Ivan Prlić:
Tradiconalne narodne tradicije tradicionalnih naroda
Tradicionalno, narodnom tradicijom smatra se kulturno naslijeđe koje se unutar određenog naroda prenosi s generacije na generaciju. Također tradicionalno, doktor Mirko Debelija smatra se narodnim čovjekom ponosnim na tradiciju svog naroda, a najtradicionalnije od svega jest to da se spomenuti doktor smatra velikim misliocem sposobnim uživati u malim stvarima.
Recimo, tog četvrtka, dana koji se tradicionalno smjestio između srijede i petka, doktor Debelija tradicionalno je bacio letimičan pogled na novine koje se ležale u kutu njegovog tradicionalno bijelog stola u jednako tradicionalno bijeloj ordinaciji.
- Bah! Ovi političari su sve pokrali, bagra korumpirana.- već tradicionalno promrmlja doktor Debelija sebi u tradicionalno glatko obrijanu bradu- Kakvo je stanje u državi, dođe mi da odumrem.
- Na svu sreću ja sam sposoban uživati u malim stvarima, pa neću odumrijeti.- ozari se doktor spremajući u donju ladicu svog stola bombonijeru koju mu je "poklonio" posljednji pacijent.
- Sestro, pozovite sljedećeg.- glasno reče doktor sve pucajući od zadovoljstva pri pogledu na pršut, viski i ostale poklone u svojoj ladici.
- Sljedeći!- tradicionalno zaurla sestra ne dižući pogleda od kompjuterskog ekrana.
- Ha, evo misli!- pomisli zadivljeno doktor Debelija- Sad si ti sljedeći, a par minuta poslije sljedeći je već netko drugi i tebe se nitko i ne sjeća. Uh, ova mi je pametna. Morat ću je zapisati.-
No, u tom trenutku kroz vrata uleti znojni i rasčupani Jozo Močugić u smeđem kožuhu prepunom tamno smeđih skorenih mrlja s velikom smeđom sportskom torbom u rukama, i tako doktorova velika misao ostane izgubljena za ostatak čovječanstva.
- Doktore, pomagajte!- cikne Jozo očajno.
- Samo polako. Sjednite.- prekine ga doktor zbunjen naglim i glasnim Jozinim nastupom.
Jozo se zbuni, osvrne oko sebe, uoči stolicu, sjedne, glasno spusti torbu na pod i opet zajauče.
- Nevolja je, doktore! Baba je...-
- Čekajte.- prekine ga doktor- Ajmo lijepo polako, od početka.-
- Od početka?- zbuni se Jozo.
- Od početka.- ljubazno se osmjehne doktor.
- Baba je krenula po drva, znate, za naložit, a najbolja su drva preko ceste jer tu s ove naše strane, Bože sačuvaj, sve nešto vlažno. I onda još počela kiša, pa se ne vidi baš dobro, a i baba neće nosit naočale, a ništa živo ne vidi. E, onda...-
- Samo malo. -opet ga prekide doktor- Tko je bolestan?-
- Baba.- kao iz topa ispali Jozo čudeći se pitanju.
- A gdje je baba?- upita doktor tup od nekuženja.
- Ma, mi smo krenuli pješice, pa je mali Ilijin rekao da će nas povest, ali mu traktor nije htio upalit, pa je onda došao i Ilija gurnut, ali nismo mogli...-
- Dobro, dobro.- nervozno ga prekine doktor- Prijeđite na stvar.-
- Da pređem na stvar?- zbunjeno upita Jozo.
- Da! Prijeđite na bitno.- iznervira se doktor.
- Dobro.- reče mirno Jozo i sagne se ispod stola.
Doktor razmjeni jedan zbunjeni pogled sa sestrom, a onda se Jozo opet uspravi na stolici i pruži doktoru kockasti paket zamotan u bijeli papir.
- Evo, izvolite.- reče Jozo osmjehujući se ponizno.
- Što je to?- zbunjeno upita doktor uzimajući paket.
- Za vas. Da bolje liječite babu.-
- Ah, ma ne treba.- osmjehne se doktor ali ne vrati paket.
- A, treba, treba. Jozo Močugić zna šta je tradicija.- gotovo će uvrijeđeno Jozo.
- Ako već inzistirate...- reče doktor veselo trgajući omotni papir.- Hvala. O, DVD-ovi.-
A onda se doktor zbuni i svih pet DVD-ova baci na stol kao da su usijani.
- To su pornići s pederima.- s gađenjem reče doktor, brišući ruke od svoju bijelu kutu.
- Golden kolekcija, deluks izdanje s posebnim dodacima.- ponosno će Jozo.
- Ne, hvala.- reče doktor odmičući se od stola na kojem su bili filmovi- To me ne zanima.-
Jozo je zbunjeno gledao doktora, pa se počešao po rasčupanoj glavi, pokušavajući shvatiti što se dogodilo.
- Nećete ovo?- upita na kraju.
- Ne. Ja volim žene.- glasno reče doktor nadajući se da ga se čulo i u čekaonici.
- Ali platio sam to 150 eura.- preneraženo zakuka Jozo.
- Ne zanima me.- rezolutno odgovori doktor.
- A europske vrijednosti? Slobodno društvo...-
- Ne!- namršti se doktor Debelija.
Jozo je blijedo gledao u doktora, a onda brzim pokretom ruke pokupio DVD-ove sa stola i opet zaronio u svoju torbu. Malo je šuškao, malo klapao i na kraju se uspravio ponosno u ruci držeći veliku sivu platnenu vreću privezanu debelim konopcem na vrhu.
- A ovo?- slavodobitno se osmjehne Jozo, a nešto se pomakne u vreći.
- Što je to?- zbuni se doktor.
- Poskok.- veselo odgovori Jozo- Ne jede puno. Par miševa tjedno.-
- To je živi poskok?- sablažnjeno upita doktor.
- Živi, nego kakav.- ponosno će Jozo pa malo protrese vreću.
Doktor odskoči od stola i stisne se uz zid.
- Čovječe, ti nisi normalan!- vrisne kao curica- Jel ti hoćeš da netko nastrada?-
Jozo se prepadne i brzo vrati vreću u torbu.
- Oprostite, doktore. Nisam vas htio prepasti.-
- Mašeš naokolo s otrovnom zmijom!- zagrmi doktor oprezno sjedajući nazad na svoju stolicu- Kakva je to glupa ideja?-
- Oprostite.- skruši se Jozo- Čekajte, imam nešto drugo.-
Opet nestane pod stolom i nakon nekoliko trenutaka šuškanja na stol stavi prozirnu vrećicu punu žućkastog praha obljepljenu ljepljivom trakom. Gledao je u doktora ne usuđujući se progovoriti.
- Šta je ovo?- reče doktor šireći ruke u čudu.
- Prva klasa, pola kile.-
- Šećer?- zbunjeno će doktor pokušavajući shvatiti zašto bi netko stavio šećer u ambalažu kućne proizvodnje.
- Heroin.-
- Šta?- urlikne doktor ustajući- Marš van!-
- Ali to su najvrijednije stvari koje imam. Ja sam siromah sa sela...- zavapi Jozo.
- Marš van, budalo jedna!- vikne doktor mašući rukom prema vratima- Sad ću zvat policiju! Marš van!-
- Ali baba...- zacvili Jozo stišćući se u stolici.
- Van!- zaurla doktor.
Jozo u suzama spuzne sa stolice i četveronoške krene prema vratima ordinacije vukući za sobom onu torbetinu.
- Nosite i ovo smeće sa sobom!- zapovjedi doktor prezirno pokazujući na vreću heroina na stolu.
Jozo se uspravi na noge, pogleda heroin pa doktora, onda dlanom obriše suze, a oči mu planu gnjevnom vatrom.
- Mi smo siromašni ljudi pa nas ne treba liječiti, je li?- sablasno ozbiljno prošapće Jozo vadeći iz torbe onu platnenu vreću.
- Šta to radiš?- cikne ponovo doktor i opet se stisne uz zid.
- Mi nemamo dovoljno dobre poklone, pa trebamo crknuti ko gamad.- reče bijesno Jozo odvezujući vreću.
- Ne. Stani.- problijedi doktor- Izliječiti ćemo babu. Bit će ko nova!-
Jozo prestane odvezivati vreću i zakorači prema doktoru.
- Izliječit ću je!- proplače doktor- Ne treba poklon! Izliječit ću je! Ali mi nisi rekao šta je babi?-
Jozo stane, lice mu se bolno zgrči.
- Satrao je auto.- reče tužno.
- Molim?-
- Udario ju je auto kad je prelazila cestu.-
- Pa trebali ste zvat hitnu!-
- Nema hitne u Gudurovcima donjim.-
- Kakvi Gudurovci? Ovo je Zagreb.- preneraženo će doktor.
- Zato smo i pokušali traktorom, pa smo morali uhvatiti autobus, a do stanice ima oho-ho...-
- Čekaj.- prekine ga doktor- Gdje je baba?-
- Nezgodno mi je nosit i nju i tobu pa sam je ostavio vani, u čekaonici.-
- Nosio si pogaženu babu skroz do Zagreba...- zavrti doktor glavom- Ti nisi normalan.-
- Pa najbolji doktori su u Zagrebu, a stvarno ju je jako satralo.-
- Ti si lud čovjek i trebaš se liječiti.-
- Hoćeš ti mene vrijeđat ili ćeš izliječit babu?- vikne Jozo prijeteći podigavši vreću.
- Ako ju je udario auto onda bi trebala ići na traumatologiju u Draškovićevu. Ja sam liječnik opće prakse.- procvili opet doktor stišćući se uz zid.
- Traumatologija...- zbuni se Jozo, pa namršti čelo.
- He, ja se ispričavam na smetnji.- reče milo Jozo vrativši vreću sa zmijom u torbu- Nemojte šta zamjeriti. Doviđenja.-
Jozo dograbi onu vreću heroina i izjuri iz ordinacije, a doktor i sestra ostanu ukočeni još nekoliko trenutaka bojažiljivo gledajući u vrata. Tek kad je bio siguran da se luđak neće vratiti doktor se odlijepi od zida, malo popravi svoju tradicionalnu bijelu kutu i sjedne u doktorsku stolicu.
- Sestro.- reče autoritativno- Pozovite sljedećeg.-
- Da unaprijed naglasim da ne primamo tradicionalne "poklone"?- bojažljivo upita još uvijek šokirana sestra.
- Nikako.- frkne preneraženo doktor Debelija.- Šta je narod bez tradicije? Pa ja bih izumro da ostanem bez uživanja u malim stvarima.-