Zoran Odžić

SLAVA

Siječanj 1593.

Kolekciji pridjeva neuvjerljivo, besmisleno, zamorno, zapetljano, nerazumljivo, dosadno i predugo, mladi William Shakespeare dodao je još jedan: djetinjasto.

I sam je postao svjestan da sve što napiše ne zaslužuje ničiju pažnju, pa ipak je htio čuti drugo kritičko mišljenje. Nije da se ne trudi, naprotiv, iza njega je mukotrpan rad.

Djetinjasta komedija. Suočivši se s tom činjenicom, pomislio je da ga možda Bog prisiljava da prvo proživi neuspjeh, kako bi u budućnosti više uživao u stečenoj slavi.

Ispijao je petu kriglu tamnog piva. Gledao je kako suha bukova klada pucketa u vatri i razmišljao o kazališnom tekstu “Romeo i Julija”. Na njemu radi mjesecima, ali mu nedostatak inspiracije onemogućuje bilo kakav napredak. Kako se bližilo nedjeljno jutro, krčma Glory nasuprot kazališta, u predgrađu Londona, bila je gotovo prazna.

Misli su mu potpuno zbrkane. Sklopio je nakratko oči, no umor ga je svladao i nekoliko minuta kasnije utonuo je u san. Pao je s klupe i probudio se na blatnom podu.

Ustane. S praznom kriglom u ruci, naslonio se na drveni šank.

– Mlada damo, oprostite što vas prekidam u… čitanju, ali imam jedan ozbiljan problem. Vidite, ova krigla je prazna. Dakle, molio bih vas da je ponovo napunite pivom. Do vrha!

Mlada krčmarica Una preokrene očima, ali ipak uzme kriglu iz njegove drhtave ruke i počne točiti pivo iz stolitarske hrastove bačve.

Petljajući jezikom William reče:

– Nadam se da nije… odveć nametljivo s moje strane, ali moram vam reći da ste lijepi kao… lutka.

– Lutka? Prilično nemaštovito… Zar ne možete smisliti nešto bolje? Mogli ste reći da imam prekrasan osmjeh koji bi zagrijao svačije srce ili možda da primjećujete, i to ne prvi put otkako ste ovdje, da nešto osobito izbija iz mene i to me čini drugačijom od ostalih cura u Londonu.

– Lijepi ste kao… zabranjeno voće. Zvuči li vam to bolje?

– Da.

Una stavi kriglu pive pred Williama. U trenutku kad se okrenula, ovaj je iskoristio priliku i uhvatio je za stražnjicu.

Dobio je drugi šamar, puno snažniji od onog prvog, prije nekoliko noći, kad su meta napada bile njezine grudi.

– William!

– Da?

– Morali bi već jednom shvatiti da niste u javnoj kući i da se pravila ponašanja prilično razlikuju, tako da u ovom prostoru ne možete činiti što vam padne na um. Ono na što bi posebno trebali obratiti pažnju je činjenica da imam kratak fitilj.

Una je govorila dubokim i mekim glasom.

William se refleksno uhvati za lice koje je gorjelo.

– Teško onome tko vam zapali fitilj?

– Mlada sam i djelujem nemoćno, no upućeni gosti kažu da zadajem prilično snažne šamare. Osim toga, čula sam da imate suprugu.

– Odavno ne spavamo u istom krevetu.

– Promatram vas svake večeri. Pijete dok se ne onesvijestite. Zar ne možete život iskoristiti na kvalitetniji način?

– Rijetko pijem, ali se često napijem! Pivo je… okrepljujuća namirnica. Trebali bi jednom probati. I ne samo to, služi mi da odgodim situaciju u kojoj se penjem na stolicu i stavljam… uže oko vrata.

– Smrt je strašna stvar…

– Znam da me osuđujete, ali dosta mi je ovakvog života… Ja sam priprosti seljak koji je mislio uspjeti u velikom gradu, pisati veličanstvene drame koje će se izvoditi na pozornicama diljem Engleske, ali moje riječi ne posjeduju… energiju. U kazalištu preko puta, radim samo fizičke poslove. Brišem prašinu, čistim podove i perem glumcima kostime.

William je snažno udario šakom po šanku i skoro srušio polupraznu kriglu.

– Prošli tjedan sam pročitala tekst koji ste zaboravili na stolu.

– “Romeo i Julija”…

– Da, kao intelektualna vježba nije loše, ali radnja je očajno predvidiva.

William se zagleda u nju i razdraženo upita:

– Kako se usuđujete kritizirati moj višemjesečni rad?

– Uz malo više umnog napora dobili bi zanimljivu komediju.

– Vjerujte mi, ulažem silni napor, ali jednostavno… ne ide mi pisanje. Nisam talentiran! Ni t od talenta, ozbiljno vam kažem. Nikad od mene neće biti pisac. Moj život je sačinjen od malih razočaranja. Minula je godina otkako sam u Londonu, a nisam se pomaknuo s mrtve točke. Vrtim se u krug poput psa. Problem je što me osim pisanja ne zanima ništa drugo, ne znam kamo bih usmjerio svoj život. Sit sam svega i spreman sam napustiti dosadni svijet…

– Svijet je zanimljiv koliko smo mi radoznali.

– Moj otac uživa u poslu, on je kušač piva. A vi, zašto radite… ovo? Siguran sam, gdje god se pojavite, izazivate senzaciju.

– Da, ja sam riđokosa femme fatale…

– Mogli ste se bogato udati, umjesto da u staroj, smrdljivoj krčmi trpite pijance i neuke provincijalce sve do jutarnjih sati.

– Svijet je pozornica u kojoj svako igra svoju ulogu. Ovo radim privremeno, da skupim novac za kartu do Amerike. Rođena sam u slobodnom kraljevskom gradu Koprivnici, ali životni san mi je da proputujem cijeli svijet.

– London je usputna točka?

– Da, neko vrijeme sam provela u Rimu. Život je… put u neizvjesnost. Posao i nije tako loš, preko tjedna je malo gostiju pa pročitam zbilja puno knjiga. Vlasnik krčme je dobio godišnju ulaznicu za kazalište, a kako predstave smatra odbojnim oblikom zabave, besplatno sam gledala sve što se nudilo unazad godinu dana. Obožavam kazalište! Postala sam pravi stručnjak, mogla bih, samo da hoću i sama napisati koju tragediju.

– Ako to zaista mislite, napišite mi uvod za moju komediju „Romeo i Julija“. Baš me zanima vaš stil pisanja.

Nakon što joj je William objasnio radnju, Una je nakon kratkog, ali intenzivnog mozganja počela pisati sumanutom usredotočenošću. Nakon pola sata predala je Williamu dva papira. Kako je papir bio skup, pisala je sitnim i stisnutim rukopisom. Nemirnih, zgrčenih prstiju, William je uhvatio papire. Po načinu kako je nabrao nos, znala je da mu se tekst sviđa.

William Shakespeare je izbečio oči kao da ga je izdalo srce. Od iznenađenja je gotovo prestao disati, a onda je, sav impresioniran, vrisnuo u falsetu:

– Imate prekrasan osmijeh i mozak! Ovo predstavlja čin genija. Vaše pisanje je… ma ne znam kako da se izrazim. Moja komedija je postala… tragedija. A samoubojstvo Julije, kakva luda ideja!

– Ništa nije obično kad sam ja u pitanju. Nije da se hvalim, ali iz sastavaka sam uvijek dobivala najbolje ocjene.

– Odlično baratate riječima… Snažne rečenice iz tako krhkog bića.

– Pohađala sam jezičnu školu gdje sam usavršila pisanje. Jednog dana će svi ići u školu i naučiti čitati i pisati.

– Poškakljajte me da se nasmijem. To se baš nikad neće dogoditi.

William počne masirati vratne mišiće. Leđima se naslonio na zid i podigao desnu nogu. Osjetio je kako se njegov svijet ruši. Upravo je pročitao riječi rijetko viđenog talenta. Bog očito igra neku društvenu igru u koju je uključen i on.

Škrguće zubima, a zatim reče:

– Ovo kako vi pišete, to su duboke teme. Likovi su trodimenzionalni. Nisam očekivao, barem ne na ovakvom mjestu, sresti darovitog pisca. Vaš opis Romea…

– Zbilja je ono zaljubljen do ušiju?

– Da. Izvrsno poznajete talijansku kulturu. Rekli ste da puno čitate, pa ipak, vaše pisanje je kao neka… neprirodna super moć.

– Ne prolazim kroz život samo tako, ja ga proživljavam. Pišem, ali ne brišem, razumijete?

– Da… Nego, o ovome nikome ni riječi. Bogato ću vas nagraditi ako preradite moj tekst.

– Oh, imam ideju i za roman struje svijesti. Nosim toliko priča u glavi, ali nikako da ih zapišem.

– Ne želim omalovažavati vašu inteligenciju, ali pisanje, to je onako, znate, više muški posao…

– Koliko ćete platiti moj rad?

– Siromašan sam kao crkveni miš, no sve dok pišete… ručate na moj račun!

– I kolača koliko mogu pojesti?

William odmjeri Unu. Visoka je i vitka. Ne može ona pojesti puno kolača, pomisli, sigurno jede kao vrabac.

– Dogovoreno.

William izađe na ulicu. Zimsko je doba, snijeg škripi pod njegovim stopalima. Nigdje nikog. Svanulo je, ali zbog gustih oblaka sunce je prigušeno. Bio je u rijetko viđenom pijanstvu, ali znao je da je Una književni genij. Ako usporedi sebe i nju, njegovo pisanje je početničko, tek neuspjeli pokušaj. Psujući svoju sudbinu u mislima, krenuo je niz ulicu, teturajući lijevo desno.

Dugačak šmrkalj iz nosa obrisao je rukavom.

Ožujak 1593.

Te noći, kad se pijani William pojavio na vratima londonske krčme Glory, razdrljene košulje usprkos vanjskoj negativnoj temperaturi, njegov osmjeh je bio velik baš kao kazališna pozornica na kojoj se izvodila tragedija „Romeo i Julija“.

Skinuvši zubima rukavicu, iz džepa hlača od bijelog lana (nisu bile njegove veličine pa bi ih morao svako malo povlačiti kako ne bi skliznule do koljena) izvadi pet šilinga i baci ih na šank pred Unu.

– Vraćam dug.

Nakupio se Williamu i dug za najamninu jednosobnog stana u sirotinjskoj četvrti, u kojem je mrzio boraviti jer se osjećao ustajao zrak. Zimi bi vonjalo po plijesni i trulom drvetu, no vratio je dug i preselio se u novu kuću.

– Kazalište je i večeras bilo puno. Gledatelji su se gurali da uhvate što bolje mjesto. Publika je bila tako pozorna, tako ushićena, kao da prisustvuju javnom smaknuću. „Romeo i Julija“, ta naelektrizirana predstava će promijeniti… tok dramske povijesti.

Nagnuo se naprijed, snizio glas i upitao:

– Možemo li prijeći na ti?

– Da.

– I zovite me kao svi moji prijatelji, Will.

– U redu.

Vatra iz otvorenog kamina bacala je zlatne i brončane plamenove te stvarala romantičnu atmosferu u nevelikoj prostoriji. Želio je biti poželjan u njenim očima, ali kako je znao da tome nije tako, skovao je plan da je napije i slomi njen otpor. Una nije voljela pivo, a skupo vino nije mogao kupiti, pa plan sve do ove noći nije sproveo u djelo.

– Konačno sam se dokopao slave i od danas pijem samo probrana, talijanska vina. Da nas dvoje podijelimo bocu vina, taj simbol uspjeha?

Una je nabrala usne u grimasu koja je mogla značiti samo jedno, njegov plan je propao.

– Dok radim ne smijem…

William se zagleda u njene modre oči i kaže:

– Pisanje si digla na novu, najvišu razinu… To nije pisanje, to je erupcija riječi. Na mnogo načina si me zapanjila, toliko je inspiracije u tebi… Ipak, sve novo rađa se u mukama, zar ne?

– Da, pisanje je užitak, noćna mora i pozitivno ludilo, sve nekako u isto vrijeme.

– Hoćemo li nastaviti… poslovni odnos?

– Ja sam za. Kakav to čudan miris dolazi iz lule?

– Pušim marihuanu. Teško se nosim sa slavom.

– Jesi li razmišljao o šetnji po šumi, da udahneš fini čisti zrak?

– Duhovita si. Imam ideju za tragediju, ali ti ćeš je napisati. Radi se o malom čarobnjaku koji ne zna da ima posebne moći. Jednog dana, na deseti rođendan, sova mu donese poziv za čarobnjačku školu gdje će usavršiti sposobnosti. Roditelje mu je pomoću crne magije ubio zli čarobnjak…

Una vrisne:

– Želiš li da završimo na lomači?

– Zašto?

– Inkvizicija…

– Opustio sam se, kriva je marihuana. Jebote, mali čarobnjak bi nas mogao stajati glave!

– Imam i ja ideju. Drama o briljantnom londonskom šerifu koji zahvaljujući nevjerojatnoj moći zapažanja i korištenju logike rješava najzamršenije kriminalne slučajeve. Majstor je prerušavanja, svira violinu, a pomaže mu doktor…

– Nije u mom stilu…

– U redu. Plemić koji danju spava, a noću se pretvara u šišmiša i ljudima pije krv. Boji se sunca…

– Jezivo… Smisli nešto drugo.

Nekoliko dana kasnije, nekako s dolaskom proljeća, Uni se otvorio apetit. Obožavala je jesti pečeni, dobro začinjeni grah s puno luka. Bila je luda za krepkom povrtnom juhom, ali uvijek je u nje ostajalo mjesta za fini desert. Nakon što bi obilno ručala, neko vrijeme bi se držala za želudac i žalila se (joj, joj) da ne može normalno disati. Više joj nisu trebali jelovnici, naučila ih je napamet. Ponekad bi se tako dobro najela da bi joj potekle suze radosnice. Računi su bili sve veći. William je počeo računati koliko će mu ostati novca kad proda sljedeću predstavu. Kad se sve zbroji, ne baš puno, gotovo ništa. Ostaje mu slava, a ona je zna se, čudovište sa sedam glava, pa je William postao vezan za nju. Godilo mu je kad su ga prepoznavali na ulici i kad bi izašao na pozornicu te se pridružio glumcima po svršetku predstave, dok bi im razdragana publika pljeskala sve dok ih ruke ne bi zaboljele.

III

Nevjerojatno uspješna predstava „San Ivanjske noći“, najavila je kraj jednog života i zoru novog. Za Williama Shakespearea se pročulo diljem kraljevstva. Iako su ostali pisci imali loše mišljenje o njemu (smatrali su ga prizemnim umjetnikom), mnogi pripadnici plemstva bili su posjetitelji kazališta i izdašni pokrovitelji, pa je uskoro imao priliku da se napije u kraljevskom dvorcu. Volio se hvaliti s kojim glumicama je provodio noći. Slava je stigla možda preuranjeno i sve teže se nosio s njom.

Una je nakon novog uspjeha zatražila i putne troškove. Kako je svaki njegov književni pokušaj neslavno propadao, morao je pristati na njezine nerealne uvjete.

Nadao se da će se pjegava ljepotica udebljati i krenuti na dijetu, no kako je imala brzi metabolizam, ostala je jednako vitka kao onog dana kada ju je prvi puta ugledao.

Jedne večeri se William pojavio u krčmi, naslonio se na šank i rekao:

– Bavljenje dramatikom od danas se smatra glamuroznim zanimanjem.

– Čestitam.

– Tko zna, možda mi jednog dana podignu i… spomenik.

Una se teatralno pokloni i reče:

– Ne izgledaš kao genij svjetske literature.

– Izgled vara. Slušaj, jedna glumica slobodoumna duha, Anastasia, voli se zabavljati na grub način. To mi je dalo ideju…

– Grub?

– Udaranje bičem po stražnjici do krvi, odijevanje u kožu i vezanje užem za stol…

Una tiho reče:

– O, voli nasilan seks.

– Da. Ovako sam zamislio erotsku tragediju koju će obožavati ženska publika, a mene će proslaviti diljem svijeta. Dakle, tajanstveni i bogati plemić koji voli… nastran seks, upozna mladu i nevinu djevojku, recimo redovnicu… Iako će je mučiti, ona se ludo zaljubi u njega. Karizmatičan plemić je uvede u svoj fascinantni svijet te joj polako otkriva mračne tajne. Ona se šokira, ali i uzbudi…

– Želiš da pišem o seksualnom i emocionalnom zlostavljanju djevice?

– Ne, o stidljivoj djevojci koja istražuje vlastitu seksualnost! I želim glumiti plemića u eksplicitnoj predstavi.

– Glumio bi duševno poremećenog plemića… Jesi li sišao s uma?

– Ne.

– Želiš da te povijest pamti kao najvećeg svjetskog dramatičara ili kao pisca šund literature?

– Pa ja sam suvremeni intelektualac i…

– Nekako si mi… čudan.

– Ništa ne uzimam!

– Will?

– Kokain.

Una zakoluta očima.

– Zar te opsjeo vrag?

– Pomaže mi da nađem inspiraciju.

– Kokain će te dovesti do točke preokreta? Piši, izrazi svoje misli riječju.

– Ti uopće ne razumiješ kako je teško biti spisateljska zvijezda!

– Zaboravljaš tko piše u tvoje ime.

– Da, više ne znam tko sam. Ja nemam… identitet.

– Slava je privilegija, ako se ne izgubiš u njenim zamkama. Moraš razdvojiti javni i privatni život, postaviti granice.

William zaplače i reče kroz suze:

– Osjećam se tako… usamljeno.

– Uspjeh preko noći dovodi do usamljenosti. Radi slave moraš nešto i žrtvovati.

– Čujem i da me kleveću.

– Bio čist kao led i bijel kao snijeg, ipak nećeš izbjeći kleveti. No, to što te prate skandalozne vijesti sam si kriv. Priča se da si se potukao s Francisom Baconom i da si kažnjen globom od tri šilinga zbog nezakonitog bluda.

– Teško se oduprijeti iskušenjima. Toliko je izazova, a ja uživam u svima. Žene me prate dok hodam ulicom, čekaju me pred kućom i slikaju srca po zidu. Ne mogu se koncentrirati i pisati.

– Izoliraj se negdje u kazalištu i piši, piši, piši.

– Jebene pratiteljice mi ne daju disati! Uhode me i u kazalištu… Šalju mi ljubavna pisma i poklone, nošene korzete i gaćice…

– Bitku dobiva onaj koji je čvrsto odlučio da je dobije.

– Na rubu sam živčanog sloma. Razmišljam da lažiram svoju smrt i živim kao svi obični, mali ljudi.

– Zar više ne želiš biti slavan?

– Bit, ili ne bit slavan, to je pitanje? Da, želim, slava mi daje osjećaj svrhe. Svi žele biti slavni, barem na petnaest minuta.

– Uživaj dok traje. Slava je poput krugova na vodi, snaga im se smanjuje sve dok se ne izgube…

Zbog sve većih troškova, William je ponovo pokušao pisati. Uzeo bi komad papira, ali nakon nekoliko bespomoćnih i nepovezanih rečenica shvatio bi da i dalje ima kreativnu blokadu. Trebao bi mu određeni zamašnjak koji bi pokrenuo cijelu stvar, možda da doživi neki neobičan događaj ili neočekivanu situaciju. S pomalo tupim izrazom na licu, skinuo se do gola i trčao po trgu. Ništa se nije pokrenulo, osim upale pluća.

Zasigurno netko odozgora povlači konce i smije se na njegov račun, razmišljao je naglas, ležeći u krevetu pod visokom temperaturom.

Iako komplicirana za izvođenje, predstava „Tit Andronik“ bila je uspješna. Una je ponovo dokazala svoju spisateljsku genijalnost. Desni kapak mu je podrhtavao od ljutnje kad je zatražila i plaćeni godišnji odmor. Oduvijek je željela posjetiti Pariz. Bila je neumorni pripovjedač (čak je izmišljala nove riječi i termine), a on je uživao u slavi, tako da ga je stavila pred gotov čin.

Platio joj je putovanje s kojeg se vratila puna doživljaja i s novim šeširom na glavi.

Svaki put kad bi ga Una posluživala, William bi stenjao od uzbuđenja. U njenom prisustvu nije mogao ostati hladne glave i još nekoliko puta je, na radost gostiju, dobio šamar. Znao je lijep broj žena koje očajnički žele biti u njegovom društvu i trpjele bi nemoralno, gotovo patološko ponašanje, no Una ga je uporno odbijala. Njene drame su imale brojne skrivene reference na seksualne činove, no u stvarnosti se ponašala poput neiskusne redovnice i nije imala potrebe za fizičkom intimnošću.

Daj odrasti, rekla je kad joj se prišuljao s leđa i iznenada je poljubio u vrat.

Kad je neka bradata seljačina nezgrapna držanja pokušala isto, ona mu je bez imalo razmišljanja kriglom razbila glavu. Tog trenutka William je shvatio da ona ipak gaji mršave simpatije prema njemu jer bi mu samo udijelila šamar. Svaki put bi Una sve slabije zamahnula, i tako sve do one ljetne noći, koju će pamtiti do kraja života.

Te sparne noći 1595. godine, kad je ostao posljednji gost, William nije dobio zvučni šamar nego široki osmjeh.

To je bio dugo očekivani zamašnjak koji je pokrenuo njegovu kreativnost. Počeo je pisati s lakoćom i povijest će ga pamtiti kao najvećeg pisca koji je hodao Zemljom.

Priča je inspirirana stripom „Alan Ford“. U djetinjstvu sam obožavao čitati legendarne priče Broja Jedan o slavnim povijesnim ličnostima.Iako nema pisanih tragova, sumnja se da William Shakespeare nije napisao svoja djela.