Silvija Šesto:
Kako sam prestala pušiti
Zurich, grad najveće kvalitete života u svijetu. Ustanovljeno procjenom znalaca 2006. Offshore kompanije, crkve, satovi, noževi, Heidi, sir, runolisti, rupe. Svijet. Tri dana. S pratnjom. Prvi dan umak od luka, krumpirovi rezanci i salata od krastavaca sa senf sosom. Idemo odmah dalje. Šezdesetak kilometara, uz nemoguće ravno pokošenu travu i livade na kojima raste cvijeće, kitu kojeg je moguće ubrati ubacite li potom u poseban aparatić za to predviđenu novčanu naknadu u vrijednosti dvije kutije hrvatskih cigareta. Aarau. Ugodan francuski auto, pristojni vozači. S lijeve i desne strane, između livada, gradilišta. Pratnja veli da je mala kriza pa grade, premošćuju rijeke, novi mostovi, novi trgovački centri. Na svakom kutku puta zečevi. Pred Uskrs. Puno malih. Kao vojnici i usred svakog cestovnog rotora veliki. Zlatni. Ne dvojim o sadržaju snova. Zec ili ludi šeširdžija. Aarau, naš Aarau. Kao naš. Posvojen posredstvom žutog papira s dodatkom cijana. Godinama ga ispisujem u križaljke koje sam s ocem sastavljala. Ulazim u usku uličicu rijetkih grafita. Ciknem u sebi: Vidi me tata, ja sam u Aarau!
Pratnja me čeka. Obavila sam cikanje. Kao nuždu na silu. Otišlo je to, iako tiho, negdje, k njemu.
Pozdravljam se s dijelom pratnje u lokalnom bircu u kojem je dozvoljeno pušenje. Prije dva sata cmoknula sam kavu s nogu. Zabranjeno pušenje iznad oblaka koji plove, eno plove. Popušila sam uz, za to predviđenu, pepeljaru u parku. Tip koji mi se pridružio bio je sasvim nalik mom bratiću kojeg sam, prije nego li je odrastao i okrupnio, davila u svakoj vrsti vode. Pušim, pušim vani, na zraku, na planetu u ograničenom prostoru, usmjeravam dim u pm. Mir na licima. Provjera. Kontrola. Šljunak i klackalica.
Sve je okruženo kamerama, kvalitetnim, svjetski najkvalitetnijim. Dok prelazimo cestu na za to označenom mjestu, bez semafora, automobili se zaustavljaju. Ne iz pristojnosti. Kamere snimaju i takva je uredba. Preskačem potočić koji žubori kroz grad. Na svakih dvadeset metara odokativno odvodni kanal. Fina mjed. Pratnja me fotka ispred vodoskoka, prisjećam se Jezuitskog trga i sablažnjivog pišača. Možda su ga ovih dana skinuli, preuredili odljev i vratili. Žedna sam promjena, barem nešto dok me nema. Neki pomak, pa ako je to i kastracija kipa, dovoljno.
Pijem kavu. Dobra je. Duga i plitka, rijetka i optimalno masna. Palim tri za redom. Opraštam se s dijelom pratnje. Ostatak me fura natrag u Zurich. Maksimalno sto i dvadeset po autoputu. Sporednici se uključuju bez stresa, svi pripuštaju sve iz sporednih traka, nema mahanja ruku, zahvalnih poteza ljevicom, snima se i tako mora biti. U suprotnom uplatnica s odrezanom svotom kazne stiže na kućnu adresu. Sad mi je jasno zbog čega domaćica svako malo skače do poštanskog sandučića. Želim jasnoću, ugodu, mir. Upijam. Dojmim.
Pratnja parkira auto ispred zgrade na za to označenom broju. Broj je u kartici vozila. Brojevi se moraju poklapati. Prije ulaska u haustor, prisiljene smo proći uz neki terenac boje trule višnje. Pitanje je minute tko će prijaviti bezbrojnog parkirača i dobiti za to predviđenu naknadu dok će vozač dobiti znatno veću kaznu. Prokazatelj ovdje obavlja ulogu kamere, jer podosta je mračno za grad proglašen gradom najveće kvalitete života u svijetu. Predlažem domaćici postavljanje trzajne lampe. Odmahuje rukom. Sve mora na referendum. Ispred susjedne zgrade troja, policijska kola. Desetak policajaca i jedna policajka. Odore mekane, ne ulijevaju strah. Domaćica odmahuje rukom drugi put večeras. Govori kako nije prvi put, vjerojatno su prekinuli kakav albanski lanac. Poluteške droge. Do jutra će biti sve čisto.
Večera fondue. Švicarski sirevi, crni kruh s nečim tvrdim. Dosta teško za moj pojam lagane večere i priča o dijelu nečega. Domaćin trideset godina radi na inox oprugama. Nije sasvim siguran dio čega je to dio. Došao je privremeno, a ostao za stalno. Državljanstvo nije htio uzeti ni kad su mu nudili. Sad, pred kraj radnog vijeka, s guštom odnosi dnevno porciju tih dijelova u stan, kao vjeverica. Imat će najčudniju ogradu tamo negdje kraj Korane. U mjestu koje nije grad, a i ne ulazi u kvotu gradova s najvećom kvalitetom života na svijetu.
Ručam zanimljive paštetice. Lisnato s preljevom gljiva i svinjetine na komadiće. Nije loše. S pratnjom odlazim obaviti svoj posao, no rupu u vremenu punim gle, buvljakom na otvorenom. Miris memle uzduž štandova. Plišani medo i more zrcala. Ne mogu ništa. Samo gledam. Zadnje sam zrcalo posuto smjesom pelina i tamjana nosila šest kilometara od kuće. Godinama je u njemu boravio duh obješene djevojke. Ne kupujem više zrcala ni u domovini ni u inozemstvu. Iako me privlače. I zrcala i ljudi u njima. Još se oporavljam od rastanka. Na to me nagovorila kćer. Ponekad me lako nagovoriti. Osobito kad imam intenzivne anemične faze. Beskrvno pristajem na sve.
Hvatam svaku vremensku rupu da zapalim. Zašto crkva svetog Petra ima luđačko veliki brojčanik? Zbog mene. Rosim se, napeta sam. U domovini sam kupila pet kutija. Slimim dim. Zadnja večer. U prvom pretincu izrazito jeftine torbe, kupljene na zadnjoj rasprodaji u zagrebačkom trgovačkom centru na zapadu ruž, mokre maramice za čišćenje očala, pokaz koji mi u gradu s najvećom kvalitetom života na svijetu ne treba, putovnica, mobitel, cigarete i plinski upaljač. Baš onaj veći, baš onaj za plinski štednjak. Patent željezan.
Pišam u javnom zahodu. Plaćam cijenu pola kutije naših cigareta. Ostavljam putnu torbu u pretincu na kolodvoru. Ubacujem novac dostatan za kupnju neke hrvatske prozne uspješnice. Recimo za „Osmog povjerenika“ Renata Baretića, peto izdanje.
Jurim s pratnjom ulicom. Prvi put čujem glasnije ljude. Stranci. Pravi stranci i udomaćeni stranci, Tamilci. Mnogo ih je. Baš odskaču. Subota. Izlazak. Neki Portugalac pjeva. Cilj je picerija „Santa Lucia“. Pratnja procjenjuje kako moramo još ubrzati, jer već u daljini vidi red. Stvarno, ljudi u redu pred picerijom. Ne znam gdje su mi očale. U prvom pretincu koji ne mogu ili u onom dijelu kojeg mogu, ne stižem, ne provjeravam. Pridružujemo se redu. Iza nas stari Švicarac i mlada Tamilka, par. Pratnja mi objašnjava kako je to uobičajen dil. Ona dobiva papire, on nju. Konobar izlazi i uvodi grupu po grupu za stol. Nema solo igrača. Bar ne te subote. Vidim kako ću se stići ufotkati kao zadnja budala pred Credit Suise bankom. Dokaz. Pratnja škljoca. Prvi put bez bljeskalice. Drugi put okej. Fak sad fotku, ulazimo. Ufurat ću je na fejs u zahodu. Jedno besplatno pišanje u Švicarskoj. To samo idiot može propustiti.
Naručujem picu kuće, dakle „Santa Luciu“. Iznosi otprilike kao dvije knjige Ivice Prtenjače koja ima nekako naslov ...hm...dobro je i lijepo je i ...Vuna je, frka. Ušvicala sam se. Neizmjerno. Nervozna sam. Običavam pred vlak doći najmanje pol sata prije. Ljudi se čude toj mojoj navici. Ja se čudim ljudima.
Pica je ljuta. Špek krckav. Pijem kolu i zamišljam cigaretu. Pasat će. Pomislim na avion. Sat i pol leta, prije i poslije pušenje. Ova tri dana spavajući blizu vojnog aerodroma popustili mi živci, možda bih bila spremna. Vojni avioni tako sigurno paraju zrak i uši.
Izlazimo. Pratnja ne paničari, no jasno je, frka je. Treba stići po putnu torbu u pretincu, pa gore, pa dolje. Blago je reći da jurimo. Na poketnim stepenicama na kojima se zna red, desno se voziš, lijevo se voziš i hodaš, žena. Troje male djece. Zakrčila lijevu stranu. Gledam joj stražnjicu. Tri klinke. Kao njeni bršljanasti izdanci, tanki i moćni. Do gore znoj mi kaplje s čela. I maramice su u onom petincu. Jebemti jeftine torbe! Vlak je odavno na stanici. Da izbjegne nervozu uz sve žešći korak, pa i trk, pratnja mi navodi imena i sadržaj znamenitosti kroz koje trčimo. Ne uspijeva. Zašto crkva svetog Petra ima luđačko veliki brojčanik, ponavljam zašto, zašto? Gdje je početak i kraj kolodvora? Zašto ne izgrade jedan nego puno malih i to zovu jednim? Zbog mene? Rosim se, napeta sam. Mogla bih zapaliti dvije odjednom, tri, cijelu kutiju zajedno sa slovima „cigareta izaziva impotenciju“.
Ne mogu otvoriti patent na torbi. Zapalila bih. Do stanice. Putujem četnaest sati u nepušačkom. Žedna sam dima, prežedna. Cijelo vrijeme pokušavam otvoriti patent, probušiti ono malo materijala koji probija i koji je očito razlog zapnuća. Psujem u sebi.
- Ta kako mogu bez kućnih ljubimaca!? – promrsim bez razmišljanja, no pratnja je ispred mene. Rijeka s lijeve strane. Više je ne slušam. U mislima definitivno zaključujem kako bih, da ostanem još jedan dan sasvim sigurno počinila neki javni eksces. Primjerice, popišala se nasred grada s najvećom kvalitetom života u svijetu. Gratis!
Kasnimo, kasnimo, no ja na lijevoj ruci imam švicarski sat. Dar svog bogatog hofiranta. Procjenjujem da pratnju mogu zamoliti da me pet minuta pusti da sjednem. Pet minuta! U očima joj vidim suludu reakciju. Sumnja od početka. Nisam sva svoja. Na granici sam. Ovo je Europa, a tri puta su me budili u vlaku da im pokažem putovnicu.
Do mjesta, gdje sam predvidjela da mogu sjesti, tridesetak koraka. Trideset puta pokušavam doći do cigareta. Torba je pobjedila. Kučka. Crna. Sa srebrnim ubodenim okruglicama. Fuj.
Sjela sam kraj Limmata i plakala. Htjela zaurlati. No, još nije taj dan. Nije dan. Mračno je. Noć. Proškiljim gore na Gubrist, pljunem dolje. Limmat se pjeni. Rijeka k'o rijeka, pruža otpor.
Bacam torbu u vodu. Ustajem i trčim. U drugom smjeru. U drugom smjeru.