Željko Funda:
Samoubojstvo je sranje
Gospođa Žnidar bila je sama kod kuće. Srećom, njen muž Drago otišao je k advokatu kako bi se posavjetovao glede svojih potraživanja u poduzeću koje je od prije tri dana u stečaju. Zbog neizvjesnosti oko propasti poduzeća on je već duže vrijeme bio jako nervozan. Svaki puta kada bi ona htjela gledati Floru, on bi našao brdo razloga zašto da to ne čini. Znao je biti jako grub prigovarajući joj na slabom ukusu. Radi serije ona je sve podnijela, čak i njegovo bezobrazno Svako tele ima svoje veselje. Znajući u kakvom je psihičkom stanju, ona mu nije odgovorila istom mjerom, recimo, U stečaju se uživa u čaju, ili Kad je stečaj, nek je očaj. Gledala je svoju seriju i pravila se da je on izazvao njeno šmrcanje, ne Flora. To je lakše podnosio nego da je Flora svemu kriva. Kad bi znao da njegova žena plače zbog cure koju svi vuku za nos, podivljao bi. Ovako, njemu je njen plač neminovni dio nenormalnog stanja koje je započelo neisplatom plaća, nastavilo se štrajkom i koje se sada završava stečajem. Što drugo nego da bar žena plače kad je stanje tako gadno. Smatrajući da je on kriv za njene suze, i on se ponekad rasplakao i nadugačko joj se ispričavao. Njoj je to godilo, još više kad se odmaknuo i kad je ona mogla gledati Floru.
Šmrcajući kao i obično kad je njena sapunica na programu, gospođa Žnidar je pozorno gledala, držeći rupčić u pripremi. Upravo se pokazalo da je najljepša cura u seriji neizlječivo bolesna. Dok je brisala nos, zazvonio je telefon. Isprva se nije namjeravala dići jer je htjela suosjećati s nesretnom Ramonom. Kako telefon nije prestajao zvoniti, digla se opsovavši gnjavatora koji joj krati ono malo zadovoljstva koje ima u životu. Zvala je Ursula, njena šogorica, žena muževljevoga brata Roka. Bila je sva izvan sebe. Budući da je samo pola pažnje posvetila Njemici, nije uspjela mnogo razumjeti. Osim toga ona baš ne zna njemački, što uostalom nije ni dužna, a Ursula zna slabo hrvatski makar bi zbog muža i rodbine u Hrvatskoj morala. Činilo joj se da je šogorica na njemačko-hrvatskom jeziku rekla da se Roko objesio i da su ga već kremirali. Da je se riješi, gospođa Žnidar je ponavljala ja, ja nadajući se da će gnjavatorica prestati i da će se ona vratiti svojoj Flori. Međutim, ona nikako da stane. Krajnjim naporom gospođa Žnidar je razabrala da Roko stiže poštom u Hrvatsku, Nijemci će doći autom, a Žnidari da organiziraju pogreb kad im ona javi. Gospođa Žnidar je bila jako ponosna što je razumjela da Rok želi pogreb u krugu obitelji i bez svećenika makar je Ursula morala to tri puta ponoviti.
Gospodin Žnidar se vratio kući s lošim vijestima. Advokat mu je rekao da su mali izgledi da dobije tri plaće koje mu je njegovo propalo poduzeće dugovalo. Da ga nekako utješi, advokat ga je pozvao na piće. Obojica su se napili, a Drago je platio račun. Kad se propada, neka se propada sa stilom. Čim je sve ispričao ženi, rasplakao se nad ljudskim karakterom. Oni koji imaju, kao njegov advokat Drčec, vrlo rado puštaju da im oni koji nemaju, kao što je on, Drago Žnidar, radnik propale firme, plaćaju piće. On i njegovi toliko su bezdušni da još k tome drže ironične zdravice dobroti, darežljivosti i plemenitosti poniženih i uvrijeđenih, kako je on bezobrazno nazivao sirotinju. Njega, Dragu, to je toliko pogodilo da se morao napiti kako se ne bi potukao s Drčecom i zaradio tužbu zbog nasilništva od svoga vlastitoga advokata. No, Boga ipak ima. Drčec je na parkiralištu našao svoj mercedes na kojem je sprejem pisalo odvjetnik svinja. Taj se odmah rasplakao zbog mercedesa, a on, Drago, radovao se jer se poruka, i sada je apsolutno siguran, nije odnosila na njega makar je i on Drčecov dugogodišnji klijent, ali presitni, prenemasni da bi bio svinja. Zato ga je tako neuspješno tješio da je ovaj plakao sve do dolaska policije. Onda se još jednom rasplakao jer policajci nisu htjeli napraviti uviđaj za tako beznačajni događaj. Za Dragu hepi end tek je uslijedio. Drčec je pokušao podmititi policajce kako bi ipak napravili zapisnik pa zaradio i prijavu i boravak u policijskoj postaji radi triježnjenja.
Kad se Drago ispovraćao na kraju priče o Drčecu, gospođi Žnidar je sve prisjelo. Već ga je htjela kazniti viješću o smrti brata kad se sjetila da bi time mogla izazvati mnogo teže efekte nego što je jedna kazna za povraćanje u kuhinji. Da ne dođe u napast, ona ju je za svaki slučaj izbrisala iz glave makar je to značilo odustajanje od kažnjavanja svinjskog ponašanja njenog muža. Nekad treba popustiti da bi se kasnije dobilo. U njenom slučaju to je značilo ono što je ona godinama priželjkivala - hodočašće u Međugorje. Istina, oni baš nemaju novaca, ali plača se na rate i, što je najvažnije, ona će se tamo pomoliti za Dragin novi posao. Kažu da treba aktivno tražiti posao. Ona će to učiniti na najaktivniji način – ići će na Brdo ukazanja ako treba i na golim koljenima.
Kroz vikend gospođa Žnidar je nekoliko puta natuknula mužu ideju o hodočašću u Međugorje. On ju je odlučno odbijao uporno ponavljajući nema novaca. Nije je htio slušati ni kad je govorila o molitvi za njegovo zaposlenje. Čak je odmahnuo rukom kad je spomenula da će na koljenima otići na Brdo ukazanja i moliti se za njega. Nije mogla vjerovati da je on takav bezbožnik. On, doduše, godinama ne ide u crkvu, ne moli se niti se ispovijeda, no Božić mu je najomiljeniji blagdan, Uskrs obožava, Majka Tereza je za njega bila hodajući anđeo, a Rajska Djevo mu je jedna od najljepših pjesama. Štoviše, bio je tako bezobrazan da joj je predložio da te novce radije da Drčecu kako bi mu taj pokvareni gad kupio zaposlenje. Bilo joj je strašno žao što ga odmah nije kaznila viješću o Rokovom samoubojstvu. Ne samo da joj je kuhinju pretvorio u svinjac, ne samo da ju je ona vlastoručno morala očistiti, nego sad i ovaj ordinarni ateizam. Takvi nisu više ni bivši komunisti. Oni su se tako popravili da su postali uzorni vjernici. Njen Drago, nekadašnji uzorni vjernik, sada je postao uzorni bezbožnik. Da to zna njegova mama, ne bi doživjela sljedeći dan.
U utorak gospodin Žnidar je dobio paket iz Njemačke. Preuzeo ga je na ulazu u vrt. Jako mu se razveselio jer mu je brat Rok već duže vremena obećavao poštansko iznenađenje. Malo mu je bilo čudno što iznenađenje stiže poštom budući da Rok najmanje tri puta godišnje dolazi u Hrvatsku. Kad ga je za Uskrs pitao zašto će njegovo iznenađenje stići poštom, zašto ga sam ne donese kad bude došao na godišnji odmor, Rok mu je odgovorio da će on najvjerojatnije godišnji odmor provesti negdje drugdje. S obzirom da si Rok može priuštiti i Sejšele i Havaje, njegov odgovor nije ga uopće iznenadio. S jedne strane, bilo mu je drago. Čudnije je bilo što on svoje godišnje stalno provodi u Hrvatskoj umjesto da putuje i vidi svijet.
Pjevušeći, gospodin Žnidar se uputio u kuću kako bi otvorio paket. Odnio ga je u kuhinju, gdje je njegova žena pripremala objed. Htio je da s njom podijeli iznenađenje. Gospođa Žnidar je odmah shvatila o čemu se radi. Ispričavši se da nema dovoljno krumpira, počela se presvlačiti za dućan. Njen muž je inzistirao da ostane. Ma koliko mu ona objašnjavala da on voli da objed bude točno u jedan popodne, a da je sada već prošlo jedanaest sati, ma koliko mu govorila da za dućan ona mora dolično izgledati, dakle, od odjeće, obuće, šminke i mirisa, on je nije puštao. Dobro raspoložen, ponavljao je da njemu neće biti krivo ako objed bude malo kasnije kao što ni njoj neće biti krivo zbog iznenađenja iz Njemačke. Imitirajući zvuk trube, on je otvorio paket. Umjesto nečeg vrijednog i posebnog on je ugledao nešto kao vazu. Uz nju je bilo pismo u koverti. Kako ništa nije razumio, upitao je ženu zna li ona o čemu se radi. Ona je samo raširila ruke i napravila čudnu grimasu, koja mu je bila jako smiješna te ju je zamolio da je ponovi. Sljedeća je bila još smiješnija i on se glasno nasmijao, govoreći da je možda u ovome iznenađenje na koje je Rok mislio. Nesvjesno, gospođa Žnidar je zadržala isti izraz lica, znajući što slijedi. Gospodin Žnidar se zibao od smijeha.
U trenutku kad je pročitao prvih nekoliko rečenica popratnog pisma, on se skamenio. Za svaki slučaj, da njen Drago ne počne raditi scenu, njegova žena je dohvatila urnu i stavila je u krilo.
- Moj brat, ovo je moj brat?! – povikao je gospodin Žnidar i briznuo u plač.
- Da. Prah i pepeo - reče gospođa Žnidar i stavi urnu na stol. Znala je da je najgore prošlo i da je sada red na Dragi da eventualno zagrli urnu.
- To je iznenađenje?! Poslao mi sebe kao pepeo?! – reče on i lupi šakom po urni.
- Ne on. Ne može mrtvac ništa poslati. Ursula. Bolje Ursa.
- Rok je govorio da će mi poslati iznenađenje. Ja se toliko nadao, veselio, a kad tamo urna! Malo prije sam se smijao ko lud.
- Smijeh je zdrav – reče gospođa Žnidar i uzme pismo mužu iz ruke. – Da vidimo što još piše.
- Dosta sam ja zdrav. Meni treba posao. I brat - reče gospodin Žnidar i opet se glasno rasplače. – Oni hoće da čuvamo urnu dok nam ne jave – reče on, nastavivši čitati. Vražji Švabe. Njima je nezgodno spavati s mrtvacem.
- Pa Rok ti je brat.
- Istina - reče gospodin Žnidar. Glasno šmrcajući, on je nekoliko puta pomilovao urnu. – E, brate, brate.
- Ubio sebe i nas – reče njegova žena kimajući glavom.
- Kako nas? Mi smo još živi
- U pojam. Zar nismo šokirani? Zar nismo izvan sebe?
- Pa, da – nevoljko prizna njen muž.
- Znači, mi moramo Roka čuvati sve dok gospoda Nijemci ne dogovore – reče gospođa Žnidar kad joj je njen Drago pročitao pismo. – Mogli su ga oni dovesti sa sobom.
- Oni ti tako nama iskazuju počast, povjerenje – reče joj muž. – Meni kao bratu ponajviše.
- A kamo ćemo s njim? Jesi li se to pitao? Brata ne možeš staviti bilo kamo jer ti je brat, mrtvac na vidljivom mjestu nije zgodno ni za nas ni za naše goste. Dakle, ne može u podrum i ne može na regal. Kamo da ga stavimo?
- Uh, pa ne znam – reče gospodin Žnidar i zamisli se. – Da, to je velik, pravi problem.
- Eto vidiš. Nijemci nam iskazali počast usosivši nas.
Cijeli taj dan urna je ostala u kutiji na podu kuhinje. I gospodin i gospođa Žnidar pokušavali su ustanoviti kamo da je stave. Trebalo je naći mjesto koje nije ni nedostojno mrtvaca ni provokativno za žive. Dva puta su prošli cijelo prizemlje pokušavajući izvagati prikladnost svakog mjesta koje bi im se činilo primjerenim. Zbog kuhanja, što uključuje rezanje luka i češnjaka, posljedično plakanje i upotrebu neprikladnih riječi, zagušljivo parenje, lupanje suđem pri pranju, poneko mljackanje i podrigivanje, kuhinja nije dolazila u obzir. Kroz hodnik se prolazi najčešće u brzini pa bi urna bila izložena prevrtanju, čak bi se mogla razbiti. Oni više nisu seksualno jako aktivni, ali se znaju dohvatiti, što nikako ne ide uz mrtvaca pa makar i u obliku pepela. Njega se tako omalovažava, a njima bi seks mogao prisjesti. Budući da im je to jedano od rijetkih preostalih zadovoljstava, oni ga se nisu htjeli odreći. Zato njihova spavaća soba nije dolazila u obzir. Dnevna soba ima i prednosti i mane za njihovog Roka. Tu se često boravi, a kako je Rok još svježi pokojnik, red je da ga se bar sada, na početku, ne ignorira. S njim su proveli mnogo lijepih trenutaka pa je on zaslužio i njihovo društvo i njihove misli. S druge strane, imaju razigranog mačka, ovdje se igraju unuke, mogu srušiti urnu, prosuti pepeo, a mogu pitati baku i djeda što je to. Što da im odgovore. Rok koji se pretvorio u pepeo, pepeo koji čuvaju za uspomenu, pepeo koji je jako koristan za biljke, vaza koju su dobili iz Njemačke. Što god da odgovore, izazvat će brdo novih pitanja. Kako je dilemu najbolje presječi, što je dokazao Aleksandar Makedonski s Gordijskim čvorom, oni su odlučili da privremeno stave urnu na donju policu na stalku za televizor i da je zakamufliraju trima vazama. Tako će biti njima na oku, a ostali uopće neće znati za nju.
Sljedeća tri dana prošla su odlično. Unuke su bile kod bake i djeda, ništa nisu primijetile, igrale se kao i obično. Bili su i gosti, susjedi Šobak, koji također nisu ništa opazili. Oni, doduše, i inače ništa ne opažaju. Ti nisu zamijetili ni novi televizor prije tri godine, novi tepih prije pet godina, novu zidnu sliku prije sedam godina. Oni tako najvjerojatnije iz zavisti ignoriraju uspjehe Žnidarovih, zaboravljajući da su oni, Žnidari, jedini susjedi koji ih zovu k sebi na kavu. Još im i kolače ponude.
Četvrtog dana gospodina Žnidara počela je peći savjest. Njegov jedini brat da bude iza vaza, da ga se skriva kao sramotu, da ga se tretira kao opasnost po ugled obitelji, a da oni, on pogotovo, izigrava kulturnog i humanog čovjeka. Zato je počeo urnu stavljati na stolić u dnevnoj sobi tijekom noći, na regal kad je bio siguran da nitko neće doći, na policu za knjige ako bi došli koji zavidni susjedi. Makar je gospođa Žnidar bila protiv izlaganja nepotrebnom riziku, njen muž joj je predložio okladu. Pozvat će susjede čretni na kavu. Ako oni opaze urnu, on će prati suđe sljedećih mjesec dana. Ako, pak, ona izgubi, kuhat će objed po njegovim željama. Ispostavilo se da je on u pravu: Čretni također nisu opazili promjenu na njihovoj polici za knjige. Nažalost, dobitak oklade nije ga usrećio jer zbog ograničenog budžeta njegova Bosiljka nije imala široki izbor jela. Još jedna njegova sumnja se potvrdila – svi susjedi iz zavisti ništa ne opažaju.
S bratom na oku, gospodin Žnidar je ipak bio puno mirniji. Njegov dom je bratovo pretposljednje počivalište i red je da ono bude što dostojanstvenije. Također, mogao se prisjećati lijepih trenutaka koji su zajedno proveli, razgovarati s njim o njima. Budući da ga je žena dva puta ulovila kako bratu govori na glas, radi svojeg i njenog duševnog zdravlja trebalo je urnu premjestiti. Ako bi ga i susjedi zatekli u tome, vrlo loš glas bi se mogao proširiti o cijeloj obitelji. Trebalo je tražiti novo rješenje. Polica za knjige u dnevnoj sobi zaista je preizazovna.
Srećom, u petak navečer Ursula je javila da dolaze na pogreb sljedeće subote popodne. Gospođa Žnidar je odahnula. Stalno premještanje urne već joj je išlo na živce. Rekla je mužu da joj on izgleda kao mačka koja stalno seli svoje mlade. Priznao je da on sam sebi tako izgleda. Zato je tijekom sljedećih dana premještanje prestalo. Više se nisu bojali ni susjeda ni eventualnih pitanja unuka. Znajući da je kraj njihovih problema blizu, oboje su postali puno opušteniji. Urnu su stavili u kut prozorske daske dnevne sobe jer zavidni susjedi opet neće ništa zamijetiti. Drago je slobodno razgovarao s mrtvim bratom ne bojeći se da ga Bosiljka opominje ili prekida. Čak mu je u tome ponekad pomagala podsjećajući ga na neke nezaboravne trenutke koje su zajedno proveli s Rokom.
U petak prije dolaska Nijemaca gospodin i gospođa Žnidar otišli su u kupovinu. Trebalo je nešto pripremiti za goste jer će oni sigurno biti gladni poslije dugog puta. Gospodin Žnidar je spominjao njemačku razmaženost i izbirljivost te njihovu obvezu da ne razočaraju rodbinu i iznevjere Roka, dok je njegova žena naglašavala da nemaju novaca, da sirotinja nije dužna častiti dobrostojeće te da je ionako poslije svečana večera. Prije nego li su se nekako dogovorili, prošli su tri trgovačka centra.
Tek što su otvorili vrata kuće, njihov mačak Juki izletio je kao metak i nestao u susjedovom vrtu. Gospođa Žnidar se odmah sjetila da su ga ostavili u kući. Njenom mužu to nije izgledao kao problem budući da u dnevnoj sobi oni uvijek ostave prozor malo odškrinut. Juki je to ne jednom koristio za izlazak. Makar joj je muž ponavljao da imaju najpametnijeg mačka u susjedstvu, ona se nije mogla oteti lošem predosjećaju jer je već s vrata osjetila smrad.
- Imam ja dobar nos! – reče gospođa Žnidar pobjednički čim je ušla u dnevnu sobu. – Dođi, pogledaj Jukijevu inteligenciju.
- Bože, moj brat! – reče gospodin Žnidar sa zaprepaštenjem kad joj se pridružio.
Na prozorskoj daski ležala je prevrnuta urna. Po prosipanom pepelu stajale su tri kuglice mačjeg izmeta. Prozor je bio nedovoljno odškrinut da bi Juki mogao izaći, a kako ga vjerojatno nije uspio jače odškrinuti, on je obavio ono što je morao obaviti na prosutom pepelu. Čak je pokušao njime zagrnuti svoj izmet.
Da bi došli k sebi, popili su rakiju. Gospodinu Žnidaru su trebale dvije čašice. Imao je pravo i na više jer je znao da će on morati vratiti pepeo u urnu, a ostalo baciti u smeće. Kao brat on je to dužan.
U subotu je sve dobro prošlo. Gospodin Žnidar je zamolio Nijemce da mu dopuste da on stavi urnu u raku. Uz mnogo ja, ja, naturlich, oni su mu dozvolili. Kad je bilo gotovo, trebalo im je pet minuta da rasplakanog gospodina Žnidara pokrenu od groba. Dok im se on ispričavao zbog svoje plačne scene, Ursula mu je čestitala na iskrenim emocijama, dodajući da bi ona tako rado plakala.
- Scheisse – reče tiho kćerka Angela, primijetivši mamino prenemaganje.
- Ja, Selbstmort ist Scheisse – šapne joj sestra Doris i bolje namjesti slušalicu plejera.