Ana Rajković
Revolucija na ulazu A1
Na vratima lifta je pisalo Sastanak stanara 19. 3. (srijeda) u 19:00 u zajedničkoj prostoriji. Dnevni je red, već znalo svih 30-ero stanara zgrade.
Na njemu je bila samo jedna točka – smjena Miljenka Ćosića s položaja kućepazitelja ulaza A1.
Sve je započelo u zimu 1988. godine. U zraku je lebdjela simbolika novog desetljeća koje je trebalo označiti kraj tiranije Miljenka Ćosića kao neprekosnovenog vladara ulaza. Bila je to simbolika koju je promovirala Ljerka Babić, nedeklarirana heroina pobune koja će uslijediti. U njezinim govorima na stubištu, koje je držala stanarima, koje bi zatekla pri njihovim ulasku ili izlasku iz stana, isticala bi kako su se stanari ulaza našli na raskršću kada se trebaju opredijeliti kojim pravcem ulaz treba krenuti. U revolucionarom zanosu bi nastavila kako ulaz treba obraniti od neprestanog pritiska Ćosićeve birokratske vlasti i špijuna s četvrtog kata. Isticala je kako se zajedno trebaju savladati brojne unutrašnje proturječnosti i otpori onih koji se protive boljem stanju u zgradi i izgradnji prisnijih susjedskih odnosa.
U Hrčićima je bila izmjerena rekordna zimska temperatura dok su se iz većine stanova čuli taktovi prošlogodišnjeg eurovizijskog hita Ja sam za ples, kada je Babićka krenula u regrutaciju mogućih pristaša nadolazeće revolucije odozdo. Agitaciju za vodeći položaj u ulazu, Babićka je započela još krajem studenoga, kada je počela pričati kako je Miljenko Ćosić pronevjerio novce iz pričuve. Tako je naime, objasnila njegov novi zlatni lanac, kojega je poput svakog alfa mužijaka, goropadno nosio oko vrata. Ćosić se branio kako su to sve klevete ozlojađene žene, kojoj nedostaje muškarac u životu.
Katica Šiškić baš je izašla iz WC-a kada je Ljerka Babić, pozvonila na vrata. Babićka je bila žena u srednjim 40-tima, obučena u prilično svečanu haljinu s ogromnim naramenicama, koje su joj se ocrtavale ispod haljine. Nije odavala dojam da je upravo završila s čišćenjem trećeg kata. Na glavi je nosila koloritno neodređenu maramu, koja prema Katici, nije baš bila u skladu s haljinom te crvenim natikačama sa žutom kopčom i visokim potpeticama, koje je Babićka nosila.
Ljerka je Katicu, sa usiljenim smješkom, obavijestila kako ostali stanari nisu zadovoljni s trenutnim kućepaziteljem. Žena je govorila tiho, povjerljivo se nagnuvši naprijed. Prema Ljerki Babić došlo je vrijeme koje je zahtijevalo rušenje nemilosrdnog vladara ulaza, koji ima široku rasprostranjenu mrežu špijuna, među stanarima četvrtog kata.
„Nikada ne dođe kada ga netko pozove.“ – konspiratorski je prozborila žena. Glavom je okretala čas na lijevu čas na desnu stranu, tvrdeći kako u ulazu A1 i zidovi imaju uši.
„Mislim i da pije. Zato ne može doći kada ga netko zove. Znate, oženio se za duplo mlađu od sebe. To vam je ona koja ima jednu sisu unutra, a drugu vani.“ – ljutito i u tračerskom tonu nastavila je Babićka.
Katica se zahvalila Babićki na obavještajnim informacijama i zatvorila vrata. Katica Šiškić je bila crnokosa, stara cura. Imala je 42 godine i nikada se nije udavala što je mnogima predstavljlao neizostavnu temu uz jutarnju kavu. Nikomu nisu bili jasni razlozi usidjelosti zgođušne učiteljice. Međutim, Katica je odavno prestala poklanjati pažnju tim, kako ih je nazivala, sitnim dušama.
Idući dan dok je Katica Šiškić silazila stepenicama, zaustavio Ju je endomorfni čovjek iz stana broj 6 i tiho Joj se obratio:
„Je li gospođa Babić bila kod vas?“ – prozborio je koristeći amblem za šutnju, napadajući pritom njezin socijalni prostor. Imala je osjećaj da se ovdje radi o ekstremno rizičnoj operaciji stanovnika ulaza A1.
„Je, bila je jučer poslijepodne......“- odgovorila je, neplanirano tiho.
„Šššššššš, on sve dozna....“ – nastavio je stan broj 6, pokazujući prstom na vrata Diktatora ulaza A1.
„Onda, jeste li s nama?– upitao Ju je, šireći hodnikom miris bijelog luka.
„Jesam.“ – odgovorila je kratko i smušeno.
„Tako treba, to je vaša dužnost kao stanarke ovog ulaza. Znate apatija je najgori neprijatelj uspostavi ponovnog reda na ovom ulazu“ – ozbiljno je prokomentirao njezin odgovor. Pokušavala se odmaknuti, ali stan broj 6 je nastavio napadati njezin socijalni prostor. Popela se stepenicu više kada je rekao:
„Treba prvo osigurati potporu široke mase, ništa se ne smije prepustiti slučaju.“ – S velikim revolucionarnim žarom zaključio je stan broj 6 i nastavio se penjati prema drugom katu.
Nedugo nakon prvog konspiratorskog posjeta Ljerke, uslijedio je Katici i drugi. Čim je Katica otvorila vrata Ljerka se vješto, pokraj nje ušuljala u stan. Skinula je čudnu maramu s glave kada su joj dva masna pramena kose pala niz leđa. S veliko dozom nehajnosti i čudne udomljenosti u Katičin stan, zatražila je čašicu žestice. Međutim, jedna čašica Ljerkine žestice pretvorila se u četiri čašice.
„Znaš, ovo moramo odraditi kako treba. Nemamo pravo na pogrešku. Ako pogriješimo ode nam svima glava!“- izgovorila je Ljerka između druge i treće čašice konjaka i nastavila:
„Ne vjeruj nikome. Čak ni sebi i svojim očima. Znaš, oni su u stanju svašta isfabricirati. Čula sam samo koju tehnologiju imaju Amerikanci. Da ne povjeruješ. Jel' znaš da su bili i na Mjesecu. Zamisli ti to!!!! – govorila je Babićka u punom zanosu, potpomognutom konjakom.
„Imaš li još pristaša?“ – upitala je Katica, dok je Ljerka točila još jednu čašicu konjaka.
„Polako, gerilko! Vi još ne znate jedni za druge. Bolje je tako, ako vas Ćosić uhvati nećete moći odati jedni druge.“ – odgovorila je Ljerka, pokušavajući ju gledati u oči.
„Uskoro ćemo imati kod mene sastanak. Znaš, najvažnija je organizacija i predanost cilju. Bez toga nećemo uspjeti.“ – nakon te rečenice Ljerka se polako počela ustajati, pridržavajući se za stol. Katica ju je ispratila u tragikomičnom stanju, ne znajući što točno da radi u vezi revolucionarne heroine.
Vraćajući se iz subotnje kupnje grincajga, na podu hodnika, pred vratima Katica Šiškić našla je maleni smotuljak žutog papira. Pisalo je: susjedska kavica kod mene u nedjelju u 8. Bila je to poruka revolucionarne heroine.
Bila je nedjelja navečer kada su se konspiratori okupili u Babićkinom stanu, sa svrhom organizacije coup d'etat na Ćosića. Bio je to dvosobni stan, u kojemu je Ljerka Babić živjela sama, otkako joj je muž, prije 10 godina, poginuo na baušteli u Mainzu. S uzlaznih vrata stana, kroz mali hodnik nazirala se dnevna soba, koja je bila nagomilana s hrpom slika na zidovima te mnoštvom malih figurica, koje su bile, poput vojnika, stajale jedna pored druge. Prostorijom je dominirala tamnozelena garnitura, čiji su rubovi, bili izlizani, pa se zelena boja počela polako gubiti. Iz dnevne se ulazilo u spavaću sobu, koja je Babićki više služila kao ostava, nego kao spavaća soba. Lijevo od hodnika, nalazila se blagavaonica, koja je kliznim vratima bila odvojena od kuhinje. Na zidu blagavaonice nalazio se ogromni goblen, s prikazom crnokose djevojke, koja je na glavi imala crvenu maramu i ogromne zlatne naušnice. Za razliku od ostalih prostorija, blagavaonica je odisala određenim skladom. Babićkinom kuhinjom dominirale su zagorene tave, koje su bile posvuda, a koje su u prosjeku stajale na štednjaku dva dana. Sve je to bio dio Babićkinog svijeta, podređenog Revoluciji.
Kako su revolucionari ulaza A1 većinom bili pušači tako se dim cigarete lomio s prigušenom svjetlošću, slabih lampica u stanu. Cijeli je stan bio obavijen duhanskom maglom, koja je davala privid mističnosti njihovim postupcima.
Katica je već sjedila i pila kavu kada su ušli Pavica i Ivo Spajić. Bio je to prilično povučeni srednjovječni bračni par, koji nije imao djece. Kada bi ih srela na hodniku jedva su se prislili da ju pozdrave, stoga se Katica posebno iznenadila kada je shvatila da i oni čine okosnicu operacije kodnog imena Sloboda. Ubrzo je došo i Adam Lemajić, kojega je Katica nazivala i aftershave man, zbog mirisa koji bi ostajao iz njega na hodniku, nakon što bi se spremio za subotnji izlazak. Iako je imao solidne 44 godine, ganjao je mladenački život. Bio je to glavni pastuh ulaza A1. Silno se trudio biti u permanentom koraku s mlađom generacijom, pa se iz njegovog stana redovito čula Jacksonova Dirty Diana . Iako je na svom nespretnom engleskom jedva izgovarao nazive pjesame, to ga nije obeshrabrilo da i dalje nastavi s mladenačkom furkom. Babićkin dvosobni stan polako se punio s ljudima koji su za sebe smatrali da se nalaze s one strane zakona. Među posljednjima je ušao mladić s prvog kata, čije ime nije znala, iako u zgradi živi već dvije i pol godine. Nije mu dala više od 27 godina. Imao je dugu tamnosmeđu kosu, koja mu je sezala gotovo do bokova. Na sebi je imao majicu s likom Che Guevare, na kojoj je pisalo Viva la revolucion. Kasnije je saznala da se zove Marko Pavić. Mladić se ubrzo prometnuo u glavnog ideologa Revolucije koja se spremala. Za malim stolićem u dnevnoj sobi sjedila je mlada brineta Bojana, koja je nakon što je zatrudnjela, pobjegla od kuće te se udala za 15 godina starijeg Branka Šincela. Šincel je bio direktor nekog poduzeća, za koje se govorilo da će uskoro propasti jer je bivši direktor financija podigao neki kredit na ime poduzeća, a zatim novac prisvojio i nestao. Iako je Šincel sjedio pored svoje mlađahne supruge, Katica je okom iskusnog promatrača, primjetila kako se nešto događa na relacija Bojana – aftershave man, koji je između dimova cigareta upućivao Bojani zavodničke poglede dok je ona treperila okicama, tobože stideći se njegovih pohotnih pogleda. Za to su vrijeme Šincel i Jozo Matić, dva relikta uskoro bivšeg sistema, raspravljali o ekonomskim i političkim aspektima socijalistčkog samoupravljanja, koje je nekada zagovarao Vladimir Bakarić. Jozo Martić je bio stariji čovjek koji je, nakon Drugog svjetskog rata, za vrijeme planske kolonizacije Slavonije, došao iz Obrovca Sinjskog. Za svoje je godine imao prilično ispravno držanje i određenu dozu intelektualne uzvišenosti kada bi pričao o kratkim pričama Danila Kiša. Na sebi je uvijek imao besprijekorno izglačanu košulju, koja je uvijek dolazila u kombinaciji sa sivim prslukom. Nakon ženine smrti, Matić se posvetio čitanju knjiga o društvenoj reprodukciji u socijalizmu i svemu ostalomu što će uskoro pripadati prošlosti od koje će se nastojati pobjeći što dalje. Nakon svake rasprave, Jozo bi se vraćao svojoj pokojnoj ženi, koja je, počtkom šezdesetih, umrla od tuberkuloze u Klenovniku. Sluteći što dolazi, Šincel se naglo okrenuo prema Bojani, prekinuvši time njezine suptilne očne kontakte s Lemajićem. Tako je Matić ostao u nekom međuprostoru, naglo izgubivši sugovornika. Katica je osjetila iznenadno žaljenje za Matićem, koji se sada dezorijentirano okretao, tražeći nekoga komu bi dovršio svoju priču. Bio je tu još i Emil Dorčić, kojemu je glavna preokupacija bila rastava sa ženom, koja ga je napustila zbog zubara Nedića. Naime, Emil je ženi sve prepustio osim grobnog mjesta, stoga se rastava otegnula na pune dvije godine. Bilo je tu i dosta ljudi kojima Katica nije znala niti imena.
Dok je većina revolucionara tapkala nogama u ritmu pjesmama Novih fosila, čija se ploča vrtila na gramofonu, Babićka je zasjela na vrh velikog stola u blagavaonici te samouvjerenim i pomalo kreštavim glasom pozvala sve da se okupe oko nje.
Cigarete su se palile jedna za drugom, kava se kuhala u litrama dok su revolucionarne parole, poput bolje grob neko Ćosićev rob, frcale na sve strane. Svi su sudionici bili opijeni iznenadnom moći utjecaja na najvišu funkciju u zgradi. Slijevali su se razni prijedlozi o diverzijama, poput zamijene Ćosićevog šampona s ljepilom te ubacivanja petardi u njegov poštanski sandučić. Takve niske pobude smirivao je idejni vođa revolucije mladi Marko Pavić. Mladi ideolog isticao je kao je za Revoluciju posebno opasna peta kolona s četvrtog kata, koja se sve više zadržava na hodniku, ne bi li čula što se sprema. Svi su u znak odobravanja klimali glavama i isticali brojene teškoće koje se nalaze pred njima, kao borcima za pravdu. Tako je veći dio prosinca, siječnja i veljače prošao u sastancima, diskusijama, litrama kave i dimovima cigareta.
Svanuo je i dan Revolucije u ulazu A1. Jutarnje sunce nije ničim odavalo dramatične događaje koji su trebali uslijediti u ulazu. Unatoč tomu, nervoza se lagano proširila hodnicima zgrade. Na ulazu u zgradu Babićka je postavila dvojicu pojakih mladića s prvog kata, osiguravajući si tako prikaz široke potpore koju je navodno uživala među stanarima. Gospođa Babić je nervozno čistila stubište dok joj je Adam Lemajić pričao o svojoj bivšoj ženi koja ga je ucjenjivala za grobno mjesto. Ugledavši Katicu, iznenada je zastala i metlu položila na zid. Nakon kratkog uzdaha je rekla:
„Danas je taj dan.......“ – nakon čega je metlu sa zida nervozno pomaknula nekoliko centimitara ulijevo.
Lemajić je iznenada promijenio fizionomiju lica i naglo ušutio, kao da grobno mjesto koje mu bivša žena želi preoteti, odjedanputa nije na njegovoj listi prioriteta. Nakon nekoliko nervoznih pogleda upućenih gospođi Babićki, promrmljao je nešto o mitinzima istine u Beogradu, konfederalizmu i centralizmu te nestao.
„Izdajica....“ – kroz zube je progovorila Babićka i nastavila.
„Misli da ne znamo da je sinoć bio kod onog nerasta“ – referirajući se na kućepazitelja koji je trenutno bio na vlasti, u ulazu A1.
„Sada nismo sigurni imamo li dovoljno ruku za rušenje.........“ – rekla je revolucionarka Babić, ističući kako nerast ima brata odvjetnika koji bi mogao Lemajiću srediti problem s grobnim mjestom.
Prema obavijesti na ulaznim vratima zgrade, pobunjeni su se stanari točno u 19:00 okupili u zajedničkoj prostoriji. Tako su zvali neožbukanu sobu s zelenim stolom u kutu i bijelim vrtnim stolicama, koje su bile razbacane okolo. Svi su nervozno pogledavali na sat, kao da se nalaze u NASA-inom centru, netom prije lansiranje shuttlea. Babićka se pojavila u drečavoj narančastoj haljini. Pogledom je prešla preko prostorije, nakon čega je postavila stolicu kraj zelenoga stola. Začuli su se koraci na hodniku, svi su prestali s razgovorom, kada je ušao Miljenko Ćosić – vlast ulaza A1. Bio je to ogroman čovjek s kozjom bradicom. Kosa mu je bila crna za razliku od brkova koji su bili sijedi i otkrivali kako Diktator boja kosu. Sjeo je za zeleni stol. Babićka je zatvorila vrata i sjela u prvi red.
„U čemu je problem?“ – upitao je Diktator s nekim slabim glasom koji nije odgovarao njegovoj pojavi.
Nitko nije odgovarao. Nakon početnog muka, ustala je Babićka prijekorno se osvrćući na ostatak populacije ulaza A1.
„Tražimo vašu smjenu!“ – ljutito, ali ipak uz blago podrhtavanje glasa izjavila je heroina Revolucije.
„Dobro......., a zašto?“ – iritantno i smireno, u ispitivačkom tonu nastavio je Diktator.
Ostali su se ponjeli kao šupci, uključunjući i Katicu. Znala je da bi bilo ispravno priteći Babićki u pomoć, ali je istodobno osjećala kako ovo ipak nije njezina bitka. Bojana je nezainteresirano vitlala pramenom kose, a ideolog Pavić je zaljepio oči za pod dok se bračni par Spajić nije niti pojavio. Unatoč okrnjenoj revoluciji, Babićka je do samog kraja vjerovala u nju.
„Nikada te nema kada te zovemo, a kada i dođeš ništa ne napraviš. Meni je neki dan ključ pukao u ključanici, a ti si rekao da to nije tvoj problem. Netko uporno šara po zidovima hodnika, a tebe zaboli ona stvar.“ – ispalio je Šincel.
„Aha, znači dvoje nedojebanih žele me smijeniti...“ – prozborio je neobičnim i smirenim glasom.
„Dobro, 'ajmo glasati. Ovdje nas je 22. Neka svatko digne ruku tko je za mene da...“ Međutim, nije dovršio rečenicu kada ga je Babićka prekinula.
„A, ne, ne, ne, majstore, neće ići....“ – okrečući glavu, uperila je prstom prema kutiji na kojoj je pisalo tvornica keksa. Nastavila je:
„Imamo kutiju i listiće na koje će svatko ispisati ime osobe za koju smatra da bi trebala biti kućepazitelj.“ – rekla je Babićka. Vidjelo se kako mu se ta ideja baš previše i ne sviđa. Zapalio je drugu cigaretu, gurnuvši opušak ispod stola. Ubrzo je izabrano Izborno povjerenstvo koje je trebalo zbrajati glasove. U Povjerenstvo je „izabrana“ Babićka, tip iz stana 5 i after shave man.
Babićka je podijelila papiriće, a nakon silnog lobiranja i brojnih očnih kontakata, svi su napisali imena poželjnih kućepazitelja. Glasovi su bili spremljeni u kutiju kada je Babićka sve papiriće istresla na zeleni stol. Brojanje je počelo, promatrano od strane sveopće populacije pobunjenog ulaza. Povjerenstvo je pravilo grimase. Lagani smješak je prelazio u mrgudan izraz, koji se ponovno transformirao u smješak, da bi ponovno postao hladan. Diktator je poput sove stajao sa strane gledajući u papiriće. Kada je vidio kiseli izraz Babićkinog lica, na njegovom se pokazao zadovoljavajući smješak. Babićka je podigla glavu dok joj je treger haljine padao s lijevog ramena. Sjela je na stolicu, a after shave man je prozborio:
„13 za Miljenka Ćosića....... „ – dalje je nastavio nabrajati imena za koje, Katice nije ranije ni čula. Još jednom pobunjena masa nije uspjela srušiti vlast. Ma koliko se Revolucija dugo planirala, nije uspjela. Babićka je sjedila na stolicu poput prve žrtve revolucije. Ćosić je bio zadovoljan te gotovo isti tren nakon što je shvatio da je dobio izbore napustio je prostoriju.
Babićka je imala tupi pogled kada se ustala i pogledala prema masi.
„Svi ste vi ušljive, prodane svinje....“ izustila je i nastavila „da se niste slučajno više žalili na razbijeno staklo u hodniku i na otvorena ulazna vrata u 3 ujutro. Prodane duše.“ – poluglasno i u istom dahu, izustila je Babićka.
Penjući se stubištem, Katica je čula Lemajića kako govori drugome čovjeku, nije mogla odgonetnuti o komu se radi, kako je konačno uspio riješiti pitanje grobnog mjesta s bivšom ženom. Potom je čula otvaranje vrata i nestajanje muških glasova. Kada se popela shvatila je da su ušli u Ćosićev stan.
Revolucija je još jednom bila izdana, čime je bila primorana čekati neka druga vremena.