Radovan Dožudić
Dvoboj
Kako je trebala izgledati večer? Planirali smo ovako: Tri „stara momka“ prvo će malo protegnuti noge šećući po gradu (jer su veći dio dana proveli u čamcu).
Zatim će odabrati restoran u kojem nije gužva („stari momci“ žude za tišinom). Naručit će laganu večeru (jer im škodi prežderavanje u kasne sate). Onda će pijuckati vino (staru utjehu „starih momaka“). Pričom, šalom i sjećanjima nastojat će pomaknuti kazaljke sata pola života unatrag (i to će im nakratko uspjeti). Običnost je bila naša večerašnja inspiracija. Žene imaju nebrojene institucije koje ih štite od svega i svačega, ponajviše od momaka. Za „stare momke“ postoji jedna, sigurna muška kuća kakvu smo si večeras željeli priuštiti. Tako smo ušli u zabačenu konobu.
Mladi barmen zvao se Samir. Odmah nam se dopao. Bijela košulja, crni prsluk i leptir mašna, izgledao je otmjeno i profesionalno. Smeta mi pretjerana ležernost (da li zbog toga što starim ili zato što u meni još uvijek postoji iskrica mladosti, ne mogu dokučiti). Uniformiranost uzvisuje, konvencije proizvode obzire, pristojnost usrećuje, a osmijeh ne škodi kao ni leptir mašna. Sudeći po konobaru, odabrali smo pravu konobu.
U lokalu se nalazio samo jedan gost. I taj je spadao u kategoriju „starih momaka“. Bio je, ako se poslužimo policijskim rječnikom: u vidno pijanom stanju, ali nenasilan. Sjedio je za stolom u uglu i vodio samorazgovore – na ruskom. Očigledno se radilo o imućnom gospodinu. Pred njim se nalazilo posluženje za omanje svatove. Nosio je skupo odijelo i opuštenu svilenu kravatu s uočljivim uzorkom buzare od dagnji. Nismo na njega obraćali pažnju. Taman smo naručili večeru, kada nam je odjednom prišao i naklonio se:
- Jeljco Semjonovič Bulgakov – predstavio se učtivo, a zatim vratio zlim dusima koji su ga čekali za stolom u uglu.
Vrijeme trenira piruete i salta. Svugdje po svijetu danas je ponovo moguće sresti pristojno nakresane ruske aristokrate za koje se smatralo da su izumrli s Romanovima. Baš kao nekad dok su osnivali svoje male kolonije po zapadnoj Europi, uvijek u blizini kockarnica i kolodvora, gradeći po periferijama Pariza, Firence, Nice ili Beča tornjeve s lukovicama iz kojih niču trostruki krstovi s ukošenom donjom prečkom. Široke slavenske duše na trijezno žive povučeno, no kada gucnu, otvaraju se pred neznancima svom širinom, visinom i dubinom, u 3D formatu, do kraja. „Prostite ...“, Jeljco je ponovo prišao našem stolu da izvergla ono čime je ranije davio Samira. Komunikacija nije bila teška jer je govorio nekoliko jezika, a sasvim je pristojno vladao i našim.
Bio je iz Petrograda, gdje bijele noći susreću crvene oktobre. Kao mladić slijepo je vjerovao u Partiju, ili „partijski u sljepilo“, kako se izrazio pletući jezikom svoju životnu priču. Tako je bilo sve dok nije završio u Afganistanu. Tamo se zbila preobrazba. Za prvog vatrenog krštenja jedva se izvukao iz gorućeg tenka, a još iste noći u snu mu se javio sveti Tihon i nagovorio ga da se pokrsti vodom. Vrativši se iz rata, zaposlio se kao noćni čuvar. Tako je dočekao Perestrojku. Ratni drugovi nisu ga zaboravili, jer drugovi se prepoznaju po nezaboravu. Oni su uniforme već zamijenili Bossovim odijelima, a kalašnjikove magnumima
skrivenim ispod pazuha. Ubrzo mu je povjereno omanje naftno polje da se o njemu stara, pa nešto veće, pa ... Počeo je živjeti kneževski. I pravo je tako, jer potomak je grofa Bulgaka Jegoroviča koji je imao posjede oko Smolenska, što je slučajno otkrio i o tome pribavio certifikat. Bogatstvo se množilo samo od sebe, ali jedino pravo bogatstvo je „duša, duša ...“ , uvjeravao nas je Jeljco udarajući se šakom u prsa. Triput se ženio i triput rastavljao. Kakve li je sve dame susretao i ostavljao po Nevskim prospektima i mostovima Mirabo. Nakon svakog rastanka proveo je izvjesno vrijeme u monaštvu i pokori, drugujući samo s knjigama, molitvama i vlastitim mislima. Svaku od obitelji pristojno je zbrinuo, zato mu nije suviše zamjereno. Kneginje će do smrti živjeti kneževski.
- A vi, kak vi, imate vi ženščini? – pitao je Jeljco.
Šta da mu odgovorimo? Da kažemo: tu su na dohvat, kreneš preko Pazina i eto te začas? Nek' se vrag vara, mogao bi ih potražiti. Rus je to, ti prvo jebu onda pitaju. Zato smo odgovorili da su nam sudbine slične. Nemamo pojma što se s njima zbiva, nedostaje čak i telefonski kontakt.
Nedavno je doživio zadnju preobrazbu. Jedini preživjeli od njegovih tovariša koje su izrešetali magnumi izvučeni ispod tuđih pazuha pričao mu je o Istri. Odmah je shvatio da je to za njega obećano mjesto. Ne želi nikakav luksuz, dvore, dače, latifundije i slično. Traži mir, divljinu, kontemplaciju, sentimentalne sutone, jednostavnost. Odjednom se otvorila mogućnost da se na pravi način ispričamo i odužimo gospodinu Davorku pred kojim smo se neki dan onako temeljito izblamirali. Tutnuli smo Jeljci u ruku letak tvrtke Spiridon Imobillities. Preko nje će naći ono što traži cijeloga života. Uz cestu Barbariga – Fažana napokon će sresti samoga sebe i svoju „dušu, dušu ...“ Izljubio je prospekt, izljubio je nas i vratio se za stol u uglu preobražen i kao uskrsao. Tko bi u tome nježnom trenutku mogao pretpostaviti što će uslijediti.
* * *
- Gospodine Samire, flajku terana za nas, vama što izvolite, i molim odnesite neko piće za njegovo prevashodstvo – izverglao sam narudžbu.
- Jeljci odnesi limunadu, ubio se večeras. Tetura ko mlado tele – rekao je Pompi s primjerenom uviđavnošću.
Te riječi nisu mogle doprijeti do stola u uglu. Pompi mu je bio okrenut leđima, govorio umjerenim glasom, a Eros Ramazzoti pjevao je Fuoco Nel Fuoco pa smo zamolili Samira da pojača radio. Kako je Jeljco čuo Pompijevu opasku, ostaje nerazjašnjeno. Možda su mu u Afganistanu u uši ugradili sonar. Što bilo da bilo, odlučno je ustao, prišao nam i povikao:
- Njet, njet, ja ne pijan! Ja uvređen!
Blenuli smo u njega kao u duha.
- Duelj! Duelj! – kričao je Jeljco upirući prstom u Pompija.
- Šta hoće Rus? – pitao je Pompi.
- Izaziva te na dvoboj – objasnio sam mu.
Pompi je počeo zavrtati rukave, zaboravljajući raniju uviđavnost. Rus je pridržavao za stolicu. Ishod je bio očigledan. Ako ne padne sam od sebe, kada ga Pompi odalami njegovo blagorođe neće se probuditi do prekosutra.
Ali nije bio uvrijeđen Pompi, nego Jeljco, zato je imao pravo odabrati način i oružje kojim će se obračunati. Propozicije su slijedeće: Borit će se - lokanjem, pa tko prvi poklekne. Samir je zadužen za punjenje oružja, zapravo čaša uredno posloženih na šanku. Diplome s takmičenja u spravljanju koktela visile su na zidu i ukazivale da nema prikladnijeg oružara. Ovo je borba na život i smrt pa meza nije dopuštena. Nema prolijevanja, pljuvanja, bljuvanja niti ustajanja od stola. Runde se naručuju naizmjenično, vrijeme ispijanja nije ograničeno. Svaki borac ima sekundanta. Jeljco je izabrao Tilu i darivao ga po ruskim običajima. Poklonio mu je džepni sat na čijem je poklopcu bio bareljef lokomotive Transsibirske željeznice, jedan od onih iz starog vica, sat - buzdovan u kojem obitava žohar zvan Mašinjist. Ja sam pripao Pompiju, koji mi nije poklonio ništa jer to kod nas nije običaj.
Samir je pripremio stol na sredini sale. Borci su sjeli jedan nasuprot drugog i dlanove položili na ploču stola. Barmen je svakom od njih oko glave vezao crvenu maramu, fanatizma radi. Mjerkali su se gledajući se u oči. Zapravo, Jeljci je pogled više vrludao, razdvajao se i spoticao, što je htio prikriti spuštanjem kapaka. Rus je pretrpio uvredu zbog koje će doći do krvoprolića, imao je pravo potegnuti prvi. Prasnula je narudžba:
- Oči čarnaja!
Samir je u dvodecke natočio votku, u svaku stavio po dvije crne masline, i donio ih na poprište sukoba. Jeljco je nekako naciljao čašu i prinio je usnama iskapivši je u cugu. Očekivalo se da će uginuti, ali je preživio. Čak mu se pogled razbistrio. Pompi je prvu rundu riješio u dva poteza. Malo je nježnije gledao protivnika, kao da mu je u crnim očima otupila svirepost s kojom je pristupio dvoboju. Došao je red na njega:
- Istarska utjeha! Protresena, ne miješana!
Samir je u šejker natočio lozovaču i liker Istrian Confort. Pripravak je začinio biberom, peršinom i sokom mandarine, sve dobro protresao i koktel izlio u široke zdjelaste čaše u kojima se već nalazio sitno tucani arktički led. Borci su ih ispili brzim kratkim gutljajima. Jeljco je pri tome recitirao Jesenjina, posve razgovijetno. Pompiju su se oči caklile od ganutosti.
- Djeca Pireja! – poželio je Jeljco nakon što je u pjesmi sahranio štence i majci napisao pismo.
Barmen je u čaše natočio mirišljavu rakiju (ili se možda ipak radilo o parfemu) i u svaku stavio suhu smokvu. Uslijedili su Jeljcini ditirambi na starogrčkom, koji su Pompiju pali teže nego rakija. Zato je nakon obavljenog zadatka zarežao:
- Makedonsko devojče!
Samir se mašio iste flaše kao iz „grčke runde“. Samo je umjesto smokve u mastiku nalio vode iz ohridskih izvora, od čega je pripravak postao bijel kao platno. Piće je popijeno u potpunoj tišini, činilo se da Rus posustaje. Ali ...
Pancho Villa ponovo jaše! – proderao se Jeljco.
Samir je u krigle natočio pivo, u svaku stavio krišku limuna i sve dobro podlio tekilom. Na tanjurić je svakom borcu stavio mjericu soli. Rus je liznuo sol i na dušak likvidirao Villu. Pompi je dobro počeo, ali se na pola krigle zagrcnuo i zbunio. Popio je sol s tanjurića i počeo lizati pivsku pjenu. Dok mu se protivnik ne povrati iz laganog nokdauna, Jeljco je, vidno oporavljen, počeo analizirati uzroke koji su doveli do pada Leva Trockog i njegove likvidacije u Meksiku. Otkrio nam je nove detalje tih događaja nedavno otkrivene u tajnim arhivima NKVD-a. Pompi je dovršio kriglu i vratio se u meč, spreman da navali svom silinom i žestinom.
- I ja jesam moslavačko dijete! – plasirao je Pompi svoj podmukli udarac.
Čak je i Samir bio malo u nedoumici. Na brzinu je prelistao knjigu Coctels of the World koja je stajala pod šankom, da slučajno ne omaši sastojke, a onda počeo kemijati: žućkasti kruškovac, crvenkasti šeri, zeleni mentol liker, pa čašica plavića. Napitak duginih boja uskoro se našao na stolu. Jeljco ga je lickao s neskrivenim užitkom. Počeo je analizirati klimatske promjene. Ali, zaključio je, ne trebamo se bojati. Gospod je nakon potopa na nebo stavio dugu i svoj zavjet neće prekršiti. Pompiju su se dugine boje preselile na lice. Liz po liz, boja po boja. Zadnja od njih bila je zelena. Jeljco je to shvatio kao znak da može dodati gas i produžiti dalje:
- Olja iz Sevastopoja!
Osnovu koktela činio je kubanski rum, sedamdesetpostotni, od najfinije šećerne trske. Da bi djelovao crnomorski, Samir je u njega stavio sipinu tintu. Jeljco je dobio inspiraciju za kratko predavanje o geografskim raznolikostima Krima. Pompi se njihao u ritmu rumbe. Ipak, obojica su stigli do crnog taloga koji je ostao na dnu čaše. Jeljco je piće doživio, Pompi preživio, i uputio vapaj svoje narudžbe:
- Sirotinjski šampanjac!
Samira je začudila nemaštovitost te želje. Pitao se ponestaje li mom borcu ideja ili traži predah. Ipak je priredio dva gemišta. Jeljco je uživao kao da se radi o Dom Perignonu, Pompi se stao boriti i s tim pićem za početnike. Rus se raspričao o ekonomiji. Precizno je analizirao recesijska žarišta, siromaštvo i bogatstvo koje simboliziraju ugljični dioksid umjetno uštrcan u vino i onaj nastao prirodnom maturacijom, osvrnuo se na financijske trendove, ali i mogućnosti kakve se mogu roditi iz kaosa. Pompi se uspio othrvati špriceru i bio je spreman za nove izazove.
- Po - teži, Jeljco Semjonoviču, pucccaj, smrade ... - izazivao je protivnika prebacujući lopticu na suprotni kraj stola.
Jeljco se odmah prenuo:
- Moskva ne vjeruje suzama!
Samir je u pehare od pola litre natočio crno vino. Zatim je na dasci počeo sjeckati luk da izazove suze, što mu je uspjelo, pa ih je skupio u čašicu i ravnomjerno nakapao u svaki od bokala. Malo je srknuo da provjeri. Suze nisu bile dovoljno iskrene, zato je ulio po čašicu džina da pojača vjerodostojnost. Jeljco se posvetio pripravku s neskrivenim pijetetom. Govorio nam je o Ermitažu, zatim o svome omiljenom slikaru El Grecu. Bio je to lirski esej ispričan majstorstvom erudita. Upijali smo svaku riječ, dok je Pompi ispijao suze kojima nije za vjerovati. Za dvadesetak minuta iscijedio je zadnju kap krvi iz staklenke i odlučio se za riskantan potez.
- Titovo NE Staljinu - progunđao je uviđavnošću revizionista.
Napokon je zaigrao na vlastitom terenu. Rus je preneraženo izbuljio oči. Samir je za svakog pripremio dva čokanjčića. Jedan za šljivovicu, drugi za viski. Potegneš iz prvog, razblažiš drugim. Nadao sam se da će Jeljco sada pokleknuti, neće mu pomoći nikakva Internacionala. Brus! Raspričao se o atomskoj fizici. Srk iz čokanja sa šljivovicom, pa o fisiji. Srk iz bočice s viskijem, pa o fuziji. Taj je doktor za sve, pas mu mater! Pompi je šljivku eksao iz očaja. No za pišljivi čokanjčić s viskijem trebalo mu je pola sata. Servis je ponovno osvojio Jeljco.
- Zucker comt zu lest – primijetio je, tonući nježno u tuđa sjećanja. – Noći carice Katarine!
Pompi je već onemoćao za bilo kakva sjećanja. Drvo drveno od moga štićenika nijemo je gledalo u Samira kako u čaše od mutnog stakla lijeva liker od čokolade, pa sok od ananasa oplemenjen konjakom, i na sve stavlja kugle sladoleda. Jeljco je žličicom otkidao komadiće, točao ih u soku, uživajući u svakom zalogaju. Pritom nam je tumačio idiomatske raznolikosti njemačkog jezika. Pompiju je sladoled kapao po stolu pa ga je odatle srkao i lizao. Naposljetku je turio lice u čašu od mutnog stakla, tražeći kraj ove muke i šećer koji s krajem dolazi. Desert su dovršili istovremeno. Sad, netko žlicom, netko nosom, ali dovršili. Pompiju se ukazala nova šansa. Ali, šutnjom ne možeš zazvati rundu, nije po pravilima. Sagnuo se da pokupi usnama zadnju mrlju sladoleda sa stolnjaka, i skljokao se. Nastojao sam ga obodriti.
- Pompi, hej, druže, izdrži još malo! Halo, naruči nešto, nesretniče, nećemo se sad predati! – hrabrio sam ga i pokušavao vratiti u meč.
Uzalud. Samir je izbrojao do deset, pa još jednom na ruskom, ali je bilo jasno da ni brojalica na esperantu ne bi bila od pomoći. Morao sam u ime svog šampiona priznati
poraz i stisnuti protivniku ruku. Dobro je zapazio knez Metternich: „Rusija nikada nije toliko jaka ni toliko slaba kao što izgleda“. Valjda se to odnosi i na Ruse.
Pustili smo Pompija da malo otpočine na podu i prišli šanku u skladu s pravilima fer - pleja. Po kodeksu ruskih dvobojaša pobjednik plaća sve, uključujući troškove sahrane. Stvari ipak nisu bile tako crne, Pompi je hrkao pod stolom. Jeljco je platio hranu i piće i zadnju rundu prije fajrunta. Bio sam zadovoljan kratkim espressom, Samir napojnicom, dok je Tilo ipak naručio malu votku, ali je od nje sažvakao samo krišku limuna.
- Svu svoju prošlost, sve neostvarene želje, svu prazninu pohranio sam u bocu, začepio je i pustio da pluta morem. Radujem se, oh kako se radujem budućnosti - zamaštao se Jeljco.
Pompija smo pridigli na noge lagane, sada je hrkao stojeći. Pozdravili smo se sa Samirom. Vani nas je dočekala tišina i večer „vsja od lunavo sjerebra“. Jeljco je prišao luksuznom terencu, otvorio prtljažnik, i izvukao rusku oficirsku kapu širokog oboda što sliči na zahodsku dasku. Stavio je kapu na glavu i salutirao pred Pompijem.
- Svaka čast, gospodine – rekao je – već dugo me nitko nije ovoliko otrijeznio.