Nikolina Pavleković
PSI U ŠUBARAMA
Djevičanskim maslinovim uljem premazane, cvrče oble stražnjice njemačkih turistkinja na podnevnom srpanjskom suncu Jadrana.
Glava zagnjurenih u mobitele i ljubiće, frajle ni ne znaju da se, jedva desetak metara dalje, u plićaku praćaka proslavljeni švedski pisac krimića i spekulativne filozofije, doktor Nicolas B. Peterson. Rumenih ramena, hrve se s nijansu svjetlijim plamencem na napuhavanje, pokušavajući ga uzjahati.
Kamen gori, val se pjeni i, da je perja, perje bi letjelo. Ovako pak, mastan i slan kao inćun u toću od mora, visokog zaštitnog faktora i znoja, Nicolas Bjorg nevoljko odustaje od uspona. Dirljiva metafora za autorovu neizborenu bitku s demonima iz djetinjstva? Možda. Ali s plažne udaljenosti i njegova tragedija izgleda tek kao anegdota; samo još jedno komično koprcanje običnog malog čovjeka.
Dok Peterson nalakćen na napuhanca muti morsku pjenu u smjeru horizonta, pohlepne čitateljice skandinavske literature, uz bok pohlepnim holivudskim filmskim producentima, nestrpljivo iščekuju ono što je najavljeno kao „sljedeća velika stvar“ i „životno djelo krakatog, ekscentričnog genija zagonetnog žanra“.
Prema riječima Bjorgove publicistice Ingeborg, „on već sve ima u glavi i samo je pitanje trenutka kada će brana realnosti popustiti pod pritiskom njegova literarnog genija.“ Na forumu kluba Bjorgovih obožavatelja, u trendu je objava o njegovu navodnom ljetovanju „negdje na Adriatiku“, a najrevniji komentatori postuliraju da se radi o potezu Vis-Hvar.
Sasvim slučajno, to je putanja kojom glisira hrvatski poduzetnik Jan Goran Frankopan, također veliki Bjorgov fan, sasvim zadubljen u njegov posljednji roman.
Ni sam “visoki mag fabularnog zapleta”, inače predvidiv samo po svojoj nepredvidivosti, teško da bi smislio ovakvu eskalaciju vlastitog tajmlajna.
Umirovljenim vojnim helikopterom, koji je njegova vlada donirala Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, dopremljen je najhitnijim postupkom na splitske Firule, gdje ga je stručno i ljubazno osoblje pod vodstvom doktora Duje u prvi mah teško razlikovalo od vinilnog plamenca izrezanog na krvave trakice. Sašiven na svakom pregibu, kao knjižni arak, Bjorg je dan završio s cliffhangerom koji se idućih dana stabilizirao u komu. Bilo kakvo njegovo pomicanje bilo bi protiv svake preporuke liječnika i izvan svake pameti običnog čovjeka.
Srećom, Roza nit’ je bila liječnica, nit’ obična žena. A to što je bila čistačica u bolnici, e, to je bila njena slobodna volja.
“Slavni Nicolas Peterson zapravo Nikola iz Petrijanca?”, otkrivao je Naše gore list. “Rekreirajte kod kuće: Posljednja večera poznatog autora”, servirao je gastro-prilog Oštrige. “Gdje je i što danas čita Jan Goran Frankopan? Hrvatski poduzetnik u iščekivanju podizanja optužnice otvorio novo krilo Gradske knjižnice Čazma”, žicalo je kunu s renomirane naslovnice.
Za to vrijeme čitatelji su radili ono što čitatelji najbolje znaju – čitali i pitali se “Tko piše ova sranja?”
Šimun Šojat povijao se nad svojim blijedo-zelenim pisaćim strojem marke Olympia, kao kakva stara švelja. Kupio ga je na Britancu od parice koja mu je kapnula za veliki ekspoze: "Bjorgovo čudno ponašanje u plićaku: Je li ovo prvi znak tragedije?". Nije to bio Šimin najbolji rad, ni izdaleka. Nije se njime ni osobito ponosio, ali nije ga bilo ni sramota. Mnogi su velikani svjetske književnosti grebali u jarku, prije no što su dobili priliku zabljesnuti u oku javnosti. Dickens, Orwell, Dostojevski... A sad grebe i Šojat.
Još da nije sve protiv njega; da se u usko povezane zagrebačke književne krugove moguće probiti bez veze; da njegova muza nije toliko mušičava; da je markantniji; da se slizao s onim kriplom s godine; da je u stranci; da nema samodijagnosticiran poremećaj pažnje, intoleranciju na mlijeko i uredske kavice; da može sa smiješkom raditi za redikule…
Al’ Šime ne može. Ne može, pa kimne sebi u bradu i kucne: „Pet životnih lekcija koje možemo naučiti iz tragedije slavnog pisca: Broj četiri će vas šokirati!“
Na drugom kraju Lijepe naše, tamo gdje Ingeborg završava vrijeme posjeta, Rozi počinje vrijeme vizite.
To je prvih dana značilo puko pranje podova, pražnjenje koševa, skidanje paučine, brisanje i glancanje prašine s polica za knjige te knjiga, ali mic po mic Roza je počela glancati i autora. Njen holistički pristup, pod čijim su zelenim dodirom sve biljke ozdravljale, poprimio je obilježja nježne fizioterapije, podmazane maceratom od smilja s Čiova i rasne bračke lavande.
“Kako su nam lagali: Peterson neće preživjeti – što ovo znači za književni svijet?”, još bi mjestimično šapnulo u glasilima, ali s dolaskom babljeg ljeta, došao je i taj, prvi dan da se o NBP-u u nas nije napisalo ni retka.
Kako su sirotog pisca jedan po jedan otpisivali novinari, izdavači, obožavatelji, prijatelji i doktori, kao da je koncept potrebe za skrivanjem kompletno iščeznuo iz lijepe naše kolektivne svijesti.
Doktor Duje je Ingi svoj rukopis pokazivao u spremištu za metle, čisto iz navike. JGF je viđen kako napušta privatno druženje u konobi na Visu, bez cvika. Roza je postala gazdarica Bjorgove sobe, s najviše upisa u piščev bolesnički karton, a pisac je na aparatima disao svoje posljednje retke.
Dok mu je jednoga čamotnog poslijepodneva Roza kružno utiskivala palac u srčiku dlana da bi razbudila ruke koje su toliko toga još imale dati svijetu, osjetila je nježno povratno tapkanje. I nije joj se učinilo; Bjorg je sa svojom intenzivno-nježnom skrbnicom komunicirao na nečemu što je cjeloživotna članica splitskoga skautskog kluba Meje promptno identificirala kao Morseovu abecedu.
Točkice i crtice zaplesale su u njenu unutarnjem oku, ali taj interpretativni ples Roza nije uspijevala interpretirati. Kako to? Ili Bjorgova slova više nisu tvorila riječi koje se slažu u fascinantne rečenice. Ili je njegov kažiprst imao snage telegrafirati samo na svom materinskom jeziku, koji Roza nije razumjela.
“Tetica”, zabljesnulo je Šimu s mobilnog ekrana, taman kad se spremao pretvoriti svoj pravednički gnjev u baražu metalnih krikova mentol-pisaćeg stroja. Točno 53 minute od završetka Rozina poziva, već je ovaj iskusni student Švedskog jezika i povijesti na Filozofskom fakultetu bio na putu za rodni Split gdje će u najvećoj tajnosti transkribirati i prevoditi životno djelo koje svijetu sa svoje samrtne postelje diktira sam veliki Nicolas Bjorg Peterson!
Truckajuć’ se u autobusu Prometa Maraska, Šime je svoj kreativni genij uposlio maštajući da bi “ovo” moglo biti upravo “ono nešto” što će ga konačno izgrabiti iz jarka i staviti na mapu.
Možda će kao “čovjek koji je sjedio uz Petersonovo uzglavlje, dok je Maestro posljednjim trzajima literarnog genija svijetu u naslijeđe ostavljao svoje remek djelo” napokon osvanuti na listama hrvatskih izdavača, pa se i Šojatov prvijenac ukoriči i otisne u svijet. Možda ga posjednu u neki odbor, pošalju na rezidenciju, daju mu kolumnu, katedru i počasnu diplomu. Možda mu neki strani književni agent zapazi ime u američkom izdanju, i iskrenom znatiželjom protisne kroz usne „Who is this man?“ Možda…
Na ranije održanom hitnom sazivu skupštine interesnog odbora u spremištu za metle, Roza, Ingeborg i doktor Duje jednoglasno su odlučili da treba postupiti u najboljem interesu pacijenta, Nicolasu omogućiti da svoje djelo zabilježi potpuno zaštićen od nasrtljive znatiželje javnosti. Tu upada Šime. Odlučeno je još i da nasrtljivu znatiželju treba pravovremeno ponovo raspaliti. Tu upada Ingeborg. Krhkog pisca i njegov PR-potencijal za bolnicu treba štititi i od nesmotrenih pokušaja premještanja u strane ustanove, a Duje će se pobrinuti da se viši cilj naplati. Roza će se nastaviti brinuti da Bjorg na Firulama cvate.
Već sljedećeg jutra Šimu su onboardali na projekt, zakleli na tajnost i ostavili ga samog s Petersonom i paketom čistoga bijelog papira za printer. Kad je konačno prevalio preko brda početne nervoze, otpora, jala i jeze, kad se malo ufurao o workflow te točkice i crtice sa švedskog počeo pretakati u ej-bi-si-di, imao je Šime što i saznati. “Krakati ekscentrični genij zagonetnog žanra” naumio je čitav svoj književni katalog staviti u javnu domenu i s pisanjem krimića zauvijek se obračunati.
Bjorg nije mnogo mario za znanstvenu fantastiku, sve dok nije shvatio da bi kroz nju mogao svijetu sasuti u lice sve što ga ide, i to s odmakom od taman dovoljno svjetlosnih godina da mu uvrijeđeni ne može stisnuti šamarčinu. Društvo je licemjerno i nepravedno prema manjinama ili imigrantima, ali ne može si to priznati? Nema problema, translatiraj problem na odnos zemljana i izvanzemljana u izmišljenoj budućnosti, i uživaj u svojoj novostečenoj slobodi govora. Vlast, religija, pa i njegova vlastita religiozna, narcisoidna majka – svi su odjednom postali dosežni, o svima je sve bilo moguće reći, bez straha od odmazde i odlaska na spavanje bez večere.
Tako je SF tinjao i tinjao u Bjorgu, sve dok se, rasplamsan terapijskim radom s unutarnjim djetetom, nije razvio u ideju metagenetičkog filozofskog znanstveno-fantastičnog romana, kojem će Šime upravo transkribirati i uspješno ime prevesti u “Djeca ljubavi”.
Dok je Ingeborg slijetala u San Francisco na super-tajne pregovore s američkim izdavačima i producentima, Šime je bio taj koji se držao za svoje sjedalo i mijenjao tlakove, posežući za maskom s kisikom. Šum u ušima, crnilo pred očima i grč u desnom stopalu drmali su ga u valovima. Daj Bože da je moždani, pa mu se pričinja. Ali svaki put kad se ponadao, ponovno bi ga u stvarnost prizvalo Bjorgovo sumanuto tapkanje s ruba života:
U svijetu u kojem Umjetna inteligencija obavlja sve umno i fizički zahtjevne poslove, dok ljudi u njenoj skrbi žive u skladu s prirodom, ali ne svojom… Na snazi je “romantična kontrola populacije”; pod neumoljivom paskom algoritma dvoje ljudi mogu začeti plod isključivo ako se zaista vole.
Kažu da ti u takvim trenucima život preleti pred očima. Ali Šimi su preletjela tri života. Onaj koji je živio do tada, onaj koji je zamislio živjeti – doživotno podmazan tantijemama, i onaj koji će biti prisiljen životariti kad mu iznevjereni Bjorgovi čitatelji i holivudski producenti prirede javno globalno smaknuće snova.
Zato, kad ga je Ingeborg na kraju prvog dana pozvala na raport, Šojat nije spominjao nikakve tlapnje, nasumično okidanje umirućih sinapsi, ni jalovu svjetlost ugasle Bjorgove zvijezde, koja titravo dopire do nas iz gluhog svemira. Rekao je, umjesto toga, na uvjerljivom švedskom, da Bjorgov genij sja snagom tisuću žarkih sunaca.
Gospi fala, malo vremena je kupljeno. Iako na aparatima, Šojatov holivudski san je živio, ali njegov sanjar jedva da je spavao. Sljedećih noći preznojavao se na Rozinom pomoćnom ležaju, kao hobotnica pod pekom, a kroz dan bi mjesečario hodnicima bolnice. Kao ljudski automaton, samo još jedna mašina u nizu na koju je Bjorg bio priključen, ispisivao je stranice i stranice piščevim naklapanjima.
U “Djeci ljubavi”, Henrika se suočava s gorkom istinom o svojoj neplodnosti – suprug je nikad nije ni volio. Devastirana, zaranja u crnu potrbušnicu Novog Göteborga, u kojoj bogati i usamljeni kupuju otetu mlađ homo sapiensa, dok algoritam zlurado motri iz prikrajka…
Zar će ovo smeće cijeli svijet pročitati, samo zato što je Bjorgovo ime na naslovnici? – pitao se Šime. Gdje je tu pravda? I da je barem njemu jednom takva prilika, da se prošverca kroz hrvatske literarne dveri kraj lokalnih Kerbera koji mu priječe put do publike gladne svježe krvi na sceni, zakinute nepravdom sustava koji i autora i čitatelja melje u prosjek.
Tako samljevenog, samoojađenog, i bolno svjesnoga svog položaja u hranidbenom lancu, Šimu je sljubljenog s linoleumom bolničke sobe snašla još i poruka od Ingeborg. Ipak joj treba sinopsis Bjorgovog romana; makar teaser za izdavače i ulagače, i to već za njegovo sutra-rano-ujutro, ASAP, neodgodivo, hitno!
Anksija ga je furiozno udarala u drob, držeći ga budnog u omaglici crnih misli.
Bjorgov roman je potpuni promašaj, salata od besmislica i straha od smrti koja će ih sve pokopati. Jes, istina je da je i on pisac. Jes, pomišljao je o hitnoj intervenciji, ali tom tekstu nema spasa. Ni njemu nema spasa. Nema ni vremena. Sve će propasti, on će propasti i više se nikad neće naći tako blizu veličini. Što nije došao na svijet kao sin nekog Bozanića ili Frankopana… Što ga nisu makar zamijenili u rodilištu. O, kakva okrutna, namještena igra sudbine. Život ga je vratio na mjesto. Tu gdje se rodio, to će mu snovi i umrijeti. U šugavoj bolnici na Firulama.
Idućeg se jutra sjena ideje mladog Šojata ipak dovukla na svoje stratište. Ingeborg mu je upravo poslala Reminder! – okrutni poziv na megdan u realitetu. Kraj je bio nikad bliže, a onda mu je doktor Duje na hodniku zavjerenički namignuo, pa je čak stao da ga zakrili svojim galebarskim osmijehom, pa mu je i kavicu s automata ponudio, i Šime se osjetio dijelom nečeg. Poželio je, odmah zatim, da tako i ostane. Začuo je, naposljetku, kako se iz pepela u njemu izdiže i razgorijeva još jedno prekrasno Možda...
Možda bi Šimun trebao prestati čekati da se okolnosti okrenu u njegovu korist i svjetskoj čitateljskoj javnosti, umjesto Petersonovih metagenetičkih gluposti, servirati ono što zaista žele: svoj neobjavljeni špijunski triller. Istini za volju, toliko si je spreman priznati, ionako ga je napisao po uzoru na Šveda.
Čitav svijet je pozornica, Željeznom zavjesom podijeljena na dva ideološka bloka. Kuba se upravo priklonila Sovjetima. Atomski sat otkucava. Kennedy i Hruščov odmjeravaju se preko satelitskih nišana. Sudbina čovječanstva mrvi se pod prstima, kao kositreni gumb Napoleonovog vojnika u ruskoj zimi.
Globalno je zahlađenje i političko i klimatsko. Jedino se Tito sunča na Brijunima. U toj klimi, špijuni postaju dvostruki špijuni. Dvostruki postaju trostruki. Saveznici postaju nesvrstani. A onda se u atomsku igru mačke i miša uključuje čopor elitnih njemačkih agenata u Rusiji.
Oni su Psi u šubarama. I njuše krv.
Maestralni teaser iskusnog žutolisnika Š.Š., Bjorgovo ime i renome te Ingina vještina prodavanja priče do kraja su im dana osigurali potpise izdavača i pečate pohlepnih ulagača, na ekskluzivnim ugovorima za sva svjetska tržišta.
Dalje je sve išlo kao pisma. Šime je svaki dan sjedio uz Bjorgovo uzglavlje i zapisivao diktat Djece ljubavi da održi farsu, a noćima bi kod tetice u boravku prevodio svoj krimić na engleski.
Slobodna interpretacija društvenih konvencija kojima je prije bio sužanj, Šojata je pomladila, ispravila mu kičmu, i podarila mu općenito jedan novi životni elan. Čak mu se i koža pročistila. Zažuljalo bi ga tu i tamo što se odriče autorstva svog djela, ali sazrio je, ljudski i stvaralački, u čovjeka spremnog podnijeti žrtvu samo da bi njegovo čedo vidjelo bijelog svijeta.
Roza je vidjela da u njenom nećaku kuva, ali kao što ga nikad nije pitala di je zapelo s ispitima, nije ga ni sad pritiskala. Ingeborg je pravovremeno raspirila hype i Atomski sat je otkucavao pet-do-svjetske-premjere. JGF se opet pritajio. Duje se slikavao i skupljao donacije za bolnicu, a Svijet je vjerovao u “posljednje remek-djelo”. I čekao.
“Psi u šubarama” osvanuli su na policama u astronomskoj nakladi, i nestali s njih brzinom svjetlosti. Inge i zavjerenici već su mućkali šampanjac u Bjorgovoj sobi, a onda je grunulo. Bez zrna poštovanja prema umirućem čovjeku i njegovom literarnom nasljeđu, i kritičari i publika rastrgali su “Posljednjeg Petersona” kao čopor divljih pasa.
“Njemački ovčari na tajnoj špijunskoj misiji u Kremlju; Je li ovo šala?”, “Bjorgov glavni lik je hladnoratovski špijun Fidel, pseći tajni agent koji spava Hruščovu pod nogama, a aktivira se tajnom riječi Guantanamera!”, “Povijesno netočno. Pompozno. Pretenciozno. Tragikomično!” “Bolje da je ovo ponio u grob!”, “Nije čak ni zabavno: metafora na aparatima”, “Peterson iznevjerio horizont očekivanja uvredljivo glupom prežvakotinom hladnog rata”, “Ne možemo vjerovati da smo pročitali ovo smeće, samo zato što je Bjorgovo ime na naslovnici!”
Nicolas Bjorg Peterson je pao šaptom. Nitko osim Roze nije ni primijetio da je napustio svijet negdje između Hruščova i Guantanamere, utiskujući dragoj ženici u dlan posljednju točku svoje priče.
Čameći se u svom zagrebačkom suterenskom stanu, Šime je još mjesecima kasnije strepio od posljedica zbog okrutnog umorstva književnog ugleda velikog pisca. A onda mu je u podsvijesti počelo pulsirati jedno novo Možda. Još uvijek je u rukama imao tajni rukopis Bjorgovog posljednjeg remek djela. Zašto ga ne bi, kao vlastito, prijavio na natječaj za najbolji neobjavljeni hrvatski roman?
No gora i gorča od bilo kakve kazne, bila je odbijenica koja je uslijedila. Kiselo grožđe bila mu je tek spoznaja: problem nikada nije bio u njemu. Hrvatski književni krugovi su stravično zatvoreni. Ako nemaš kuma, čovika ni strikana, đžabe ti i remek-djelo u rukama.
Strepeći od osude struke zbog neetičkog pokušaja eksploatacije imena umirućeg čovjeka, Inge se pritajila na Čiovu. Utjehu je nalazila u dugim šetnjama uz plažu i branju šparoga s Dujom, kojeg je poticala da mijenja pelene svom unutarnjem djetetu i, prorađujući traume, pronađe inspiraciju za knjigu koja će je, kroz koju godinicu, izgrabiti iz jarka i opet staviti na književnu mapu svijeta.
Jedino je Roza posjećivala Bjorgov grob podno Marjana. Sadila mu je cvijeće. Tražila oprost. Ali njegova posljednja točka pekla ju je na dlanu kao zlokobna štafeta, sve do dana kad je na forumu Bjorgovih obožavatelja nakuckala “Golu istinu babljeg ljeta na Firulama.”
Godinu dana kasnije… nije se dogodilo baš ništa. A onda je korisnica Roza1950 premoćnim brojem glasova forumaša, osvojila Zlatnog plamenca – spomen-nagradu u Bjorgovo ime za najbolji fan-fiction godine. Slučaj NBP protiv JGF-a ispuhao se. Jan Goran preselio u Kanadu. Njemačke turistkinje preselile su svoje pozadine na grčke plaže. A obični mali ljudi i dalje se koprcaju u plićaku.
Iz daljine izgleda kao da se sjajno zabavljaju.