Kad je telefon zazvonio, gledao sam kroz prozor bijele oblake koji su se valjali plavim nebom i u mislima grabio Jurišićevom na putu kući.
Pogledao sam na sat – ostalo je petnaest minuta do kraja radnog vremena. Odsutno sam podigao slušalicu. Glas šefove tajnice Martine prenuo me iz snatrenja i zlokobno se nadvio nad Jurišićevu, govoreći da me šef želi odmah vidjeti. „Ma gdje baš sad“, pomislio sam, „kad je vrijeme za ići doma“. Ali, što je – tu je, kad šef zove, ne možeš odbiti.
Spustio sam se kat niže i ušao u šefovo predsoblje u kojem je sjedila Martina. Buljila je u monitor i hipnotizirano čitala zadnje vijesti o nekakvom virusu u Kini. Pogledala me i rukom mahnula prema vratima. „Unutra je, čeka te“, rekla je nezainteresirano.
Kucnuo sam na debela, tapecirana vrata kroz koja se kucanje ionako ne čuje, otvorio ih i zakoračio u sobu, oprezno ih zatvarajući iza sebe. „Dobar dan, šefe“, rekao sam i prišao dva koraka bliže. Stajao sam pred njegovim radnim stolom šuteći dok je šef, nabadajući s dva prsta, kuckao po tastaturi, povremeno dižući oči prema ekranu. Ne prekidajući kuckanje, pogleda zalijepljenoga za ekran promrsio je: „Pričekajte malo, samo da dovršim ovo.“ „Svakako, nema problema“, odgovorio sam i promeškoljio se na mjestu. „Sjednite, ako vam je tako ugodnije“, rekao je šef i mahnuo rukom prema prema stoliću za goste na kojem je stajalo nekoliko plavih i zelenih registratora.
Pogledao sam registratore pa njega, pa opet registratore.
Aha, znači, tu smo! Treba napraviti neko sranje od posla, a najzgodniji trenutak da mi to kaže je kraj radnog vremena. Bravo! I, naravno, sve je hitno. U glavi sam počeo zbrajati prekovremene sate koje mi nitko nikada neće platiti, pomiren s tim da je odlazak kući neočekivano odgođen. Odjednom se u meni probudio bijes. Zvuk prstiju koji udaraju po tastaturi davao je tempo klici agresije koja se počela rađati u mojoj glavi. Bio sam siguran da mi to radi namjerno, ali nisam znao zbog čega. Glavom su se zakovitlale misli.
Možda zato jer mi je djed po mami Srbin? Ali, odakle bi on to znao? Pa znao bi jer danas svi znaju sve o svima. Ako drugi i ne znaju, Gugl zna. Doduše, razrijedilo se to malo srpske krvi kroz tri generacije, ali kod ovih s juga to ne pali – kad imaš Srbina u obitelji to je kao genetski prenosiva bolest. Da sam pas, u njegovu kraju niti nakon sto generacija ne bih bio čistokrvan.
Ili zato što ga onaj dan nisam propustio na križanju, iako je imao prednost? Ma znam da je imao, ali ne možeš u prometu baš uvijek reagirati na vrijeme. Nekad malo popusti pažnja. Osim toga, promet je kolektivna igra – ovi odostraga paze na ove sprijeda, svi paze na sve. Uostalom, ništa se nije dogodilo, on je zakočio, ja sam prošao. Takvih susreta se u Zagrebu dnevno dogodi valjda tisuću. Konačno, u tom trenutku nisam niti znao da je on u autu. Tek mi je Marijana iz pisarnice kasnije to spomenula – slučajno je prolazila i vidjela naš mali prometni incident.
Ili je čuo da nisam vjernik? Nije baš da sam se time hvalio po firmi, ali s godinama su svi shvatili da sam ravnodušan prema vjerskim praznicima, da Uskrs i Božić nikada ne čestitam prvi, već samo odgovaram na upućene čestitke: „I vama nek je sretno!“, „Uzvraćam istom mjerom Vama i Vašoj obitelji.“ (...) Možda mu je netko ispričao da sam se na božićnom domjenku malo napio i rekao da mi nije jasno zbog čega kršćani na sprovodima plaču. Jer, ako vjeruju da njima draga osoba odlazi u raj, nije li to zapravo razlog za slavlje? Barem za funeral blues, kao u New Orleansu?
Znam! Znam! Znam! Misli da ne volim pse. Sigurno mu je Goga s drugog kata nešto rekla – ta stvarno ima jezičinu! A i nije da ih ne volim, nego sam alergičan na životinjske dlake pa ih se klonim. Malo je falilo da glasno zacvilim „Ali, ja volim pse!“.
Jebiga. Možda misli da sam peder jer se još nisam oženio. Čovjek je navikao na red i tradiciju: rodiš se, ideš u školu i naučiš nešto raditi, zaposliš se, nađeš curu, dobiješ djecu, odgojiš ih i umreš. Jasan redoslijed, ali valjda mu je sumnjivo to što sam stao na zapošljavanju. Nikada mu nisam rekao da mi je zadnja veza pukla nakon tri godine hodanja. A i zbog čega bih mu to rekao? Što on ima s tim? Ma ne, to ne može biti razlog. Uostalom, zajedno smo slinili na sisatu Maju iz prodaje ...
I dok sam u glavi vrtio razloge radi kojih je šef baš mene odabrao za posao na kraju radnog dana, prezreo sam ga. Prezreo sam ga iskreno, bez zadrške. Prezreo sam ga kao što se prezire vlast za koju niste glasali. Došlo mi je da mu kažem: „Govno jedno, pizda ti materina! Čitav dan radiš ništa a onda mi daješ zadatak pet minuta prije kraja radnog vremena? Seljačino provincijska! Kad te stranka iz one vukojebine dovukla u Zagreb, mjesecima nisi bio siguran treba li za vožnju tramvajem kupiti rezervaciju za sjedalo, ali bio si dobar za mjesto direktora! Ma nemoj! Papčino! Čobane! Nakon toliko godina još te muči koju strelicu treba pritisnuti kad zoveš lift da s trećeg kata odeš u prizemlje, ali si skužio gospodarske trendove u Europi. Moj kurac si ti skužio, jebemtimater seljačku!“
Došlo mi je da mu sve to, i tisuću drugih prostota, stresem u lice. I baš kad mi se činilo da se moja klica pretvorila u lijepi, veliki čir pun predrasuda, žuči i jada, šef je uputio završni udarac tastaturi, odgurnuo je i okrenuo se prema meni, gledajući me ravno u oči.
„Kolega“, obratio mi se, „pomno sam pratio vaš rad u posljednjih godinu dana i mislim da ste sada sazreli za vođenje vlastitog tima. Mladi ste, obrazovani, a vrijeme je pokazalo i da ste predani radnik. Zato sam vam htio predložiti da preuzmete odjel marketinga na društvenim mrežama. Mislim da bi to odgovaralo vašem znanju, iskustvu i temperamentu. „Naravno,“ dodao je uz osmijeh, „to sa sobom nosi veću plaću i još nekoliko pogodnosti. Razmislite do sutra pa mi javite što ste odlučili“, rekao je na kraju i okrenuo se ponovo prema ekranu, dajući mi do znanja da je razgovor gotov.
Opravdani gnjev koji je u meni nabujao počeo je naglo nestajati, čir se ispuhao. Osjećao sam se kao da je netko isključio prekidač, začepio cijev, zatvorio dovod. Mlohav nakon čvrste erekcije. „Kako? (...) Hvala, iskreno hvala, šefe. Mislim, ja nisam (...) Razmišljao sam o načinu (...) Stvarno ste me iznenadili (...) To je radi alergije (...) Ali, neću vas razočarati...“, nastavio sam nepovezano brbljati zatečen njegovom ponudom. Rukom sam pokazao na registratore na stoliću za goste, „Ako treba srediti one ekselice, samo recite...“. „A, to“, odvratio je i okrznuo ih pogledom, „ne, ne, hvala (...) Martina je nešto tražila i ostavila te registratore ovdje, kasnije će ih pospremiti.“ „Pođite sad, kolega“, rukom je odmahnuo prema vratima, „i javite mi sutra vašu odluku.“
Neprestano ponavljajući „hvala“ polako sam se povlačio prema vratima, hodajući unatraške, sve više svjestan da sam doživio nešto što vidiš samo ponekad, i samo na filmu: šefovu transformaciju iz govna u pitu za manje od tri minute. I dok sam ga, zatvarajući za sobom vrata, posljednji put dotaknuo pogledom, pomislio sam kako imam rijetku sreću raditi za takvog profesionalca, čovjeka koji, za razliku od mnogih, kuži stvari, empatičnog pravednika, veličinu, giganta čije su odluke uvijek korak ispred stvarnosti...
Na izlasku sam pozdravio Martinu koja je i dalje koncentrirano gledala u ekran, vratio se u svoju sobu, skupio stvari i krenuo put Jurišićeve s osjećajem lakoće koji, tek ponekad, dožive samo najsretniji među nama.