Iva Tkalec
Jedno prijepodne u VIP životu čistačice Terezije
Terezija je drhtavim rukama i nogama čvrsto na zemlji, držala pismo.
Otkucaji srca su joj se polako smirivali iako je još uvijek kucalo prebrzo za njezine godine. Oči su je zapekle, ugodno zapekle zbog iznenadnog naleta sretnih suza. Da je kojim slučajem koristila kozmetiku, sad bi joj oči bile umrljane crnom ili plavom bojom. Srećom, bile su blistave. Umorne ali blistave. Odluka je donešena u njezinu korist.
Oduvijek je bila sretna gospođa vedra duha. Svakog se jutra budila zorom, pojela bi jabuku i dotjerala se za posao. Bila je toliko puna energije, toliko budna da je kavu rijetko kad pila. Već je navršila srednje godine iako nije znala koliko ih je točno skupila. Nije ni trebala znati jer da ju je netko upitao koliko je navršila, pitanje bi je jako zbunilo. Pojam godina bio je apstraktan pojam. Ukinuli su ga još prije njezina rođenja stručnjaci koji su zaključili kako brojanje dana čini ljude nervoznima. Studije su emitirane na svim TV postajama, i onim nacionalnim i onim lokalnim, plaćenim i neplaćenim. Pristranim i nepristranim. Ljudi su prekidali posao kako bi vlastitim očima vidjeli vijesti. Vijest je bila prijelomna. Prelomila je cijelo jedno razdoblje. Međutim sad, kad bi je netko, kao i za godine, upitao koju TV seriju najviše voli, Terezija bi opet bila zbunjena. „TV seriju?“, upitala bi i nakrivila glavu ulijevo i malo skupila oči. Čula je za serije novih T-pamuk majica kakve je svakodnevno nosila ili serije dezinfekcijskog sredstva. Za TV serije nije nikad čula. Televiziju su ukinuli neposredno nakon objavljenih studija o štetnosti masovnih programa na sreću i blagostanje naroda. Dogodilo se to na opće nezadovoljstvo. Stručnjaci su pokušali smiriti narod novim studijama, dokazima, referentnim vrijednostima, tvrdili su kako je kvocijent inteligencije naroda u kontinuiranom padu. Postojale su izvjesne indicije da su za sve bili krivi mediji. Pojavili su se transparentni. Organizirale kampanje. Tiskali promotivni materijali s istinitim svjedočanstvima. Narod u početku nije bio spreman na tako ekstremne promjene. Slijedila je pobuna. Panika. Psovanja. Pa provedba. Prilagodba. Popratne posljedice. Povuklo je to sa sobom i ukidanje interneta, novina, radio postaja, mobilnih telefona kao i fiksnih linija. Ostale su samo električne deke, masažeri za stopala, električni akupunkturni aparatići i sušila za kosu. I još pokoji kućanski aparat. Kada se sve zbroji i oduzme, moglo bi se reći da su bili u pravu. Dobro su se zbrojili. Nisu željeli da Ljudi osjećaju ikakvu užurbanost ili stres bilo zbog spoznaje o prolaznosti ili iznervirani ljudskom glupošću. I opet, bili su u pravu.
Terezija je obukla svoju rozu uniformu - staru istrošenu kutu u kojoj je čistila od kad zna za sebe. Naslijedila ju je od majke. Na prednjem je džepu, u kojem je držala malu sigurnosnu iglu za skidanje prljavštine iz najmanjih pukotina, bilo izvezeno veliko crno slovo „T“. „T“ kao Tonka, što je bilo majčino ime. Tonka je naravno priželjkivala da i njezina kći krene istim stopama te je djetetu dala ime na „T“ kako bi se sav izvezen obiteljski tekstil mogao prenositi na sljedeće koljeno, pridodajući tako još neku posebniju draž. Tonka je bila slavna osoba. Na vrhuncu je svoje karijere čistila u radionicama mehaničara Mirka a u poodmakloj dobi volontirala čisteći u najvrednijoj pekari u gradu. Sjetila se majke i suze su joj ponovno natopile oči. Suze radosnice.
Oko glave je zamotala i pripadajuću rozu maramu koja joj nije bila potrebna, ali je doprinijela ukupnom dojmu. Počela ju je nositi jedne zore kad je ispred ulaznih vratiju vidjela službenika-reportera s bljeskalicom. Tog je dana shvatila da će postati netko i nešto. Od kad se pročulo za njezinu kandidaturu za predsjednicu Naše zemlje, službenika-reportera je bilo sve više i više. Naravno da je željela izgledati lijepo na promotivnim materijalima i turističkim vodičima. Naravno da je željela da osim njezine unutarnje ljepote primijete i onu vanjske. Željela je predstavljati oličenje perspektivnosti.
Bacila je brzi pogled kroz prozor kako bi odlučila koje cipele obuti. Sunce. Više od svega voljela je sunce. „Ovaj prekrasan kasnoproljetni dan je osuđen na uspjeh“, pomislila je, čim je sunce tako neumorno grijalo i ulijevalo optimizam i energiju. Poslije posla, mogla bi nabaciti i malo boje, razmišljala je, jer će sad kao predsjednica nesumnjivo dospjeti na sve promotivne i turističke materijale. Predsjednica mora biti primjer marljivosti, dobročinstva, ali prešutno je pravilo bilo da je morala biti i oku privlačna a ona je to još uvijek i bila. Imala je nekoliko bora oko očiju, bore smijalice i glatko čelo. Bila je visoka i mršava. Ključne su joj kosti stršale elegantan način. Umor joj je stavio tamne kolutove ispod lijevog i desnog oka, ali ti su tamni kolutovi bili poželjni i nepobitan dokaz o marljivosti. U neko prošlo vrijeme bili bi dokaz neprospavane noći, možda noći pod utjecajem dopuštenih i nedopuštenih supstanci. Ali alkohola je odavno nestalo. Odmah nakon TV serija.
Terezija je uzela svoju plavu plastičnu kantu, dezinfekcijsko sredstvo i super močo te s osmjehom napustila sobu. Nije se prevarila. Dočekale su je bljeskalice službenika-reportera, slikara, ilustratora i skicera, diktafoni, gomila bijelih notesa i nekoliko štafelaja. TV kamera nije bilo. I fotoaparati su bili zakonom pokopani. Nekoliko tjedana nakon zabrane stručnjaci su izradili brojne studije o važnosti fotoaparata na društvenim događanjima i njihovom utjecaju na psihu poznatih osoba. Nema bljeskalice, nema glamura - glasio je zaključak izvještaja na stotinjak strana. Zatim je stari službenik-fotograf, koji je svojedobno i sam bio zvijezda, pametno predložio, kako bi, budući da žive u modernom dobu, mogli početi proizvoditi lažne foto-aparate. Takozvane bljeskalice. Predloženo, sprovedeno. Bljeskalica je ponovno dodala dah glamura i prestiža svim važnim događajima. A TV kamere? One su nestale odmah nakon TV serijala i sa sobom su povukle sve televizore. Ništa ih nije zamijenilo.
***
BLJESAK!
„Gospođo Terezije, čuli smo odluku.“
BLJESAK!
„Kako se osjećate?“
BLJESAK! Netko je pružio ruku u želji da je dodirne. Pa još jedna ruka. I još jedna. I još. I...BLJESAK! BLJESAK! BLJESAK!
„Što ćete prvo učiniti?“
BLJESAK! Terezija je dodirivala ispružene ruke a iskreni joj je osmijeh krasio umorno čisto lice.
„Što ćete drugo učiniti?“
BLJESAK! BLJESAK! BLJESAK!
Milijun pitanja slijevao se u njezinom smjeru i polako joj se počelo vrtjeti u glavi. Oh Sudbino, kako sam sretna, kako sam sretna.
BLJESAK!
„Čestitamo od srca.“
BLJESAK!
Osjećala se spremno za svoj najveći intervju u životu. Desnu je ruku visoko digla u zrak i pozdravljala prisutnu masu. Oh sudbino. Nisam ni znala da imam toliko obožavatelja.
„Dragi moji.“
Svi su se glasovi utišali, prisutni su izrazili poštovanje jednim dubokim naklonom, držeći glavu pognutom nekoliko sekundi. Terezija je progovorila.
„Velika mi je čast služiti Vama i Našoj zemlji. Ne mogu ni opisati svoju sreću.“
Čovjek u smeđem kaputu dignuo je ruku sa olovkom, nestrpljiv da postavi prvo pitanje gospođi Tereziji. Oko njega ljudi su mahali navijačkim šalovima s fino izvezenim imenom nove Predsjednice, puštali roze balone i vijorili zastavicama Naše zemlje. Nakon kandidature, službeni su zastupnici postavili sva ta važna osobna pitanja, najdražu boju, čime se bavi, koliko muškaraca voli...
„Gospođo Terezija. Predsjednice Terezija, kao glas svih prisutnih, želio bih Vam postaviti važno pitanje. Pitanje koje nas sve jako interesira.“
Terezija je i dalje nasmiješena dodirivala ruke prisutnih. Pogledala je prema gospodinu u smeđem kaputu i kimnula s odobravanjem, čekajući da nastavi s pitanjem.
„Da li ćete i kao predsjednica nastavljati obavljati svoj posao?“
BLJESAK!
„Dabome da hoću! Ovo je ono što volim raditi. Bez obzira na slavu i ugled koji mi je posao donio, to je predivan posao. Predivan.“
Oči su joj se zacaklile a gospodin u smeđem kaputu zadovoljno je kimnuo, brzo zapisao nekoliko riječi u svoj bijeli notes i zapljeskao s ostalima. Masa je počela zadovoljno skandirati. Nekoliko je rozih balona poletjelo prema nebu. Tereziju je netko povukao za rukav i ona se okrenula.
„Vaša savjetnica, predsjednice Terezija. Čast mi je.“
Poklonile su se jedna drugoj, i gospođa savjetnica je zamolila prisutnu masu da se pomakne kako bi napravili prolaz.
„Dame i gospodo, molim vas za malo mjesta, inače će naša nova predsjednica zakasniti na posao, a to nikako ne želimo. Skandal već prvog dana.“
Ljudi su se poslušno razmaknuli. Terezija je ponosno digla glavu, napravila jedan korak, pa drugi korak, hodajući kroz živi tunel ljudi. Lijeva, desna. Lijeva, desna. Tek je sad primijetila crveni tepih koji se protezao duž cijelog ljudskog tunela. Do posla je imala nekih 15-ak minuta, u zimskim uvjetima eventualno 25, ali bio je to lijep put. Veći dio vodio je kroz Ulicu gospođe Danijele, ulicu koja je bila najljepša u proljeće. Bijele japanske trešnje tvorile su tunel latica koje bi nakon nekoliko dana počele padati kao snijeg. Ulica je vodila do Trga gospodina Ivana i tamo je Terezija skrenula u prvu ulicu lijevo. Njezino se radno mjesto nalazilo u maloj uličici, tako maloj da je nosila ime Prolaz gospodina Mirka.
Terezija je ponosno digla glavu i hodala i hodala i hodala. Na bljeskalice se više nije obraćala, pažnju su joj zaokupljali ljudi, svi ti ljudi koji su ovdje stajali samo zbog nje. „Sve za Tereziju“, pisalo je na jednom navijačkom šalu. „Prva u ligi – Terezija“, pisalo je na drugom. „Najbolja od najboljih“. Kretala se kroz taj crveno popločen tunel i razmišljala kako je sretna. Zaslužila sam. Zaslužila sam. Prvo što je ugledala ispred ulaznih vratiju bila je, sada očito već bivša predsjednica, gospođa Ana. Znači, ovo definitivno nije bio nikakav san. Nikakav san, ovo se zbilja događa meni. Gospođa Ana je raširila ruke, željno je iščekujući ususret.
„Dobro došla draga. Dobro došla.“
Terezija je pustila suzu. Opet je digla ruku da pozdravi sve prisutne.
Šmrc. BLJESAK! Šmrc. BLJESAK!
„ No u redu, u redu, sad ćemo Vas pustiti da na miru radite, a na inauguraciji ćete održati govor. Hajde, hajde, radno vrijeme tek što nije počelo.“ Savjetnica za važna pitanja pogurkala ju je rukama prema ulazu. Mogla je donekle shvatiti kako ovo mora zaista biti veliki trenutak za Tereziju. Znali su je obožavatelji i inače zaustaviti na ulici, tražiti autogram, savjete za samoodricanje, ali isto je tako znala da su ovako nešto mogle doživjeti samo prave zvijezde.
Super močo se zaglavio na vratima ispao iz kante. Prignula se da ga digne i svi su ponovno zapljeskali. A onda su za njom zatvorili vrata. Novi radni dan je počeo.
***
Svaki joj je radni dan započinjao potpisom na vratima zahoda. Donijela je novu rolu toaletnog papira, troslojnog s mirisom lavande. Zatim je provjerila da li je osvježivač još osvježavajuć i prihvatila se ribanja zahoda. Pjevušila je neku nasumičnu melodiju. Ovo joj je bio najdraži dio dana. Sve je to naš zajednički izmet, pomislila je.
Čišćenje se, uz cijepanje drva, zalijevanje cvijeća i raznašanje pošte, oduvijek smatralo najplemenitijim poslom u Našoj zemlji. Sad će vjerojatno imati i više posla nego prije, jer je bilo za očekivati da će što više ljudi željeti sjesti na WC školjku koju ona čisti. Popularnost joj je porasla, bez sumnje.
Dojmovi su polako sjedali na svoje mjesto a ona je sjela na pod pokraj školjke. Podigla je plastičnu WC dasku i počela ribati školjku. Uzela je komadić toaletnog papira i noktom ostrugala osušeni komadić govna.
STRUGGG. STRUGGG. STRUGGG.
Pustila je vodu. Jedna ju je kapljica poprskala po licu i refleksivnim je pokretom obrisala obraz rozim rukavom. Lijepo. Sad opet sjaji. Mogla je vidjeti svoj nasmiješen odraz. Osmjeh joj još uvijek nije silazio s lica. Spustila je poklopac i ispustila zadovoljan eh. Zatim se digla, obrisala pod posebno obraćajući pažnju na fuge, izglancala kvaku na vratima i oribala umivaonik. Dotočila je još tekućeg sapuna i zapalila malu keramičku uljanicu. Miris eukaliptusa ispunio je prostoriju i znala je da je posao opet stručno obavila. Prije dvije su joj godine dodijelili povelju o stručnosti. Bila je jedna od najkvalificiranijih čistačica u zemlji. Uz to je i govorila nekoliko stranih jezika, bila vrsna kuharica te vrlo dobra ljubavnica. Život joj je stvarno bio lijep. Izašla je iz zahoda i uputila se prema računovodstvu.
***
Potajno je zamišljala kako će je dočekati poslovni kolege. Da li će je zagrliti? Da li će joj zapjevati pjesmu? Hoće li je možda dočekati torta? Uvijek se trudila potisnuti sve te lude nade ali one su sve češće i češće pronalazile put prema površini. Danas su dobile tu posebnu snagu, plutale su se na površini ne želeći potonuti dublje, dublje, dublje, šireći se sve više i više i više. Kao ulje na vodi.
RAČUNOVODSTVO, pisalo je na lijepoj metalnoj tabli na vratima. Crna ugravirana slova. Jednom je pokucala i otvorila vrata. U računovodstvu je još uvijek vladao pospani polumrak, dajući posebnu draž radnoj atmosferi..Tek su se pokoje zrake sunca snalažljivo probijale kroz metalne žaluzine velikih prozora. Pjesmu nije čula.
Gospođa A i gospođa B sjedile su za svojim stolovima i glasno razgovarale. Čim su ugledale Tereziju, digle su se na noge i zapljeskale što su glasnije mogle. Trajne su poskakivale u taktu.
PLJES. PLJES.
„Evo naše dive.“ Rekla je gospođa A.Tereziji se učinilo kao da je malo i poskočila, sudeći po frizuri koja se zalelujala oko glave. Moderan veliki bob opasao je glavu gospođe A.
„Čestitamo draga, zaslužila si.“ Rekla je gospođa B. Umiljatim je pogledom gledala u Tereziju i elegantno pljeskala vršcima prstiju.
PLJES. PLJES.
Terezija je škiljila prema A i B i odložila svoju plastičnu kantu pokraj vratiju. Obrazi su joj se zarumenjeli i zahvalila im je od srca.
„Hvala vam od srca...“
A i B su prestale pljeskati i sjele natrag za svoje stolove.
„To je naš zajednički uspjeh.“ Uzela je metlu sakrivenu iz velikog ormara i počela pometati pod. Terezijina se metla približavala stolovima.
VUUUŠšš. VUUUŠšš. VUUUŠšš.
Gospođa A je podigla noge kako bi Terezija očistila blato ispod njezinog stola. Kimala je glavom lijevo desno kao da se ljuti. Kao da ne odobrava ono što je bilo odobreno statutom kompanije.
„Smotanice jedna, opet si u blato ugazila. Ništa ništa, sad ćemo to očistiti.“
Gospođe u računovodstvu voljele su kad im se tepalo. Voljele su sve one umiljenice, deminutive, priraslice, skraćanice, kojima su ih ljudi često obasipali. Gospođa A je zatreptala očima i potiho se zahihotala. Dok je Terezija pometala, B je izvadila mali bijeli papirić iz ladice i potražila olovku.
Ne piše.
Ne piše.
Ne piše.
„Eh, evo jedne“ uskliknula je. Trajna gospođe A je zavibrirala reagirajući na njezin visoki ton.
„Gospođo Terezija, ako Vas mogu zamoliti za autogram? Moja kćer je Vaša velika obožavateljica, još od kad ste dobili povelju, a nakon današnje vijesti...“
Terezija se uspravila, obrisala rozim rukavom znoj sa čela i uzela olovku. Trenutak dva je razmišljala koja bi bila prikladna poruka za jednu mladu djevojku, kćer računovotkinje. Te su žene bile iz nekog drugog svijeta i nije bilo lako odabrati prave riječi u namjeri da shvate poruku. Jadnice, pomislila je Terezija. Možda jednog dana postanu ravnopravne.
„Život je kratak a posla tako puno. Terezija“ Napisala je i pružila papirić natrag gospođi B.
„Hvala, hvala“, B je užurbano spremila posvetu u džep sakoa, odmah iza svilenog rupčića.
„Nećemo ga prodati, obećajem.“ Iskreno je nadodala.
„Nema na čemu“ zahvalila je Terezija i počela brisati prašinu s praznih registratora. A i B su se vratile svojem čavrljanju. Zalila je cvijeće, razvrstala papir od plastike, plastiku od stakla a staklo ostalog otpada, podigla žaluzine i zaželjela ugodan dan dragim gospođama. Zatvorila je vrata računovodstva i zastala na trenutak u hodniku kako bi predahnula. Na redu je bio ured direktora.
***
Mrak. Čula je hrkanje. Upalila je svjetlo i vidjela ga kako još uvijek čvrsto spava pod pokrivačem. Do njega je nepokretno ležalo još jedno tijelo, po svemu sudeći golo i žensko. Od kada je kupio veći krevet, rijetko kad se budio prije podneva. Prišla im je bliže, ušuškala ih da im ne bude hladno i u tišini pobrisala prašinu na polici s registratorima. Ostatke hrane iz dostave pobacala je u smeće i na prstima izišla iz ureda. Instinktivno je zapjevušila uspavanku. Neka spavaju.
***
Ušla je u skladište koje je trebalo predstavljati njezin ured. Sjela je kako bi odmorila umorne noge, položila ruke u krilo i gležnjevima obujmila plavu kantu. Još je čeka mnogo ureda, mnogo zahoda i mnogo hodnika. Mnogo prašine i mnogo smeća. Ali barem je sada imala još veći razlog za dodatan trud. Primila je svoj močo, poskočila veselo na obje noge i zaputila se prema sljedećim vratima.