Bogdan Bošnjak
CEREMONIJAL MAJSTOR
– Dobro veče i dobro došli, amm, u našu malu knjižnicu na, ovaj, predstavljanje knjige Ritualno oruđeNike Vidović.
Amm, čast mi je, ovaj, pozdraviti gospodina Antu Horvata koji je, ovaj, večeras ovdje ispred naše županije…
Ante je u jednoj brzoj i odmjerenoj kretnji ustao, zakopčao sako, okrenuo se i mahnuvši pozdravio okupljene štovatelje književnosti. Njih tridesetak, solidno za jednu provincijsku knjižnicu. Ravnateljica, doduše, poziciji unatoč, očito nije bila velika obožavateljica pisane riječi. U ovih nekoliko rečenica već je uspjela nanizati cijelu lepezu grešaka. Nije dobro veče , već dobra večer, poštovana i bedasta gospođo ravnateljice, a poštapalicu ovajstvarno bi trebali nastojati ukloniti iz vokabulara. Kladio bi se da na njezinu papiru s bilješkama, koji je nervozno prebacivala iz ruke u ruku, izraz dobro došlipiše spojeno. Možda najgore od svega (no, zasad – tek je započela govor), nije on ovdje ispred županije. To bi značilo da, što, stoji pred zgradom županijskog sjedišta? Da se nalazi na rubu susjedne županije i samo što nije ušao u ovu? Osnove osnova, jebote. Ante je ovdje uimežupanije, i to samo zato jer se nijednoj od važnijih njuški, županici ili nekome od njezinih zamjenika, nije dalo na subotu navečer potegnuti pola sata do ove selendre. Županija je djelomično financirala tisak Vidovićkina romana, moraju povremeno demonstrirati da im je stalo do kulture. Samo što bi se onda valjalo i ukazati na ponekoj promociji i šefica je ovaj put tu gnjavažu prepustila njemu. Sirota ravnateljica barem je ispravno deklinirala njegovo ime, začudo. Mislio je da će ga možda pozdraviti kao Anteta. No, dobro, Bože moj, ne treba ženi previše zamjeriti. Mogla bi malo pripaziti na izražavanje, ali i živci tu čine svoje i nema svatko s javnim nastupima toliko iskustva kao on. Osim toga, biti pozdravljen, biti istaknut u skupini ljudi, makar i ovako maloj i neuglednoj i na ovako nespretan način, uvijek mu je pružalo ugodu.
Uz nebrojena zastajkivanja i još šest-sedam amm ovaj, ravnateljica je uspjela pozdrave i uvod privesti kraju i riječ je prepustila Višnji Novak, oku vrlo ugodnoj, mlađoj kolegici knjižničarki koja je bila zadužena za moderiranje razgovora s autoricom Vidović, zvijezdom večeri.
– Hvala, ravnateljice. Ja neću ponovno sve pozdravljati. Ovo je književna večer, a ne politički skup. Nika, tvoj je povijesni roman...
Knjižničarkina je drska opaska naišla na smijeh i odobravanje publike. I ravnateljica se smijala, očito je bila iznimno tolerantna. Ante se kurtoazno kratko nacerio, ali iza smiješka mogao je gotovo fizički osjetiti ubod u ego. Lako je njoj zbijati šale u ovoj zabiti gdje se na ovakvim događanjima jedva okupi tucet duša. Ona ne mora brinuti o pozdravljanju ministara, saborskih zastupnika, gradonačelnika i drugih guzonja. Ne mora planirati gdje će koja njuška sjesti, ne mora voditi računa o tome tko je došao i tko nije, ne mora paziti kojim će redoslijedom biti pozdravljeni i tko će se od njih prvi obratiti okupljenima. I to u pravilu mnoštvima od stotinu ili više uzvanika – koji dolaze iz nešto viših slojeva društva od onih kakvi se mogu naći u ovoj posranoj knjižnici. U ovoj vukojebini koja se gradom naziva iz čisto tehničkih razloga. Ovdje nikome nije stalo do formalnosti ceremonije, nitko ne cijeni pravilno strukturiranu svečanost. Ante je radio kao šef protokola u županiji i dobro je znao koliko organizacija jedne ozbiljne svečanosti može biti zahtjevan posao. Kroz dugi niz godina, besprijekorno je vodio bezbrojna događanja, dodjele priznanja, otvaranja cesta, škola, vrtića, čak i jebenih knjižnica. A ovoj je šmrkavici sve to tako nebitno i tako smiješno. Nosi neurednu punđu, ogrnula se nekakvim kaftanom, s autoricom je na ti, nije li to baš prisno i opušteno? I potpuno neprimjereno. Osim toga, nije Novakica bila baš toliko lijepa kako mu se isprve učinilo. Obično seosko čeljade koje misli da je pozobalo svu pamet svijeta jer je završilo faks i pročitalo dvije-tri knjige. A i ova spisateljica, Vidović, Bože dragi, u jednom je trenutku pokušala biti duhovita i istaknula je kako se nije pridružila nijednoj književnoj udruzi jer su joj sumnjivi klubovi koji bi nju primili za članicu. To je izreka Woody Allena, rekla je. Valjda WOODY-JAALLENA, ženo božja, pa ti bar piskaraš nekakve knjižice, slobodno bi znala pravilno sklanjati strana imena i prezimena.
Čim je promocija završila, odjurio je kući, jedino je ravnateljicu na brzinu pozdravio. Nije
kupio knjigu. Bilo mu je krivo što je obukao sako, za ove bi čobane dovoljna bila samo košulja.
***
U američkim filmovima, kao lijek za nervozu pred javni nastup, jedni su likovi drugima znali predložiti da ljude u publici zamisle gole, bez ijednog šava odjeće. Ante je imao drugačije rješenje. Ljude ispred sebe doživljavao je kao nesposobne stranputice evolucije i dok ih je naglas častio neophodnim titulama (osobito mi je zadovoljstvo pozdraviti dekana tog-i-tog, s nama je direktor taj-i- taj), u njegovoj su glavi svi bili jebeni kreteni i posrani debili, debele mješine i grbavi čupavci, pička im materina i jebo im grom oči. Ponekad mu se činilo da možda ima problema s bijesom, da patološki mrzi ljude. Ali ta je sranja držao pod kontrolom, nije ih puštao na površinu, a njegova ga je uljudna maska, sastavljena od bezbrižnog, gotovo dječačkog šarma i vještog jezika, oduvijek dobro služila. Rijetko si je dozvoljavao introspektivne trenutke – čemu popravljati nešto što nije pokvareno? Uostalom, pročitao je negdje da je psovanje znak inteligencije i to je bilo sasvim dovoljno psihologije za njegov ukus.
Nekoliko dana nakon nesnosne književne večeri, na proslavi Dana županije na kojoj je vodio glavnu riječ, primijenio je svoju uobičajenu mentalnu strategiju (poštovani, jebo vam svima pas mater) i ceremonija je prošla u najboljem redu, kao i uvijek. Na domjenku nakon svečanosti pijuckao je vino i razgovarao s pročelnikom ureda županice, Zovkom, i još par kolega, kad mu se javila knjižničarka od neki dan. Vesna? Vlasta? Tako nešto. Naravno, opet je bila neprikladno odjevena, pametnjakovićka. Ovaj se put umotala u svileni kućni ogrtač, nekakav kimono, što li, a navrh glave ponovno joj se ljuljala nezgrapna kuštrava punđa. Upečatljiva kombinacija, zapravo, ali ne za ovakvu proslavu i u ovome društvu. Stisnula mu je ruku i kimnula ostalima.
– Višnja Novak, drago mi je, mislim da sam Vas vidjela na promociji romana Nike Vidović prošli tjedan. Ovdje sam zbog brata, dobio je priznanje za naš KUD. Bravo na sjajnom vođenju programa, ostavljate dojam da Vam je stvarno stalo.
– Ante Horvat. Hvala. Meni zaista i jest stalo. Robija je to, gospođo Novak, vjerujte mi, puno organizacije i velika odgovornost, ali bude lijepo i čovjek se osjeti ispunjenim kad sve prođe ovako glatko kao što je danas bio slučaj. Čestitke Vašem bratu.
Nije htio ponoviti njezino stvarno, odabrao je zaista. Rječito i nadahnuto, činilo mu se. Tko to više koristi? Samo popovi kad citiraju Isusa Krista. Ali mladu je knjižničarku očito bolio kurac za njegove profinjene verbalne akrobacije.
– Iskreno, nadam se da nećete zamjeriti, ali moram priznati da bih najradije preskočila ona silna pozdravljanja u uvodima ovakvih parada. I onda još svaki govornik u svojoj govoranciji ponovno pozdravlja sve te ljude koje ste Vi već predstavili i pozdravili na početku. Gubljenje vremena, ako mene pitate, voljela bih kad bi se brže prešlo na konkretnu stvar.
Tako dakle, neodgojena seljančica poželjela je malo provocirati. Parade, govorancije i gubljenje vremena, kaže. Neka. Ante se nakesio i krenuo u protunapad.
– Dakako, najbolje da sve to izbacimo. Kakva pozdravljanja, kakav protokol, ne treba ni svečanost, ništa ne treba. Možda da ubuduće samo na internetu objavimo da smo, ne znam, otvorili novu bolnicu i kud koji, mili moji. Uostalom, hajde da stvarno nešto poduzmemo, možda da raspišemo nekakav referendum na razini države ili barem županije pa neka se narod izjasni želi li slušati pozdravljanja na priredbama ili ne.
Je li pretjerao? Je li kolegama ovo zvučalo sarkastično ili su kreteni pomislili da je riječ o njegovim istinskim stavovima? Smijali su se, i oni i Novakica, ali tko zna što im se vrtjelo u glavama. Jebiga, ponijelo ga je, ne može se sad zaustaviti.
– Evo, imam i prijedlog za slogan, za krilaticu inicijative. Ništa predigra, samo fuk . Ne zvuči li
dobro?
Ovo je definitivno bilo previše, ali jebo ga pas ako sad nije sasjekao dvoboj. Bodljikava dosjetka naišla je na nekoliko podignutih obrva, ali svi su se i dalje grohotom smijali. Zovko je umirao od smijeha, čak se pljesnuo po koljenu, idiot. Novakica je netremice promatrala Antu i ponovila riječi samo fuk, tiho, za sebe, s razožuravajućim smiješkom. Nije bio siguran je li to bio simbol kapitulacije. Osjećao je da je otišao predaleko i da je izvojevao Pirovu pobjedu. Malotko može prozreti kroz njegovu masku, ali činilo mu se da je ova umišljena mlada knjižničarka jedna od tih rijetkih.
***
Nedugo poslije užine idućeg dana, županica ga je pozvala u svoj ured. U svom tipičnom direktnom i zbrkanom stilu, sve što mu je trebala reći, rekla je u dvije ili tri naizgled neprekinute duge rečenice koje do zadnjeg sloga nisu ostavljale prostor za ikakve replike, obrane, upadice.
– Slušaj, Horvat, prva stvar, nedavno si bio na promociji one neke knjige, nešto o ritualima, sjećaš se, normalno da se sjećaš, bio si tamo, ovako, dovršena je izgradnja nove sportske dvorane u tamošnjoj osnovnoj školi, veliki projekt, puno love, i to sad treba otvorit kak se spada, a tamo nema nikog tko bi to složio na odgovarajućoj razini tako da ćeš ti to organizirat, mogu računat na tebe, mogu, moram, dosad sam uvijek mogla, županija je dala brdo para za dvoranu, moramo to sad pustit u pogon, evo ti ovaj papir, poslali su popis uzvanika, bit će oko tristo ljudi, trebaš sutra na otvorenju pozdravit lokalnu upravu, gradonačelnika i njegovu ekipu, proračunske korisnike, muzej, knjižnicu, vrtić, sve to, znaš da se u tim malim mjestima ljudi vole osjećat važno. Druga stvar, čujem da si jučer imao neke neprilične provale, nešto o protokolu i fukanju ako sam dobro skužila, krasno si me bome iznenadio, takva sranja neću tolerirat, da znaš, možeš ti privatno mislit i pričat šta ti drago, ali na domjencima poslije Dana županije i šta-ti-ja-znam-kakvih događanja motaju se svakakvi fini ljudi, ko da ne znaš, i ne želim čut da moji djelatnici u takvom društvu ispadaju prosti. Recesija je, stalno se priča kak u državnim službama radi previše ljudi, nisi glup čovjek, znaš šta znači riječ sinekura, e pa neke sinekure nisu zauvijek, Horvat, ja neću tolerirat takve ispade, ovo ti je bio prvi i zadnji i nadam se da sam bila dovoljno jasna.
– O jebem li ti robiju.
– Molim?
– Ništa, šefice. Isprika, pobjegla mi misao, nije bilo namjerno, sve ću odraditi...
Jedan zajeb za drugim, nije mogao vjerovati da je izustio ovo o robiji. Dobrih se deset minuta ponizno ispričavao za jučerašnji lapsus (trenutak nepažnje, neće se ponoviti) i uvjeravao županicu da će otvorenje sportske dvorane proći u najboljem redu (ništa ne brinite, znate da možete računati na mene) dok je iza pokunjenog pogleda u sebi kipio od srdžbe i jedva čekao da ode kući s jebenog usranog posla.
***
Znao je da neće biti dobro čim ga je šefica oslovila s Horvat, a ne Ante. Prokleti Zovko, sigurno ga je on cinkao. Neotesani i nedojebani seronja koji u životu nije izgovorio složenu rečenicu, oduvijek mu se činilo da je ljubomoran na Antin šarm i elokvenciju, dabogda crko. A evo i višnje navrh ove torte od dreka, čeka na popisu uzvanika za to sutrašnje otvorenje čobanske sportske dvorane. Iz gradske uprave dolazi taj-i-taj, iz turističke zajednice ta-i-ta, ispred gradske knjižnice – ispred , Isuse, opet ispred, gamad neuka – dolazi viša knjižničarka Višnja Novak, mag. bibl. et mag. phil. Bibliotekarka koja filozofira, titula joj, bogami, pristaje. Nedostaje joj još samo mag. bezobrazluka, ali to je neformalno završila, kučka. Možda je ravnateljica knjižnice na godišnjem ili bolovanju pa će Ante sad povrh svega još morati pozdraviti tu drsku Novakicu. A tek šefica, jebote, županica-glupača praktički mu je zaprijetila otkazom. Sinekura, ma nemoj, a tko će brinuti za red, tko će spriječiti kaos? Bez pravila i propisa i protokola ljudi su obični divljaci, netko mora oblikovati strukturu, zadati poredak, formirati rituale. Sinekura, jebo ti grom oči. Ante je bio šef protokola Županije prije nego je ona postala županica i bit će šef protokola još tri župana kasnije, jebem ti robiju i sinekuru.
Nevolja za nevoljom izbacila ga je iz takta i morao je najprije posložiti ladice u vlastitoj glavi. Vožnja je u tome znala pomoći. Nagazio je gas, upalio je radio. Čudo božje i sreća neviđena, puštali su All Along the Watchtower , Hendrixovu verziju. Pojačao je zvuk, spustio je prozore, pjevao je, vikao, lupao šakom po volanu. Bilo je to par izoliranih minuta blaženstva u ovom stravičnom tjednu i Jimijeva mu je gitara svakim akordom sve više vraćala samopouzdanje. On je šef protokola, on je jebeni meštar ceremonije, MC, ceremonijar, ceremonijalmajstor, možda najbolji u ovoj jebenoj državi. Jebiga, progutat će sranja koja mora progutati, napravit će sve što treba i napravit će to po jebenom protokolu.
DJ je počeo trabunjati dok je Jimi još pjevao zadnje stihove, nije sjajnu završnu
instrumentalnu sekciju pustio da svira do kraja, budaletina.
– Bila je to pjesma All Along the Watchtowerlegendarnog Jimi Hendrixa, u originalu stvar još legendarnijeg Bob Dylana.
Ante je gorio, pucao od bijesa. Pjesma JIMI-JAHENDRIXA, glupane glupi. Stvar BOB-ADYLANA. BRUCE-ASPRINGSTEENA. ERIC-ACLAPTONA. Kretenčino, bi li tako deklinirao i naše pjevače? Hit ARSEN DEDIĆA? Pjesma DARKO RUNDEKA? MASSIMO SAVIĆA?
– Izvinite, gospon, jeste dobro?
Starac sa šepavim labradorom na povodcu drhtavo mu je dodirnuo rame i Ante se vratio svijetu. Nije se mogao sjetiti kada je auto zaustavio uz cestu.
– Ja, da, hvala Vam, oprostite, što, boli me grlo, jesam li nešto rekao?
– Pa da, hm, derali ste se ko ludi pa sam išo vidit šta Vam je.
– Derao, ja, ajme, isprike, jebote, užas. Oprostite.
– Mislio sam da Vam je zlo. Urlali ste MLADEN GRDOVIĆA, MLADEN GRDOVIĆA .
***
Dame i gospodo, dragi prijatelji, suradnici, gosti, dobra večer – nikakvo jebeno amatersko
dobro veče – i dobro došli na otvorenje nove školske sportske dvorane...
Vrištanjem u autu oštetio si je glasnice – pravi filmski klišej, zaboga – ali doveo ih je pod kontrolu progutavši na jedvite jade bljutavo sirovo jaje. Čuo je da operni pjevači koriste taj trik da bi podmazali glas za nastupe. Nije bio siguran je li riječ o placebu ili je ogavan recept stvarno djelovao, ali glavno da je upalilo. Glas mu je bio snažan i siguran i dorastao zadatku. Županica-glupača i puna dvorana seljana-debila pozorno ga je i zadovoljno slušala. Prostor je bio ispunjen osjećajem uzvišenosti trenutka, bilo je to daleko više nego što ova selendra zaslužuje. Osim toga, sreća mu se napokon osmjehnula i mrske Višnje Novak nije bilo. Njezin je stolac bio blagoslovljeno prazan, uz izuzetak cedulje s njezinim imenom.
Ante je suvereno dovršio uvod, glavne je goste dolično pozdravio (minus jedna nepodnošljiva Novakica, hvala Bogu) i upravo je počeo objašnjavati u kojoj je mjeri Županija zaslužna za izgradnju dvorane, kad je iza zadnjeg reda glava u publici ugledao poznatu i prezrenu priliku neuredne punđe i lepršavog ogrtača kako pognuto baulja prema naprijed i gleda gdje bi mogla sjesti. Sad se dolazi, jebote. Evo jebene Višnje Novak, ispredkurčeve knjižnice u ovoj našoj krasnoj pripizdini gornjoj. Sad se dolazi, pička li ti materina šmrkava, kad su guzonje pozdravljeni i predigre odigrane i prelazi se na jebenu konkretnu stvar, krv ti jebem opuštenu.
U dvorani je zavladala potpuna tišina. Svi su se okrenuli prema zbunjenoj pridošlici kod ulaza pa natrag prema njemu. I Ante je bio zbunjen. Pa nije dolazak jedne posrane knjižničarke dovoljan razlog za ovakav tajac i, što li, strahopoštovanje? To nema veze s protokolom, nije ona jebena princeza Lihtenštajna ili tako neki kurac.
Ne, stani, čekaj. Je li on nešto od ovoga upravo izrekao naglas? Jebote, je li on sve ovo upravo izrekao naglas?
Grobna tišina, tristotinjak razjapljenih usta i duplo više izbuljenih očiju bili su mu dovoljan odgovor. Svi su zurili u njega, nitko nije bio siguran što poduzeti i kako reagirati. Županica se ukopala u mjestu i tresla se od ljutnje. Njezini su se suradnici međusobno pogledavali, nisu mogli dokučiti tko bi trebao prvi prozboriti i što bi valjalo reći. U začelju dvorane, Višnja Novak prinijela je šaku ustima da bi prikrila iznenađen, ali iskren smiješak i hihot koji joj se sve glasnije otimao iz grla.
O jebem li ti robiju.