Nikica Banić
DVIJE BABE
1.
Gledam murvu, a kako i ne bih. Oduvijek je bila tamo, najstarije stablo na tom području. Kažu da ga je posadio moj pradjed.
On se primio i tamo je već godinama. Bio je okružen kamenim pločama, sve jedna do druge, približile su se, prilijepile. Nisu to bilo koje ploče, već one isklesane, na istu debljinu dotjerane. O njih sandalom zapeti ne možeš jer su glatke po površini i međusobno povezane malterom. Uz samu murvu je autobusna stanica, na nj su navraćali brojni autobusi. Gledam autobus. I ovaj je netko ostavio. Na njemu je ispisano „Jadrolinija“. Pomogao mi je i njegov vozač. Ostavio ključ na mjestu. Misli, tko će ga, kome treba autobus, neka ključeva, najsigurniji su u upravljaču. Pogriješio je. E, meni treba, i to odmah.
„Utrpavajte se, djeco!“
„Gdje, tata?“
„U materinu!“
Kad to izgovorim, moji znaju da sam ljut. Za njima i žena mi Draginja, šutke, a kako bi drugačije. Kad je počeo metež, svatko o sebi misli, što će i kako će. Nema druge, tako ti je to. Svako za se čini što mu je najbolje. Treba ponijeti sa sobom ono što ti je najpotrebnije, ako može i ono najdraže. U tom metežu, neredu, i u nečemu što se ne može nazvati imenom, značenje jednostavno izmiče, e, svako se nešto muvao, vršljao tamo-ovamo, glas su izgubili, oni najpričljiviji ni jednu preko usta.
„Hajdete i vi, što buljite!“, velim onima što blenu u nas. „Nema nam ostanka.“ Neće, boje se. Oteo autobus pa vozi. Misle da sam lud, na tome će i ostati. Moji su se potrpali. Pokrećem autobus, brekće od prve, znao sam oko toga. Otac mi je bio vozač, nastradao je u lovu. Netko pokuca na prozor leptira. Janko! Prepade me. Ja otvorim.
„Aj s nama, Janko!“
„Neka, hvala ti.“
„Što si htio?“
„Ništa! Samo da se pozdravim.“
Kimnem mu glavom, prozor zatvaram, nogom pritisnem papučicu i dodam gas. Autobus kreće. Ne ide Janko, još uvijek vaga hoće li ići. Oduvijek je bio pustinjak. Živio je od mlijeka i sira. Imao je dvadeset ovaca. Brojati nije znao, ako mu se neka zagubi, znao je da je nema. Janko je čudak, bio je i ostao.
„Sretan odlazak.“
Za njega mi nije čudo. Čudno mi za ove druge. Bilo je svakome jasno da ostanka nema. Ne mogu im zamjeriti, teško se odlučiti za polazak. Ja sam sebi sredio. Mijenjao svoje za imanje Josipa Rukavine iz Novog Slankamena. Mnogi naši ljudi to još nisu uspjeli, pa se suzdržavaju. Kad smo se udaljili iz Benkovca u Liku, zašli gore, kolona vozila se uveliko formirala. Ja u nju upadnem. Muka natjerala, djeca i žena su mi tu, mora se, nitko te ne pita kako, samo vozi. Popuniše ljudi ovaj „moj“ autobus. Sve misle redovna linija, pa dokle vozi da vozi, vidim po licima samo što dalje od ovoga da su.
2.
„Ćaća vam ode rano. Na dva mjeseca pre toga reče mi da ide na 'peraciju. I sad mi je pred očima živa slika toga. Sjede na bicikl i ode. Dovezao se do željezničke stanice. Ostavio biciklo, zaključa ga. Uskočio u vlak i otišao u Zadar na tu 'peraciju srca. Kade su ga otpustili, vratio se vlakom, otključao biciklo i nazad kući. Takav je bio. Iza toga potraja jedan mjesec i napusti nas, ode svetom Lazaru na ispovijed.
Bio je lijep, s plavim brčićima, uvijek ih je redio. A i žene su ga voljele. Nije im zamjeriti. Njemu sam još manje zamjerala, mada nijesam pokazivala. Kad bih nešto dočula, osula bi paljbu po njemu. Tako je, sine. Rijetko sam popu išla na ispovijed, tebi to činim kao da si on. Pomišljam u sebi, možda mi je to posljednja ispovijed na ovom svijetu, zato tako otvoreno, pred njim sam se stalno ustezala, pred tobom, ni najmanje, sine.
Tako ostanem s vama, sve troje sitno. Podignem vas. Svako na svoju stranu ode mi. Branko u Njemačku, a Mitar u Austriju, a ti ostaneš sa mnom, kao najmlađi. Oženili se Švabicama, rijetko dolaze. Kao da mater nemaju. Bože me 'prosti, a oni kao da nisu moji. Ti si mi najdraži, gre'ota je majci da tako kaže, ali je tako. I s tobom se sad rastajem.“
„Moraš li, majko?!“
„Moram, sine! Nije tek tako određeno da se ovdje rodim, sudbina je to, sine. U kamenu, na kamenu, od kamenu – svako je od nas. Kamen je ovaj jači od svega. I stari ga se nisu mogli riješiti - došao red na mene - ni ja. Osjećam, neće dugo proći, i ja ću poda nj mirno leći. Sine moj, krevet se ne voli pomjerati, a kamoli čovjek.“
„Ako je već tako, majko, mi bi da krenemo.“
„Krenite, djeco moja, djeci svojoj ne spominjite ništa.“
„To nikako.“
„Mada me do sad nijesi lagao, njih moraš.“
„Granica!!!“
Na prelazu policajac. Prenu me iz misli, pita me „čiji je to autobus?“ Kažem mu „moj“, a i sam može da vidi čiji je, piše na njemu, u to vrijeme nije bilo privatnih autobusa. „Kad je tvoj, onda vozi!“
Autobus se nećka.
„Hoćeš li više krenuti?!“
„Evo, evo, sad ću!“
3.
Iz Bosne pređemo u Srbiju. Cijelim putem slušao sam narod, sve je to bilo nerazgovijetno, samo šapat, žamor, ništa jasno, riječi nepovezane. Nijedan autobus, čini mi se, koliko je putnika prevezao da prevezao, nije nosio toliko nepoznatog i iščekivanja, kao ovaj naš.
„Tata, gdje je baba?“
„Gdje će biti, nego u autobusu. Jesam rekao da ne odate po autobusu.“
„Jesi, tata!“
„Onda, brzo nazad!“
Svoje sam podalje smjestio od sebe, da mi djeca ne smetaju. Otkad smo se kući krenuli spremati, žena ni jednu. Zanijemila, usta ne otvara, kao da nisu njezina. Dopušta djeci da se cilikaju. Samo ih pogleda, preko puta su nje na sjedištima. Uz nju je torba, s najpotrebnijim za njih. Nje kao da nema, oni ne posustaju. Dragi bože, samo djeca žive, odrasli sve do jednoga umišljaju da žive.
Što sve nismo probali, nije vrijedilo. Tadašnji liječnici digli su ruke od nas. Veli Janja da idemo vračaru, pročuo se. Odemo. Oko njega na zidu slike male djece, do godinu najviše. Nešto je pre nama bajao. Na kraju nam da litru crnog vina.
„Stavi na pupak i okreći“, reče Janji. Ja tu isto. „Deset puta u jednu stranu okreći, deset u drugu. I ostavi, samo gledajte u nj. Kad prođe jedno pol sata, od oka, ne mjerite na sat, a onda svakom po čašu. Iza toga radite što vam je volja.“
„Koliko smo dužni?“
„Ništa. Kad bude, a bit će, koliko date da date.“
4.
Prolazim Sase, na kraju benzinska pumpa. Iza blaga krivina, baš kako je Josip objašnjavao, onda ravno do dva kilometra. Ajmo, kažem sebi. Oko ceste njive, nepregledne njive. Uz samu cestu pšenica povelika. Do nje parcela kukuruza, i sve tako duž ceste i od ceste u dubinu samom nebu. A onda moje more, Biogradsko, zauzelo i ono jednu parcelu, ne ide van razora. Mirno da mirnije ne može biti. Da leptir koji naiđe, guzicu ne bi smočio. Još si živ, osmjehnem se u sebi, kad možeš tako nešto da pomisliš.
„Tata, ali nema babe.“
„Njoj je muka naprijed da sjedi. Negdje se zavukla pozadi.“
S ove druge strane, moderni voćnjaci: breskve, marelice, šljive, pokriveni mrežom kako ih grad ne bi uništio. Meni je Josip ostavio deset jutara, sve je to pod voćem. Još malo pa će i rod doći. Veliku kuću, onu staru švapsku, uz nju puno mehanizacije. To samo zamišljam kako izgleda. I dalje sam u mislima u Ravnim Kotarima. Dvadeset kilometara od Benkovca Biogradsko more. Žena mi je iz Brguda, dvanaest kilometara od Benkovca. Tu kiša nikad ne pada, ili da kažem rijetko. zemlja je ona crvena. Na njoj uspijeva češnjak, i ništa drugo. U Ravnim Kotarima, gdje je naša zemlja, sve uspijeva. Kiša pada kad pomisliš, kad poželiš. Pada toliko da nalije: lubenice, papriku, rajčice. A onda s tim u Biograd, turisti sve progutaju. I sad vidim pjegave Švabice kao halapljivo trpaju u sebe. Nitko nije željan nečega kao turista kad ga more uzme pod svoje. Od toga smo stan za djecu kupili. U jednu Čehinju sam se zaljubio, ha, sve u svoje vrijeme.
„Evo, vidiš tata, nema babe. Ostali smo samo mi.“
„Mora da je s Jekom izašla u Hrtkovcima, oduvijek su bile nerazdvojne. Doći će ona kad se najmanje nadate.
„Lažeš nas, tata!“
„Ne lažem, sine!“
5.
Na vratima nas je dočekao Josip sa šeširom. U njegovom autu supruga, sin i kći. Daleko su stariji od mojih.
„Josipe, gdje ti je majka?“
„Eno je oko auta ide, nekad je mogla puno više. Samo toliko u krug. Obiđe taj bijeli Mercedes.“
Promatram Jozefinu je dok se okreće oko Mercedesa. Onog od starog tipa - 200D. Cigani su ga posebno voljeli. Vjenčanja s njim pravili. Najčešće ga iznajmljivali. Time bogatstvo pokazivali.
„Sad je starost privukla.“
„I sad uzme slaninu, pojede. Nemojte joj braniti. I kad smo joj branili, ona opet uzimala. Dok traje, traje.“
„Znala je ona nekad kroz šor, cio obiđe. Ruke na leđima, u njima cigara. Kad su bile one restrikcije struje, samo se vidi žar, kao da je svitac, tamo ovamo maše. Bilo je to i prošlo. Ne može više.“
Prilazimo joj.
„Kako ste, gospođo Jozefina?“
„Bilo je i boljih dana, sad se ne može. Sad se na ovo spalo.“
Priletješe Jakov i Mališa.
„Sličiš na našu babu, je l tako?“
„Da, malo sliči.“
Jozefina ih zagrli. Ne otimaju se.
„Sve babe jedna drugoj sliče.“
„Imala svoju unučad. Voljela je djecu, posebno kad su ovako mala i slatka. Plus blizanci.“
„Kako ću vas razlikovati?“
Otkri Jakov uho, na njemu beleg.
„Ja imam beleg na lijevom uhu.“
Svi se nasmijaše. To bi Josipu, kao poručeno.
„Ja sad idem!“
Rukuje se sa mnom. Majku Jozefinu poljubi. Popravi šešir i krenu uz dvorište.
„Zbogom mi ostajte!“
„I ti nama.“
Sad kad se uvjerio, ide. Čekao je da provjeri hoću li doći. Njegovi okrenuli glavu u dvorište. Josip sjeda na mjesto suvozača. Auto polazi.