Filip Šimunović
Marion
Krenuo sam rano da izbjegnem vrućinu ali sam, zamišljen, prebrzo hodao.
Nakon uspona brdom se trebalo penjati velikim stepenicama i, kada sam napokon stajao pred ulazom, jedva sam disao. Jedina mogućnost da okupan čovjek u čistoj košulji ostane donekle svjež je da se uspinje polako. A ja sam, eto, žurio, i tako se skoro desilo da sam potpuno nepribran došao na sastanak.
Iznerviran, ušao sam u atrij, a tu sam znao što me očekuje: hladnoća, tišina, polumrak i nezainteresirani pogled s biste osnivača Fakulteta. Ni nakon devet godina nisam mogao da se oduprem jezi koju mi je taj atrij utjerivao niz oznojena leđa. Hans je sjedio u portirnici i gledao ispred sebe. Obješen desni kut usana, spušten očni kapak, nikada nije čitao ili igrao šah. Tek kada sam kretanjem presjekao liniju njegovog pogleda podigao ga je do moga lica.
Između dva polukružna stepeništa koja su u zaokruživala ulaz u veliki amfiteatar uvijek sam iz navike birao desno. Zadnji put sam išao lijevom stranom prije nekoliko godina, kada je kolega Matić nastradao nakon što je pao na desno stepenište. Toga dana je atrij bio pun studenata, koji se stvore u gomilama kada se tako nešto dogodi. Danas nije bilo nikoga, i moji koraci su odzvanjali tako da ih je Dekan na vrhu Fakulteta mogao čuti.
Dekanov ured je bio u potkrovlju. Znao sam da je na prvom katu trebalo uzeti lift i odvesti se do Dekanovog potkrovlja. Nisam to nikada prije učinio, pa sam vrlo pažljivo ušao i oprezno povukao vrata za sobom. Stranice lifta su bile sagrađene od ograde i nekoliko uspravnih dasaka, taman toliko da čovjek ima osjećaj gdje prestaje lift a gdje počinje provalija. Pritisnuo sam jedino dugme.
Lift, tako star i razlupan, uspinjao se pouzdano a ja sam, primiren, počeo promatrati kolosalnu zgradu oko sebe. Spiralno stepenište je vijugalo oko mene kao da sam u utrobi neke zvijeri. Svjetlo je u tračcima ulazilo kroz prozore i lomilo se na zavojima stepenica, s kojih se, kroz vrata od masivnog drveta, moglo ući u predavaonice i radionice. U napetoj tišini ogromnog prostora povremeno se čulo škripanje vrata koja su se negdje otvarala ili zatvarala i Hansovo glasno mumlanje, blejanje jadnika koji je nakon svoje nesreće ostao gluh. Nikada prije nisam imao takav pogled u unutrašnjost Fakulteta.
Dok sam se okretao tražeći znakove života, pogled mi je zapinjao na staklenim prozorima iznad vratā. Kako sam ih sve duže promatrao, primjetio sam nešto nevjerovatno. Sliku po sliku, zvuk po zvuk, naučio sam gledati u prostorije. Iz lifta sam mogao vidjeti unutrašnjost svake prostorije Fakulteta, a iz samih prostorija nije bilo moguće gledati vani - prozori iznad vrata su iznutra bili ogledala u kojima smo gledali jedni druge.
Tako sam vidio da Fakultet nije bio prazan. U jednoj od radionica je bio dječak. Teško je bilo procijeniti njegove godine jer je radio ozbiljno i koncentrirano, ali kako je još imao glatke obraze nije mogo imati više od šesnaest, sedamnaest godina. Pipetirao je male volumene u ploču sa 96 bunarića i mislio na svoj rad. Riječ je bila o alternativnim varijantama transkripta za neki gen i dječak je u svojoj glavi vidio rezultate, radove, nastupe na kongresima, lijekove za bolesti... Da li sam ja ikada tako razmišljao? Nisam se mogao sjetiti.
U jednoj od predavaonica Steffen je predavao predmet 'Kardiovaskularna fiziologija II,' isto predavanje koje je nama držao prije mnogo godina. Samo što je on, kao i uvijek atletske figure upornog sportaša, ostario, pa u njegovim pokretima više nije bilo brzine, a njegovom govoru je nedostajalo snage. Studenti su bili starci, njih pet-šest, u klupama po dvoje. Jedan je zaspao i glasno hrkao, a drugi ga je nabadao u leđa štapom za hodanje da ga probudi. Steffen je bio na kraju, gdje je govorio o vlastitim istraživanjima koja su i dalje bila vrhunska. Čuo sam njegove riječi, ali sam također čuo tiši zvuk koji kao da je dolazio iz daljine i izobličen u jekovitoj utrobi Fakulteta dolazio do mene. Razmišljao je o svojoj ženi koja je imala miomatozu uterusa i koja je prošloga dana bila hitno operirana u hemoragičnom šoku. Cijeloga zajedničkog života ju je izbjegavao izgovarajući se poslom. Kada se probudi pokazat će se da li ima oštećenje mozga radi hemodinamskog moždanog udara. Kako bilo, morat će je još i više izbjegavati nego prije, razmišljao je.
Lift se penjao a ja sam se dalje ogledao. U drugoj predavaonici, skoro sam ih propustio jer su bili na istoj visini kao Steffen, bilo je dvoje ljudi - morao sam čučnuti da ih stignem promatrati - student koji je podigao profesoricu na stol, podigao njenu suknju i prelazio rukom preko noge i donjega rublja, rastvorio joj bluzu i raspustio dugu, crnu kosu - već sam skoro legao na pod lifta - spustio glavu između njenih nogu, i počeo micati glavu na neki čudan način lijevo-desno kao da trlja lice o jastuk. Tada sam shvatio da nije bilo nikakve profesorice nego da je student sjedio u praznoj predavaonici i gledao u otvoren udžbenik iz epidemiologije. Njegove misli su bile toliko intenzivne da ih nisam samo čuo kao prigušeno mumljanje istrošenog Steffena, nego sam ih lifta mogao i vidjeti.
Tako sklupčan, licem na podu, doveden sam u potkrovlje.
Ispao sam iz lifta i našao se pred Dekanovim tajnikom. Isprvio sam se, popravio kravatu i stavio ruku na bolni desni obraz. Hrapavi pod lifta je iritirao svježe obrijano lice. Tako spetljan promrmljao sam pozdrav i predstavio se, dodao još da me Dekan očekuje. Nisam mogao vidjeti što misli. Sjedio je nepomično na svome mjestu, propisno odjeven, ćelav, mršav, sa okruglim naočalama.
- Dekan Vas očekuje. Izvolite ući. Nema potrebe za kucanjem na vrata.
Zahvalio sam se oštro klimnuvši glavom. Vrijeđala me je njegova nezainteresiranost, ali sam imao malo vremena za ljutnju. Ušao sam u ured.
- Evo ga! Naša zvjezda i ponos! – vikao je Dekan zalupivši teške korice knjige u kojoj je pisao. - Sjedite, molim Vas, sjedite, odmorite se.
Namještajući se na drvenu stolicu pitao sam se kako li to samo izgledam kada mi Dekan nudi da se odmorim.
- Hvala što dolazite ovako kasno. Većina studenata se odmara u ovo vrijeme.
- Hvala Vama. Drago mi je da mogu pomoći. – Jedini prozor u uredu je gledao na naš gradić, luku i na more. More i nebo su bili crni, napolju je bila mrkla noć bez i jedne zvijezde. U gradu je gorjelo pokoje svjetlo. Trgnuo sam se kada sam čuo kako se vrata iza mene naglo otvaraju, ali sam se uspio dovoljno pribrati da se ne okrenem. Dekan nije promijenio prijateljski izraz lica. Tajnik je spustio dvije šalice čaja pred nas i izišao.
- Kako ste kolega? Kako ide Vaš rad? - Srknuo sam vruću tekućinu i odložio šalicu.
- Odlično, hvala. Trenutno pokušavamo dobiti prve rezultate sa novim modelom, da možemo zatražiti financiranje za projekt.
- Bravo, bravo...
- Profesore?
- Izvolite kolega.
- Vaš lift...
- Da, - nasmijao se, - star je zar ne? Bojali ste se za vlastiti život, tako reći. Svi koji dođu do mene kažu isto. Naravno, to se događa vrlo rijetko. Ranijih godina sam stalno imao posjetu, a sada primam samo one koji stvarno zaslužuju moje vrijeme. Nije važno, pitali ste me... Lift izgleda razlupano i razumijem Vašu brigu ali, uvjeravam Vas, tu nema prostora za zabrinutost. Lift su na samom početku dizajnirali i sagradili najbolji inžinjeri našeg otoka.
- Da... Nisam ni sumnjao. – Srkao sam vreli čaj iako su mi se usta još uvijek pržila i iako mi uopće nije bilo do čaja. Nije mi bilo ni do čega, a kamoli do čaja.
- Dobro. – Dekan se ustao i u par koraka došao do prozora. Zagledao se u daljinu, u crninu mora i neba, kao da tamo ima nečega. Oduvijek je bio debeljuškast, i uvijek je nosio isto sivo odijelo. Jedino sam ga na pogrebima viđao odjevenog u crno. Kada je govorio s nekim oči su mu se sklapale kao da se nevjerovatno dosađuje i kao da će svakog trenutka zaspati. Uglavnom je on govorio, rijetko je tražio odgovor od sugovornika. Kada ga je pak tražio, ili kada je sugovornik samoinicijativno ponudio nekoliko rečenica, zadržao bi isti izraz uspavane dremljivosti, osim kada bi čuo nešto što nije bilo ispravno. Tada bi mu oči sjevnule i zagledao bi se pravo u lice čovjeka. To je bio kratki blijesak munje koji je značio da je Dekan zapamtio tu osobu.
Sada je bio dremljiv, lagano je povlačio dim cigarete i dugo gledao u daljinu. Meni je to odgovaralo. Što manje govorimo, manje su bile šanse da nešto krivo ispadne. Onda je rekao, ne okrenuvši se, tako tiho da sam morao zadržati dah da nešto ne propustim:
- Vi znate u čemu je stvar?
- Da, čuo sam... mislim, otprilike, ali eto, nisam saznao pobliže o slučaju. – Okrenuo se prema meni i blago nasmiješio.
- Kolega, Vi ste izvanredan student.
- Hvala profesore.
- Vi ste izvanredan student, - nije mu se svidjelo da mu upadam u riječ, - i imate sposobnost motivirati druge. Da pronađu granice svojih sposobnosti. I da ih pomaknu dalje. – Nisam imao pojma da imam takve mogućnosti, i samo sam želio što prije otići. Brzo sam se sjetio da je bolje ne misliti o bijegu. – Vi ste izvanredan kandidat za predstojeći zadatak. – Promatrao sam kako gasi cigaretu, pažljivo dodirujući dno mramorne pepeljare. Tup, tup, tup. – Dajte da govorimo kao dva inteligentna čovjeka. – Klimnuo sam glavom u odobravanju. – Moja inteligencija me doduše polako napušta, – odmahivao je rukom pokazujući kako ga inteligencija napušta i ide negdje u pravcu mora, - ali zato ste Vi tu. Mlada generacija. Stvar je jednostavna.
- Gospodin profesor Perez, kako znate naš gradonačelnik, povjerio mi je svoju Marion. Želio je da, kao i toliki izvrsni ljudi, pohađa naš Fakultet. Problem je u tome što je gospođica ovdje već godinu dana, i ne samo što nije napravila nikakav pomak u svojoj karijeri, nego ga neće ni napraviti. A znate li zašto? – Nisam znao. – U glavi nema ništa drugo osim muzike. Stalno misli o nekakvim sinfonijama, koncertima, sasvim svejedno, bilo o čemu samo da je muzika!
- Oprostite Profesore...
- I kada neko u glavi ima takve stvari, kako da se koncentrira na rad? Vi ste uvijek bili najprimjereniji student svoje generacije. Ali današnji studenti, kolega, oni već u prvoj godini objavljuju članke! Od najmlađih godina su već potpuno fokusirani. A Marion...
- Profesore! Oprostite!
- Da, izvolite.
- Kako točno znate što je u njenoj glavi?
- Kolega! Ne pričajte gluposti. Kako to mogu znati? Pa šta Vam je? Kako neko može znati što je u nečijoj glavi? Znam tako što ona govori o tome, i što stalno nešto pjevuši, mumlja, trtlja. Njen otac je na rubu ludila! Vi ste nam zadnja nada. Ja mislim da je Marion neupotrebljiva. Njen otac to ne želi shvatiti. Razumijem ga. Budući da smo stari prijatelji dajem joj zadnju šansu, a ta zadnja šansa ste Vi. Je li jasno? – Izgovarajući zadnje rečenice Dekan se vratio za stol i počeo oštriti olovku.
- Jasno, naravno. Jedino nisam siguran...
- Ne znate što ja to tražim od Vas? Pa kolega, da provedete vremena s njom, da razgovarate, da je inspirirate. Odvratite je od besmislica i dajte nekako je... Vidite da postane produktivna. - Otvorio je knjigu u kojoj je pisao i počeo listati stranice. Podigao je pogled do mene posljednji put. - Inače se bojim da će biti neupotrebljiva, - ponovio je.
Spuštajući se liftom bio sam preumoran da promatram studente. Do mene su ipak dolazili zvukovi onoga o čemu su studenti razmišljali: netko je grozničavo računao, jedan drugi je upravo dobio odgovore urednika na članak koji je želio objaviti i strašno je psovao na nekom jeziku, u jednoj sobi se čulo grozničavo klimakterično stenjanje, jedan student je razmišljao o smrti, a jedan o ljubavi. A iz jedne od soba, negdje pri kraju vožnje, čule su se nezainteresirane klavirske note jednostavne melodije.
Izišao sam iz mraka na vrućinu bez hlada.
***
Sljedećeg dana sam upoznao Marion.
Sjedila je u jednom od ureda na jedanaestom katu priključenih jednoj od radionica. Kada sam ušao, skočila je na noge kao da će mi potrčati u zagrljaj, iako se nikada prije nismo vidjeli. Ipak to nije učinila, nego je zastala i upijala me sjajnim zelenim okicama. Plava kovrčava kosa joj je pala preko lica i ona ju je zabacila, kupajući me najljepšim mirisima koje čovjek može zamisliti.
Predstavili smo se, i kada sam počeo govoriti o njenom radu, njene oči su brzo izgubile sjaj. Listala je stranice dnevnika rada. Mirno sam pušio cigarete i puštao je da govori, a ona mi je pokazivala nizove uredno nacrtanih grafikona i tablica ispunjenih čitkim ženskim rukopisom. Razmišljao sam o njenom naglasku. Da li je njen otac stvarno bio profesor Perez? Nisam mogao povezati njegovo porijeklo s njenim naglaskom. Sviđalo mi se kako su se, ovisno o riječi koju je izgovarala, njeni mali, bijeli zubi prosijavali između punih usana. Želeći je nesmetano gledati skrenuo sam pogled na naš odraz u ogledalu iznad vrata, dok se nisam sjetio jučerašnjeg iskustva i skrenuo misli na rad. Projekt je bio jednostavan i nije mi bilo teško diskutirati o par općih stvari. Govorili smo tako neko vrijeme, i onda sam rekao da moram ići.
Spuštajući se brdom, misli su mi se vrtjele u glavi a ja sam se trudio da ih posložim. Marion je nesumnjivo bila inteligentna djevojka, inače se ne bi uspjela upisati na Fakultet. Na osnovu prvog susreta jedino sam uspio potvrditi Dekanovu brigu da djevojka nije koncentrirana, i još jednom sam ostao zaprepašten njegovim uvidom u sve što se događalo na Fakultetu. Uz sve svoje mane, bio je pravi vođa.
Nisam spavao a sljedeći dan smo ponovno imali sastanak. Dogovorili smo se naći po noći, da se ne moramo po vrućini penjati uz brdo.
Imao sam još jedan razlog da predložim to vrijeme sastanka.
***
Trećeg dana sam, kao i uvijek, prošao pored Hansa, pozdravio ga klimnuvši glavom, popeo se desnom stranom velikog polukružnog stepeništa, ali se nisam namjeravao penjati do jedanaestog kata kao prethodnog dana nego sam želio ići liftom. Kada sam išao Dekanu lift me je čekao, a sada ga nije bilo. Pritisnuo sam jedino dugme koje je moralo služiti za pozivanje lifta. Čemu drugome? Da li je uopće moguće voziti se liftom bez sastanka sa Dekanom? Šta ću reći ako me neko vidi? Razmišljao sam o tim stvarima i pretrnuo sam od straha kada se Hans zakašljao i nastavio nešto glasno mumlati.
Lift je došao kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, ušao sam, povukao daske za sobom i pritisnuo dugme. Krenuli smo prema gore.
Prvih desetak katova je bilo mirno. U jednoj od radionica plakala je studentica zato što je toga dana razgovarala sa šefom odsjeka. Razmišljala je kako će napokon dobiti plaću, preseliti se u gradić i možda platiti nekome da joj uredi kosu. Navečer bi se prije spavanja šetala uz more. Šef joj je rekao da je njen dosadašnji rad nedostatan i da nema novaca da je plati, tako da će nastaviti živjeti u radionici. Bilo mi je žao, ali što sam mogao? Liftu nije bilo zaustavljanja. Niti je bilo kraja takvim slučajevima.
Nekoliko ljudi je čitalo, jedan momak je učio bijesno, misleći na kolegu od kojeg je svakako morao biti bolji na testu. U glavi je zbrajao koliko je njemu godina, a koliko tom kolegi, koliko je on već predmeta položio i koliko ima eksperimentalnih rezultata a koliko taj kolega. Rezultat svake takve računice neizbježno ukazuje da je taj koji računa ispred onoga s kim se uspoređuje. Parametri i njihovo vrednovanje su, naime, proizvoljni. Kolega, želio sam mu reći, šta ćeš onda, kada napišeš bolji test? I kada dođe sljedeći test, i sljedeći konkurent? Hoćeš li se i s njim natjecati? Pa opet nakon toga? I gdje je tome kraj?
Tada sam začuo prve note. Klavirske, kao i prvoga dana, i iz prve udaljene. Kako sam se penjao melodija je postajala glasnija, i uskoro sam mogao prepoznati da klavir nije sam. Klavir je lijeno uvodio akorde melodije, kao da se premišlja da li će početi svirati koncert ili mu se baš ne dā. A iz pozadine je dolazio orkestar, održavajući napetost i ne dozvoljavajući da melodija nestane. Igrali su se jedan oko drugoga, klavir i orkestar, kao dva šahovska majstora koji se poznaju i koji uživaju u odmjeravanju snaga. Taman kada sam bio na visini sobe iz koje je dolazila muzika - unutra je sjedila Marion i čekala mene, svog spasitelja - klavir je počeo svirati odlučno. Kao da se umorio od vlastite ljenosti ubrzao je do nevjerovatne brzine, ali je istovremeno melodijski prešao u pozadinu. Melodiju je sada svirao orkestar, lagano, kao da se ništa posebno ne događa. Bilo je božanstveno i, baš kada je klavir upao u vratolomnu kadencu, lift se udaljio. Zadnjih desetak katova sam prošao u tišini.
Kako sam se nadao, tajnik nije sjedio za stolom. Poštedio me je neugodnosti da objašnjavam što radim u liftu u to vrijeme. Želio sam žuriti jer sam kasnio, ali nisam uspjevao. Teturao sam se sa stepenice na stepenicu, razmišljajući o onome što sam doživio. Postalo mi je jasno kakvu nevjerovatnu sklonost posjeduje ta nevjerovatna djevojka, i koliko je nevjerovatno da se ona i njena sklonost ikada uklope u Fakultet. Tko je to mogao bolje znati od mene, koji sam se već devet godina uklapao? Ispunjavao sam svoje zadatke najbolje što sam mogao i za uspijeh sam bio odgovarajuće nagrađivan, uostalom kao i većina mojih kolega. Oni među nama koji su brže shvatili što se očekuje, koji su te zadatke ispunjavali točnije i učinkovitije, i koji nisu posustajali tokom godina – ti su napredovali brže. Bio sam jedan od tih, i tako se dogodilo da za mnoge od mlađih predstavljam nekakav uzor; u njihovim licima sam prepoznavao vlastiti usteptali pogled koji sam nekoć uspravljao prema licima najboljih kolega, u nadi da razotkrijem tajnu njihove briljantnosti. Tako sam, na primjer, shvaćao da sama činjenica da me je Dekan pozvao i da sam se vozio njegovim liftom prestavlja u očima mladih neshvatljivu čast.
A što je bilo s tima koji nisu mogli, ili se nisu željeli prilagoditi (jer prilagođavanje pravilima igre, uz upornost, je jedino što je na Fakultetu razlikovalo uspješne od neuspješnih) O njima nije bilo mnogo govora. Nikada se nismo pitali gdje su i što rade, prešutno smo pretpostavljali da su otišli i da grade karijeru negdje drugo. A tada sam, spuštajući se stepenicama i po prvi put formulirajući to pitanje u svojoj glavi, pomislio, nekoliko katova iznad moga cilja, što se moglo dogoditi sa svim tim mladim ljudima. Mnogo toga se uklapalo – događaji proteklih godina, nesreće, nestanci, Dekanove riječi... Ako je to bilo tako, razmišljao sam dalje, onda postaje jasno što je Dekan zapravo očekivao od mene. Koraci su mi se dodatno usporili, mučio sam se da nosim težinu te pretpostavke prema svome cilju.
Pred vratima sam ugasio cigaretu u pepeljari na stepeništu, poravnao revere sakoa i zategao čvor kravate. Ušao sam dostojanstveno, bez kucanja. Ispričao sam se zbog kašnjenja.
– Nema razloga za ispriku, – rekla je mirno Marion. – Čekala sam Vas.
– Dobro. Da li ste razmislili o onome o čemu smo jučer govorili? - Pogledala me je svojim širokim, zelenkastim okicama kao nije svjesna da smo jučer uopće govorili, a kamoli da je o tome razmislila.
– Naravno, – osmjehnula se.
– I? – pitao sam. – Šta ste smislili? – Nosila je suknju do gležnjeva i bijelu bluzu kao i sve studentice, ali su one nosile svoje bluze na način da ženskoj liniji daju primjerenu formu, dok je kod Marion ta jednostavna uniforma još više naglašavala utisak njenih grudi, struka i bokova. Moguće da je čak nosila sjenilo oko očiju. Kada je govorila sjedila je ispravno pa bi se povremeno, kao mačka kada se isteže, nagnula prema meni, još više ističući svoje tijelo.
– Oprostite kolega, – počela je, – ali što sam trebala smisliti? Dajem sve od sebe da ispunim ono što se od mene očekuje, i namjeravam tako nastaviti.
– Naravno, naravno. Vaš rad je, on je dobar. Vi ste na dobrome putu. Samo eto, nastaje utisak...
– Da?
– Nastaje utisak. Recite, kakav je vaš odnos prema muzici?
Nestalo je frivolnog iz njenog držanja. Odjednom je izgledala onako kako je trebala izgledati.
– Ja volim muziku. Zašto to pitate?
– Da li ste ikada slušali muziku, svirali instrument, bili na koncertu?
Nasmijala se podrugljivo. – Pa gdje Vi to živite?
– Ja sam jednom bio na koncertu.
– Stvarno? – ispravila se na stolici. – Kada?
– Kada mi je bilo tri ili četiri godine. Vodila me je majka.
– Od tada nije bilo koncerata. Ja sam slučajno našla note nekih kompozicija, pa sam ih gledala i zamišljala kako bi to zvučalo. Znam da je blesavo, ali me zabavlja.
– Mislim da je bolje zamišljati stvari negdje drugo, a ne na Fakultetu, – želio sam joj pomoći savjetom.
– Vi mislite da nisam dovoljno koncentrirana na svoj projekt! Ali ja to jesam. Zašto nije u redu ako ja tu i tamo pjevušim neku melodiju? Pa ja ne znam ni da li je melodija ispravna! – Sigurno je ispravna, želio sam joj reći, morala je biti. Kada se ljutila bila je još ljepša nego inače.
– Vi vidite da ovdje nema muzike, i da se takvi interesi ne podržavaju, – rekao sam. Napravio sam pauzu, izvadio cigarete, zapalio. Pokušavao sam stvoriti privid promišljenosti. – Zar niste nikada pomislili da odete?
– Sa otoka?
– Pa da. – Gledala me je nepovjerljivo. – Date otkaz, i odete u svijet. Nađete drugi posao, i bavite se muzikom.
– Ma dajte. Od čega bih živjela? To je jednostavnije reći nego učiniti. Ja sam za ovaj fakultet pripremljena. Nema toliko toga što mogu raditi. Uostalom, da li ste Vi ikada bili na kopnu? Da li je tamo uopće moguće preživjeti? Za nekoga ko je pripremljen za fakultet?
– Siguran sam da jeste. – Bio sam u grozničavom uzbuđenju u kojem sam bio u stanju reći bilo što, samo da jednom pređem rukom linijom koja je polazila od njenih grudi, spuštala se preko struka i bokova, nogu, i završavala u gležnjevima. Nisam razmišljao samo o njenim bokovima, nego sam, doduše vrlo nesređeno, razmišljao i o tom okrutnom sistemu. Pa šta ako je ona bila drugačija i ako je voljela muziku. – Samoj osobi to možda nije lako, ali možda u dvoje... U dvoje je sve lakše! – vikao sam.
– Kolega, šta to govorite?
– Vidjet ćemo.
– Ne znam... Mislila sam završiti fakultet pa onda...
– Onda je prekasno. Vi ovdje ne možete opstati. – Ustao sam i otvorio vrata radionice. – Dođite. – Bez riječi smo se spustili deset katova i onda sam opet pozvao lift. – Pokazat ću Vam zašto ovdje preživljavanje nije moguće, – približio sam se njenom, gustom kosom pokrivenom, uhu i zavjernički šapnuo.
Ušli smo u lift, u kojem su dvije osobe mogle stati jedino tijesno pripijene. Da li je taj tjelesni dodir bila moja istinska motivacija da je provozam liftom? Ne znam više. Znam jedino da u tom trenutku nisam znao što ću učiniti.
Mirisala je kao cvijeće. Trudio sam se da ne osjeti moje uzbuđenje ali mi to vjerovatno nije pošlo za rukom. Marion je brže nego ja shvatila kakvi vidici uma se pružaju iz lifta, pa se meškoljila i okretala, trljajući se od moje izmučeno tijelo. Prisutnost toga tijela joj je bila sasvim nevažna.
– Kakvi nesretnici. Kako je to moguće? Toliko nezadovoljstva koje se nastavlja... Zar se niko ne zapita: zašto? Zbog čega ti ljudi troše svoje godine na nešto što nikoga ne zanima i ničemu ne služi? I uz to se muče? Da li su oni stvarno nesposobni za nešto drugo? Imate pravo, moramo otići. Nije važno kada, idemo. Samo recite, idem s Vama. Sve ću učiniti da pobjegnem iz ovog ludila.
– Vidim da si Vi često postavljate takva pitanja, – rekao sam. Pogledala me je preplašeno, prvi put da me je uopće pogledala od kada smo se ugurali u lift. Bila je prekrasna. Promatrala me je i dalje, kao da pokušava vidjeti što razmišljam, i tako smo se uspeli posljednjih desetak katova.
Tajnik je bio na svome mjestu. Ispunjavao je podatke u knjigu, a kada je čuo da je lift stigao i kada nas je ugledao, klimnuo je glavom u znak odobravanja i nekim mehanizmom koji nisam poznavao stvorio je zavjesu između sebe i nas.
– Kolega... – prošaptala je Marion.
Lagano, kao da sam to već uradio bezbroj puta, razmaknuo sam drvene poluge iza njenih leđa. Pokušala je uzmaknuti ustranu i pokušala se zadržati za ogradu, ali sam je tako snažno gurnuo da se samo prevrnula preko ograde kao akrobat. Vratio sam poluge i osigurao ih, pa sam se nageo da promatram kako njeno tijelo bez glasa propada stotinama katova fakulteta i nestaje u mraku dubine.
Izišao sam iz lifta i počeo se spuštati stepenicama, polako, ni o čemu ne razmišljajući. Na prvom katu sam instiktivno krenuo desno, ali sam se na vrijeme zaustavio i spustio lijevim stepeništem do prizemlja. Privukao sam Hansovu pozornost tako što sam na trenutak zastao ispred portirnice. Kada sam bio siguran da me gleda, izgovorio sam polako:
– Pozovite čistačice gospodine. Dogodila se nesreća. – Važno je govoriti polako i biti siguran da Hans gleda u Vaše lice. Jedino tada može pročitati riječi sa usana.
Otišao sam kući i iscrpljen se srušio u krevet. Marion nije napustila moje misli, ali je bilo važnije da se naspavam. Sljedećeg dana sam imao prvi sastanak u funkciji šefa vlastite radionice.
A bilo je važno da krenem rano da bi izbjegao vrućinu.
Konstanz-Freiburg 04/2012