Marin Pelaić
PARCELIZIRANA ISPOVIJED
„Idite u miru!“
Riječi kojima je fra Stipan završio još jedno euharistijsko slavlje polučile su mlaki „Bogu hvala“ nakon kojeg su vjernici sporim korakom počeli napuštati crkvu.
Fra Stipan je ušao u sakristiju, skinuo sa sebe manipul i štolu i odložio ih na stol koji je, uz veliko pozlaćeno raspelo na njemu te dvokrilni ormar u kutu, dominirao sakristijom.
„Velečasni!“ začuje kako ga netko doziva, otvarajući vrata sakristije. Kroz debele naočale koje su stajale nabijene na vrh nosa gledao ga je remeta Antun. Vitalni sedamdesetogodišnjak bio mu je desna ruka, pogotovo što je deficit broja djece u mjestu ponekad značio da na večernjoj misi nema tko ministrirati.
„Velečasni, tu ste!“, reče Antun pobjedonosno.
„A di ću bit, moj Antune?“, odvrati fra Stipan.
„Traže Vas!“, reče Antun. „Za ispovid!“
„A ko to?“
„Ne smin reć!“, pomalo ogorčeno odvrati Antun. „Ne smi svećenik znat ko mu dolazi na ispovid!“
„A kako neću znat, dragi Antune, kad se uvik vrti isto dvoje-troje?!“
„Svejedno. Od mene – ni riči!“, reče Antun pa, spojivši vrhove palca i kažiprsta preko usana povuče zamišljeni patentni zatvarač.
Fra Stipan otpuhne. „A zna li taj neko da su ispovidi prije mise, a ne posli?“
„A“, pomalo posramljeno poče Antun. „Nisan ima srca reć… Ta jedna osoba čije Van ime ne smin kazat – skoro joj je devedeset lita. Jedva se dogega do crkve sa šćapinon od gnjiloga drva.“
„Teta Lela, znači.“
„Ja – ni riči!“, ponovi Antun svoje riječi te potez prstima preko usana.
„Dobro, dobro“, reče fra Stipan.
„Nemojte da se otegne“, doda Antun. „Znate da kroz po ure imate sastanak s čovikon sa zagrebačkog sveučilišta.“
Fra Stipan vrati manipul i štolu oko vrata te se zaputi kroz brod crkve do ispovjedaonice. Crkvica je još mirisala po tamjanu koji je osvježavao vrući ljetni zrak. Kad je stigao do cilja, otvori lijeva vrata ispovjedaonice, zakorakne te sjedne.
Činilo se da ga osoba s druge strane nije čula. Fra Stipan kucne o drvenu pregradu s rupicama koja ga je dijelila od grešnice. Tek tad se starica pomakne u mjestu i brzo prekriži.
„Faljen Isus!“, reče starica, a suhi kašalj poprati njene riječi.
„A di je Marija?“, upita fra Stipan.
„Molin?“
„Pitan, di Van je Marija?“
„Šta mene brige di je ona?! Đavla izila ona i oni njen Matko!“, odvrati žestoko starica. „Bija bi on bolji i pošćeniji da nije nje.“
„Ne, ne!“, zaustavi je fra Stipan triput se brzo prekriživši. „Ne Vaša susida.“
„Nego koja?!“
„Kad san uša, rekli ste faljen Isus, a niste“, fra Stipan sam sebi stavi dlan na usta odlučivši odustati od izglađivanja nesporazuma. „Nema veze.“
„Ma recite, sad me baš zanima koja Marija.“
„Nije važno, ja san nešto pomiša. Recite.“
„U ime Oca“, nastavi proceduru starica, „i Sina i Duha Svetoga, amen. Skrušeno is...“, reče, pa je zaustavi nova provala kašlja.
„Možete li se makar okrenit na drugu stranu kad kašljete?“, upita osorno fra Stipan pa se brže-bolje prekriži, uhvativši sebe da mu strpljenje za koje se pomolio curi poput pijeska kroz prste. Starica je izvukla rubac te njime prekrila usta.
„Ispovidan“, nastavila je, „sve svoje grije od zadnje ispovidi. A to je bilo…“, reče pa naglo ušuti. „Ne mogu se točno sitit kad.“
„Prikjučer, teta Lele“, reče fra Stipan. „Prikjučer.“
„Ee“, složi se ona. „More bit.“
„Nije more bit nego je“, reče fra Stipan. „I? Šta ste uspili zgrišit u dva dana, a izlazite jedino za poć u crkvu?“
„Čekaj, sinko“, reče ona. „Strpi se, ja san stara. Nije moja glava ka prije.“
„Može bit da se ne možete ništa sitit jer niste ništa ni zgrišili.“
Da je gledao u nju, fra Stipan bi primijetio da je starica naglo okrenula glavu prema njemu te razrogačila oči. „Bože sačuvaj!“, reče. „Nijedno ljudsko čeljade nije bez grija!“
„Ajde, recite šta ste to zgrišili. Osin šta dajete vragu susidu.“
„I muža joj!“, dopuni ga ona.
„I muža joj, e.“
„I to s pravon! A, dajen i svoga, eto i to mi je grij.“
„I svoga?“
„E.“
„Oli Vaš Mate nije umra pridprošlu zimu?“
„Je. Al' ga koji put isto šaljen vragu.“
Fra Stipan se opet prekriži. „U redu. Ima li još?“
S druge strane ispovjedaonice – muk.
„Znači, nema?“ upita on.
„Ima, ali ne mogu se sitit, čekajte minut.“
„Provrtite deset zapovidi Božjih po glavi, možda ćete se tako sitit.“
„E, bravo!“, dosjeti se teta Lela. „Prikršila san šestu Božju zapovid!“
„Šestu?!“, ponovi neprimjereno glasno fra Stipan. „VI?“ Shvativši da je preglasan, opet se prekriži pa primakne glavu pregradi koja ga je dijelila od grešnice te šaptom kaže: „Vi prekršili šestu Božju zapovid?!“
„E.“
„A s kime, da mi je znat?“, potom se opet prekriži čvrsto za par sekundi stisnuvši kapke s grimasom gađenja na licu. „Zapravo, ne želin znat, molin Vas, ništa mi dalje ne govorite!“
„A šta ću, tako je. Vidila san Marijinu narukvicu jučer posli mise, odma san pomislila – joj, da mi je!“
„Čekajte, čekajte“, reče fra Stipan dobrano zbunjen. „Nisan dobro razumija. Koju narukvicu?“
„Marijinu.“ Starica se opet uskašlje. „Čin san je jučer ugledala, poželila san je. A šesta zapovid jasno kaže da se ne smi poželit nikakva tuđa stvar.“
„Aaa“, izusti fra Stipan s vidnim olakšanjem. „To! Pa to je deseta zapovid!“
„Deseta?“
„Je. Ne poželi nikakve tuđe stvari.“
„Ma, jeste li sigurni, fra Stipane?“
„Sigurniji nego da Uskrs pada u nedilju!“
„U redu. Vi ćete bolje znat.“
Fra Stipan se naglo smrkne: „A i Vi bi tribali znat! Svaki dan ste na misu!“
„Stalno mi se mišaju 10 zapovidi i šest smrtnih grija“, reče starica.
„U redu, u redu“, reče fra Stipan. „Ima li još?“
„Dalje se ne mogu sitit“, reče ona. „Molin pokoru i odrišenje grija.“
Fra Stipan sklopi ruke. „Tri Zdravomarije i tri Slava Ocu. I ne gledat u susidinu narukvicu i ne valjat je po ustima. I ne dolazit na ispovid prije iduće nedilje. Jeste li razumili?“
Teta Lela je izmrmljala Kajanje i dobila odrješenje. Fra Stipan se taman spremao izaći iz ispovjedaonice i pripremiti za sastanak, kad je čuo da netko sjeda u ispovjedaonicu.
„Faljen Isus i Marija“, reče duboki muški glas.
„Na vijeke“, odvrati fra Stipan, blago začuđen ovakvim interesom za ispovijed u naknadnom terminu.
„Velečasni“, nastavi muškarac, „doša san se ispovidit nakon dugo vrimena da s duše zbacin ogroman teret.“
„Tome i služi sakrament ispovijedi“, ohrabri fra Stipan grešnika.
Nekoliko sekundi šutnje i jedan uzdah odali su da je muškarcu s druge strane zaista teško prevaliti svoj grijeh preko usana.
„Znate“, započne napokon. „Ja...“
„Recite“, ohrabri ga opet fra Stipan. „Ne može bit toliko strašno.“
„Može. Ubija san čovika.“
Ova kratka rečenica usisala je sav kisik u ispovjedaonici – oči fra Stipana gotovo su ispale iz duplji, a srce počelo ubrzano kucati.
„M-molin?!“, prosikće župnik.
„Ubija san čovika“, odgovori muškarac, ovog puta odlučnije.
Ne, nije krivo čuo – ovo je jedan od onih trenutaka na koji vas ni tri sjemeništa ne mogu pripremiti.
„Težak je to grijeh“, uspio je sročiti fra Stipan, kupujući ovim klišejom koji trenutak da se sabere. „A“, nastavi šokirani fra Stipan: „zašto ste to učinili?“
„Mutija mi je sa ženon.“
„Pa šta ženu niste ubili?!“, ispali fra Stipan pa dlanovima prekrije usta iznenađen samim sobom.
„Šta ste rekli?“, upita muškarac.
„Ništa, ništa“, reče fra Stipan. „Nešto mi je pobiglo“, reče pa se nakašlje. „Nevjera, dakle.“
„Je“, potvrdi muškarac. „Nikad to ne bi očekiva od rođenog brata.“
Fra Stipanu se zaljulja tlo pod nogama. Što reći? Što pitati? Da ga pošalje kvragu ili na policiju?
„Pa kako ste se tek sad odlučili na ispovid?“, upita fra Stipan.
„Došlo mi je“, reče muškarac. „More bit jer je ove godine deseta godišnjica.“
Fra Stipan gotovo je hiperventilirao. „Ja Vas zaista, i ka čovik i ka svećenik, molin da smista odete na policiju i sve in kažete šta ste i meni.“
„Ne mogu, velečasni“, reče muškarac. „Nema smisla – kod Vas ću dobit odrišenje grija, a tamo bi me zatvorili. Unesrićija bi cilu familiju. Ovako svi misle da je moj brat pa sa stabla kad smo brali masline i eto ga. Vuk sit i koza cila.“
„Pa zar se nije po tilu mrtvaca vidilo da uzrok smrti nije pad?“ Fra Stipan pretvarao se u lokalnog Herculea Poirota.
„Ma kakvi“, odmahne rukom muškarac. „U grobnicu je zakopan prazni lijes, a on na drugo misto. Primijetila bi se rupa od metka u trbuju.“
Tajac koji je nastao ponukao je grešnika da nastavi.
„Rekli smo tihi sprovod, a u malon mistu lako se sredi da se šta manje njuška, čak i oko službenih procedura.“
„Onda Vi niste jedini sudionik tog zločina?!“
„A, čujte...“, reče grešnik. „Mora san ženi dat šansu da se iskupi.“
Zatvorenih očiju, fra Stipan u sebi je molio – da ga izbjegne infarkt koji je prema njemu jurio kako bi baletan u trikou jurio prema WC-u da pojede pokvareni jogurt.
„I?“, upita muški glas.
„Šta – i?!“
„Oćete me odrišit?“
Nevoljko, fra Stipan odriješi sugovornika grijeha i odredi mu pozamašno kajanje.
„Idite u miru“, procijedi fra Stipan i zgranut ostane sjediti zureći u neodređenu točku pred sobom dok je muškarac napuštao crkvu, očito planirajući svoje kajanje izmoliti na drugom mjestu. Ne, njegov glas fra Stipan nije mogao „smjestiti“ – ovaj ili nije iz mjesta ili nikad ne dolazi na misu.
Vrata ispovjedaonice opet se otvore.
„Faljen Isus i Marija“, začuje se s druge strane ispovjedaonice; glas koji je govorio ovog je puta pripadao sredovječnoj ženi koja je, vidjevši da ne dobiva odgovora, sama navela kad se posljednji put ispovjedila.
Fra Stipan se trgne iz misli – informacija koju je dobio prije nekoliko minuta nije smjela utjecati na pažnju koja je dužan pružiti ostalima koji su došli olakšati dušu, i on potakne gospođu s druge strane da navede svoje grijehe.
Nakon što mu je gospođa navela nekoliko manjih „klasika“ u vidu laganja, psovanja i sličnih prijestupa iz dječjeg asortimana grijeha, kvadrirao je broj Očenaša u pokori kad je rekla da je prevarila muža. I taman kad je očekivao rečenicu: „Više se ne mogu sjetiti“, čuo je:
„I… Suučesnica san u ubojstvu.“
Infarkt je bio tu, evo ga, između pretklijetke i klijetke – fra Stipan čuo mu je korake onako kako mještani čuju njegove kad ide na blagoslov kuća.
„M-molin?“, bilo je jedino što je napustilo njegove sad modre i suhe usne, a uši u kojima je počinjalo zujati čule su opet istu rečenicu.
„Je li Vi to mene zajebajete?!“, rekao je tad, ne mareći za svoju ulogu i prostor u kojem se nalazi – je, to je, mora biti – cijelo mjesto se urotilo da ubije dosadno nedjeljno jutro. Spremao se izjuriti van iz ispovjedaonice i istjerati osobu s druge strane, ali u namjeri ga je prekinuo skrušeni glas koji je nastavio:
„Brzo će tome deset lita… Kad san privarila muža s njegovin braton.“
Obrve fra Stipana gotovo su, kao u crtićima, napustile njegovo čelo.
„Muž je sve otkrija i onda ucmeka brata.“
Ne, ni ovaj glas nije mu bio poznat. Stvarno mora nešto poduzeti da privoli više ljudi da dolaze na misu.
„Zdimija ga je žaračem po glavi“, doda žena.
„Žaračen?!“, začudi se fra Stipan. „Zar ga nije pištoljen u trbuj?!“
„Ajme je, tako je“, reče žena. „U pravu ste. U svakon slučaju, osjećala san se odgovornon šta je tako ispalo, pa san mu pomogla da se riješi tijela.“
„Morate hitno na policiju“, reče fra Stipan koliko mu je isprekidano disanje dopuštalo.
„Ma šta van je! Pazimo mi na njegov grob, makar nije na groblju.“
„Ni pokopan propisno?! I ne kopa Vas savjest šta svaki dan u polju vidite neoznačen grob?!“
„Ne“, odgovori žena hladno. „Jer nije zakopan na našoj zemlji.“
„Nego?!“
„Na parceli pored. C27.“
„Ja ću morat na policiju!“
„Ne smite kršit ispovidnu tajnu. Uostalon, šta bi rekla policija da nađe na crkvenoj zemlji kostur?! A mediji?! Indeks bi ima o čemu pisat do 2030., otvorili bi zasebnu podstranicu www.frastipantrbosjek.hr“
Imala je pravo. Fra Stipan nabaca materijala za pokoru, a žena hitro napusti crkvu.
Ako je ovo i bila Božja kušnja, previše je. U dvije ispovijedi ima preljub, zataškani fratricid i brakoubojstvo s predumišljajen, nepropisan ukop i lažni pogreb. Što je iduće – treća osoba će reći da ima nekrofilni odnos sa žrtvom?!
„Velečasni, a di ste?“ trgne fra Stipana iz misli Antunov glas. „Doša je onaj čovik iz Zagreba.“
Fra Stipan protrese glavom da otjera oblak misli koji mu se nad nju nadvio, napusti ispovjedaonicu i užurbanim korakom ode do župnog ureda pred kojim je čekao niži gospodin srednjih godina u odijelu i lakiranim cipelama.
„Župnik fra Stipan Osičen?“, reče gost pošto je ugledao fra Stipana.
„Ja san. Hvaljen Isus.“
„Drago mi je“, pruži neznanac ruku, „doc. dr. sc. Tin Spahić.“
Fra Stipan otključa vrata župnog ureda i uvede gosta te mu ponudi da sjedne.
„Bit ću kratak“, reče dr. Spahić, „imam jako malo vremena. Naime, zamjenik sam pročelnika Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Znate, neka ranija naša istraživanja s kolegama s Katedre za Staru povijest ukazuju na to da se u blizini ovog mjesta nalaze ostaci starogrčkog teatra. Ako je to zaista tako, to bi otkriće bilo revolucionarno!“
„Dobro“, reče fra Stipan. „Kako Van ja tu mogu bit od pomoći?“
„Treba nam Vaš blagoslov – u svakom smislu“, nasmiješi se dr. Spahić vlastitoj dosjetki. „Naime, teren gdje bismo vršili istraživanje pripada Crkvi. S naše strane imamo sva ovlaštenja, uključujući ministarstvo. Nedostaje samo Vaš potpis kao župnika.“
Ne želeći dodatno komplicirati ionako zahtjevno jutro, fra Stipan potpiše nekoliko dokumenata koje mu je dr. Spahić servirao na stol.
„Divni ste, hvala Vam!“, reče iskreno razdragani dr. Spahić.
„Nadan se da nećete raskopat cili crkveni dvor“, doda fra Stipan.
„Ma kakvi“, odgovori dr. Spahić te iz džepa izvuče i preko stola razmota kartu koja je prikazivala selo ispresijecano granicama parcela. „Iskapanja će se vršiti… Aha! Tu!“, reče i pritisne parcelu koju je tražio kažiprstom, poput djeteta koje ubija mrava.
Ako je fra Stipan ikad poželio da se naglo probudi u svom krevetu i zaključi da je nešto samo sanjao, to je bilo sad. Ako je ikad poželio čašu zašećerene vode i masažu srca, to je isto bilo sad. Naime, jednom kad je dr. Spahić pomaknuo ruku, ispostavilo se da je jagodica njegova prsta prekrivala natpis C27.
„Majko mila...“, zavapi fra Stipan.
„Velečasni, je li sve u redu?“, upita dr. Spahić.
„Kad počinju radovi?“, upita fra Stipan plačnim glasom.
„Idući tjedan. Moramo iskoristiti lijepo vrijeme.“
Lice fra Stipana problijedjelo je toliko da su bijeli zidovi župnog ureda naspram njega djelovali poput crnokošuljaša uronjenog u katran.
„Velečasni, jeste li dobro?“, upita bojažljivo dr. Spahić.
„Idite u miru“, procijedi fra Stipan, a dr. Spahić pokupi papire i izjuri iz ureda.
„Fra Stipane!“, po izlasku dr. Spahića prolomi se Antunov glas koji je bio outro gotovo svakog razgovora koji je župnik vodio.
„Velečasni, šta van je?!“, upita Antun. „Izgledate ka alkos isprid Konzuma u neradnu nedilju!“
„Ne smin reć!“, reče fra Stipan pa zavapi: „Di baš na mene ovako nešto?! Ako me Bog već mislija mučit, moga me bar pošteno namučit pa da jedan dan postanen mučenik!“
„Bog nas šalje di smo najpotribniji, fra Stipane!“
„Očito san mu ja najpotribniji u zatvoru!“, zavapi fra Stipan.
„Ma šta govorite?!“, reče Antun. „Bit će ste Vi nagnili kalež malo jače prije pričesti, a?“
„Antune, molin te... Triba mi mir...“
„Naravno, velečasni... Samo, prije nego iden, još jedna stvar, ako ikako može?“
„Ajde, reci... Danas me više ništa ne može iznenadit.“
„Mirjana, udovica pokojnog Jere... Brzo je deset godina da joj je muž umra... Velika nesrića. Pa je s masline, misec prije nego ste Vi došli u župu. Pa san mislija... Bilo bi lipo da joj naša župa pomogne nekin znakon pažnje... Eto, neću Van više smetat. Faljen Isus. I Marija!“
Fra Stipan djelovao je kao da nije čuo Antunove riječi. Međutim, koju minutu nakon njegova odlaska, fra Stipanovim očima naglo se vratio sjaj, a obrazima boja. Kao začaran, ustao je od stola i otrčao za Antunom.
* * *
„Izvolite, fra Stipane. Jeste li za kavu?“
„Nisan, fala“
„Kojin dobron?“
„Ma, evo zašto san doša“, reče fra Stipan prihvaćajući ponuđeno mjesto za stolom, kao i napolitanke iznesene pred njega u zdjelici. „Vezano za Vašega pokojnoga muža...“
Udovica se na spomen supruga prekriži.
„Kako se bliži okrugla godišnjica da je umra... Šjor Antun i ja smo pomislili da bi bija red da mu župa oda priznanje. Priko Vas, mislin.“
„Ali, fra Stipane“, reče udovica, „moj pokojni muž nije bija vjernik.“
„M-hm“, reče zbunjeno fra Stipan.
„Dapače!“ nastavi ona. „Bija je žestok kontra Crkve! Njegov je pokojni otac bija u partizane, zato je to. Ona grobnica iz rata otkrivena s druge strane brda – pola onih nesritnih ljudi je njegov pokojni otac gori naslaga!“
„Nema veze!“, poskoči fra Stipan. „Baš zato!“
„Baš zato?“
„E! Pa nećemo valjda 2025. živit u prošlosti i dilit se na partizane i ustaše!“
„Ako ne računamo familiju mog pokojnog muža, u mistu se dilimo samo na ustaše i domobrane.“
Uz kiseli smiješak, fra Stipan otvori fasciklu koju je donio.
„Fala Van“, reče udovica, „ali iman katolički kalendar za ovu godinu.“
„Ne, nije to.“ Potom pred nju stavi papir i na nj prisloni kemijsku.
Na papiru je pisalo: Ugovor o darovanju zemljišta.
Udovica podigne obrve, a fra Stipan se zadovoljno nasmiješi. „Pročitajte u miru“, reče.
* * *
Čep je izletio iz boce šampanjca proizvevši najslavniji slavljenički zvuk. Čaše su se napunile i zazveckale međusobnim dodirom ljudi za stolom.
„Dobar je naš fra Stipan. Samo malo naivan“, reče remeta Antun i srkne piće iz kristalne čaše.
„Sutra iden do načelnika“, reče duboki muški glas, „da prenamijenimo parcelu u građevinsku zonu i možemo počet ziđat. A ti“, reče obraćajući se supruzi, „skoro si sve zasrala! Odakle ti žarač?!“
„Neman pojma“, reče ona. „Pištolj mi je djelova predramatično.“
„Dragi naš Jere“, reče blago njegova udovica. „Pomaže nan i deset lita nakon pada s masline.“
„Imajte samo na pameti“, ubaci se peta osoba za stolom. „da zasluga ima i doc. dr. sc. Spahić!“
„Ne mogu virovat da je povirova da si iz Zagreba!“, reče udovica.
„U svakon slučaju, svitu“, oglasi se opet duboki muški glas, „nikome nikad ni riči!“
Svi kimajući glavom još ispiju, a Antun spoji vrhove palca i kažiprsta preko usana te povuče zamišljeni patentni zatvarač.
„Nego, di je baba Lela?“, upita muškarac.
„A šta misliš?“, upita ga supruga. „Išla u crkvu!“
Dok je urotnička petorka srkala drugu čašu šampanjca, teta Lela je upravo sjedala u ispovjedaonicu.
„Ajme meni, moj fra Stipane“, reče kad se smjestila. „Da znate šta van iman ispovidit danas!"