Karmela Špoljarić
Galebov san
Dođe On tako svake godine u svoje rodno mjestašce već sredinom lipnja, nakon što se tamo na hladnom Zapadu cijele godine smrzavao.
Čim ubaci kufere u staru obiteljsku kuću, već mjestimično vrlo trošnu, pohita odmah u obližnju valu, gdje će marljivo upijati svaku zraku jakog otočkog sunca. I, kako dani odmiču, odmiče i On, a njegova sjena na suncu sve je veća i moćnija. Raste naočigled, poput kakve mediteranske biljke koja raskošno buja, brižno krijući svoje kvrgavo korijenje.
Ne možete ga zaobići na toj pitoresknoj otočkoj plaži. U gaćama leopardovih boja, to užeglo tijelo s napuhanim mišićima koje se uzalud trudi ostati mlado, šepiri se uzduž žala pomno tražeći mlađahne, tek propupale furešte. Ukipi se onda pored njih kao svijeća, uvuče trbuh do boli, isprsi se koliko može i upilji pogled u daljinu. A ponekad čak i legne na oštru morsku hrid, poput kakve sirene, u uvježbanoj pozi starih holivudskih šmekera. I čeka! Sunce nemilosrdno peče, a On strpljivo čeka na taj poznati uzdah ženske žudnje i divljenja... No, naleti li, kojim slučajem, na vremešno jato kreštavih gospođa, šmugne uz njih brzo poput jegulje. Jer, nisu te od jučer, ne-ne! Napadno se one gurkaju i smijulje, besramno piljeći u njegovog leoparda. Plastični umetak, kažu! Pa grakću li, grakću! I onda svi ispod oka zirkaju u taj osebujni push up, a domaći se otočani snebivaju. Ali, šute i trpe ga, jer je njihov. A i pokojni mu je ćaća bi dobar čovik!.
No, tek je lipanj, sezona je na početku, a On je još pun energije i nade. Sve tek slijedi, sve još obećava! Izvodi svoj performance neumorno, dok mladice na plaži kolutaju očima. Ali, nakon vrućeg srpnja, već prema kraju gužvovitog kolovoza Galebova krila sve su manja. Trudi se on i dalje i, mora se priznati, igra pošteno do zadnje minute, pa u rujnu često završava sezonu vrteći se oko kakvih dobrodržećih umirovljenica, samo ako ih ima. A onda - ljetu dođe kraj i On se opet vraća u hladnoću i snijeg, tamo gdje će cijele godine sanjati valove. Ondje ga čeka malena pjegava ženica, čija sjevernjačka put ne podnosi sunce, i dvojica odraslih sinova, koji ne znaju hrvatski i već odavno briju po svom.
I tako već četrdeset godina! Šezdeset mu je i koja, a on uporno živi svojih „pet minuta“, vjerojatno onih davnih, kada mu je bilo najljepše, kada mu je bilo najbolje. Jer, iza svih tih nakupina i naplavina okrutnog vremena, zasigurno postoji blistavi početak jedne tužne priče. Tada je, vjerujem, sve bilo drugačije.
Zatvaram oči zamišljajući doba njegove mladosti, kao sa stare razglednice. Tada su još postojale one divne kamene kabinice za presvlačenje, koje su kasnije bagerom poravnali, a maleni restoran bio je tu, gdje je sad kafić, tik uz plažu. Šuljajući se na prstima, ulazim u prostor jednog davnog sna ...
Na stolovima su bijeli stolnjaci, a posvuda žamor bučnih turista. U nas je tek krenuo masovni turizam, pa je s bogatog i obijesnog Zapada pohrlio dobro plaćeni srednji sloj, željan mediteranskog sunca i drugačijeg socijalizma, onog, „s ljudskim licem“... Konobari se vidljivo znoje trčeći oko stolova, u bijelim košuljama i dugim hlačama, dok žene s malenim pregačama i obvezatnom trakicom na glavi, hitro gaze u plavim borosanama. Početak je 70-tih, sluša se Mišo Kovač i proplakat će zooraaa, a na obližnjem zidu neka je revolucionarna duša poželjela smrt fašizmu, pa još dodala i zvijezdu petokraku...
Ali, gdje je Galeb? Kružim pogledom i – da, to mora biti On! Taj koji žustro prelazi terasu visoko podignuvši tacnu punu ražnjića i pomfrita. I on nosi konobarsku odoru, ali košulju je, kao ovlaš, razdrljio, pa mu se između gustih dlaka nazire zlatni lančić s malenim sidrom. Poduža mu je kosa, brkovi markantni. Obilazi stolove za kojima sjede Njemice, istočne i zapadne, pa cvrkutave Čehinje, a nađe se i pokoja Francuzica! Dolaze one često same u restoran, skroz ležerno obučene, ili se pak kikoću i prevrću na obližnjoj plaži, a neke i sasvim otvoreno mjerkaju našeg Galeba. On sve to, kao, ne vidi, al' se usput vješto namješta tim vrućim pogledima. I čeka kraj smjene, kad će brže-bolje odbaciti znojnu bijelu košulju i navući uske bordo kupaće s plavim rigama. A bez umetka. O, mladosti!
I onda - počinje! Ta metamorfoza, ta preobrazba čovjeka u Galeba, koja traje do dana današnjeg, počela je tada, tu, na ovom mjestu! Sva zatitram gledajući ga kako se uspravlja, napuhava, uvlači trbuh, širi moćna krila i šeta lagano po plaži, jedva dotičući tlo. Na morskom žalu zastane, tražeći najveću izbočinu, stijenu ili hrid, pa se namjesti u pozi kakvog antičkog junaka, zagledan u pučinu. Njegov dah postaje sve kraći, a njegovo tijelo živi kip, sasvim nepomičan. Naizgled odsutan, a zapravo vrlo prisutan, osluškuje svaku riječ, svaki trzaj, dok njegova mašta leti, buja, zanosi se! I onda sve, baš sve žene na plaži gledaju u njega, u to moćno tijelo koje je more klesalo od najranijeg djetinjstva. I dok se one tako dive, uzdišu i maštaju, muškarci mu zavide, potajno se uspoređujući... uzalud, naravno! A On je sretan, beskrajno sretan, jer jedini je, istinski, Gospodar plaže!
Ali, to nije sve...
U smiraj dana, sav bolno crven i prepečen od sunca, ali svakako magičan i nedodirljiv, On se odjednom prene i čitava plaža poskoči! I dok mnoga srca trepere, krene lakim korakom između mnogih ruku koje mu se pružaju. I teško mu je, jedva odolijeva, ali ipak odlučno krene prema sjajnoj morskoj hridi, tamo gdje rađaju se maleni ježinci i gdje sniva, u morskoj pjeni sakrivena, jedna djeva bajna - tek rođena Venera! U taj čas izronila ona, sva u mokroj majici, kao ona Splićanka u davnoj reklami, pa mu stidljivo pruža ruke, sakrivajući pogled. On joj ljubi dlanove, podiže je, uzima u naručje i nosi je prema pučini, prema prekrasnom suncu koje zalazi. Njezina duga kosa stapa se s valovima, a njegovo preplanulo tijelo ocrtava se u odsjaju. Žene na plaži ganuto plaču, a muškarci plješću, priznajući mu tako da je najbolji. A On širi svoja krila, uzdiže se i leti! Leti prema suncu ... REZ !!!
REZ, REZ, REZ, vrišti okrutna stvarnost, ali On se više i ne osvrće. Još malo, i tek je točkica koja skakuće na horizontu.
I Galebovi, dakle, lete u nebo! Možda su zato i izumrli na našim škojima. Jer, nema ih više, onih mitskih Galebova, vitezova plaže, pa kome bi se to još i dalo, nakon otkrića strašnih ozonskih rupa! A ovaj naš lokalni, iako malo ostarjeli, ipak održava legendu na životu - pa, promislite samo, tko to još nosi leoparda po plaži! I tko to još svakog ljeta uporno leti prema jugu, vjerno se vraćajući uvijek istom snu...
E, pa, za taj trud, i za takvu vjernost, trebalo bi ga nagraditi!
Ta zaslužio je, nakon četrdeset paklenih ljeta!
Neka se, eto, barem iz koje stijene na plaži iskleše njegov lik, onako, uspravan kao svijeća i zagledan u pučinu, raširenih krila spremnih za let ...
I, dakako, s obaveznim umetkom!
Da galebovi mogu sletjeti...