Nenad Stojković:
Rupa u srcu
„Ilustrativni dodatak zahtjevu za financijsku potporu EU broj 30092014.
Na sjeverozapadu istarskog poluotoka postoji strma vertikalna depresija koju zovemo Buco, Buža, Rupa ili, kako su je neki od milja prozvali, Bubura. Davno je ovaj krški kraj prozvan Sito zbog poroznog tla kroz koje bježi sva voda. Jedno od onih mjesta gdje i motika i jezik prevrću kamen. Zabita žedna gruda kojoj su čak i okolne šumovite uzvisine okrenule leđa zaobilazeći je svim kalupima brdskih tekućica. U stara su vremena ljudi za ovu sušu krivili samu Bužu nazivajući je Đavolje ždrijelo i Bocca del Diavolo – jer i njeno je dno uvijek bilo presahlo. Vala u koju se ne slijeva ništa i jama koja ne pruža vodu. Predaleko od mora da se požanje vlaga, ali dovoljno blizu da se nanjuši sol. No, ljudi je uvijek privlačilo to mjesto. Dokazivali su žilavost svog korijena Buži i jedni drugima, ustrajali hraneći se padalinama i drugim prolaznostima koje im je darivalo nebo.
Postojanje jame prvi je spomenuo u 12. stoljeću Herman Dalmatin, znanstvenik i putnik, koji je svojim prijevodima svladavao jaz između kršćanske Europe i islamskog Levanta. On opisuje kršku udolinu s divovskom raspuklinom neobičnog izgleda te bilježi tri domaćinstva. Najstarija je nastamba bila izgrađena na ostacima ville rustice gdje je nekoć živio umirovljeni rimski senator Emerito. Kao dokaz o postojanju slavnog stanara navodi se latinski natpis uklesan na jednom od preživjelih zidova – Iz senata u senat. U Hermanovo vrijeme tu je živjela obitelj Vacui čije su glavešine s koljena na koljeno uporno prenosile čvrsto uvjerenje o povratku Zapadnog Rimskog Carstva i njihovom privilegiranom građanskom statusu. S druge strane jame živjele su dvije slavenske obitelji – Ukopići i Luknja. Njihovi su se pak interesi i uvjerenja uglavnom vrtjeli oko stočarstva te brige o malim obradivim površinama. Tri susjeda su dijelila tek strastveno neslaganje oko vlasništva nad Bužom. Herman je to zapisao ovako. Gdje su drugi vidjeli prazninu i črni zrak, oni su vidjeli duboku neistraženu zemlju. Nije im bilo od važnosti što su je vjedra na dugim konopima dokazala jednako suhom i bezvrijednom kao onu površinsku. No, možda je za njih bila dragocjenija samo zato jer je nisu vidjeli vlastitim očima. U taj džep neviđenog mogli su strpati svoju šaku snova. Utoliko su me podsjetili na one križare o kojima se ne pišu pjesme.
Jedini spomen Bubure u sljedećih tristo godina pronađen je među Crkvenim analima. Fra Antonije Soprano je Situ prišio sliku Bogom napuštene doline do koje vodi jedino dotrajala rimska cesta izgrižena korovom vremena kao da je Carstvo u tu njihovu veliku jamu propalo. Daljnje zabilješke o prvim kontaktima s lokalnim stanovništvom uništene su rupom koja je progorjela ljetopis do posljednjih nekoliko stranica. Iz tih ostataka uspijeva se razlučiti srž i ishod situacije. Naime, fra Sopranova skupina monaha predložila je stanovnicima Sita osnivanje samostana na dnu Buže ne bi li tako egzorcirali proždrljivog demona koji guta vodu. Na to su im mještani uljudno zahvalili, te ih otjerali drvljem i kamenjem tvrdeći kako njima dođe na isto ako im umjesto Vraga vodu popije Crkva. Fra Antonije je, pomalo mračnim tonom, zaokružio iskustvo sa preporukom kako bi se valjalo vratiti u to leglo nezahvalnih heretika i krvoločnih neznabožaca s gvozdenom šakom klera.
Novi zapis o stanju Sita i Buže pojavio se tek u 16. stoljeću kroz privatni dnevnik mletačkog poreznika po imenu Amato Voragine. Prvi put se Sito spominje kao naselje s pune četiri kuće. Najbogatija, koliko se bogat u Situ mogao biti, bila je obitelj Vacante. Ostale tri bile su Ukopini, Luchinini i morlačke pridošlice Gaura. Voragine opisuje kako je isposlovao da se u zemljišnim knjigama Buco vodi kao svaki drugi komad zemlje. Naime, porez se obračunavao po veličini parcele. A svaka je obitelj Sita potpisala potvrdu o vlasništvu jer nije željela odustati od svog prava na Bužu. Birokracija je progutala Rupu koliko Rupa birokraciju. Amato je zabilježio kako bi mu na ovom poslu pozavidjeli i venecijanski bankari jer je uspio naplatiti dug na zrak i ponos – što se po njemu svodilo na jedno te isto. Voragine opisuje iracionalnu opsesivnost tamnošnjeg življa oko Buca. Navodi da mještani u noći prekidaju užad i pale vitla kad god koji susjed priprema spuštanje u opasno duboku provaliju. Sve su se sabotaže pripisivale nečemu zvanom la voglia del Buco ili Volja Buže. Isto se događalo i s pokušajem kopanja kanala od najbliže tekućice Speranze koja je mrmorila tri brda dalje. Nijedno kućanstvo nije željelo dopustiti drugom polagati pravo na dolazak stalnog izvora vode u Sito.
S vremenom, lokalna je fascinacija Bužom obuzela i poreznika. Zanimao ga je običaj dugog sjedenja na rubu provalije i višesatnog zurenja u tu mračaru. Nešto što su mještani zvali – Pražnjenje. Kad se sam okušao u toj praksi, isprva je osjećao strah od nepoznate dubine. No to je brzo prešlo u tupilo dosade dok odjednom nije čuo disanje bezdana. Opisao je to kao provlačenje duše kroz mrak. Uskoro mu se Rupa, kao i stanovnicima Sita, počela pojavljivati u snovima. U zadnjem zapisu spominje da je načinio puni krug i vratio se strahu od jame. Jame koja mu prijeti da će ga čitavog progutati u prihvaćanje istine. Pri kraju dnevnika zaključuje kako je ipak oporezovao vrijednost. Vrijednost koju čovjek ne razumije, ali ona razumije zašto se čovjek pokušava sakriti od nje mjereći je kroz trošak i utrošak. Na odlasku se odlučio za drugu stazu od one kojom je stigao u udolinu sjena. S uspona je vidio Buburu iz ptičje perspektive. Tek sada vidim koliko Buco svojim oblikom podsjeća na krilatog lava s otvorenom knjigom, bilo je zadnje što je Antonio Voragine zbilježio – uz, naravno, zakletvu da će jednoga dana kupiti Sito.
Izvještaj napisan nekoliko stoljeća kasnije govori nam kako su habsburški fiškali bili strahovito uzrujani kada su u grlu Istre otkrili neucrtanu jamu nasred 83% pogrešno skiciranog naselja. Uz to su kraljevski cenzori iz vojne uprave Pula zabranjivali vlastitim geometrima nazivati Rupu vertikalnom depresijom. Tvrdili su da izraz podriva Bogom određenu hijerarhiju monarhije. Tako su Sitarci dobili službenu potvrdu da je Buža ustvari subverzivni element. To njeno svojstvo posebno je zaintrigiralo jednog od cenzuriranih austrijskih geometara, gospodina Maximiliana Locha. Barem je tako inženjer Loch i pjesnik amater Max zapisao u svojim neobjavljenim memoarima.
Mjesto mi se svidjelo jer je bilo anomalija. Shvaćao sam ga. Moje ideje i uvjerenja su češće bili anomalija nego bilo što drugo. Nisam vidio plemenitosti ni časti u ratu koji je odnio moje roditelje i pola Europe s njima. Bio sam slijep za smisao Božjeg plana po kojem je moju trudnu suprugu progutao požar. Život je odlučio uzimati od mene, a ja sam odlučio uzvratiti davanjem. Inatljiv čovjek poput mene vrlo se lako uklopio u svijet Jame. Znao sam da je to mjesto za mene čim sam na vrhu brda iznad Sita vidio ludi ples igle na kompasu. Nisu me zanimale vjerojatne podzemne naslage metala, već sam bio oduševljen što je čovjek bez pravca pronašao zemlju koja ne prihvaća smjernice. Bodeži drugih i samoga života ostavili su rupe u našim želucima, duboke otvorene rane za koje se pretpostavlja da ih moramo istrpjeti u dostojanstvenoj tišini. Nijemi i natiskani u mrtvi kut društva gdje nitko ne mora dijeliti neugodu našeg pristojnog krvarenja. U tim prvim danima, tako sam razmišljao o Situ i Buburi. Želio sam izvući bar jednu nepravdu pred oči svijeta i namiriti žeđ te zemlje. Započeo sam svoju kampanju, moj mali križarski pohod.
Morao sam krenuti od kuće do kuće pošto naselje nema nikakvu upravljačku strukturu. Ljudi su jednostavno živjeli gledajući se preko provalije i odbijajući da im bilo tko sa suprotne strane zapovijeda. Svi su se slagali da kanal od rječice Speranze mora izgraditi netko izvana. S mojom stručnom preporukom i kontaktima u građevinskom odjelu, vjerovao sam da je ostvarenje njihova sna bilo udaljeno svega nekoliko mjeseci. Valjalo je samo svladati prepreku birokracije...
Trideset godina kasnije, prijatelj mi je dojavio da su konačno započeli izgradnju mog kanala u sjevernoj Istri. Dotad je sav novac odlazio u vojnu luku i izgradnju snažne kraljevske mornarice. Vijest je stigla u proljeće 1914. Sve što sam prije toga postigao svelo se na neobično prijateljstvo s mještanima Sita. Gdje god sam bio premješten, uvijek sam hodočastio u posjet Buburi . Jedina je razlika bila u tome što su sad oni na mene gledali kao na čudaka koji nakon toliko desetljeća još bunca o nekakvom kanalu. Nisu mi ništa zamjerali. Dapače, voljeli su još uvijek sanjariti sa mnom. Vacante su planirali fontanu, Luknje irigaciju u vrtovima, Gaure veliki napoj za stoku, Anzuri toalet u kući, a Ukopići pretvaranje Buže u javni bazen na naplatu. Jedino se novodoseljeni par, Mađar Ivan Melyedes i Slovakinja Katka, nije usudio sanjati. Oni još nisu u potpunosti shvaćali jamu, ni ono što ih je privuklo njoj. Vidjeli su vakum gdje je bilo razvučeno platno. I meni je trebalo dugo da shvatim ideju po kojoj su Sitarci svaki nestanak ili odlazak njihovih sumještana pripisivali Rupi. Svi su završili u jami i još uvijek su tu, kao za života, iz tame gledaju ka svjetlu.
S obzirom na moje pozne godine i loše zdravlje, znao sam da posljednji put stojim na ivici Bubure. Izraz vertikalna depresija podsjetio me da sam na vrhu. Vrhu najstrmije planine do kojeg sam se uspeo kroz sav taj mrak. S ove puste visine, pretpostavljam da ne bi bilo tako loše zadržati se tamo.
Radove na Lochovom kanalu prekinuo je dim iz pištolja u Sarajevu. Dok su kontinent prekopavali rovovima, Rupa je izronila na lokalnim naslovnicama. Fotografija koju je gospodin Max uslikao iznad svog unezvijerenog kompasa, izvučena je iz arhiva austrougarske vojske kao dokaz da sama istarska zemlja nosi biljeg Habsburgovaca. Ukazivalo se da oblik Buže nosi neporecivu sličnost dvoglavoj grabežljivici s austrougarskog grba. Talijanske novine su to pobijale tvrdeći da se radi o reljefnoj preslici drevnog domovinskog orla. S treće strane, hrvatski je tisak priznavao obličje ptice, ali ono ujedinjenih hrvatskih zemalja. Novinari su navodno upitali za mišljenje i neimenovanog stanovnika Sita koji je odgovorio: Odavde izgleda kao rupa. S tim je Sito ponovno propalo u anonimnost. Talijani su zaplijenili ili uništili austrougarski inventar u Puli. Rupa je nanovno izbrisana sa zemljovida. Vijesti o šest kuća zagubljenih podno Ćićarije dolaze nam iz listova rođenih i umrlih te izvještaja žandarmerije. Tako znamo da se posljednja smrt zbog pada u Bužu dogodila na zimu 1929. godine. Gospođa Ankica Ukopić je tijekom razrješenja prijateljske opklade izgubila kontrolu nad svojim sanjkama i proklizala izravno u provaliju do tragične pobjede. Tako je, dok je svijet tresla velika ekonomska depresija, u Situ na najružniji način uveden izraz ''nasanjkati nekoga''. Iste su se godine Sitarci prvi put ogradili od Buže.
Drugi svjetski rat nije ostavio nikoga u Europi netaknutog, pa tako ni Sito. Nije bilo puno ljudi koji su shvaćali fašizam i komunizam, ali svi su razumjeli cijev i još bolje metak u njoj. Kako doznajemo iz ratnog dnevnika Sitarca Darija Ukopića, dio muškaraca u Situ je izbjegavao novačenje. Sakrivali su se u Fugama, skučenim pećinama tik ispod vrha Buže do kojih su vodile skrovite izbočine isklesane stoljetnim padalinama. Pred večer i svitanje, žene bi izlazile iz kuća te s užetom na štapu spuštale muževima i sinovima smotuljke s namirnicama kao da love ribe na ledu. Povremeno bi si u noći dokoni susjedi dovikivali kome ustvari pripada Bubura.
Ono zbog čega su Sitarci na kraju rata bili stvarno ponosni jest otpor svima koji su željeli pretvoriti njihovu Bužu u mjesto za smaknuća i počivalište nepodobnika. Sve smo dali osim duše. Naša je Bubura primala svih, ali pod uvjetom da joj prilaze vlastitim izborom i slobodnom voljom, napisao je komandir Ukopić. Nedugo nakon te zabilješke ljudi s kartama su rekli da je Sito u Jugoslaviji. A Jugoslavija je dovela komesara Jovicu Prokopovića s obitelji i njegovog ratnog druga Ahmeda Delika sa suprugom Elisavetom iz Makedonije. Oni su svoj tadašnji utjecaj u Partiji iskoristili kako bi siromašno Sito zaobišle grube preraspodjele dobara i vojska koja je premjeravala Istru. Od svega što su mogli učiniti udolini, oni su samo podigli svoje kuće te osnovali zadrugu. A sjedište bratstvojedinstvene zadruge zaseoka Sito prijavljeno je i ucrtano točno u Jami. Stariji Sitarci su brzo prihvatili veselu prirodu novopridošlica te s njima slavili godišnjicu zadruge. Slavlje se sastojalo od roštilja uz Bužu i prolijevanja čašice alkohola preko ruba. Bio je to jedan dan u godini kada se susjedi nisu svađali oko terena zadruge. Najslavniji dan sitarske zadruge stigao je s pohvalnicom iz Ministarstva poljoprivrede za najštedljiviju jedinicu, a najgori s prilogom objavljenim u nacionalnoj tiskovini povodom Dana Mladosti. Radilo se o zračnoj fotografiji Buže naslovljenoj sa – Slika i prilika: I sama zemlja prepoznaje oblik naše ponosite Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Oba ekstrema prošla su bez propitivanja vlasti – na veliko olakšanje starog Prokopovića.
S desetljećima je asfalt dogmizao na svega nekoliko kilometara od Sita. Cjevovod je doveo dovoljno vode za potrebe osam kućanstava. Dalekovodi su isporučili ono čime se bavio tamo onaj neki Nikola Tesla kako su ga opisivali najstariji Sitarci. Automobili su dizali prašinu oko Bubure, a brdima su odjekivali navijeni radio aparati i televizori vječno lošeg prijema te rafali iz plastičnih puškomitraljeza s kojima su se djeca uporno ubijala. Fuge gdje su nekoć čučali posvađani bjegunci, sada su koristili tajni ljubavnici ispunjavajući provaliju sasvim drugačijom jekom. Iz Buže su promatrali zvijezde crtajući među njima planove o bijegu u inozemstvo. Glasovi svijeta preplavili su Sito s dotad nečuvenom bukom dok su se ptice i stabla na okolnim brdima prorijedili kao vlasište maršala Tita. Sve što je ostalo od starih običaja svelo se na rezanje užadi i uništavanje opreme tvrdoglavih speleoloških entuzijasta koji su sitarsko blago uzvisili do statusa Svetoga grala. Činilo se da je čak i tmina Buže opala, povukla se dublje u sebe. Buknula je ponovno tek kad se otopila svijeća osamdesetih. Stigao je novi sukob, Sitarci su krenuli na front, a Bubura je ponovno poprimala nepogrešive konture hrvatske ptice.
Na začetku 21. Stoljeća, Buža je doživjela najveći cirkus u svojoj povijesti. Naime, nakon rata su ustanovljene nove nevidljive crte režući zemlju opasno blizu Sita. Slovenski i hrvatski političari sporili su se oko tvrdnje da granica prolazi posred udoline. Drugim riječima, raspravljali su koja država ima pravo na koji odsječak praznine. Da stvar bude gora, Buža još uvijek nije bila ucrtana ni na jednoj karti. Priča se proširila brzo i proždrljivo kao ljetni požar. Na vertikalnu su se depresiju sjatili novinari, udruge i megafon-domoljubi načičkani zastavama. Usprkos tome Sitarci su mrko gledali jedino speleologe koji su se lukavo pokušavali pomiješati s tim mnoštvom. Nisu ni slutili što su za sobom vukli goniči predizbornih utrka. Diplomacija Europske unije je pozvala na smirivanje političkih tenzija i u umu neimenovanog službenika za odnose s javnošću skovan je plan. U znak trajnog pomirenja, hrvatska i slovenska vlada su odlučile zajedničkim fondovima, te uz skromni doprinos Europe, zatrpati Bužu odnosno simbolički zatvoriti raskol među državama i narodima.
Tada su Sitarci počeli sa svojim prosvjedima, ali njima su mediji okrenuli leđa. Posvećena im je pažnja kurioziteta na zadnjim stranicama novina te nekoliko reportaža zgražanja nad dokonim ljudima koji štite beskorisnu praznu rupu. Organi reda su krčili put neumornim kamionima i za mjesec dana Buža je bila potpuno zatrpana. Po nalogu vlade, u svrhu smanjenja troškova, ispunili su je istom zemljom koja je svim generacijama oko Bubure otimala vodu. Nestala je špijunka udoline, a s njenom dubinom i smisao Sita. Ostala je samo vjetrometina, plitka i bezdušna pustinja između osam kuća. Stariji mještani su iscrtali rubove isčezle Rupe preko kojih nitko od njih nije kročio. I danas se mogu vidjeti gdje kruže oko svojih sjećanja kao ptice oko nestalog gnijezda.
Pet godina kasnije, mala grupa entuzijasta se pronašla na internetskom forumu o sitarskoj Buži. Brzo smo shvatili da se, osim par umirovljenih speleologa, većinom dopisujemo među susjedima. Dogovorili smo sastanak nasred čistine gdje smo odlučiti osnovati udrugu za povratak Bubure. U prvih par godina prikupili smo uglavnom povijesnu građu koja je dodatno potpirivala vjeru u naš cilj. Tek smo lani uspjeli pronaći prijelomni argument za naš zahtjev. Pri sondiranju zemljišta za investitore u terene za golf otkriveno je da se ispod dna pokojne Bubure nalazi tisućljetna voda. Golemi rezervoar nataloženih kapi što su prolazile kroz otvorene prste naših predaka. Najveća nada za sutra izgrađena na žeđi onih koji su nam prethodili.
Ali da nam je samo do vode, ovaj bi se zahtjev sveo na financiranje bušotina, pumpi i cijevi. Nama je potrebna naša Bubura. Ona je simbol rupe u srcu svakog čovjeka, koju stiskanjem pokušava popuniti i rub od koje se otiskuje u širenje. Bez te praznine nema nijednog sastojka života – ni gladi za snovima, ni straha od propasti. Ona je ujedno i prošlost i budućnost. Zakopavajući jedno, zakopavamo drugo. Vratite nam naše fuge jer se kroz njih diše, iz njih se najbolje vide zvijezde. Da ste samo jednom stajali na ivici tog veličanstva znali biste – Bubura nije toliko ni džep ni platno, koliko staklo za one koji znaju jednostavnu istinu. Ogledalo uvijek drži pogled na onom što je iza i onom što je ispred. Bez njega ne znamo razlučiti razliku, ni iskoračiti iz zatvorenog kruga prema istinskoj promjeni.
S poštovanjem i speranzom,
Oni koji su ostali na Situ.“
Službenika prene mrlja tinte koju je njegovo nalivpero pustilo kroz žedne papire uredno popunjenih formulara. Lupi crveni pečat ODBIJENO uz napomenu: ''Nepravilno popunjena praznina za podatke''.