Magdalena Mrčela:
Dict(it)ator
Valjda nam je bilo suđeno. Sjećam se te večeri kad je onim svojim tovarskim hodom uletjela u birc. Visoka, preplanula, crnokosa, u prugastoj majici i bijelim starkama. Nimalo moj tip. Prototip provincijalke koja je banula u veliki grad i odlučila ga dresirati po svojim pravilima. Darko i Hrc jedva su dočekali njeno „velika s mlikon" da počnu s pričama o bahatim Venecijancima koji, umjesto da se školuju u vlastitoj Mletačkoj Republici – truju naš sveti kaj. Njih dvojica nabrijanih manijaka protiv nje, vidno iscrpljene čak i za pokušaj svađe... Morao sam stati na stranu slabijeg protivnika. Profesionalna deformacija. Njih sam ušutkao, njoj sam platio kavu i ostavio svoj broj mobitela. Čim smo se sljedeći put našli, čim sam čuo njen grleni smijeh, šale na račun političara, životne ambicije i onaj smiješni komentar „baš si mi smišan", znao sam da je ona ta. Nema dileme. Starci se nisu previše petljali. Stari ju je malo zajebavao zbog seljačkog imena, stara ju je šopala našim kolačima, ljuteći se što je Judita ispekla svoje, ja sam ih gledao iz prikrajka i veselio se. Dobro se uklopila. Bit će od blitvarke žena.
*
Znala sam da ga bacam u lavlje ralje, no tako je moralo biti. Bez roditeljskog blagoslova – ne ide. Njegovi su bili sasvim u redu: tvoj izbor, tvoja cura, nek' vam je sa srećom. Reći mojima da se udajem, e to će biti ruski rulet. Otkad me Milan zaprosio, prislonjen o moje čelo stoji pištolj u obliku babine zubne proteze i ćaćine puške iz '91. Jer kad to opali zajedno, ima da ti se mozak rasprsne.
Moja je baba praktična žena. Za vrijeme Drugoga rata bila je najpoželjnija udavača i taj je svoj status odlično iskorištavala. Nijemci su je oblačili u zlato, Francuzi obasipali nakitom i parfemima. Nema za babu naših i njihovih – naš je tko više da. Tko je najviše dao i komu je naposljetku ona dala, to se, na opće čuđenje, ni danas ne zna. Možda ona i zna, no i dalje rado dovodi sina u neprilike svaki put kad ga zbog dokumenata pitaju ime oca.
Moj je ćaća vrhovni bog, batina, ratni heroj i diktator. Sedamdesetih je bilo poluuspješan nogometaš (splitski Pelé, kaže on), uz redoviti činovnički posao. Žene su se lijepile za njega, a i on za njih. Tek se u četrdesetoj oženio mojom majkom, koja nije bila u cvijetu mladosti, no on je cijenio njenu seosku priprostost, skromnost i neiskvarenost; drugima je samo do novaca bilo. Mater novaca među kozama u Zagori nije primirisala, što pak babu i dan-danas ždere više od raka koji je navodno ubija još od Domovinskoga rata. Tada je ćaća tjedan dana bio na terenu, ugrizla ga crna udovica na spavanju, vratilo ga doma i amputiralo mu tri nožna prsta, ili kako bi moja baba rekla: „Gonili ga ljuti dušmani, a on ih smaknu desetoricu, i dok je zadnjega naglavačke vješao, isti je na izdisaju našem junaku prste odgrizao!" Čulo se nju od Omiša do Trogira, i tako je naš splitski Pelé-državotvorac stekao povjerenje narodnih masa, od kuće susjeda Roka pa sve do zadnjega brodića u lučici.
Milan je bio zanimljiv miks: majka Zagorka, otac Srbin; rođen u Beogradu, odgojen u Zagrebu, a smatrao se isključivo građaninom svijeta. Nije se običavao vezati za mjesta, nego za ljude. Po naravi elokventan i istinoljubiv, završio je voljeno pravo i zaposlio se u struci. U slobodno vrijeme dozlaboga ironičan, provokativan, prelijep i grize ljude. I ima tu ludu zaručnicu koja je zagrizla, upecala ga i želi ga pokazati cijelom svijetu.
„Molim te, ne daj se isprovocirati! A pokušavat će, znam ih."
„Neće me pobijediti mojim oružjem, ne brini."
„Milane, ovo nije ratni front. Budi miran, jedi što ti se ponudi, kimaj glavom i sjeti se zašto smo došli."
Poljubi me u čelo i čvrsto mi stisne ruku. On se uopće ne boji, a ja se tresem kao kuća na zagrebačkom klizištu.
Sve miriše na rajčice, ribu i rožatu. Mater je uredila stol ljepše nego za moju krizmu. Ona naslućuje. Baba vrti krunicu i proklinje nekoga. Brat naganja loptu, otac se dere na njega. Evo ga! The otac.
„Stigli smo", viknem, a majka i Stipe potrče mi u zagrljaj. Ona s odobravanjem gleda Milana, on joj kavalirski ljubi ruku. Gotovo. Pala je kao Suárez u šesnaestercu. Baba se odbija rukovati. Nisam ni mislila da neće. Otac ga nepovjerljivo gleda i prečvrsto stišće ruku. Već vidim. Sudar titana.
„Frane."
„Milan, gospodine. Zadovoljstvo mi je."
„Čime se mali bavi kad ovako kićeno govori?"
„Odvjetnik je, ćale", čvršće se privinem uz zaručnika, želeći ga zaštititi od polarnoga dočeka na plus trideset dva.
„Odvjetnik! Ti su mi najdraži: puno seru, a ništa ne kažu!"
„Baba!"
„Ne zovi babu baba!" obrecne se otac, a ja ušutim. Ovo je bila glupa ideja. Pobjegnimo!
„Ne samo to, gospođo. Još i svoj nerad odlično naplaćujemo!"
Umjesto da se smrznu kao ja, ćaća i baba iskriviše lica u nešto što bi mogao biti osmijeh. Pamet moja. Znat će on s njima.
„Onda, mali, osim prava, ima li koja muška zanimacija?"
„Nogomet, gospodine."
Pogodio je u sridu s tom temom, a i brat im se pridružio. Nakratko sjednem do matere.
„Lip je ka slika..."
„Je, majko. I dobar ka kruv. Volim ga."
„I blid ka brašno!" ubaci se baba. „Biće ima niku boleštinu, ni kapi krvi u njemu!"
Mater odlazi po ribu i blitvu. Ne može ona trpjeti svađe ni ovu nespaljenu srednjovjekovnu vješticu koja sipa žuč kroz protezu. Zato i nije prigovarala kad sam otišla studirati u Zagreb. Znala je da će mi ondje biti bolje. Brzo se vratila i hranu prvo poslužila muškarcima. Tradicija. Ćaća je upravo bio završio priču o svom vanserijskom nogometnom talentu.
„Za koga navijaš?" upita. Milane, molim te, molim te, nemoj zabrljati...
„Za Zvezdu."
Otac zastane kao šilom proboden, a babi se čaša otkotrlja iz ruke i razbije na desetke komada. Prestrašeno pogledam Milana. Ne drži se dogovora. Ovo nije „suptilno prikrivanje istine".
„Pa odakle si ti?" otac jedva izmuca.
„Rođen sam u Beogradu, ali odmalena živim u Zagrebu."
Stipe odbrusi „ZG jednako BG", ocu se prsa nadimaju, baba se krsti lijevim papkom.
„Za isti stol s herojem, koji je... Našu državu branija! Ti! Ti... Jedna... Zločinca dovodiš! Pušku je za drugu stranu nosija!"
„Baba, molaj! Osamdeset osmo je godište, tada je nosio dudu oko vrata!"
„Čekaj, jesi... Jesi ti katolik?" otac prošapće.
„Hristos va..."
„Milane, dosta!" zacvilim. Sad je izabrao izbacivati pravoslavizme iz rukava!
„Jesam, katolik sam, imam sakramente, zdrav sam, ne drogiram se, pušim malo, pijem dosta, ali kvalitetno... Kaj još?"
„Ajde, dobro je, i u ovom jadu uspiješ malo nasmijati čovjeka", glava stola će.
„A Zvezda... Pa zar je Hajduk svojedobno nije nosio u grbu? Koji je ono stadion cvilio za Titom?"
„Milane, šta je tebi?!" bijesno otrčim u kuhinju, ne mogavši suspregnuti suze.
Majka me nijemo zagrli. Što se tu moglo? Dva tvrdoglava tovara za suprotnim stranama stola plus bablja mazga koja gasi požar benzinom. Negdje u dubini srca nadala sam se da će to biti mirno obiteljsko okupljanje popraćeno pjesmom, cvijećem, ljubavlju; da ćemo već na glavnom jelu raspravljati o vjenčanju. Kao i uvijek, bila sam u krivu. No od Milana sam više očekivala. Spuštanje na očevu razinu, to je bilo potkopavanje groba svemu što smo planirali. Dok je napokon došao po mene, činilo mi se da je prošla vječnost. Mater uze pladanj i ostavi nas same.
„Mila, gdje si nestala? Vrati se za stol, čekamo te", obgrli me jednom rukom, a ja se privinem uz njegova prsa i obrišem suze.
„Zašto im daješ povoda za svađu?"
„Zato što nisu više djeca i trebaju čuti što ih ide. Nismo se svi zavjetovali na šutnju."
„Bojim se da će se usprotiviti braku..."
„Dušo, svi su osim nas nebitni. No ako ti to toliko znači, u redu, potrudit ću se pridobiti ih."
Prebacio mi je ruku preko ramena i poveo me natrag u dvorište. Brat je već navalio na glavno jelo. Sjeli smo i pokušavali ne spominjati granični incident. Majka je pripremila odličnu ribu s umakom od limuna i luka. Razgovor je tekao uštogljeno i odnosio se na probavni trakt i riblje kosti. Milan se mučio s brancinom. To nije njegovo područje.
„Nit' je riba meso, nit' su blitvari ljudi", procijedi ispod glasa, a ja ga svom snagom ugazim.
„Jeste za jedan vic?"
Ćaća priča viceve. Pa nije li to divno.
„Šta bacaš Srbinu kad se utapa?"
„Ne bih znao, gospodine", Milan će hladno, a ja problijedim.
„Ženu i dicu! Ha-ha-ha!" orio se otrovobljujući smijeh starješinā kuće, a meni je prisjeo i ručak, i obitelj, a tako mi brancina s gradela, i vjenčanje.
„Paradoksalno, sad ste prozvali i vlastitu kćer."
„Molim?!"
„Judita i ja ćemo se vjenčati. Došli smo vas formalno obavijestiti o tome, pa eto, kad ste već praznički raspoloženi..."
„Odaš po tankom ledu, mala", zlobno će baba.
„Aaa, ne! Ne. Neće ić. Da mi se unučad s tri prsta krsti?! Ne!"
„Mislite na ona vaša tri koja su vam od gljivica otpala na 'bojištu'?"
„Prestanite! Zašto mi ovo radite?!"
„Mali, tebe ću do oltara pratit jedino u ležećen položaju!"
„Problem je što ćete vi svakako podlegnuti prije mene."
„Ovo nećemo vamo završit. Dolazi."
Otac ustane, a Milan ode za njim u kuhinju. Plakala sam, vrištala, pokušavala se otrgnuti njima dvjema iz ruku, mrzila sam samu sebe što sam ga dovela ovamo, bojala sam se da otac u ludilu ne učini kakvu glupost.
„Pustite me, lude, ubit će ga!"
Iz kuhinje odjeknu pucanj. Zaglušujuć kao da je počeo novi rat, kao da je okrvavljena sanjana utopija, kao da je crvena mrlja okaljala bijelu svadbenu košulju moga zaručnika, a nož udario po mesarskoj dasci razbijajući moje srce napola. Padnem na koljena. Znala sam da otac ima pušku. Ubio mi ga je! Ubio nas je sve. Nema nas. Sve je gotovo. Bubnjići mi skoro popucaše, a sad vrišteća glava umjesto svadbenog čuje posmrtni marš.
„Milane!!!"
Utrčim u kuhinju dok mi se kiselina suza slijevala niz lice. Ubio mi ga je. On njega.
„Zete, daj čašu, Iruda mu, proliva se!"
Milanov duh stoji na nogama. Izgleda živo. Uzima staklene čaše dok otac drži tek otvorenu bocu šampanjca. Super, ubili su i mene, u raju sam. Svi smo umrli.
„Mala, popij malo, blida si ka krpa", lagano me udari po obrazu, a Milan mi namigne.
„Jesi ti duh Milan?"
„Ha-ha! Ne, zlato, ja sam vidoviti Milan", poljubi me tako... Pa, ako se tako duhovi ljube, onda mi je nekrofilija s tendencijom duhofilije novi fetiš.
„Mali je zajebant vrhunski!" nasmije se otac.
„Za jednoga Srbina!"
„Za jednoga Srbina! A ti si, šinjorina, dobila šta si zaslužila! Udaješ se za tri miseca, ćaći ni telefonon javit?! A janjce triba kupit! Popu triba reć, triba vidit jesu li se pršuti osušili!"
Zurila sam u obojicu kao da ih prvi put vidim. Izrežirali su svađu da mi se osvete što nisam prije objavila vjenčanje, kojim sad dirigira i diktira gospon sretni otac! Pa dođe mi da ih ubijem!
„Mali Mile!"
„Reci, Frane!"
„Kako natrpat pedeset Srba u telefonsku govornicu?"
„Kako?"
„Kažeš in da nije njihova i da ne mogu uć!"
„Ha-ha, odličan! A kako se Dalmatinci tuširaju?"
„Kako?"
„Zapale šumu pa čekaju kanader!"
„Đavliji si, zete! A znaš ovaj: šeta Splićanin obalom i ugleda morskoga pasa iza jednoga kupača. 'Morski pas je iza tebe!' Kaže kupač: 'Što si bre rekao?' A ovaj njemu: 'Ništa, ništa, samo se ti kupaj!'"
„Ma vidiš ti mojih Splićana..."
„Nego, zete, grijota ti je doć na more a ne okupat se! Već je priko dvaest stupnjeva, odvest ću te ja popodne..."