Dalibor Šimpraga
SRETAN ČOVJEK
Kad se đavo dohvati skuta, otkini skut.
Zove se, recimo, Ivan Branimir Tomašić. Ima posao, i kuću, i dva sina u višim razredima osnovne, i plavu ženicu bumbastu i smjernu, i terenac (Kia Sportage), iz 2015. godine, i omiljena jela – od štrukli do „pečenog pajceka“ i „purice z mlincima“ (a pileće popečke na mađarski mogao bi jesti svaki dan). Ima i radionicu u podrumu, i roštilj u dvorištu od termo cigala, i sjenicu s visećim košarama za cvijeće, i sat s kukavicom, i ponekad seks, i kuhinju s lamperijom na zidovima, i odlaske na spavanje rano – već oko deset – i ustajanje u pola sedam ujutro i jutarnju gimnastiku za održavanje tonusa, i mir s Bogom u crkvi, i roditelje ulicu dalje, i gajeve i potočiće svog djetinjstva u neposrednoj blizini. Ima i eksterni hard disk na kojem piše „Najdraže serije“, i raspelo iznad kreveta, i pušku repetirku malog kalibra, za ptice, i izlete u Austriju na kojima se fotkaju po vidikovcima, i knjigu na noćnom ormariću, i profil na Facebooku ali ga rijetko otvara, i utakmice na koje odlazi zajedno sa sinovima i tatom, u kockastim dresovima, njih tri ponosne generacije Tomašića, i vikendicu na Krku koju su gradili još tata i baka, i ne psuje u gužvi na autoputu jer se gužva i mogla očekivati nego radije igraju kaladont, i sve u svemu potvrda je krilatice da je za sreću potrebna određena doza gluposti. To je život bez vanrednih potresa, bez sukoba s nebesima, svijetom i prirodom, kojim živi nevidljiv broj tzv. običnih ljudi u dobrostojećim zemljama našeg kontinenta, koji idu u vrtni centar po tuje i čemprese, u supermarket po dimljenu šunku i camembert, jeftine butelje vina iz Čilea i Južne Afrike... Išao je i Ivan Branimir po šunku i camembert, ali vino imaju iz tatinog vinograda pa su butelje izlišan trošak. I nije trebao, poput mnogih, bukirati smještaj već na izmaku zime: naprotiv, bio je iz usitinu povlaštene kaste srednjeg sloja ljudi koji odlaze na more čim nadođu prvi topli vikendi, i ljeti imaju godišnjeg dvadeset dana, a za Božić uzmu još dan-dva slobodno kako bi spojili s Novom godinom da imaju prave blagdane...
Poznavano sam ga odavno. Išli smo zajedno na aviomodelare. Živio je u jednom selu šire gradske zone, i trebalo mu je četrdeset minuta autobusom i potom još nekoliko stanica tramvajem do kluba Tehničke kulture, ali to mu nije činilo problem. Tamo smo od letvica bazge lijepili svoje aviončiće s elisom od kartona, koja se pokretala zavinutom gumilastikom. Onda sam ga nekoliko godina kasnije sreo na fakultetu, bijasmo raspoređeni u istu grupu. Zvali smo ga Brankić mada bi uvijek ispravljao: „Ja sam Ivan Branimir“. Nikad me uistinu nije zanimao, bio je – kako se onda govorilo – bezvezan tip. Potom, kad sam, baš na svoj četrdeset peti rođendan, prešao u novu firmu, na mnogo bolje plaćeno mjesto šefa projekta, zatekao sam ga tamo u jednom odjelu kako „čmrlji“, tj. samozadovoljno radi svoj poslić, nikome na putu i nikome potreban i za što izvan toga što obavlja.
Zavidio sam i njemu i svim sličnim ljudima koje je u mojoj mašti predstavljao. Kako neki mogu imati tako jednostavan život, bez cirkusâ i tumulta u kakvima bez predaha prolazi moj, pitao sam se. Možda je stvar u djetinjstvu, zaključivao bih, popločanoj stazi koju ti nevidljivo prostiru roditelji i sredina u kojoj rasteš. Njemu su popločali tako što su mu na starom imanju digli kuću katnicu i naučili ga da treba biti pomirljiv i pokoran, jer individua je nemoćna u masama s kojima neminovno tokom godina ima posla, A ja, bio sam dijete razvedenih roditelja, mama nas je napustila kad sam imao sedam. Moj otac je stalno bio na putu pa sam se često hranio koj jedne bake što je živjela vrata do nas, dok: Brankićev otac je predavao zemljopis u njihovoj školi, mama bila tajnica direktora, te bi do dva popodne oboje već bili kod kuće i svi zajedno kao obitelj sjedali za objed. Ne znam je li u tome stvar.
Kako god, s njim sam po dolasku u novu firmu otišao nekoliko puta na piće a onda su ti pokušaji druženja, čiji je jedini temelj bilo poznanstvo iz djetinjih i fakultetskih dana, prestali. Iznenadilo me kako nema nikakvih profesionalnih ambicija, potpuno zadovoljan svojim statusom, a onda sam i shvatio: što će mu? U njegovom životu sve je bilo posloženo i prije nego se zaposlio. Njemu je trebalo zanimanje s redovnom plaćom i bez velikih odgovornosti, da ga ne zovu vikendom ili dok je na godišnjem odmoru. Najgore je biti nezamjenjiv: izgorjet ćeš prije ili kasnije. On je bio i ostao zamjenjiv u svakom pogledu, i iz toga crpio mnoge dobrobiti: niti ga je tko dirao, niti je on koga dirao. Proveli smo tako zajedno, jedan od drugog udaljeni dvadesetak metara zračne linije, nekoliko godina, samo bi ga pozdravio u prolazu, i on mene, a nda sam ušao, s glavnom konkurencijom, u pregovore za novi posao i još bolju plaću. Morao sam prikriti nervozu, da moji iz ureda ne naslute, a to je potrajalo, jer nikako da dobijem novi ugovor za potpisivanje, i bio iz dana u dan sve luđi od tolikog pritiska. Već sam imao pripremljen papir kojim dajem izvanredni otkaz, i pregršt pravnih savjeta, i sve ostalo, kad su me napokon jedne večeri nazvali i rekli da dođem ranom zorom potpisati ugovor.
S novim ugovorom u torbi nacrtao sam se na vratima našeg šefa uprave odmah na početku radnog vremena. Kratko mu objavio odlazak. Nije bilo emocija s njegove strane. Rekao je, čak, da što se njega tiče, mogu otići čim predam zaduženja. Telefonom sam zatim provjerio ima li koga u kadrovskoj i odšetao predati otkaz. Potom sam svojem zabezeknutom zamjeniku strovalio cijeli naramak registratora i dva USB-a s kompletnom dokumentacijom. Popili smo oproštajnu kavu uz moju licemjernu rečenicu da može nazvati kad god želi ako mu se pojave nedoumice – znao sam da to neće učiniti. Bojao me se i mrtvog.
Htio sam da sve bude što pije gotovo, ali naposljetku se, s rastancima i prigodnim razgovorima, oteglo do kasno popodne. Otišao sam i do Brankića da mu se javim.
„Baš mi je žao“, reče.
„A čuj, stari, tako to mora biti“, odgovorio sam. „Ovdje sam potrošio sve što sam namjeravao, moram dalje“.
Upitao je imam li vremena za pivo. Ako nemam nekih obaveza.
Zapravo, nisam ih imao. Bio je četvrtak a do ponedjeljka sam, tj. prvog radnog dana na novom poslu – naglo osvijestih – bez ikakova plana i programa.
Stojeći tako u njegovoj sobici, sav onaj pritisak, iščekivanje ugovora, nervoza, shvatio sam još, bili su sada prošlost. Sve je napokon gotovo. Pivo bi mi baš dobro leglo i na dušu i na želudac.
Sjeli smo na terasu kafića preko puta, u debelom hladu koji je stvarala susjedna zgrada. Idealan položaj za to ljetno i memljivo popodne. Razvezao sam jezik olakšavajući se napokon, sav sretan i pun entuzijazma u vezi s vlastitom budućnošću. Brbljao sam naručujući nove ture, a Brankić bi samo dometao poneku rečenicu odobravanja.
Vrlo brzo se napio.
Sad se jezik razvezao njemu. Komentari su mu bivali sve duhovitiji, na dva sam se čak zakašljao od smijeha.
Otkrio sam da je, ma koliko dosadan u treznom stanju, pokazivao itekakav smisao za humor ovako nacvrcan.
Kad sam posustao i već izgubio interes da mu govorim o svom slavom prelasku konkurenciji, prikazujući se vještijim i hladnokrvnijim nego što sam uistinu bio, malo smo šutjeli, tu i tamo razmjenjujući kratke replike, a onda sam ga pitao za ženu i djecu. Izgovorio je par očekivanih rečenica kad se razgovara o takvim temama.
„Ma, baš te briga, ti si sretan čovjek“, potapšem ga po plećima, kao starog prijatelja.
„Imaš sve što poželjeti možeš, sve ti je složeno ko u kutiji.“
„Znaš kaj, stari, nije to baš tak.“
„A šta ne valja? Imaš ženu, djecu, kuću, žive starce... Vikendicu...“ Zvučao sam po svoj prilici neuvjerljivo, pomalo i umišljeno, kao mnogi šefovi kad hvale životna postignuća podređenih.
„Niš ne valja.“
„Kod tebe da niš ne valja? O čemu ti?“
„Ma ne valja niš.“
„Kod tebe? Ti si uzor kako treba živjeti“, bio sam već dosadan. „Doći do pedesete s takvim životnim kapitalom malo je kom uspjelo. Gle mene – imam što? Super posao, plaću, auto i... i ništa više. Ni kučeta ni mačeta ni pačeta. Kako sad kod tebe da ništa ne valja? Pa ti si car!“
A, zapravo, doista nije valjalo.
Upravo je došao konobar isprazniti pepeljaru i Brankić prvi put preuzme inicijativu: zaokruži kažiprstom iznad naših krigli.
„Isto“, upita konobar.
„Isto“, reče Brankić.
Kad se konobar udaljio, Brankić pokaže na kutiju cigareta: „Slobodno ti uzmem jednu?
„Da, naravno“, dohvatio sam uslužno kutiju, ponudio mu i pripalio.
Ništa nije valjalo. Desilo mu se, kako reče, „neviđeno sranje“.
„Dužan si?“
„Neee“
„Neka bolest?“
„Ne, fala Bogu i Djevici Mariji.“
Ne, ni bolest ni dug nego jedna mala Jasmina iz odjela prodaje. Znao sam o kome se radi, sjedila bi katkad na sastancima kao sedma-osma u hijerarhiji, šutljivo, i samo nešto zapisivala. Dotjerana, čak možda i pomalo zgodna, ispeglane kose. Zubata, ljepuškaste oči. Ali u mojoj zbirci atesta „bezlična usamljena ženska od trideset i nešto“.
Počelo je s SMS-om. Neko pitanje tobože u vezi sa poslom.
Onda drugi dan isto.
Pa dan pauze. Pa opet. I počeli se dopisivati. Kako on reče, „porukirati“.
Tu i tamo uplela bi se u SMS-ovima neka frivolnost, dvosmislica, smajlić sa srcima u očima, a od nekog trena i riječ „Pusa“ na kraju poruke.
Potom slijedi uobičajena preljubnička dramaturgija: sitna zavođenja, kratki susreti na hodniku, on rasteže osmijeh do pucanja, ona poljubi kažiprst pa mu ga utisne na lice, pa nekoliko odlazaka na kavu i piće nakon posla, potom njena kolegica koja ga odvlači u stranu: „Imam osjećaj da se sviđaš Jasmini“, i još: „Vas dvoje bili biste bogomdani par...“
Bio je već prepariran kad se ubrzo desio team building, dva dana u Novom Vinodolskom. Nakon večere u nekoj konobi, gdje se dio ljudi ponapijao a dio, poput mene, vrijeme uglavnom kratio listanjem po mobitelu, izađoše u šetnju. Negdje uz more se i prvi put poljubili.
Završili su potom u krevetu, kako predvidljivo. Takve stvari se uvijek razvijaju po nesalomljivoj estetici kiča.
„Jesi kad prije prevario ženu“, pitao sam ga.
„Čuj, nije ni ovo bila prevara...“
„Kako nije, pa ševili ste se.“
Ne, branio se, on je tu Jasminu stvarno bio zavolio. I da je moguće, doveo je kao inoču – nije tako rekao – te živio u sretnoj zajednici s objema. „Ali kad to žene ne razumiju, kak je moguće voljet više od jedne žene.“
Opisivao je kako mu se dogodilo oslobođenje. Imao je raznih problema prije, bolove u vratu, grčeve, pritisak u kralježnici. Neko nezadovoljstvo, pljesniv osjećaj da samo traje, bez okusa i mirisa. Život mu izgubio draž. A otkad je s njom, sve je to nestalo.
„Ti, stari, nemaš pojma kak je to bilo dobro“, objašnjavao je. „Mi smo se prvo vrijeme samo ševili. S njom sam skroz napokon bil svoj.“
Održavao je vezu nekih četiri-pet mjeseci, uz neko muljanje kod kuće kako se prelazi na nove servere pa mora ostajati dokasno (bio je sistem-inženjer, zadužen za hardver). Postepeno se tokom „prelaženja na nove servere“ izdovoljio: bilo je i napeto i naporno sve to skrivanje, paralelni život, a putem se izgubila i draž nove, prve ljubavi. One večeri u Novom Vinodolskom.
Stvar se, međutim, izmakla kontroli, i on je malo prišao svijesti. Odlučio je sve prekinuti. Njemu se zapravo i nije više dalo. Ali ona je navaljivala. Pa je popustio.
I popuštao je tako do današnjeg dana. Nije da se u međuvremenu još koji put nije pokušao iskobeljati, ali ucijenila ga je, da će sve reći njegovoj ženi, i roditeljima, i župniku. Uplašio se, odistinski se uplašio.
„Koliko ljudi zna za to, osim evo sad mene? Hoću reći, kome si sve to pričao?
„Nikom. Ti si prvi.“
Uh! Živio je, dakle, tako, jadan, pod pritiskom većim valjda nego ja, a nije o tome smio nikome ništa pisnuti.
„A da ti to jednostavno sve priznaš ženi“, rekao sam. „Odjebi tu malu, pregizi što moraš, tvoj žena je ok, oprostit će ti s vremenom.“
Vidio sam je jednom i ostavila je na mene vrlo pozitivnu impresiju. S pletenicom koju izbacuje preko ramena te joj zadnji pramenovi dosegnu skoro do vrška grudi, činila mi se kao stabilna psiha koja zna šta želi od života. Nisam nikakav kompleks, recimo, neki provincijalni mrak, osjetio kod nje kao što ga osjetim kod velikog broja ljudi u beskrajnoj borbi za životna postignuća.
Nije ništa rekao, samo se pridržavao za kriglu i alkoholno piljio nekamo dolje.
* * *
Rastali smo se znatno poslije ponoći i nisam više mislio o njemu. Iduća tri dana plandovao sam i ujedno smišljao kako ću ozbiljnije štedjeti novac da napravim sebi neku vrstu odstupnice za ranije povlačenje iz svijeta rada.
Novi posao me obuzeo sasvim i ubrzo sam zaboravio na sve donedavne kolege. Čini mi se da imam nešto od svoje majke: tu moć da ostavim prošlost iza sebe kao da nikada nije ni postojala.
Ipak, nazvao sam nakon nekoliko mjeseci jednu kolegicu u staru firmu da čujem što se zbiva kod njih. Je li mi se zamjenik uspio snaći ili se treći dan izvrnuo na leđa kao hrušt.
„A, dobro se snašao, već izigrava velikog šefa, postao je vrlo brzo arogantan.“
„To su takvi likovi“, komentirao sam. „Servilni dok ne dođu na poziciju.“
Cerili smo se oboje na taj karakterni stereotip. „Ipak“, dodao sam, „kad sam vidio njegov pogled, ono kad sam mu predao projekt, mislio sam da će dobiti infarkt.“
„A, neee“, rekla je kolegica. „Nismo mi te sreće... Ali znaš, sjećaš se onog Brankića, iz informatike?“
„Tomašića?“
„Da.“
„Kako ne, pa išli smo zajedno na faks.“
„E, da, on, on je imao infarkt. Dosta gadan, čini me.“
„Kad?“
„Prije par dana.“
Uznemirila me ta vijest. Nesretan čovjek. Uništila ga uloga kojoj nije dorastao, ta ljubavnik ne moš' biti svak', rezonirao sam.
Nazvah nedugo potom njegove roditelje. Predstavih se kao kolega s fakulteta i bivšeg posla.
Stvar ipa nije bila tragična. Preživio je, ugradili su mu dva stenta, i uspješno se oporavlja na kardiologiji u Vinogradskoj bolnici. Izleti mi da bih ga rado posjetio. Rekoše mi broj sobe i vrijeme posjeta, zahvaljujući mi kao da sam stari prijatelj kojem je još jedinom stalo do njihovog sina.
Kad sam ušao u sobu, kraj kreveta je sjedila njegova ženica, s onom istom plavom pletenicom prebačenom preko ramena, koja je počivala na njenim okruglim grudima. Bila je mnogo ljepša, a i simpatičnija, od fatalne Jasmine.
Držala ga je za lijevu ruku i šutljivo ga promatrala. On je ležao na leđima, s uzdignutim uzglavljem, omamljeno me pogledao, a onda vratio oči na nju.
„To...“, rekao je onemoćalo, jedva, i pokazao na mene. „Prijatelj. Onaj prijatelj.“
Prišao sam do nje i primio se za naslon stolice na kojoj je sjedila. Sagnuo se i rekao joj ispod glasa, kao da govorim nešto povjerljivo: „Gospođo, ništa se ne bojte, bit će on kao nov za koji dan.“
Zahvalno me pogledala uz nesiguran smiješak.
* * *
Kucanje na vratima. Pauza. Opet kucanje, pa oprezno pritiskanje kvake.
Jasmina.
Stajao sam naslonjen na lavano.
Prošla je kraj mene ne primijetivši me (dok smo zajedno radili, uvijek bi me uslužno i kezeći se pozdravljala). Sjela je s druge strane na postelju i primila ga za desnu ruku.
Poklopila mu šaku dlanom.
Brankićeva žena nije se pomakla ni mrvu, motreći ga svejednako zabrinuto. Kao da s druge strane kreveta i dalje nema nikoga. Primijetio sam da ima svjetlucave naušnice i svježe nanesen ruž.
Stajao sam još kratko vrijeme, gledajući ih kako ga, svaka sa svoje strane, drže za ruke. Mahnuo sam na pozdrav i, već sa vrata, protisnuo „Idem ja“. Kimnuo mi je, a meni se učinio, tako razapet, na bjelini posteljine, kao neki bolnički Isus.