Irena Skopljak Barić
Jer vi to zaslužujete
Dvije muške figure kretale su se uz grobna mjesta. Na crnim širokim prslucima sa stražnje strane bilo je zelenkasto istaknuto ime telekomunikacijske tvrtke.
Otisnuto ime i datum rođenja na papiru u njihovim rukama tražili su svoje podudaranje.
- Aha, evo, Marko Leibach, rođen 16. prosinca 1949. – uzdah olakšanja sletio je Prvom s usana.
- Čovječe, pa on je umro prije pet dana – javio se Drugi.
- Jebiga, nije do nas. Lijepo smo rekli da je rok za postavljanje pet dana.
- Zbilja nije imao sreće.
- Zašto? Pa sve ćemo riješiti. Klijent mora biti zadovoljan.
- Jesi li siguran da to trebamo ovdje postavljati? – pitao je Drugi.
- Čuj, koliko ja znam, potpisali su ugovor. A mi svoje obveze prema klijentima moramo izvršiti. Nismo mi krivi što im je ovo posljednja poznata adresa. Takva su pravila.
- Da, ali čini mi se da im internet i televizija ovdje baš i neće trebati.
- Što su tražili, to su dobili, ako mene pitaš.
- Imaš pravo, mi ćemo svoje odraditi pa zlu ne trebalo.
Muškarac i žena prilazili su grobu na kojem su se dva oniža muška profila u crnim prslucima i zelenkastim logom na leđima igrala kablovima.
- Što G-com radi na grobu tvojih roditelja? – pitala je.
- Što G-com radi na grobu mojih roditelja? – pitao je.
- E, a da im nisu donijeli onaj priključak koji su čekali? – nasmijala se Ana.
Ovo posljednje ostalo je u zraku. Muškarca više nije bilo pokraj. Ubrzao je korak. Vrećicu sa svježim svijećama odložio je uz kamenu ploču koja je pokrivala dva tijela bez kojih je naprasno, prije pet dana, ostao jedini sin.
- Što je ovo? – obratio se uigranom dvojcu s logom na leđima.
- Gospodin Marko prije pet dana potpisao je ugovor s G-comom, tarifa sve za 200, pa smo evo došli to postaviti.
- Koga vi zajebavate? Vidite li gdje ste?
- Da, gospodine, ali mi smo dobili nalog da priključak dovedemo klijentu na posljednju poznatu adresu. I evo.
- Ana – tražio je razumno lice – što je ovo?
Ana se u pozadini bavila svojim mislima.
- A recite mi, što uključuje to sve za 200? – pitala je.
- Flat rate, super-mega-disko TV programa i 200 minuta besplatnih razgovora prema fiksnim linijama.
- U jebote, to je fakat povoljno. Što ti misliš, Marko? – val oduševljenja preplavio joj je lice.
- Ja ovo ne mogu vjerovat. E, ljudi, ovo ovdje su moji roditelji koje više boli neka stvar za internet, ultra-disko-štoveć TV programe i 200 minuta besplatnih razgovora prema jebenim ikakvim linijama. Jer, gle čuda, oni više ne mogu razgovarati, surfati, ni fucking gledati. Poginuli su u jebenoj automobilskoj nesreći prije jebenih pet dana.
- Pa, baš to ti govorim. Gle, ajmo mi uzet sve ove stvari, odgibat ih u naš stan i složiti si ovo čudo na našu liniju. I tak smo htjeli uzet G-com, flat rate i te spike jeftinije. Evo ti, što da se gnjavimo bezveze.
- Ma, znam, ali govoriš o tome kao da je sve ovdje najnormalnije. Da, jebena svakodnevica, s dva uzorna zaposlenika G-coma, na grobu svojih roditelja, razgovaram o njihovoj turbo ponudi i prijenosu priključka u svoj stan.
- Što se nas tiče, sve su opcije otvorene. I vi ste Marko, ako sam dobro čuo?
- Da.
- E, pa, mi fino vratimo sve ovo u kombi, pričekamo vas da zapalite svijeće, popričate i sve to, a onda zajedno gibamo vama, potpišete primitak i gotovo. Kao da će godine itko provjeravati. Zajebi to.
- O, bože.
- Marko? – neodoljivo ispupčena Anina donja usna očito je znala posao.
- Što ste ono rekli, sve to za samo dvjesto kuna? – popustio je.
- Da, a prvih šest mjeseci plaćate samo pola iznosa – odgovorila mu je logo figura.
- A, da? – izraz Markova lica poprimao je obrise zdravog, pokolebljivog klijenta.
- Pa, da, Marko, ma to je super stvar! Moramo to uzeti, pliz – Ana je potrošila i zadnji adut. Znala je, a nije li to slučaj sa svakom ženom, da nije bio uzaludan.
Nema klijenta koji barem jedanput nije nabacio takav obris na svoje kupljeno lice i oni su to znali. Oni, ljudi u crnom sa zelenkastim natpisom na leđima. Spremili su opremu natrag u svoje kartonske kutije i platnene crne torbe s istim istaknutim znakom.
- Čekamo vas kod izlaza – rekao je jedan od one dvojice.
Za trenutak, reklamna leđa udaljila su se s poprišta.
- Marko, hvala ti. E, pa to će biti džabaleza.
- Da, fakat. Sve za sto – složio se Marko.
- Daj pet!
Zvonki zvuk dvaju sklopljenih dlanova glasno je odzvonio mramorom oko njih.
- Ovako će zvoniti naše besplatne telefonske minute – uskliknula je Ana.
- I obnavljanje antivirusa na našem superjeftinom internetu – dodao je Marko.
- E, ajmo samo požuriti da nas ovi ne čekaju!
- Da, stvarno.
Muškarac i žena odlazili su s groba. Bijela konzum vrećica ostala je pribijena uz sivi kamen pod koji je on, sin jedinac, prije pet dana ukopao unesrećene roditelje. Dvije svijeće unutra pridržavale su je da ne poleti.
- Samo nas pratite – dobacio je Marko dvojcu na izlazu.
Sjeli su u svoj dugački sivi volvo i uključili se na glavnu cestu. Iza njih priključio se i bijeli kombi sa zelenkastim logom na bočnim vratima. Požurili su po novu dozu turbo povoljnih ponuda u svom stanu. I kombi je žurio. Čekalo ga je još gladnih klijenata. Na skretanju s glavne ceste pred mlade je potpisnike izletio kamion. Bijeli kombi nije uspio stati. Bočnim zelenkastim natpisom utisnuo ih je u prikolicu iznenadnog teretnog vozila.
Dugački sivi volvo progutao je nove klijente.