mijenjati. Za razliku od radio-stanice. Kad krenu loše vijesti, jednostavno je isključim i slušam savršenu glazbu po vlastitom odabiru.
◘
Jednako uspješno kako sam riješio pitanje odnosa s majkom i suputnicima u sredstvima javnog prijevoza, riješio sam i pitanje kolega na poslu. Ni tu mi nije dugo trebalo da shvatim kako mi oni nisu majka, pa ne moram slušati o tome koliko su sati spavali ili nisu spavali, s kim su spavali i što su sanjali. I još kad bi to bilo sve. Ali ne, neki su osjećali potrebu iznijeti i podatke o tome u koliko se sati i koliko puta kroz noć budilo njihovo najmlađe ili jedino dijete i je li pri tom tražilo nešto za jesti ili piti ili je samo trebalo na WC. Shvatio sam da se nisam rodio da bih to slušao. Jednako kao ni razglabao o tome u kom smjeru leti nogometna, rukometna ili odbojkaška lopta pod nogom, rukom ili glavom ovog ili onog; ili, koliko je još vremena preostalo dok razorni potres ne pogodi Zagreb, Hrvatsku, regiju, Europu, svijet, svemir.
Oslobodio sam se i bahatih, sporih i neljubaznih šalterskih službenika i trgovaca. Sve kupnje i plaćanja obavljam putem interneta. Oslobodio sam se, konačno, i same mogućnosti da pokvarim savršene prijateljske odnose, jer ih održavam putem elektronske pošte. Znaju proći mjeseci i godine a da se ne vidim s prijateljima. U međuvremenu mi ne nedostaju. Ne nedostaje mi ništa. Možda jedan dobar sushi. Klik.
◘
Izuo sam svoje savršeno udobne cipele i promatram svoj savršeno uređeni stan na idealnoj visini drugoga kata. Prezadovoljan sam svojim odabirom boja i materijala. Uživam. Ima li nešto loše u tome? S čvrstom vjerom da nema, idem se baciti na svoj čvrst ali udoban kauč presvučen ekološkom kožom boje pijeska i pokriti travazelenom dekicom od stopostotne runske vune. I to nije sve. Glavu ću nasloniti na jastuke obučene u čisti lan boje lana. Zatim ću prosurfati po kablovskoj te putem daljinskog naručiti savršeni art film po svom ukusu. Ispunjen, sretan i sasvim slobodan, ja uživam u svakoj sekundi. Moja ugoda nikoga ne ugrožava, nikoga nisam okrao, nikoga ne činim ljubomornim, nikoga ne ometam, niti tko ometa mene. Koliki su mi stanovnici ove zgrade fizički toliko blizu, a opet – nitko od nas ne želi se međusobno okoristiti – nije li to savršeno?
Dokinuo sam i sve ostale vrste posrednika. Vijesti, zdravlje, vjeru – sve dobivam bez posredovanja bilo kakvih autoriteta. Nije zanemarivo da sam ovu gotovo apsolutnu neovisnost popraćenu visokim stupnjem osobnog zadovoljstva postigao izbjegavši svaki ekstrem: niti sam prenabildao tijelo, niti sam prenapuhao ego, niti sam zgrnuo besramno puno love.
◘
Film je bio izvrstan. Sada je vrijeme je za dobru knjigu. Čitanjem trajno pomičem granice svojoj misli, povećavam koncentraciju, treniram pamćenje i smirujem se pred spavanje. Trenutačno čitam antropološku studiju o čovjeku i njegovim simbolima i ta mi knjiga, uz sve već navedene prednosti čitanja, pomaže i oko dubinskog pročišćavanja podsvijesti od zaostataka kolektivnog emotivnog smeća. Raskrinkavam i osvještavam simbol po simbol. Evo, već se unaprijed veselim oslobađanju od nutarnjeg ropstva još jednome idolu.
Da vidimo što je večeras na redu. Jaje. Zanimljivo. Do ovoga trenutka nisam bio svjestan da mi podsvijest zarobljava čak i obično jaje. Lako je bilo iščitati tajne uplive pravilnih i savršenih oblika poput trokuta, zvijezde ili kruga, ali tko bi si mislio da smo potčinjeni i djelovanju ne tako savršenih, ovalnih. Dakle, jaje predstavlja simbol savršenstva i prasimbol života još od mitskih vremena ... O jaje, stavljali su te kao simbol začetka života koji se obnavlja i na žrtvenike, kako bi u proljeće iznudili od bogova plodnost. Taj je začetak ili zametak života nekada, vidim, bio ekskluzivna sezonska namirnica, a sad nam je dostupan tijekom cijele godine. Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje. Doista, neke stvari čovjeku stoje doslovno ispred nosa, a on ih ne vidi u njihovom pravom značenju. To znači biti začaran. Ova lekcija o jajetu baš mi je lijepo poslužila kao uvod u sutrašnji dan, subotu, dan koji posvećujem kuhanju.
◘
Budim se u svom gotovo savršenom svijetu u kom nema mjesta smradu, svakovrsnom smeću, ljudskoj kuknjavi, dosadi ili ružnoći, Sve se to dade suzbiti odgovornim i osviještenim življenjem. Budim se u nov, prekrasan dan, obavijam ga miomirisom zelenog čaja te oslobođen dvojbe što je bilo prvo – kokoš ili jaje – online naručujem svježe, ekološki uzgojene namirnice s provjerene farme. To sam malo seosko gospodarstvo posjetio i provjerio osobno, usput napravivši niz izvanrednih fotografija. I zaključio da je sve, baš sve u vezi s njim – njegov položaj, zrak kojim je okruženo, kvaliteta stjecajem ratnih okolnosti odmorene zemlje, miroljubiva narav ljudi koji tu zemlju obrađuju, vrsta gnojiva koje koriste – idealno. Kad pomislim na tržnicu kojom caruju prepredeni preprodavači ili onaj jadni kvartovski dućančić sa zbrda-zdola nabacanom robom sumnjive kvalitete, ili pak one bolesne shopping centre s jeftinom nazovi-hranom sumnjivog podrijetla – muka mi je, a ne dobar tek.
Iz snatrenja kako već blagujem pomno pripravljene domaće, zdrave namirnice i zalijevam ih još pomnije odabranim vinom iz savršeno dizajnirane čaše, prekinula me zvonjava vrlo brze dostave. Taj detalj sam zaboravio spomenuti pri opisu mog idealnog gospodarstva: imaju najbržu dostavu spore hrane. Jedem tek ubrano. Danas sam, simbolički, započeo ab ovo, a završit ću in vino veritas.
◘
Promatram blistavu čašu napola napunjenu rujnim vinom u svojoj ruci i mislim: nema te žene koja bi joj bila ravna. Niti po savršenom obliku, niti po spokoju koji pruža. U ruci držim samu kraljicu ljudske kulture. Loze provjerene, besprijekorne. Da, volim uživati, volim isticati sve što je lijepo i dobro, za razliku od velike većine koja je vječito zabrinuta, tjeskobna, trajno fokusirana na tamnu stranu života. Imam osjećaj da si mnogi umišljaju kako ih upravo briga čini važnima, gotovo da vjeruju kako će ih velika količina brige promaknuti na viši društveni položaj. A stvarnost, za koju su potpuno slijepi, upravo je obrnuto proporcionalna: tko je na višem društvenom položaju – taj manje brine.
Ne bih li malo olakšao život toj zabrinutoj većini, prije nekoliko godina sam, po uzoru na razvijene europske zemlje, osmislio domaće jumbo plakate s pozitivnim porukama. Uz minimalnu potporu Otvorene udruge za promicanje društvene svijesti i gotovo na vlastiti trošak i za vlastiti gušt, svijetu oko sebe sam s užitkom odašiljao pozitivne misli poput Misli na uspjeh i bit ćeš uspješan, misli na zdravlje i bit ćeš zdrav – tvoj život je produkt tvojih misli! ili Budi kreator vlastitog svemira. Neću reći da je bilo uzalud, ali po licima građana ne da se primijetiti da bi postali opušteniji ili veseliji. Barem koliko uspijem snimiti i „snimiti" kroz prozor mog savršenog ljubimca s dva sjedala na četiri kotača. Vjerujem da su mnogima stvari ipak postale nešto jasnije u teoriji, no u praksi ljudi nemaju hrabrosti izaći iz svog stava.
◘
Sjećam se posljednjeg razgovora kojeg sam vodio s jednim bolesnim kolegom i prijateljem u nadi da ću mu vratiti nadu u zdravlje i dobar život, da bih kasnije shvatio kako je on već tada samo djelovao živ a iznutra je već bio umro, uvjeren da protiv svoje bolesti ne može učiniti ništa. On je bio posljednja osoba s kojom sam surađivao prije nego što ću od suradnje dići ruke. Trebali smo ići na neko snimanje u Ameriku, pa sam iskoristio tu priliku da mu ispričam onu indijansku o dva vuka. Djed priča unuku kako se u nutrini svakoga od nas vodi bitka između dva vuka, od kojih jedan predstavlja bolest, bijes, samosažaljenje, krivnju, lažni ponos – samo loše, a drugi predstavlja užitak, spokoj, nadu, zdravlje i svako dobro. Očekivao sam da me upita – kao što to u originalnoj pripovijesti čini mali Hijavata – koji vuk na kraju pobjeđuje. No, moj me prijatelj nije upitao ništa, jer je već bio odustao i od bitke, a kamoli pobjede.
Odustao sam od uloge mudrog djeda. Nuditi odgovore na nepostavljena pitanja, davati savjete onima koji ih ne traže – sve je to bacanje biserja pred one koji ih ne znaju cijeniti. Od tada ne gubim ni vrijeme ni energiju na činjenje stvari unaprijed osuđenih na propast. Kad naiđem na biser, stavim ga pred jedinu osobu za koju sam siguran da će ga znati cijeniti – a to sam ja. Ljepotom i sjajem toga bisera hranim dobroga vuka u sebi. Onaj drugi neka krepa.
◘
Nakon odličnog ručka, savršene čaše vina i prisjećanja na prošlost koja više nema vlast nada mnom u smislu da mi može pokvariti uživanje u sadašnjosti, odoh na izložbu. I tamo će mi zasigurno biti odlično, jer među izloženim fotografijama dvije su moje. Stoga odlazak u galeriju nikako ne može značiti gubitak vremena i energije, čak ni u slučaju da ostali kolege umjetnički fotografi zakažu.
Stajala je posred bijelog zida, ta apsolutno savršena fotografija savršeno bijelog jajeta u savršeno sagrađenom gnijezdu. Biser nad biserima. Autor ove fotografije dosegao je savršenstvo na području fotografije. A to nisam bio ja.
◘
Stajao sam nasuprot savršene umjetničke fotografije jajeta u gnijezdu i promatrao je s udivljenjem sve dok mi se nije nametnulo pitanje: Koja li je vrsta ptice satkala ovako savršeno gnijezdo? Kako me odgovor na to pitanje ustvari uopće nije zanimao, pokušao sam ga odagnati, ali ono se stalno se vraćalo i ponavljalo u mojoj glavi. Izbacit ću ga kroz usta, odlučio sam, i poluglasno izgovorio:„Koja li je vrsta ptice satkala ovako savršeno gnijezdo?"Ipak, dovoljno glasno da uslijedi odgovor:„Ptica tkalac."
„Vi ste autor ove fotografije?" , nastavio sam ispitivati, sad kad sam već, i nehtijući, pronašao odgovarača. „Ne, nisam", odgovorio je odgovarač-znalac. „Posjetitelj kao i vi." Pa ja i nisam samo posjetitelj, već i umjetnik, izlagatelj, no nisam bio raspoložen pred znalcem izložiti svoje radove usporedbi s ovim biserom pa sam radije prešutio tko sam i pohvalio se tuđim riječima: „Ovo je dokaz da za svaku stvar na ovom svijetu postoji savršena ili idealna forma ili predložak." „Platon", kao iz topa će znalac. „Vi se, vidim, razumijete i u pitanja prirode i u pitanja društva", izgovarao sam polako dok su iz mene istjecali radost života i nutarnji mir kao bjelanjak i žutanjak iz razbijenog jajeta. „Razumijem se u ptice i u ljude i to je uglavnom sve u što se razumijem." „Spada li i autor ove fotografije", krckala je već prazna ljuska, „u te vaše... ljude u koje se razumijete? Želio bih ga upoznati." Poraz. Dobri vuk je doživio poraz.
◘
„Dobri vuk je poražen." „Tko je poražen? Ne, autor nije bio... poražen, mada jest učestvovao u ratu. Preživio ga je, a sad... kako se osjećao nakon njega, kao pobjednik ili kao poraženi, to ne možemo znati. Život je izgubio godinama kasnije, u planinama, nesretnim slučajem. Ništa, dakle, od upoznavanja s njim osobno." Kupujem katalog i slomljen krećem kući.
Približivši se svom autiću spazim da ga je netko izgrebao duž vrata, zasigurno namjerno povlačeći ključ ili nešto slično u prolazu. Ušavši u stan, osjetim da se u njega uvukao smrad po tvrdo kuhanim jajima. Zatim primijetim da sam stao u blato. Da sam to blato raznio po cijelom hodniku. Da na čarapi imam rupu. Da je s lanene jastučnice otpalo dugme. Da je na dekici mrlja od čaja.
Ništa više nije bilo savršeno. Za neke sam stvari bio sam odgovoran. Prozore, na primjer, nisam oprao već tri tjedna. Čak sam i suđe ostavio neoprano. Perilica se pokvarila, i bio sam lijen oprati ga ručno. Tim lijenim rukama, sada gotovo drhtavim, počeo sam listati katalog. Nizale su se, jedna za drugom, najsavršenije fotografije koje sam ikada vidio. Jaja naslonjena jedno o drugo, jaja na oko, jaja obješena na konope, probodena čavlima, vezana lancima, napukla. Ljuske. U njima prepoznajem sebe, svih nas prepoznajem i pronalazim u savršenom obliku. I baš kad sam pomislio da sam vidio sve, otvori se list s fotografijom jajeta postavljenog na sam rub provalije. Naginje se preko ruba hrapave stijene.
Moje profesionalno oko raspoznaje da nije riječ o photoshop triku, već da je autor jaje morao strpljivo i ustrajno namještati, satima, možda i danima, sve dok mu nije pronašao idealnu poziciju – onu krajnju točku fizičke stabilnosti iz koje proizlazi ova uznemirujuća napetost. I najmanji pomak bio bi dovoljan da se jaje otkotrlja niz stjenovitu padinu i razbije. Poput ovoga jajeta na rubu stijene, i sam sada stojim na krajnjoj točki, točki iskušenja na kojoj se provjerava moja stabilnost, moja postojanost, moja vjerodostojnost i svjesnost. U rubnoj situaciji čovjek biva najsvjesniji. Stiglo je vrijeme provjere.
◘
U svojoj mladosti često sam znao biti pod utjecajem droga. Tada mi se činilo da mi je svijest izoštrena, jasna, pa čak i proširena na cijelo nebo a u stvari sam bio negdje duboko u iluziji. Kada sam stigao blizu njenog dna, potražio sam pomoć – ili je pomoć pronašla mene, više se ne sjećam. Odlazeći na sastanke zajednice Bezimenih ovisnika postepeno sam gubio, i na kraju izgubio, želju za drogiranjem. Svaki ovisnik koji uspije ostati čist jedan dan je čudo, bodrio me tada Platon. Zapamti to, podcrtavao ga je zlatnožutom bojom žita van Gogh dok su ga nadlijetale crne ptice. Ali, kako sada izgubiti ovu duboku, bolnu želju za savršenstvom? Zapjevaj, šutke mi se obrati zapanjeni Dali, dok su mu se mekani satovi slijevali niz prste.