Martina Maloča:

Time is a mighty enemy

- Ne! Moja! - podviknuo je Slavek prigušeno ali panično, svaku riječ pojedinačno, poput malog djeteta koje tek uči prve riječi dok se grčevito bori da ne ostane bez lizalice - Ula... ulazni..ca! Moja! - isprekidano će on, a zatim, probuđen od posljednjeg uzvika oslobođenog iz vlastitoga grla, iskoči u sjedeći položaj kao kakav grof Drakula u svojem lijesu u kući strave. Sada su mu oči bile širom razjapljene i izbezumljeno bježale po mraku sobe pokušavajući mozgu poslati poruku gdje se nalazi njihov gazda. Kroz rupice roleta mjesečina je milovala graške znoja na njegovoj ćeli, dok je Slavek pokušavao doći do daha i polako počinjao shvaćati da je sve bio samo san i da se mora dići i promijeniti potkošulju, jer se ova sva slijepila od znoja i ufrkala od koprcanja po krevetu u košmaru noćne more.

Polako je ustao u pogrbljeni položaj, podbočio križa desnom rukom pa se oprezno uspravio. Još jednom je uzdahnuo, pogledao u lijevi pa desni mrak kako bi si potvrdio svoje orijentacijske sposobnosti i smjestio se onamo gdje i treba biti – u svoju sobu doma svog. Malo je rukom probrljao po sadržaju svojih gaća, demonstriravši iskonsku naviku sveopće muške populacije, koja ne zaobilazi ni jednoga vlasnika muda i ne čineći razliku bez obzira na proporcije, dob, rasu ili socijalni status. Zatim se počeškao po potpuno pošemerenom konceptu frizure "na prebac" koja je sada visila iznad lijevoga uha. Lagano je pognuo glavu i teško pomičući jednu po jednu gihtoznu i artroznu nogu, odgegao put zahoda.

Još pomalo sanjivo, lagano se njihao nad školjkom bezuspješno ju pokušavajući naciljati, vizualno ometan zaobljenom barijerom ispupčenom iznad "maloga Slaveka" te zapišavajući cijelu školjku koju je njegova Ankica, evo, baš danas dezinficirala grintajući zbog muških koji ni nakon toliko godina nisu sposobni naciljati rupu; dajući naslutiti da wc školjka nije jedini problem koji joj je na umu. Kroz nekoliko minuta isprekidanog mlaza koji svjedoči o problematičnoj prostati, Slavekov škiljeći izraz lica počeo se mrštiti da bi na kraju navukao masku čovjeka morenog teškim brigama.

Zaboravivši pustiti vodu, ali principijelnom navikom ne brišući se i ne opravši ruke – jer, pobogu, pa on je čist (!) - zaputio se u boravak i upalio lampu čije je sjenilo razmililo prigušenu svjetlost po namještaju koji odaje ponudu Export-drva iz doba socijalizma. Njegov pogled automatski se je usmjerio prema stoliću na kojemu je stajala jedna zloslutna ili pak obećavajuća kutija – nije još odlučio, ali sutrašnji će dan (zapravo već današnji, jer zidni je sat taman otkucavao četri vure) pokazati je li se investicija isplatila. Na bijeloj površini kutije sivih stranica, bila je fotografija crnog bežičnog telefona i natpis Momofuku KX-TG6611PDB bežični DECT telefon kojega je obilje nerazumljivih slova i brojeva svjedočilo da se tu radi o jednoj moćnoj stvari.

Piljio je u tu kutiju dok je u ušima mogao čuti tutnjanje vlastitoga srca, kao da će sprava istom oživjeti i ispucati u njega lasersku zraku. Stajao je Slavek tako ukopan na mjestu neko vrijeme, uživljavajući se u ulogu šerifa kako točno u podne stoji posred prazne glavne ulice nekog pjeskovitog, vjetrovitog, suncem opaljenoga gradića Divljega zapada, i dok u pozadini fućka melodija iz nekog špageti vesterna, on poseže za opasačem i prvi poteže revolver u smjeru svojega novog "svemirskog" (ne)prijatelja. I dok u stvarnosti, jedino što je pri naglom trzaju ispalo iz svoje futrole – jesu Slavekova obješena smežurana jajca, koja su se besramno naluknula iz ispranih razvučenih bijelih gaća sa žutom mrljicom posred "kljuna"; Slavek, uživljen u ulogu, otpuhuje dim iz vrha svojega imaginarnog Colta 45 netom po ispaljivanju nepostojećeg metka u pravcu stolića i frajerski izgovara:

- Ti i ja sutra, stari moj. Ti i ja. - te vrškom zamišljenog Colta za nijansu podiže imaginarni kaubojski šešir i pljuje u stranu imaginarni duhan koji je kakti žvakao. Potom gasi demode lampu na drvenoj nozi i vraća se u krevet pored svoje Ankice koja je, čini se, nesmetano spavala već naviknuta na Slavekove noćne šetnje i bijesne gliste. Odustao je od mijenjanja mokre potkošulje za što će njegovi bubrezi plaćati danak nekoliko narednih dana. Još se neko vrijeme meškoljio po krevetu pod navalama adrenalina dok napokon, kada se već počelo buditi danje plavičasto svjetlo, nije utonuo u san. To isto svjetlo, na stoliću dnevnoga boravka oštrijem mlađem oku dalo bi razabrati popis karakteristika pokraj fotografije telefona:

Proizvođač: Momofuku
Vrsta: DECT (bežični) telefon
LCD ekran: 1,8"
Memorija imenika: 100 ime + tel. broj
Značajke: budilica, memorija, ponovi poziv, prikaz broja pozivatelja, prikaz datuma/vremena, SMS slanje/primanje, Speed Dial , više zvona/melodije
Dodaci: radi i za vrijeme zamračenja
Garancija: 1 godina

"Speed Dial" funkcija jest ona koja je Slaveka najviše zanimala u ovome trenutku. Dečko u trgovini rekao mu je da to znači brzo biranje. To je ono što Slaveku treba. Ono prokleto staro zeleno đubre s vrtećim brojčanikom toliko ga je izjebalo u mozak da je već prevršilo svaku mjeru. I zadnjih dana zajebalo ga je po posljednji put.

- Radio Podravec, izvolite! - javio se sada već iritirajuće vedar djevojački glasić koji Slavek danima u udarnom terminu pokušava dobiti na liniju.

- Dobar dan! Ja zovem za kartu za "Podravsku veselicu". Zovem vas već četri dana i nikak vas nemrem dobiti. - ispaljuje Slavek našpanano bez razmišljanja o protokolu i bečkoj školi.

- Žao mi je, ali za danas su karte podijeljene – odgovara mu profesionalni glas automatiziranom ljubaznošću – dijelili smo ih u emisiji "Špica" neposredno poslije podnevnih vijesti. Morate se javiti direktno u eter. Pokušajte ponovno sutra. Sutra dijelimo posljednje tri karte.

- Ali ja vas zovem već četri dana, i zovem i zovem i nikak nemrem dojti na red! Zakaj ja vas nemrem dobiti?! - ponavlja se očajni deda ne bi li upornim mantranjem promijenio svoju sudbinu.

- Eeee, morate biti uporni! - sad mala balavica već provocira svojom usiljenom ljubaznošću – Morate brže tipkati te brojkice. Držite sutra prst na okidaču i čim ja kažem da zovete sada, vi brzo brzo tipkajte! - zapjevušilo je to iritantno biće.

- Ali, ali ja... ja već četri dana zovem... - bespomoćno je zavapio Slavek.

- Žao mi je, sutra ćete morati biti brži. Odmah poslije podnevnih vijesti pažljivo slušajte i čim ja kažem da su linije otvorene, vi se požurite. Ajde, navijam za vas. - mlada je osoba sada čak zazvučala kao da ima osjećaje, nekako tješiteljski, ali odmah potom uključila automatiziranu kurtoaziju – Čujemo se sutraa! Do slušanjaa! - i prekinula vezu. Sve što je Slavek sada čuo bilo je dugo "tuuuut" u slušalici i jeka "Sutra... posljednje tri karte" u ušima.

- Mala kučka – promrljao je zajedljivi dedek.

- Nije ona kriva - javila se Ankica stojeći na vratima kuhinje s pomalo suznim očima. Bilo joj je žao gledati Slaveka kako se već danima bespomoćno batrga za te karte, ne bi li ju odveo na snimanje emisije "Podravska veselica" da si malo potancaju i da se poslije mogu gledati na televiziji. - Kriv je ovaj telefon kraj kojega bi prije stigel peške na radio, nego kaj zvrtiš njihov broj na ovom brojčaniku. Lepo sam ti rekla da moramo kupiti jedan od onih modernih telefona s tipkama. - poučava Ankica svojega tvrdoglavog dugogodišnjeg partnera – Suseda Božica ima telefon s tipkama i ne samo da brže zbira broj, nego more i umemorirati važne brojeve i onda samo stisne jedan gumb i mam zove svoju kćerku v Kanadi.

- Ah! - bezvoljno je uzdahnuo Slavek i samo odmahnuo rukom u stilu "Ma kaj se ti kužiš, žena!". Uzeo je ključeve svoje stare Lade i izašao iz kuće.

- Kam sad ideš, za pol vure bu ručak!? - vikala je za njim Ankica.

Bilo joj je već dosta njegova tvrdoglavog i upornog ponašanja kojime muči i sebe i sve oko sebe dok god ne ostvari ono što je naumio, ali ovaj puta iskreno se sažalila nad njim.

Slavek i Ankica nisu ostvarili neka bitna dostignuća u životu. Uvijek su živjeli skromno od njegove željezničarske plaće i njene kao kuharice u školskoj kuhinji. Nikada nisu imali djece. Slavek je pucao ćorke. Ankici to i nije bilo toliko važno, ali on se je zbog toga osjećao manje muškarcem. Bojao se da je svojoj Ankici nedostatan i da bi ona možda mogla potražiti utjehu u zagrljaju drugoga. Nije to htio otvoreno pokazivati da mu žena još ne bi pomislila da je kakva plačljiva tetkica. Slavek je bio stara škola. Mislio je da će grubim nastupom ispasti veći muškarac, ali i ako se bude duplo trudio priskrbiti joj neke druge stvari ne bi li tako kompenzirao uskraćivanje potomstva svojoj životnoj družici. Tako, dok su još bili mladi i dok je stara Lada mogla potegnuti, svako bi ju ljeto vozio na more u kamp Željezničar u kojemu su imali povoljna sindikalna ljetovanja.

Međutim, vremena su se promijenila: HŽ je na rubu propasti, a tako i kamp koji je prepušten na milost i nemilost zubu vremena koji bespoštedno nagriza male bungalove uz betonske obale Vira; penzije su slabe i vjerojatnost je da uz njih Slavek i Ankica za života neće više vidjeti naš plavi Jadran; a i stara Lada već odavno nije za otvorenu cestu. Prije će biti za groblje auta ili muzej.

* * *

Slavek se vratio tek poslije večernjeg Dnevnika. Ankica je već sjedila na svojemu mjestu pred televizorom i gledala svoju tursku sapunicu kao i svakoga radnog dana u to vrijeme. Na blagovaonskom stolu još je čekao čisti tanjur za Slaveka i hladni krmići na naglo te restani krumpir.

- Evo, žena! Štela si telefona na tipke, ja sam ti ga kupil! - suprug je slavodobitno, u maniri alfa mužjaka, bacio kutiju s novim aparatom na stolić pred namrgođenu ženu koja je glumila da se koncentrira na radnju na ekranu.

- Baš! Meni si ga kupil! - pomislila je Ankica, ali pregrizla jezik ne želeći povlačiti nepotrebne rasprave za koje je već, na temelju dugogodišnjeg iskustva, znala u kojem će smjeru ići i kako završiti. Imali su svojevrstan uzorak, kao i svaki par na kraju krajeva. Bilo je jasno da je tvrdoglavi muž napokon morao popustiti pred naprednom tehnologijom koja surovo gazi sve pred sobom i nemilosrdno ostavlja svakoga tko zaostaje za vremenom. Ankica je znala da je Slavek sav uzbuđen zbog nove igračke, ali da ni mrtav ne bi priznao da je novotarija ušla u njihov dom zbog njega, jer bi time priznao da je bio u krivu; pa je i ovaj put odlučila odšutjeti. Nju je više mučilo što je morala sama ručati. Bila je bijesna što ručak cijelo popodne stoji na stolu i što je sad već potpuno hladan.

Usplahireni penzić, precjenjujući svoju muževnu snagu, s takvom je žestinom iz zida iščupao zeleno čereslo da se na tren zaljuljao izgubivši ravnotežu. Trijumfalnoga držanja odšetao je do dvorišne kante za smeće pa otpisani telefon pobjedonosno ubacio unutra, potom svečano isprašivši dlanove jedan o drugi kao da je obavio neki veliki posao.

Kada se vratio u kuću, njegova popustljiva životna suputnica već je podgrijavala preostali ručak. Slaveku je tijekom cijele ručko-večere oko bježalo na kutiju koja je prijeteći šutjela sa stolića iz boravka. Ipak, poslije jela, obavio je svoje večernje pranje i odlučio se na rani počinak kao i svaku večer. Nije htio da Ankica pročita njegovu nestrpljivost. Kao, bu sutra. Stigne. Ali Ankica je predobro poznavala čovjeka s kojim je provela zadnje 53 godine svojega života. Znala je da mu gori pod guzicom i već je naslućivala kako će nadolazeća noć izgledati. I nije pogriješila.

Kad mu se pridružila u bračnoj postelji, u mraku i tišini, sat i pol nakon što je on legao, vrlo je brzo shvatila da njen suprug ne spava. Svako malo čuo bi se težak uzdah, pa bi se okrenuo na lijevi bok, pa na desni, pa je popravljao deku i smjestio se na leđa. Pa opet uzdah i glasno treptanje u mrak. Gledala je neko vrijeme obrise njegova lica i odsjaj njegovih očiju koje su budnije no ikada zurile u smjeru plafona a koje su, dopirući izvana, odavali snopići svjetlosti. Potom je utonula u san. U četiri ujutro probudila ju je Slavekova bitka za ulaznice. Kada je iskočio u krevetu, sav u bunilu, nije reagirala. Pravila se da čvrsto spava. Nije htjela da mu bude neugodno. Znala je da će se samo otresti na nju ako ga upita je li dobro.

Ali s početkom novoga dana više nije bilo mjesta glumljenoj nezainteresiranosti. Iako je iza njega bilo možda tek dva sata sna, pred muškarcem ove kuće stajao je ozbiljan i zahtjevan projekt. Trebalo je novi aparat dovesti u funkciju, testirati ga, trenirati brzu ruku i na kraju – osvojiti te proklete ulaznice. To sve moralo je biti spremno do podne i petnaest, a vrijeme je otkucavalo. Poslije doručka koji je Slavek samo nabacao u sebe – mogao je jesti i pijesak za mačke, ne bi primijetio – raširio je sadržaj kutije koja je, za razliku od nekih, strpljivo prenoćila na stoliću; pa je poput maloga djeteta koje je pod božićnu jelku dobilo željeznicu, našao svoje mjesto na tepihu odmah do stolića i bacio se na posao.

Prvo je, kao i svaki normalan i sposoban muškarac, odbijao čitati upute. No, vrlo je brzo shvatio da je ovo čudo moderne tehnologije preveliki zalogaj za njega te da je došao do granice svoje komprehenzije na temelju umijeća "sam svoj majstor"; pa zgrabio taj papir i stao proučavati. Čitao je mumljajući, pa nešto otipkao... nije uspjelo. Ponovno se vratio na upute, počeškao se po svojoj sada već frizuri neurotičnoga dirigenta, procijedio kroza zube nešto vezano uz Japance i Švabe koji su razjebali svijet u ratovima, pa moraju jadan narod jebat i dalje; pa ponovno otipkao.

Sada je bilo vrijeme isprobati funkcioniraju li umemorirani brojevi. Prva na redu bila je suseda Božica, vrakjojmater, sad bu ona vidla, nema samo ona telefon na tipke:

- Molim? - javio se visokofrekventni glas koji je odavao ozbiljne gospođinske godine.

- Kupili smo novoga telefona – ispalio je Slavek kao i uvijek ne opterećujući se pozdravima, predstavljanjem i ostalim manirama koje bonton nalaže.

- Ko je to? Slavek, ti si?

- Je. Ja sam. Kupili smo novoga telefona pa da ga sprobam.

- Ahaaa! - svanulo je susedi – I? Jel dela?

- Pak vidiš valjda, ti vraga! Idem! Moram dalje zvati!

"Tuuuut!" je bio sve s čim je suseda Božica ostala zbunjeno držeći slušalicu na uhu, dok je Slavek već manično kliknuo drugi broj na listi umemoriranih brojeva:

- Deset je sati, trideset i dvije minute i četrdesetpet sekundi. - izrecitirao je snimljeni ženski glas na broju "Točnoga vremena".

OK,i taj radi. Idemo dalje.

- Hitna služba, 112. Izvolite?

Tuuuuuuuuuuuuuut!

- Halo? Halo? - ostao je usamljen i operater hitne službe na prekinutoj vezi.

I tako je to izgledalo čitavo prijepodne. Treniranje utipkavanja broja, testiranje brzine "redial" gumba, treniranje brzine dizanja slušalice, nazivanja raznih službi i spuštanja slušalice, izluđivanje susede Božice do te mjere da je iskopčala telefon iako je očekivala poziv svoje kćeri iz Kanade. Pokušao je Slavek u nekom trenutku i čitati novine, ali nije pročitao ni jedan članak u cjelini, a da u međuvremenu barem tri puta nije podigao slušalicu da provjeri ima li signala. Jer točno u podne i petnaest zove se Radio Podravec i Slavek ovaj puta ne smije biti uhvaćen nespreman.

Posljednjih petnaest minuta, Slavek je već na rubu živaca sjedio na tabureu pokraj telefona i zurio u njega bez treptanja ne bi li se dogodilo da telefon nestane ukoliko se kapci i na tisućinku sekunde zaklope. Na Radio Podravcu čitale su se podnevne vijesti tolikom glasnoćom da je Ankica iz kuhinje pokušavajući nadglasiti radio prigovarala da ne bu čula ni ekspres lonac kad bu zapištal. Slavek nije ništa odgovarao, samo je demonstrativno pojačao mali tranzistor postavljen odmah do telefona, toliko da je zakrčao jer zvučnici nisu mogli podnijeti jačinu vlastite glasnoće. Svako malo, nestrpljivi penzioner dizao je slušalicu da provjeri je li linija slobodna. Srce mu je sada već toliko nabijalo da bi se čovjek mogao zakleti da mu je na prsima zapulsirao karirani uzorak košulje koju mu je Ankica jutros čistu i opeglanu pripremila na stolcu kraj kreveta. Što je možda bila loša odluka, jer su se ispod pazuha već otisnuli znojni uzorci dvaju kontinenata. Bilo je dvanaest sati i trinaest i pol minuta kada je Slavek posljednji put na uho prislonio slušalicu ne bi li se tako osigurao da ga novi aparat neće iznevjeriti.

Ali prepoznatljivo ritmičko "tutkanje" koje odaje ispravnost i slobodnu liniju, izostalo je. Umjesto toga, mogli su se čuti samo konfuzni šumovi, a zatim je uslijedilo zbunjeno:

- Haloo?

O Bogek dragi, kaj se sad dešava?! Slaveka je oprao val vrućine, zapeklo ga je u zatiljku, zamantalo mu se pred očima, ali ustao je s taburea munjevitom brzinom ne bi li tako odagnao ovu noćnu moru. Pa naravno! To se samo njemu može dogoditi! Zakaj bi on ikad s ičim uživotu imal sreće?! Počeli su se ostvarivati njegovi najveći strahovi, a on je u nevjerici zadihano jedva ispuhao:

- Ha...halo? Ko... ko je to? Karte. Ja trebam... karte – bulazneći je lagano pucao glas ovoga čvrstog muškarca, sluteći na plač.

- Karte? Kakve karte? - isprva je prozborio sitan ženski glasić, ali ne dajući se zbuniti mlada je dama odmah nastavila profesionalnim naučenim tonom – Dobar dan! Moje ime je Eleonora i zovem iz Free&Friendly Marketinga da Vas obavijestim kako ste Vi i Vaša supruga osvojili besplatnu večeru u hotelu Ambasador uz prezentaciju našeg najnovijeg pojačanog modela usisavača Ultra Torbo Sucker 2015! - izbiflala je mlada telemarketinška operaterka takvom brzinom da je izgubljeni starac razabrao samo poneku hrvatsku riječ koju je razumio – Recite, bili Vam odgovaralo doći na večeru iduću subotu u 19h?

- Jebote, koji telefon! - proletjelo je kroz glavu Slaveku koji nije ni primijetio da kazaljka na zidnoj vuri pokazuje 12.18 h i da je baba s kartama za "Podravsku veselicu" prošla; fasciniran činjenicom da se je bez ikakvoga poziva tamo negdje s druge strane linije tajanstveno pojavila žena koja je baš njega izabrala da mu udijeli besplatne poklone.

- Ankicaaaa! Jesmo slobodni drugu subotu navečer? - izderao se naivni penzić u smjeru kuhinje kao da uistinu postoji mogućnost da im je taj termin u planeru zauzet; i ne čekavši odgovor razdragano se nadovezao – Dobili smo besplatnu večeru i usisavaač!

 

* Time is a mighty enemy naslov je pjesme punk benda Overflow koja govori o „zubu vremena" koji nemilosrdno grize te žaljenju za neiskorištenim prilikama. Pjesma je svojevrstan soundtrack priče: http://www.youtube.com/watch?v=5vvNeTlAO3g

 

• < Prethodno
• Slijedeće >