Natalija Bajer
SEDMI NAČIN
Na samom početku činilo mi se da ću bez ikakvih problema izdržati do kraja.
Mlada i neiskusna kakva sam tada bila, uvjerila sam samu sebe da sam osvojila glavni zgoditak. Naočit, inteligentan, pažljiv, šarmantan, može imati koju god poželi, a odabrao je mene. Kasnije, ili bolje da kažem prekasno, shvatila sam zašto sam upravo ja bila odabrana. Nije trebao nekoga tko će Mu parirati ili Ga u još gorem slučaju nadvladati, tražio je osobu koja Mu je na većini polja inferiorna, jer takvom je lakše manipulirati. Izvrsna sam kuharica, vanjština mi je ugodna, u krevetu radim čuda. To što ne znam puno o povijesti umjetnosti, tehničkim znanostima, politici i gospodarstvu, nimalo Mu ne smeta. Na taj način On u društvu ostavlja snažniji dojam.
Kada se sad osvrnem unatrag, ne mogu shvatiti kako sam mogla biti tako slijepa kod zdravih očiju, pa nisam odmah uočila da Mu zapravo treba kuharica i spremačica, a ne ravnopravna partnerica. Do vremena u kojem sam se probudila, već sam bila omađijana Njegovom pojavnošću i potpuno podložna. Znam da zvučim kao da se žalim, ali nije tako, samo konstatiram ono što mi je promaklo ispod radara. No, kako kažu, nikad nije kasno za promjene pa sam ovoga ljeta i ja odlučila napraviti jednu, osloboditi se balasta.
Ljetovanje je za provedbu mog plana bilo idealna prilika.
Nikada nije volio razvikana i bučna mjesta s mnogo turista, po Njegovu trebalo se samo sakriti od ljudi na nekoliko tjedana u nekom pitomom zakutku smještenom uz obalu, jer druga odredišta za Njega nisu bila prihvatljiva opcija. Koliko li sam Ga samo puta molila da za promjenu odemo u planine ili na neko jezero, na put u inozemstvo možda. Sve je odbijao s gnušanjem kao da je jedini drugi naziv za godišnji odmor boravak na moru, a sve ostalo nije dolazilo u obzir.
Problem za mene bio je jedino u tomu, što se u takvim malim izoliranim mjestima rijetko kad moglo pronaći smještaj koji bi na prvu zadovoljio Njegove prohtjeve. Ovdje, recimo, gdje smo ove godine, kuća u kojoj smo smješteni preblizu je mora. Stalna cika i vriska kasnovečernjih mladih kupača dovodi Ga do ludila. Ondje pak gdje smo ljetovali prošle godine, plaža Mu je bila predaleko, žalio se da ne osjeća miris soli i mora, niti čuje zrikavce iz obližnje borove šume. Prije neku godinu na najbližem mjestu na kojemu smo rasprostirali svoje ručnike i rasklapali ležaljke, bilo je previše kamena, a u dvorištu bungalova obilje krša, a ondje pak gdje je oko nas sve bilo zeleno, živcirale su Ga prskalice koje neprestano zalijevaju tratinu.
Posvuda su Mu smetali i primjerci ljudske vrste, i to svake dobne skupine. Na jednom mjestu Mu bude grozno jer je sve puno vrištave hiperaktivne deriščadi, a na drugom se pak, kaže, kamo god kreneš, uvijek spotičeš na gerijatriju, pa to nije nikakav odmor. Jednako tako u nekim naseljima živciraju Ga ribarske večeri i klapska revanja iz noći u noć, a u drugima Mu opet ne odgovara atmosfera zato što se po cijeli tjedan ne događa ama baš ništa pa Mu je dosadno… Ukratko, Njega zadovoljiti postala je nemoguća misija.
Stoga sam ovoga ljeta odlučila upregnuti sve svoje snage u pronalazak idealnog mjesta za odmor na koje neće imati nikakav prigovor, dobro, možda će biti malo preskupo u odnosu na Njegova očekivanja, ali dugoročno bi se trebalo isplatiti, meni svakako.
Dugi niz godina ja nisam shvaćala da svi moji zdravstveni problemi imaju korijen u frustracijama koje mi On izaziva i da se osjećam znatno bolje kada nije u blizini. Imam osjećaj kao da sve moje tegobe sa zatvaranjem ulaznih vrata za Njegovim leđima, nakon što napusti kuću i sjedne u taksi, trenutno nestanu.
U danima kada sam sama u našem stanu, nemam više ubrzanog lupanja srca (aritmija), nemam aktiviranje čira na želucu (gastritis), niti traga jezivom zujanju u ušima (hipertenzija ili možda tinitus), kao niti znojenju dlanova (urtikarija), a netragom se gube i problemi s nalaženjem optimalnog položaja za noćni odmor (insomnia).
Ako sam dobro jedino kada nisam s Njim, rješenje mojeg problema je jednostavno – ili maknuti sebe od Njega ili Njega od sebe. Odlučila sam se za ovo potonje.
Kamene gromade naslagane na jednom molu uz obalu plaže na kojoj smo boravili činile su mi se jednostavnim odabirom, tko može znati je li se koja od njih slučajno skotrljala na Njega ili ju je netko pogurnuo? Ja sam doduše preslaba da pomaknem takav teret, ali uvijek se može pronaći netko voljan da za određenu novčanu naknadu malo pripomogne komadu stijene, koja ionako zbog sile gravitacije teži pasti na plažu, da to i učini. Taj prvi pokušaj rješavanja problema neslavno je završio, pogotovo za dva prekrasna snježnobijela galeba koja su se taj tren smjestila u neposrednoj blizini ručnika smotanog ispod Njegove glave. Pogreška je moja jer sam u platnenoj torbi imala salatu od skuše za marendu, sigurno su ju mrcine namirisale i pokvarile mi plan.
Druga je ideja oživjela vezano na prvu, nije imala veze s kamenom nego sa skušama, koje On obožava. Bila sam ponosna na sebe i na svoju načitanost, pogotovo u području kriminalističkih romana, iako mi je često prigovarao da mi je nos predugo zadubljen u ta štiva (prije sam preferirala ljubavne romanse sa sretnim svršecima, a to je On, naravno, smatrao gubljenjem vremena). Ukratko, začinila sam tu skušu sastojcima koji baš nisu na popisu stvari pogodnih za gastrointestinalni trakt, trebale su izazvati ozbiljnije posljedice od obične dijareje koju je nakon pojedene ribe dobio. Istina, trajala je danima, ali opet sam ja bila ta kojoj se sve vezano uz Njegov oporavak prevalilo na leđa, od nabavke probiotika i rehidromiks napitaka pa do spremanja specijalnih obroka koji će Ga zatvoriti. Više u tom smjeru nisam mogla ništa muljati jer je s Njim na plaži od tada jela i moja mama, koja Njega inače obožava, a njoj nikako nisam htjela nauditi.
U trećem sam pokušaju naumila podvaliti Mu tablete od kojih će se, ne znam kako da to lijepo kažem, sasvim primiriti ili barem malo, ako već ne do kraja, ali On je nakon nezgode s galebovima i crijevne viroze nepoznatih uzroka (uz komentar kako je čudno da i ja nisam prošla kao On, a jela sam istu salatu, sva sreća da nije shvatio kako su postojale dvije Tupperware posude sa skušom, ali različitih poklopaca) naprasno odlučio prestati uzimati medikamente svih vrsta. Želio se očistiti od toksina raznovrsnih podrijetla, kako prirodnih (odlučio je postiti!) tako i sintetičkih (izbacivanje lijekova). Poludjela sam. Ništa mi nije išlo od ruke.
Ideju za četvrti pokušaj, i to sasvim nenadano, i naravno nehotice, ponudila mi je mama.
Ona uvijek voli plivati daleko od obale pa mi je tako jednog jutra rekla kako joj se učinilo da na krovu našeg hotela, pokrivenom crjepovima biber uzorka od pečene gline (htio je boraviti u hotelu rustikalnog izgleda), postoji nešto što bi moglo biti potencijalna opasnost ako se strovali na terasu, na kojoj smo mi svakoga jutra ispijali svoju prvu kavu prije silaska u hotelski restoran na doručak. S terase ili stajanjem na stazi ispred zgrade ta se smetnja nije mogla uočiti, ali iz mora, s veće udaljenosti, zaista su se vidjeli otkrhnuti komadi krovnih žljebova na nekoliko drvenih greda. Obećala sam joj prijaviti situaciju djelatnicima hotela na recepciji, momentalno, što, naravno, nisam učinila, vjerujući da će mi ti polomljeni crjepovi pomoći u mojem naumu. Bila bih Ga smjestila na stolac blizu tog džumbusa, ali nisam mogla čekati prvu neveru i nadati se kako će se teret srušiti baš na Njegovu glavu, lako smo mogle stradati ili mama ili ja, pa sam ipak odustala i od tog akcijskog plana. Stol i stolce sa šalicama kave preselila sam u sasvim drugi kut terase.
Srećom. Kako se pokazalo, niti ograda im nije bila savršeno pričvršćena za kameni pod, pri jačem naslanjanju sasvim se pristojno klimala. Neobično za hotel s četiri zvjezdice i paprenu cijenu koju su naplaćivali za puni pansion, ali meni nije smetalo jer sam bila uvjerena kako mi je sjekira upravo upala u najfiniji mediteranski med. Otkad sam uočila tu zanimljivu okolnost s ogradom, redovito sam svoje izljeve nježnosti mužu servirala upravo u tom kutu terase, mami je već išlo na živce koliko ga često grlim i ljubim, pritom sam, naravno, dobro pazila da On bude leđima naslonjen na njihajući komad željeza, a mami sam rekla da može u šetnju ako joj smeta to što se nas dvoje, nakon tolikih godina, još uvijek tako dobro slažemo.
Plan je uspio samo djelomično.
Ograda je uistinu jednoga jutra popustila i On je pao leđima prema tlu, zaustavivši se u krošnji stoljetne masline, za koju se meni činilo da je toliko rijetkih grana te nema šanse da će Mu one ublažiti pad. Moja procjena je bila pogrešna, a čvornate grane su Mu toliko ogreble ruke i noge da sam ga danima nakon nezgode morala voziti u mjesnu ambulantu na previjanja, da bi se izbjegla moguća infekcija. Dakle, opet više posla za mene. Jasno, ondje sam usput škicala po ormarićima s lijekovima ne bih li ugledala kakvu supstancu koja bi Mu se možda mogla neprimjetno ubaciti u kavu i onesposobiti Ga, ali svaka je od bijelih sterilnih vitrina bila pod ključem, pa sam opet morala priznati poraz.
Ponestajalo mi je ideja, priznajem, i malo sam se obeshrabrila. Mamino dosađivanje da nijedanput još nismo izašli u neki lokalni restoran na poštenu riblju večeru (a čemu bismo išli kada u hotelu imamo tri obroka?) konačno Mu je dojadilo te joj je obećao da nas u nedjelju vodi van, a ja sam bjesomučno razmišljala kako da taj izlazak okrenem u svoju korist. Priznajem da sam se rukovodila sebičnim motivima, nisam niti trenutka razmišljala o tome koliko je On dobar prema mojoj roditeljici (ta koji priseban muškarac u današnje doba uz ženu sa sobom na godišnji odmor vodi i punicu?!) i kako je ona za Njega vezana iskrenom privrženošću, ali jednostavno nisam planirala dopustiti da me te sitnice ometu u mojem naumu da postanem i ostanem jednom za svagda sama.
Srećom, On je naručio crni rižot, kao da je mene pitao. Slutila sam da će barem jedanput morati ustati od stola zbog problema s prostatom i potrebe za učestalim mokrenjem, znala sam da mi je to prilika da u tanjur istresem prstohvat sitno mljevenih oraha na koje je alergičan. Skoro sam počela slaviti od dragosti kada sam ugledala da je ispraznio tanjur, ali Kairos niti te večeri nije bio na mojoj strani. Mama je spomenula da nije nikada kušala kamenice pa se On, naravno, isprsio i naručio ih svima. Bilo me sram priznati da mi se od njih diže želudac pa sam iz pristojnosti kušala nekoliko, nakon čega mi se do grla digao ne samo želudac nego cijeli probavni trakt i sadržaj svoje večere istresla sam na tanjur pred sobom, onim istim putem kojim sam ga i unijela. Pozelenio je kad je vidio prizor i On se, koristeći istu tehniku, riješio svog rižota. Moja mama nije gadljiva, ona je još mljackala za stolom dok smo nas dvoje posramljeno trčali put toaleta, pritom se naguravajući i izazivajući podsmijeh kod ostalih gostiju. Za konobare bolje da ne govorim kakvim su nas grimasama ispratili dok su trčali maknuti tragove neprobavljenih morskih plodova s našeg stola.
Sutradan sam razmišljala da sam možda ipak pretjerala i pokvarila si cijelo ljetovanje bjesomučnim pokušajima da Ga pošaljem na onaj svijet, a ako malo bolje proanaliziram cijelu situaciju, nije On niti toliko loš koliko sam Ga ja lošim i zahtjevnim percipirala. Pa i druge žene trpe svoje muževe, koji često imaju mnogo više mana nego što ih ima On, a statistika ionako govori da većina muškaraca umire prije svojih bračnih družica. Trebam, dakle, samo biti strpljiva i voda će doći na moj mlin.
Kada je rekao da bi se rado otputio na more supom i pitao me želim li možda s Njim, nisam u tom pozivu vidjela ništa loše po Njega, stvarno nisam. Zapravo sam pomislila kako da će biti zgodno u Njegovu društvu odveslati ka pučini u zalazak sunca, odmaknuti se malo od mame i prvi put, otkad sam tu, opustiti se u pravom smislu riječi. Ja sam, naravno, sjedila, a On je uzeo veslo, klizili smo po uglačanoj površini morske vode i što da kažem, očito sam se opustila malo previše.
Ne znam kako sam se našla u vodi, čak mi se učinilo da me naglo zaboljela glava kada sam htjela izroniti, valjda sam udarila u veslo, ili je veslo nekako udarilo mene? Uglavnom, pitala sam se zašto nisam poslušala mamu kad mi je, prije nego što smo krenuli, rekla da navučem prsluk, umalo sam se izderala na nju, ta kakav prsluk, on samo kvari dojam koji ostavljam kad se na plaži pojavim u svojem dizajnerskom bikiniju. Imam sreće što čak i u ovim zrelim godinama nemam problema s linijom, na to sam izuzetno ponosna.
Još sam stigla sjetiti se (zaista nemam pojma zašto?) one mlađahne i napirlitane medicinske sestre koja Mu je previjala ogrebotine prouzročene padom na stablo masline i svih njezinih atributa, koji su bujali i pokazivali želju preliti se van iz uske bijele uniforme. Imala je vragolast pogled i s Njim je stalno razmjenjivala nekakve dvosmislene rečenice, tih nekoliko dana koje smo morali dolaziti onamo. Nisam tomu pridavala pažnju, možda sam trebala?
Dok sam tonula u dubinu i pomalo gubila svijest, činilo mi se da Ga čujem, tamo na površini je dozivao pomoć i vikao da ne zna plivati.
Vraga.
Njemu je očito sve uspjelo otprve.