Jelena Pavičić Vukičević
O MRTVIMA SVE NAJBOLJE
Joka je ljudski server. U njemu se pohranjuje nefiltriran i neobrađen netočan zbroj točnih podataka.
Joka je, jednom riječju, opasan. Ako ga pokušaš izbjeći, uskratiti mu informaciju ili neku mrvicu prešutjeti, sam će bogatom imaginacijom nadomjestiti nepoznato. No, ako mu i kažeš što ga zanima, ponovno će novostečene spoznaje mehanički ubaciti u stroj i ispljunuti ih na nevjerojatno neprikladan način u trenutku tvoje najveće slabosti. Joka ništa ne zadržava za sebe. Pa ipak, Joka nije online, on je na prozoru obiteljske kuće, a kuća je preko puta groblja. Ondje završavaju životne priče i započinju neke nove, jednako neizbježne. Joka, kao mjesni kroničar sa svetim poslanjem, sve prati i sve to znanje posredstvom svoje mreže šalje u svijet i tako ono postaje opća kultura, dio svjetske baštine, ljudskog kapitala... On to, doduše, ne bi tako nazvao.
…
Tmuran jesenji dan, a s obližnjeg zvonika otkucavaju četiri sata. Na groblju se, s kojeg na Zagreb puca raskošan pogled, zadržava još pokoji žalostan ili znatiželjan gost. Tog je dana bilo važno biti viđen na pogrebu ugledna člana zajednice, gospodarstvenika, humanitarca i pokrovitelja, požrtvovna obiteljskog čovjeka i pouzdana poslodavca koji je svojim djelatnicima bio i otac i majka. Svakome tko drži do sebe, i do zajednice, nemoguće je izostati s glavnog društvenog događaja sezone na kojem su se blagim naklonom glave u znak pozdrava častili poslovni partneri, tražitelji i nuditelji usluga čitavog spektra gospodarskih aktivnosti, sklapali se s malo riječi i novi poslovi.
Obred je odavno završio, pa uz raku sada stoje samo tri žene u dubokoj crnini. Ona najmlađa kći je pokojnika. Uz nju se dostojanstveno uspravila njezina majka, već otprije bivša supruga. Na korak do njih i pokojnikova draga, a Bože moj, i ona sad bivša. Sve odjevene prema strogim pravilima pariškog tjedna mode.
„Baš je bil lepi sprovod, a ja sem tu bog i bogme, a u t o r i t e t“, rastegnuo je svoj izgovor Joka misleći da takva vrst naglašavanja ostavlja dojam važnosti, ozbiljnosti, čak i učenosti. Rijetko bi koji Jokin sugovornik dijelio takvo mišljenje.
„Je milostivice, a kaj je pokojni bil kaj betežen? To si nisem mislil. Pa je pred koji dan tak fletno na dvorištu skočil v auto, z jenom je rukom hitnul torbak na zadnji sic, a z drugom ključa porinul v auto i mam ga zapalil. A to ni nikak dobro, tak se mašina kvari, a mobitel si je ftaknul med glavom i ramenom i ispod glasa nežno rekel zovem samo da ti čujem glas“, dometnuo je Joka nekako sjetno u spomen na pokojnika ne bi li mu ucviljene gospođe konačno uzvratile pažnju.
Iako, istini za volju, čuju ga ožalošćene, čuju i ne reagiraju jer svaka za sebe tumači što je upravo čula. Svaka u sjećanje doziva kada joj je zadnji put Pokojnik uputio to zovem samo da ti čujem glas. One znaju da Joka sve zna, a što ne zna – saznat će. Sada gledaju jedna u drugu s podmuklim pitanjem – kojoj su upućene te, po kroničaru Joki, zadnje javne riječi milog im Pokojnika. Nad sentimentalnim razlozima pretežu oni poslovni. Za njih to znači i nasljedstvo nad titulom glave obitelji, one koja će preuzeti najveću odgovornost za poslovanje poduzeća.
„Neee, neee“, nastavlja Joka i odmahuje glavom. „To je tak bilo iznenada da si nekak mislim da tu ima nečeg kaj mi još ne znamo.“ Supruga, najstarija među njima, ipak odlučuje intervenirati.
„Daj čkomi više Joka, kaj laješ bez veze“, obrecne se srdito Supruga, ali onda ipak nastavlja mirnijim tonom. „Ti uvijek o stvarima o kojima ne znaš ništa!“
„Pa kaj se srdiš? Ja sam samo rekel kak je bilo pred koji dan. I taj je dan on vumrl. Nis ja kriv kaj ja vse vidim i čujem…“, glumi Joka lagano nerazumijevanje. A podaci se u njegovoj glavi bez prestanka analiziraju, komprimiraju, kombiniraju i izmjenjuju redoslijed. Spremaju se ugledati svjetlo dana. „I? Kad bu se oporuka čitala?“, skenira Joka Suprugu.
„A kaj te to zanima Joka? Pa nisi ti u oporuci!“ i opet će iznervirano Supruga.
„Je, pa ne pitam ja za sebe. Ja bi štel znati kome je moj prijatel, moj pokojni sused rekel te zadnje reči, to zovem samo da ti čujem glas“, juriša Joka kao posljednji križarski konjanik na nepokorenu utvrdu.
„Kak to misliš Joka?“, pita Supruga i pilji u Joku kao da očekuje da će njezin izravan ton pokolebati jurišnika.
„Vidiš milo moje, tu ste sad vas tri, a prije vas je bilo samo dve. Morti vas je sada četri. A morti je on otišel na počinak dragome Bogu jer vas tri znate da vas je morti bilo četri. Sused je bil baš zgodan čovek. Vse bu jasno kad se oporuka otvori“, mudro zaključuje Joka u duhu sveznajućeg pripovjedača. Ukopao se pred raku i ne pušta svoje sugovornice.
„Nemojte tako, pa sad smo tatu sahranile…“, plačno se uključuje Kći, „a vi odmah nekoga sumnjičite, spominjete Četvrtu i oporuku…“ i glas joj puca pod teretom mladih godina i žalovanja nad ocem. Voljela bi da Joka prestane, da ga ne čuje, da Joke nema, da ne kopa po ranama uz raskopan grob njezinih predaka i njezina oca.
„Doviđenja Joka“, širi sada Draga svoje ruke majčinski grleći Suprugu i Kći i usmjeravajući ih prema izlazu iz groblja. „Hvala vam što ste došli. Pokojnik vas je baš jako volio. A ja vjerujem i da je on vama bio drag i da ćete čuvati lijepu uspomenu na njega. I znate kako se ono kaže… O mrtvima sve najbolje… Doviđenja!“
Joka im sada vidi samo leđa. Ostao je tako, napola otvorenih usta, gladan i nezadovoljan. Jednostavno želi znati više.
…
Tri žene za stolom u tvrtki dijele crninu i pauzu za kavu.
„Joka se raspituje po kvartu. Po selu, kako bi on rekao“, Supruga odmah zahvaća u srž problema. „Samo je pitanje trenutka kad će sve to povezati čak i on, takav budalaš. Pokojnikova indiskrecija doći će nam glave. A lijepo sam mu govorila da odvaja poslovno i privatno. Dobro, Draga, ne mislim sad na tebe. Ti si naša. Mislim na to da je Pokojnik lako sklapao prijateljstva i previše pričao“, pojašnjava Supruga, do čitanja oporuke samoprozvana glava obitelji, za svaki slučaj da se Draga ne uvrijedi.
Ali Draga je pametnija od toga i ne reagira na netom izrečeno. Sve što su si imale za reći, rekle su si odavno i nastavile poslovati. I živjeti. Jedna s Pokojnikom na poslu, druga s Pokojnikom nakon posla. No, kome je on to rekao zovem samo da ti čujem glas i zašto je Supruga tako mirna? Oduvijek je Dragi bio neugodno sumnjiv taj odnos između bivših supružnika. Joka, također, nešto naslućuje. Ne bi bilo zgodno da čitanje oporuke bude iznenađenje. To bi moglo dodatno ugroziti njihovo poslovanje. Posebno onaj dio poslovnih aktivnosti koje su s Pokojnikom nedavno pokrenule.
„Pusti sad familijarnosti. Mislim da nam je svima jasno da nešto moramo učiniti“, Draga se ispod glasa vraća na bitno. „Pokojnikova je smrt skrenula pažnju na nas. U najgore vrijeme. Kad imamo vrijednu robu u skladištu. Robu treba zaštititi. Pod svaku cijenu. Skladište treba dodatno osigurati, posebno noću kad nema nikoga. Ostaje problem s Jokom. On bi to sve mogao vidjeti sa svog prozora. Bolje da mašta o Pokojnikovim posljednjim riječima!“ ipak zaključuje iziritirana rečenicom koju Joka uporno danima ponavlja susjedima. Ispituje. Povezuje. Šalje dalje.
„Lako ćemo riješiti Joku. Idemo prvo vidjeti što sa skladištem. I sve to prije čitanja oporuke. Neću da se tamo počupamo pa poslije zaboravimo što nam je prvo“, priključuje se sada i Kći, odlučna u zaštiti svojih interesa. „Na pogrebu mi se javio naš posrednik. Jasno mi je dao do znanja da zaboravimo na dogovor ako se dogodi još koja pizdarija ko šta je ovaj sprovod. Ja više ne želim riskirati“, nadmena je Kći. Ali, u ovoj se obitelji i nju nešto pita. Barem do čitanja oporuke.
Supruga i Draga nisu iznenađene takvom porukom posrednika. I same bi tako postupile. Sada sve tri ustaju od stola i netremice se gledaju prije nego što će svaka iza sebe zatvoriti vrata svog ureda i odraditi svoj dio posla. Dogovor kuću gradi, njihov je moto.
…
Joku muči prostata. A i inače loše spava otkako je netko razglasio kvartom da noću obilazi groblje i krade friško upaljene svijeće za preprodaju. Od tada susjedi sve češće izbjegavaju skrnavitelja grobova, pogrebnog profitera. Teško mu je domoći se bilo kakve nove informacije. Joka kopni. Neutješan je. Diže se zato često tijekom noći i, a što sad, uvijek malo pogleda kroz prozor. Noć je tamna, a Joki se čini da vidi siluetu na ulazu u manje skladište, tik do groblja, koje uostalom i najbolje vidi sa svog prozora. Silueta nepomično stoji, kao da gleda u njegov prozor, a onda odjednom baca opušak i ulazi u skladište.
„Aha, to je ona!“, instinktivno se dižu Jokini operativni sustavi, spreman je za akciju, to je smisao njegova postojanja. Evo ga, već hita iz kuće, preko ceste, u dvorište skladišta pred čijim vratima s poda kupi opušak i sprema ga u džep prije nego li će ući.
Šulja se Joka, u pidžami, oko sanduka oko kojih se širi intenzivan miris kave. One iz Brazila. Otvara jedan sanduk i uklanja mirisne vreće koje skrivaju daleko dragocjeniji teret. Na tržištu vrijedan stotine tisuća… Ma, milijune dolara. Zna to Joka, gleda on televiziju. Nije iznenađen. Vidio je tijekom dana da se na skladištu nakon susjedove smrti postavlja kamera, ojačava ograda. To je kod Joke probudilo još veću sumnju. Zašto bi vlasnikova smrt natjerala nasljednice da brinu za dodatnu sigurnost skladišta građevnog materijala? Svih ovih godina, od prve fosne i prvog čeličnog profila na susjedovu skladištu, Jokina budnost predana motrenja s prozora priskrbila je lokaciji titulu nulte tolerancije na krađu.
S glavom u oblacima obrađuje Joka novoprikupljene informacije. Kao prvo, situacija je preopasna, pa je čak i njemu jasno da ovako nešto mora zadržati za sebe. Kao drugo, slavodobitno tapšajući opušak u džepu, on zna čije će se ime naći na vrhu popisa Pokojnikovih nasljednica. Žao je Joki da sve ovo ne može odaslati gladnim ušima u svijet. Iz tih ga analiza prene njemu poznat glas.
„Joka, gdje si? Joka, javi se samo da ti čujem glas!“ jasno čuje šapat u tonu podsmijeha. Mami Joku da se javi. Jer Joku u teškom mraku ipak treba nekako locirati. Joka se ukipio i jadničak šuti. Podnaša nadljudske napore. No, glas poznatog strvinara kruži oko njega i sve mu je bliže dok ga naposljetku ne zgrabi za rame.
„Joka… Previše pričaš, Joka…“, bile su to posljednje riječ koje je ljudski server čuo, a potom u nizu nula i jedinica analizirao, komprimirao, kombinirao i o njima donio zaključak. Nema nikakve ljubavnice, samo krijumčarenje droge. Prekasno. Ovu tajnu ponijet će u grob.
…
Na zvoniku lokalnog groblja ponovno odzvanjaju četiri sata. Na Jokinu sprovodu šačica ljudi. Supruga na groblju predstavlja obitelj njegovih prvih susjeda. Kasneći na sprovod, baca cigaretu ispred sebe i u hodu ju gasi punim korakom cipele.
Pogreb je bio skroman. Kao i pokojnik, čulo se na marginama posljednjeg ispraćaja. Ipak, o mrtvima sve najbolje!