Damir Stojak
Plavi balon
Bio je ovo čudan tjedan, a zadnja noć postavila mu je krunu.
Iako je vani neprestano padala hladna kiša, u unutrašnjosti golemog dvora na brdašcu nije moglo biti toplije i ugodnije. Što zbog topline iz kamina a što zbog izrazito veselog društva. Sjećam se razgovora koje smo vodili te večeri u čast kraljevog rođendana, bili su to razgovori o uzvišenosti aristokratskog života, ništa loše nije spomenuto, očito jer ga nije ni bilo. Kako su mi ubrzo ta nadmetanja dosadila, iz jednostavnog razloga što bi lord veće moći i ugleda time ujedno imao i bolji argument od onih niže rangiranih, odlučio sam im tu večer papreno začiniti. Odmah sam se primio posla smišljajući društvenu igru u kojoj će se stvarna situacija okrenuti u korist onih sposobnijih među nama. Sjetio sam se članka iz novina u kojem je potanko opisan let poznatog pustolova balonom uzduž obale Britanije i situacija gdje je balon neprestano gubio na visini što je čovjeka koji je upravljao njime natjerao izbaciti sav nepotreban teret. Iz sekunde u sekundu morao je donositi odluke o tome što mu je potrebnije a što će baciti u dubine mora. Ideja o igri sjela je poput čaše starog vina nakon obilnog ručka. Bio sam uvjeren kako će se ova igra, barem na prvi pogled, svidjeti svim prisutnima dok će, na kraju, samo sposobnijima ostaviti sladak okus jedne divne večeri. Pričekao sam pravi trenutak za izlazak na pozornicu s prijedlogom zabave, to je bio trenutak kada se ovo društvo iz veselog pretvorilo u dosadno zahvaljujući monotonosti vina i njemu pratećih priča koje se s vremenom ponavljaju.
"Dame i gospodo!", pokušao sam biti što glasniji kako bi me i polu mrtvaci iz mračnih kutova mogli čuti. "Gdje li je vrijeme nestalo?", znao sam kako ću time izazvati pažnju prisutnih jer je vrijeme još uvijek izvan dohvata njihovih grabežljivih ruku. Sva ta visoka lica počela su se jedno za drugim okretati u mojem smjeru, privukao sam im pažnju. Biti ću iskren, tada sam malo zastao, postalo mi je jasno da bi u ovoj igri i sam mogao biti gubitnik iako nisam imao namjeru sudjelovati u njoj. Ovi ljudi su moćni, s mnoštvom mogućnosti za osvetom. Nakon dvije čaše vina postao sam hrabar.
"Večer brzo prolazi. Tik-tak, tik-tak, sat nikada ne posustaje", nisam neki talentirani zabavljač. "Vi gospodine, ili vi gospođo", nisam mislio ni na koga posebnog kada sam to govorio. "Čega ćete se sjećati sutra kada se probudite, imate li štivo za razgovor uz doručak?", okupljeni su počeli tiho mrmljati međusobno. "Predložio bih vam igru koja će vam zasigurno ostati u sjećanju te sutradan biti zabavna priča", bio sam uvjerljiv, pa i samom sebi.
"Požuri to mladiću. Tik-tak, rekao si, prolazi nam vrijeme", doviknuo je jedan nestrpljiv stariji gospodin. Nestrpljivost može biti dobar znak interesa, pomislio sam.
"Strpljenje, molim!", odlučno sam odgovorio. "Zamislite, cijenjene dame i gospodo, let u balonu. Četiri putnika negdje daleko iznad mora", govorio sam tako vatreno kao da je netko od nazočnih pobijao moje mišljenje.
"Mladiću, jeste li pogledali van, kiša pada toliko da se i ribe sklanjaju", nije bilo smiješno, no svi su se smijali.
"Balon je samo figurativan, bitni su putnici gospodine!", morao sam požuriti s uputama inače bih izgubio njihov interes. "Da budemo kratki i jasni, vrijeme nam bježi. Četiri putnika u balonu koji se gubi na visini iznad mora. Jedan od putnika mora napustiti balon kako bi ostali preživjeli. Osoba koji ima najslabiji argument mora napustiti balon te se pozdraviti sa životom", govorio sam.
" Sviđa mi se vaša ideja, moram priznati, no kako ćemo znati tko ima najslabiji argument? ", rekao je simpatičan gospodin.
"Četiri putnika u balonu odabrati će četiri zanimanja, tko ima najlošiji argument o vrijednosti svog zanimanja leti, a o tome ćemo mi kao publika odlučivati pomoću anonimnih listića. Smatram da su pravila svima jasna, a kome nisu neka šuti." Došao je trenutak odabira putnika, znao sam da će to biti veoma škakljiv izbor, možda će o tome ovisiti i moj život. Tada sam se već ozbiljno pitao zašto bi bilo tko zdravog razuma pokrenuo takvo što, to je kao igra s lavovima, medvjedima i tigrovima ujedno. Sebe sam postavio u ulogu krotitelja tih zvijeri, obično ti ljudi imaju neki bič kojim opasnost drže podalje od sebe, u ovome slučaju imao sam samo svoj glas. Nadao se da će biti dovoljno blag kako bi se svidio okupljenima, ali i dovoljno oštar kako bi ih održao podalje od sebe. Nije mi trebalo dugo da pronađem natjecatelje za balon, uvijek igram na sve ili ništa, tako i ovoga puta. Putnici su bili najmoćniji među moćnicima te noći. Prvi na mojoj listi željenih igrača bio je Lord Taugenecks, treća osoba u državi kada se gleda sa stajališta bogatstva, odmah iza našeg dragocjenog kralja i utjelovljenja ljubaznosti naše prekokrasne kraljice. Naučio sam još u svom ranom djetinjstvu ukrašeno pričati o ljudima iznad sebe, to je dobar način kako ostati neprimjetan, zaključio sam. Inače je Lord Taugenecks izrazito škrta osoba, njegova djeca, govori se, dobro poznaju osjećaj gladi jer im je to kazna za bilo kakav neposluh. Simbolično im pokazuje, sporim brojanjem srebrnih kovanica, koliko novaca je uštedio zato što ih nije morao hraniti. Žalim tu djecu, iskreno. Dok s lordom pred sobom ne bi ni cipele obrisao.
"Dragocjeni Lorde Taugenecks, jeste li voljni i hrabri kao prvi zakoračiti u balon", ova rečenica nije zvučala bezopasno u ogromnoj sali. "Hrabrosti vama sigurno ne nedostaje. Često se o njoj priča, siguran sam u vječan sjaj vašeg imena", nadao sam se kako mu laskam, da ova igra ne završi s prvim natjecateljem i mojom obrubljenom glavom. I prije nego što sam mogao progovoriti bilo koju daljnju riječ oglasio se škrtac bogataš.
"Mislio sam kako me nikada nećete pitati mladiću. Hrabar sam kao medvjed, s neki kažu i jak, ali o tome kasnije. Voljan dakako zaigrati i pobijediti u toj vašoj igri!" Brzo sam postavio prvu od četiri stolice samo nekoliko koraka od velikog kamina, na koju je Lord Taugenecks sjeo. Teško je reći da se samo sjeo na tu stolicu, on ju je naprosto zauzeo! Vidio sam čvrstu namjeru u ovom čovjeku za ostankom u njoj do samog kraja.
"Molim pljesak za našeg prvog hrabrog igrača Lorda Taugenecksa", oglasila se cijela sala, ulizivačkim udaranjem dlanova. "Tko želi sjesti na sljedeće mjesto? Tko je dovoljno hrabar, bolje rečeno, tko je dovoljno važan?", znao sam da će nastati rasprava o tome, isto tako sam znao da se nitko neće izglasati. Tako mi je bilo draže, sam sam odabrao osuđenika za stolicu u balonu. Moje oko je palo na groficu Kanalles. Sjetio sam je se s jednog sličnog okupljanja, gdje je ta starija dama javno ponizila lorda nižeg ranga, naredivši mu da joj donese vodu s izvora. Izvor je bio udaljen nekoliko kilometara od dvora u kojemu smo se nalazili. Jadnik nije imao izbor osim biti poslušan, uz smijeh prisutnih. Sjajna zabava.
"Grofice Kanalles, biste li se htjeli pridružiti lordu Taugenecksu u balonu? Vaša vječna i izrazito sjajna ljepota je zapravo ono što nam nedostaje kako bi igra bila obasjana istim i doživjela potpuni uspjeh", nisam joj ostavio neki izbor, nije bila u dobrim odnosima s prvim putnikom u balonu, kako ne bi izgubila lice morala je sjesti pored njega.
"Sigurno mladiću, zašto ne?", kratki odgovori su opasni, znao sam to, u sebi kriju neizgovoreni bijes. Hitro sam postavio drugi stolac, samo korak udaljen od prvog. Ni ona nije samo sjela, zauzela je svoj položaj kao na ratištu.
"Noć prolazi dame i gospodo. Tik-tak, traži se treći hrabar igrač." Ovaj put nisam morao dugo čekati svog natjecatelja, dvije suprotstavljajuće stranke nalazile su se u balonu. Bilo je vrijeme za saveznike, u ovom slučaju vrijeme za ulizice! Oglasilo se dvoje takvih, možda i više njih, no ove sam primijetio. Tu je bio Lord Archleck, taj bi sve učinio za lorda Taugenecksa ili za njegovo bogatstvo, kako kad, razumije se. Drugi natjecatelj je lord Stinkmal. Priča se da je on tajni ljubavnik grofice, mislim kako bi on radije ljubio njeno zlato nego usne. Odabir mi nije predstavio neku dvojbu, dopustio sam grofici neka pojača svoj položaj sumnjivim saveznikom. Krhko je to savezništvo, pomislio sam.
"Neka lord Stinkmal zauzme svoj položaj, njegov glas je najglasniji, izborio je svoju stolicu." Vidio samo ogorčenje na Taugenecksu, pokušao sam se ne obraćati ne to. Tri osuđenika zauzela su mjesta u balonu koji nikada neće poletjeti,. Pomislio sam kako bi bilo dobro da to i učini, da odleti zajedno s njima negdje daleko.
"Dame i gospodo, preostalo je još samo jedno mjesto u našem balonu. Ima li dragovoljaca?", upitao sam. Čuo sam ih mnogo iz redova ulizica, ali mi se nitko nije posebno svidio. Tek kada sam ugledao svog posljednjeg putnika znao sam da je to jedina osoba koja će svoju stolicu pravilno popuniti. "Rechtmut, zamolio bih te da se pridružiš putnicima u našem malom balonu." Nastala je tišina u ogromnoj dvorani, nitko se nije usudio progovoriti. Počeo sam se i sam polako plašiti, možda je moj izbor bio previše drastičan, je li ovo kraj igre? Odjednom se začuo glasan osmijeh iz balona. To je onaj pogrdni osmijeh lorda Taugenecksa, prepoznao bih ga svugdje.
"Buttler, kao putnik, sjajna ideja mladiću." Njegovo odobrenje došlo je kao oslobođenje iz ovog zatvora. Vratilo je osmijeh na moje lice. Sjedanjem Rechtmuta na posljednju stolicu igra je započela. Nisam bio jedini koji je tako osjećao, smijeh se vratio u čitavu salu, izgleda da je i publika bila spremna sudjelovati u ovoj igri. Netko se javio iz publike, očito u pripitom stanju uma i tijela.
"Mladiću, gdje nam je balon, vidim samo četiri stolice." Ovo sam čekao, došao je trenutak da se dokažem kao zabavljač.
"Kako ne možete vidjeti balon?", uperio sam obe ruke prema likovima na njihovim stolicama. "Zar nije prekrasan, ovaj naš veliki, plavi balon?". Poput nespretnog plesača baleta skakao sam kroz salu kako bi što dojmljivije prikazao pojavu nevidljivog balona, plave boje." Pogledajte samo kako je velik, ispunjen živim plamenom svijetli poput sunca!". Ruke sam stavio na čelo dok sam gledao u strop kako bi se zaštitio od sjaja plavog balona, koji me zasljepljivao. "Fizika, kemija, mistika ili božje čudo, balon se diže, zajedno s putnicima" , mahao sam rukama kao da tom uzdignuću želim pomoći dodatnim vjetrom. "Odjednom, jak vjetar, prejak za ovo doba godine, otpuhao je balon daleko od obale na otvoreno more". Gledao sam u daljinu. "Vjetar nestane brzinom kojom je i nastao, balon gubi na visini, putnici su uznemireni ali ipak hrabri. Ispod njih ponor neshvatljive dubine, čeka ih sigurna smrt", tužnim izrazom lica izgovarao sam te riječi. "Spas je na vidiku! Ukoliko jedan od putnika napusti balon ostala tri putnika bit će dovoljno laka spustiti se na sigurno tlo." Digao sam kažiprst visoko u zrak kako bi podcrtao tu činjenicu. "Ovdje započinje naša igra, gdje će samo vrijedni biti spašeni!" I dalje sam držao kažiprst u zraku, osjećao sam se kao da se nalazim u sudnici nego na zabavnoj večeri. "Redoslijed neka bude jednak onome kako su putnici ulazili u balon, Lord Taugenecks ima prvu riječ", izrekao sam elegantno se klanjajući i rukama pokazujući na lorda.
"Hvala vama mladi lorde, moram priznati kako mi izbor zanimanja nije predstavio nikakvu dvojbu. Ovo je kraljevstvo. Naravno da će moj izbor zanimanja pasti na sami vrh hijerarhije, a to je kralj! Ja sam kralj Taugenecks!". U njegovim očima vidjela se žeđ za moći, ništa drugo.".
"Odlično zanimanje vaše veličanstvo, recite nam svoj argument vrijednosti", nisam ni trebao pitati, odgovor je bio sasvim jasan i plitak.
"Glupo pitanje, mladi lorde. Najviša titula u kraljevstvu je dovoljan argument!", izgovorio je to smješkajući se zadovoljno.
"Izrazito pametno izrečeno vaše veličanstvo. Dame i gospodo imamo kralja u balonu! Pljesak. Ali to kraljevstvo nije veliko sa samo četiri sunarodnjaka! Može li preživjeti igru vrijednosti?". Ova igra je opasna, odlučio sam ju igrati kako treba do kraja. Lord Taugenecks dobacio mi je oštar pogled svojim mrtvim očima. Publika se smješkala i igra je krenula dalje.
"Grofice Kanalles, zamolio bih vas da nam kažete svoj izbor, sigurno zanimljiv i vrijedan." Volio bi im biti sudac kako ne bi dalje morao održavati izraze lažne ljubaznosti na svom licu.
"Naravno mladiću, ako već imamo kralja, a kraljica mu ne želim biti, onda je moj izbor taj da ostanem tko i jesam, grofica Kanalles." Ljudima visokog položaja očito nedostaje mašte.
"Zanimljivo grofice Kanalles, iako svi znamo za vašu visoku vrijednost u ovom društvu igra zahtjeva iznošenje argumenta, zamolio bih vas da nastavite." Baš mi je drago slušati nekoga kako se guši u samohvali.
"Mladiću, to je sasvim jasno, kralj bez visoke aristokracije koja mu pruža svu moć i nije baš nešto vrijedan, brzo postane samo lutka u rukama moćnijih." Očito se grofica odlučila suprotstaviti lordu, sada kralju." Briljantno!
"Dame i gospodo, imamo aristokrata u balonu! Na vama je da odlučite o vrijednosti tog zanimljivog zanimanja u balonu, plavom balonu!" Igra je postajala užarenija. "Lord Stinkmal na vama je red, izvolite." Hoće li on pružiti podršku svojoj dragoj grofici ili će slijediti svoje snove? To je bilo pitanje, iako sam već znao odgovor.
"Hvala lorde, biti ću državni blagajnik!" Znao sam.
"Obrazložite nam važnost vašeg zanimanja."
"Kralj i svi ispod njega ovisni su o blagu kojim ja raspolažem, kako bi opremili svoje vojnike ili ukrasili svoje dvore. Dakle, ovisni su o meni i mojim sposobnostima upravljanja državnim blagom!" Nisam mogao izbaciti sliku iz glave tog čovjeka u zagrljaju goleme hrpe zlatnih kovanica.
"Pametno zborite dragi lorde, veoma pametno." Bio je vrlo zadovoljan svojim izborom, vidjelo se to po njemu. "Nažalost, moj dragi lorde, u balonu nema mjesta za zlato i ostala bogatstva." Njegovo zadovoljstvo se pretvorilo u zbunjenost. "Igra ide dalje. Gospodine Rechtmut, ljubazno vas molim da i vi iznesete svoje zanimanje, zajedno s argumentom važnosti istog." Nisam bio siguran kakav odgovor mogu očekivati.
"Dragocjeni okupljeni gosti, kao prvo svima vam se zahvaljujem na dozvoli za sudjelovanjem u ovoj šarmantnoj zabavi. O važnosti ne mogu puno reći, bojim se da moj um nema istu širinu kao kod ostalih gostiju." Zanimljivo, ovaj čovjek je vrstan glumac, a bome i taktičar. Bolji od mene.
"Samo hrabro gospodine Rechtmut, ovo je samo igra." Nije ovo igra, iako se poneki lord pogrdno smješkao prema našem posljednjem natjecatelju.
"Naravno moj lorde, biram zanimanje seljaka. To je bio moj otac. Jedne večere, dobro se sjećam tog trenutka, rekao mi je da su seljaci oni koji svima ostalima daruju sve ono što njima ne treba. Vidite, sve što smo večeras poslužili došlo je s njive seljaka. To su plodovi njihovog truda, znanja i požrtvovnosti. Nitko od večerašnjih gostiju o tome mora misliti i trošiti svoje dragocjeno vrijeme na takve banalije. To je dar seljaka." Iako je izgledao gotovo bezosjećajno pri iznošenju svog argumenta mogao sam vidjeti sjaj u njegovim očima, pao je kamen koji je odavno trebao pasti, bio je to velik teret.
"Molim veliki pljesak za našeg hrabrog gospodina Rechtmuta, seljaka u balonu, kojeg čeka težak rad na zemlji i gladna obitelj u iščekivanju ploda njegovog truda." Dobio je svoj trenutak, i to kakav! "Svi argumenti su me duboko dodirnuli, izbor je jako težak, ali ipak mora biti kako bi igra došla do svog kraja, kako bi trojica putnika bila spašena. Dame i gospodo, zamolio bih vas da svatko napiše ime svog miljenika na papirić i neka taj papirić ubaci u zdjelu na stolu ispred mene." Ubrzo su svi krenuli vaditi papiriće i pisati imena svojih miljenika na njih, neki su to radili potajno dok drugi javno u grupicama. Nije trajalo dugo i svi papirići nalazili su se u zdjeli. Prije nego što sam počeo s brojanjem glasova imao sam osjećaj kako će ovo biti jednostrano, odnosno svi će birati one koje moraju. Ali s svakim novim papirićem ostao sam sve više iznenađen. Rezultat je postao jasniji i jasniji a ja nisam znao što misliti o tome. Olakšanje ili ne, bio sam u dvojbi. "Dame i gospodo, rezultat je pronađen! Na mene je pala teška dužnost proglasiti osobu koja ovo putovanje neće preživjeti." Tri natjecatelja plave krvi izgledali su samouvjereno, oni su već odabrali skakača. "Osoba, gubitnik naše igre je....". U trenutku kada sam trebao izgovoriti ime ustao je jedan od igrača sa svoje stolice, to je bio Rechtmut.
"Ispričavam se okupljenim gostima, u nadi da ne upropastim ovu igru ostalim igračima, javljam se dobrovoljno da napustim ovaj prekrasni plavi balon. Jasno mi je da seljak nikada ne može biti jednako važan kao kralj, grofica ili državni blagajnik." Tako je rekao, digao se i nestao negdje u sali. Odmah sam pomislio kako taj čovjek nije samo ostale putnike spasio kako ne bi izgubili svoje lice, već i mene da ne izgubim glavu. To je zaista hrabar čovjek. Opet taj pogrdni osmijeh.
"Taj čovjek zna svoje mjesto u ovom svijetu, ima seljaka bezbroj ali nas odabranih nema za baciti." Ostali igrači pridružili su se ogavnom mišljenju lorda Taugenecksa. Morao sam nešto reći, brzo. "Igra je dovršena, pobjednik više ne igra ulogu. Vi lorde Stinkmal, bili ste izvrstan blagajnik, iako praznih džepova. Grofice Kanalles, vi ste uvijek samo vi, savršenstvo u svakom pogledu, iznad svega zemaljskog. A naš moćan i cijenjeni lord Taugenecks ponovo je dokazao da je hrabar i jak poput medvjeda. No, dopustite mi da vam ispričam nešto što sam nedavno pročitao, nevjerojatnu priču iz novina gdje je jedan seljak golim rukama zadavio medvjeda kako bi obranio svoje skromno stado ovaca. Seljaci su očito vrlo jaki, čvrsti i hrabri ljudi. Braniti će što je njihovo! " Čekao sam osudu, ipak s nekim zadovoljnim pogledom na svoju blistavu hrabrost.
"Bajke nas više ne zanimaju." To su bile posljednje riječi lord Taugenecksa prije nego što se pokupio i napustio salu. Malo po malo i ostali su gosti slijedili i odlazili. Ostao sam tamo još neko vrijeme razmišljajući o prošlim događajima. Prišao mi je gospodin Rechtmut nudeći mi vino.
"Hvala, prijatelju", tim riječima sam napustio dvor, morao sam ih izgovoriti. Što će biti od mene nadalje ne znam, jedna stvar mi je postala jasna te večeri, zvijeri se mogu ukrotiti i naučiti plesati po naredbama. Eventualno ću postati kralj, najveći ukrotitelj divljih zvijeri. Loš kralj, dobar čovjek.