Marica Žanetić Malenica

KRUH ISPOD PEKE

Tijekom ona tri godišnja doba kad se ne otapamo poput špeka pod ljetnim suncem, On i ja često se subotom ili nedjeljom skićemo uokolo, uz obalu ili u zaleđu.

Nekad unaprijed odredimo cilj, drugi put odemo gdje nas volan odveze. Te subote smo bili suglasni da želimo švrljati po Imotskom. Nakon što smo bacili pogled na ona dva raznobojna jezera, stigli smo u gradić po kojemu je i cijela krajina nazvana. Kavu smo odlučili popiti, ne baš slučajno, na glavnom trgu, uz kip pjesnika koji je u njemu kratko vrijeme i živio i opjevao ga. Kava popijena u Tinovoj blizini imala je poseban okus, mirisala mi je na ona „malena mjesta srca“ njegova.

Nakon duboka naklona bardu naše poetske riječi, šetali smo kamenim kaletama, zastajali gdje je oko tražilo da se trenutak ovjekovječi fotkom. U neko doba dana želudci su počeli zvoniti na uzbunu. Usputna ulična anketa jednoglasno je izbacila naziv restorana na dobrom glasu. Stigavši na odredište, pokazalo se da smo bili pravi hlebinci vjerujući da ćemo u neradni dan naći stol koji nije unaprijed rezerviran. Na naše uporno moljakanje, konobar je ipak pronašao nenamješten stol iza nekog stupa i ponudio nam ga po principu „uzmi ili ostavi“. Uzeli smo ga bez pogovora, glad se već uvelike razmahala. A kako i ne bi nakon zdrava voćnog doručka koji ni site nahranio ne bi.

– Mora' ćete dosta čekat', najmanje sat, vidite da je sve puno. Ne mogu vam sad još ni uzeti narudžbu, pa ako vam se ne čeka bolje da odete drugdje – savjetuje nam konobar koji nam se nimalo nije obradovao. Naprosto smo mu bili prekobrojni. Odlučili smo ostati. Bilo je dosta vruće, a tu ćemo barem sjediti u kutu i hladu i nećemo nikom smetati, pa ni njemu. Zamolili smo ga da nam barem piće donese da bi nam crno vino, uvršteno na listu prehrambenih namirnica, poslužilo kao predjelo.

Sjedimo tako otužna pogleda jer kad glad uzme pod svoje zatomi sve druge osjete. Miomirisi sa žara nepogrešivo nalaze put prema našim nosnicama i fakinski ih draže. Na stolu do nas krupni brkajlija rasteže paprčnjak tamo-amo kao da svira na usnoj harmonici, dok se njegova družica, odjevena u blagdansku odjeću, trudi nožem i vilicom svladati sadržaje s pladnju pred njima. Nama od gledanja krenula slina na usta, a od vina i vode se napunili mjehuri i samo što nisu krenuli prokišnjavati. Da preduhitrimo tu dodatnu nevolju, prva se dižem i odlazim do toaleta dok On ostaje čuvati stol, istina prazan, ali s nadom da će i na njemu uskoro nešto zamirisati po dimu.

Čim sam se olakšala i preuzela dežurstvo i On je krenuo u istom smjeru i po istom poslu. Sjedim… pogled mi luta okolišem i zastaje na pročelju stare kamene kuće bez znakova života, koju je svojim zelenilom drsko opleo bršljan. Iznebuha mi dođe ideja za pjesmu. Vadim iz torbice notes i olovku koji su moji vjerni pratitelji ma gdje da krenem. Zanemarivši sve zvukove oko sebe i u sebi, jer crijeva krulje, pokušavam sročiti barem kostur neke buduće pjesme. Stihovi naviru kao da sam sita i zadovoljna… a nisam. Tek sam zadojena čašom crna vina koja na prazan želudac čuda čini. A i susret s Tinom je vjerojatno probudio uspavanu kreativnost kojoj sam svjedočila posljednjih dana. Dok se On vratio, stihovi s nasumičnom rimom već su pohranjeni u notes.

– Pala je pjesma, sasvim nenadano, kako to i treba biti, a ne da trudovi danima traju, a na kraju se ispostavi da su bili sami lažnjaci – pohvalim mu se.

– Bar nisi sjedila i čekala 'nako', što bi rekle naše komšije. Pročitaj mi je!

– Neću, mora ona prvo odležati pa na potom na doradu, a tek onda na javno izvođenje, ha-ha-ha.

Nisam to niti izgovorila, a konobar se stvorio kraj nas s osmijehom na licu i frendli raspoložen. Iznenađeno gledamo u njega jer nismo odradili niti trećinu predvidiva nam čekanja.

– Oprostite što ste čekali, vidite i sami… gužva je. Recite što biste htjeli, požurit ću narudžbu – reče namještajući snježnobijeli stolnjak na naš ogoljeli stol.

Izjasnili smo se oko menija zadovoljno trljajući ruke. Situacija se promijenila u našu korist i uskoro više nećemo biti tek promatrači tuđih slasnih i masnih zalogaja. I naši zubići će se uposliti, a brada sjajiti na daleko.

– Evo, izvolite, nadam se da će vam prijati. Ako vam bilo što zatreba javite mi i dobar vam tek – blagoglagoljivo će konobar spuštajući nakon desetak minuta pladanj na stol. Pomoćni konobar donosi salatu i kruh. Počeli smo jesti „kao da smo od gladi utekli“.

– Odlično je meso, friško i dobro pečeno… sočno je, nije se presušilo, a i porcije su bogme obilate. Dobro su nas usmjerili, doći ćemo opet – zadovoljno će On držeći u jednoj ruci janjeću koščicu a u drugoj kapulicu mladu.

– Slažem se, meso je dobro, ali meni je ovaj kruh ispod peke još bolji, jela bi' ga za desert. Ovakav je nekada pekla u lugu moja svekrva.

Tek što smo odložili pribor i obrisali lice i ruke, prilazi nam čovjek srednjih godina ljubazno se smješkajući:

– Dobar vam dan, je li bilo sve u redu?

– Bilo je super, baš smo zadovoljni. I da nije bilo mesa, ja bi' se zadovoljila kruhom, izvrstan je – rekoh uzvraćajući smiješkom.

– Oprostite, nisam se predstavio. Ja sam Matković, gazda – reče pružajući nam ruku. – Drago mi je čut' da su naši gosti zadovoljni. Trudimo se da tako bude. Nisu baš neka vremena, sve teže je doći do kvalitetnog mesa iz domaćeg uzgoja… ja imam svoje dobavljače tamo preko, u Hercegovini, u koje imam povjerenja… samo i oni su nedavno prilično digli cijene, a mi ih ne možemo pratiti s našim cijenama da ne izgubimo goste. Vjerujte mi, sve teže je biti ugostitelj, zarada je sve manja, a porezi i druge dadžbine stalno rastu. Ma, neću vas zamarat', sve vi to znate, šta vam ja imam govorit'… nego jeste li za neki desert, kuća časti?

– Hvala, baš smo se dobro najeli – pokušavam se izvući od napasti da pojedem i desert.

– Ma sta' će dvi palačinke, morate ih probat', s domaćim su pekmezom, radi ga moja gospođa… ali može i s orasima, ako više volite… nema problema, samo recite… – uporan je Gazda.

– Dobro, onda meni s gospođinim pekmezom – predajem se bez borbe.

– A vama, gospodine?

– S orasima – reče On mudro.

– I s malo meda, ta kombinacija ima dobar učinak na muškarce – pokušavam biti duhovita zatečena Gazdinom ljubaznošću i pažnjom.

Palačinke su isto bile izvrsne, a uz to i besplatne. Najedeni i napijeni platili smo račun i počeli se spremati za odlazak. Tek što smo se digli od stola, do nas se opet stvorio Gazda s kruhom ispod peke.

– Ovo je za vas, mali znak pažnje – reče gurajući mi kruh u ruke.

– Ali… niste trebali, ovo je puno za nas dvoje, kad ćemo ga pojest'… – branim se i odbijam uzeti kruh. Uzalud, ni Gazda ne popušta. Ulazim u auto s kruhom, poput dojenčeta, u naručju.

– Što mu bi? Nisam primijetila da je prilazio drugim stolovima i pozdravljao se s gostima. Da sam mlađa umislila bih da mu se sviđam i da me hoće povalit' preko tebe živa, ali ovako… – rekoh grleći obli kruh i jedva čekajući da opet ogladnim i obrušim se na njega.

– Čuj, meni je ovo sumnjivo, tu ima neka kvaka, samo ne kužim koja – razmišlja On naglas.

– Ne znam, ne razumijem…

– Čekaj malo, sinulo mi je. Rekla si da si pisala pjesmu dok sam bio u zahodu… jesi li je utipkavala u mobitel ili si je pisala u onaj tvoj blok što ga uvijek vučeš za sobom k'o švora molitvenik?

– U blok… kakve to ima veze?

– Ima, ima, u bloku je kvaka. Konobar je, sigurno, vidio da nešto zapisuješ i obavijestio Gazdu. A Gazda je pomislio da si možda iz Porezne tu na zadatku i nastojao ti se dodvoriti i palačinkama i kruhom. Porezna tako zna poslat' u neradne dane dvoje u paru da ne izgledaju sumnjivo, a onda stigne prijava. A dosta da te je vidio takvu ozbiljnu i s oćalima, a uz to još i piskaraš u potaji… ha-ha-ha… dobro si ovo izvela. Jednim udarcem dobila si i pjesmicu i kruh. Bit će ga najmanje za tri dana.

– Hajde brzo pali auto i daj gas da se Gazda ne predomisli i dođe po kruh kad već po palačinke ne može.