Stanko Krnjić

KONOP

Prilazi sasvim polako, bez i najmanjeg traga žurbe. Gledam ga u retrovizoru kako se gega.

Ne mogu procijeniti iz ovog kuta koliko mu je trbuh iskočio, ali prilično se preklopio preko remena. Raskopčan. Stavlja lizalicu pod pazuho.

Do prije pola minute dan je bio savršen. Jesen, ali toplo, bez i jednog oblačka na nebu. Subota prijepodne, cijeli vikend za uživanje. Došli kod kumova, vraćamo se sutra kući. Druženje, gradele, neki naš pozdrav ljetu i svemu što uz to ide. Nedjelja laganini, pa na večer doma. Isplanirano odavno. A onda se ukazao u odori bez kape s čuvenom lizalicom u desnoj, dok je lijevom pokazivao na proširenje do policijskog auta. Tu bih trebao stati po zapovijedi. Na pustopoljini između Ljubuškog i Čitluka. Da malo popričamo, izgleda.

– Dobar dan!

– Kontrola prometa. Vozačku i saobraćajnu!

– Evo vozačka, a evo i prometna.

Sam sam u autu. Volim takvu vožnju. Pustim neku dobru mjuzu kako mi odgovara. I jačinu i vrstu. Ne moram se nikom pravdati zašto. Čim je netko sa mnom, odmah problemi. Preglasno, nemoj to, zašto si to pustio… ovako mi je najdraže. Baš kako ja želim. Sa ženom je najteže. Svako kilometar izda zapovijed za kočenje. Stišava radio koliko god tiho svirao. Kaže rove joj po glavi. I nisam normalan kad mogu slušati klasiku iza Halida. Sreća pa je ostala s kumovima piti kavu. Ja prije ručka do Čitluka po neke knjige. Dok kum raspali vatru za gradele. I bilo je baš kako ja želim do prije pola minute.

– Imaš li opremu, Stipe – ne diže pogled s vozačke.

– Stjepan!

– A irudati to je kod nas Stipe.

– A kod nas policajci imaju kapu na glavi.

Stoji uz vozačka vrata. Trbuh zatvorio skoro cijeli prozor, toliko je blizu da me skoro dira po lijevom obrazu. Malo se izmakne, nakrivi glavu i nastavlja:

– Vidim ja da se ti razumiš u propise, momčino. Pa dobro, Stjepane, kad ti tako veliš. Deder da vidimo tu opremu.

– Što vas zanima?

– Sve, po redu!

– Evo, samo ako možete malo ustranu, da mogu izaći.

– Samo ti izvoli! Nema žurbe. Imam ja vrimena.

Drugi policajac stoji uz cestu. Kojih dvadesetak metara dalje od patrolnog auta. Ni ne gleda u nas. Stara policijska fora s ovih terena. Ništa ne vidi, niti čuje. Očekuje se tarifa u privatne svrhe. Izlazim i krećem prema prtljažniku. On gegajući za mnom. Mislim da nije potrčao bar deset godina. Otvaram prtljažnik

– Što trebate?

– Opremu! Po redu.

– Evo trokut!

– Trokut? De, izvuci ga iz futrole! Kome ga čuvaš?

– Evo!

– Nov? Nikad nije korišten?

– Nov. Nije trebalo.

– Dalje! Rezervna guma?

Podižem plastični podmetač s dna prtljažnika. Ispod se ukazuje rezervna. Nova. Još po njoj sitni gumeni polipi. Nikad dodirnula asfalt.

– Evo gume!

– I ona nova?

– Nova. Oprezno ja vozim i čuvam gume.

– Kad je proizvedena?

Auto staro tri godine. Ja prvi vlasnik. Guma došla uz njega. Dodatna oprema dodatno plaćena. Ne može nikako biti starija od auta.

– Ne znam. Pogledajte!

– Da vidimo. Aa… ee… deder je okreni!

Okrećem je, nije mi teško, samo da mu vidim kiselu facu kad vidi da je mlađa od pet godina.

– Dvadesettreći šesneste.

– E! I?

– Kako ti je guma starija od auta?

– Pa vjerojatno jer su je napravili prije nego auto.

– Momak, voliš ti malo zafrkavati, a? U stranoj si zemlji. Smiješ li tako kod vas u Rvackoj?

– Nisam zafrkavao. Lijepo sam rekao zašto je guma starija od auta. I kakve veze ima što je starija? Usput, nisam u stranoj zemlji, rođen sam i živio u Hercegovini i imam beha državljanstvo.

– Džaba si u svijet išao, moj Stipe, nisi se baš naučio pristojnosti. Konop?

– Šta konop?

– Di ti je konop za vuču?

– Ne smijem imati konop za vuču u Hrvatskoj, kažnjivo je. Ne smiju se auta vući po cesti.

– E, ali nisi u Rvackoj, vratija si se.

– Dobro, nisam u Rvackoj. Šta ćemo sad?

– E, i ja tebe pitam šta ćemo sad. Ovo ti je dvista maraka, Stipe. Imaš li prsluk?

– Imam prsluk. Evo ga. I on je nov. Mlađi od auta.

– A sijalice?

– Šest komada. Da raspakiram? I one su nove.

– Ne triba, uredu je. Prva pomoć?

– Ganc nova! Kupio prije tri mjeseca. Možete pogledati i rok, ali prošle godine je napravljena. Sterilna!

– Virujen ti, virujen. Ne triba! Onda samo dvista maraka. Propisi su taki, ne more se tu ništa. Konop moraš imat.

Nema šanse da me pusti bez plaćanja. A mogao je samo upozoriti. Stvarno bih ga kupio da imam za ovakve likove. Znam što očekuje od mene. Izviđam situaciju.

– Moremo li se kako dogovoriti za taj konop? Pa nije valjda da toliko košta?

– Jašta nego košta. Ja ti kažem kako je, a ti vidi štaš.

– More li u kunama?

– Ne plaća se ovdi, tribaš u poštu. Vidi s njima. Ja kaznu moram pisat u markam.

– Gospodine, jako mi se žuri i nemam vremena sad ići do pošte, pa nazad, a ako budem morao na mjenjačnicu po marke ode mi cijeli dan. Možemo li se kako dogovoriti? Nešto vama za piće i svi sretni?

– Ja vam kažem kako je, a ti vidi štaš. Na tebi je. Nemoj samo da ja imam posli problema!

Stojimo između mog i policijskog auta. Vadim dvjesta kuna. Nemam sitnije. Ali bar znam da neće odbiti. Stavljam ih u rokovnik na haubi policijskog. Otvoren na stranici s popisom prekršaja i propisanim kaznama. Onaj policajac počinje gledati koga će zaustaviti. Ja uskoro odlazim, oslobađa se mjesto na proširenju. Ne okreće glavu prema nama, ali konta da smo pri kraju. Bez i jedne riječi na dlan mi stižu vozačka i prometna. Kao da kupujem dokumente. Odlazim. Nakon nekoliko koraka stižu želje za sretan put.

– Sritan put, Stipe! I kupi konop da ne plaćaš džabe kazne!

– Živio – kratko dobacujem i odlazim. Onaj drugi me ni jednom nije pogledao. Sjetit će me se kad budu brojali.

Nedjelja. Rano se digao. Sinoć do kasno pili. Dobar sam koliko sam popio. Ženi, kako ona kaže, ruje u glavi, ali i ona je dobro. Kava. Misa s kumovima u jedanaest. Ručak, pa lagano na put.

Crkva puna. Blizu smo vrata. Ženama uvijek zagušljivo pa smo sjeli gdje ima više zraka. Vrijeme za lemozinu. Tipično prebiranje po džepovima. Šok. Onaj policajac od jučer – kupi lemozinu. Ma ne mogu vjerovati. Opet, naravno bez kape. Umjesto lizalice drži vrećicu za lemozinu. I opet izbacio trbuh. Kupi na našoj strani. Ženi nisam ni spominjao kaznu za konop. Vraćam dvadeset kuna u džep. Dolazi do našeg reda i pred nas potura vrećicu na štapu. Ubacuju svi, ja ništa. Naginjem glavu njegovu uhu i šapatom, ali toliko da čuju žena i kumovi: Nemam ništa! Potrošio pare na konop.