Ivana Turudić
POZIV
Hanu je kolegica zamolila da joj da gutljaj fante koju je pila. Sviđala joj se ta kolegica i to više nego na jedan način. Prevrtjela je film današnjega dana, odnosno kako je tekao dan prije pauze.
Neka žena naginjala se u samu škrinju sa smrznutom hranom, dodirivala je jaknom ambalažu i kopala po odrescima ribe koji su gotovo ispadali. Hana je samo vidjela klice kako se šire i zgražala se. Morala je progutati slinu i prijeći ruke dezinfekcijskim sredstvom. Nije samo do virusa zbog kojega su uvedene mjere, nego, općenito, zbog klica. Prizor je bio upravo strašan! Žena se uporno propinjala za nečim i one prljave vlasi koje zovu kosom unosila u škrinju. Prišla joj je i ispostavilo se da je to nešto za čim se propinjala bio špinat. Onda je, kad je već bilo vrijeme za pauzu krenula po pecivo da bi otkrila kako su jebeni barbari slomili hvataljku za kruh koja je bila izložena i pričvršćena uz sam izlog s pecivima. Slomili su je i zabili, nakon korištenja, drito u odjeljak za otpatke nakon korištenja hvataljke za vađenje kruha. Buljila je u staklenu vitrinu i vrtjela film koje bi pecivo moglo biti načeto dodirom. Sva, apsolutno sva! Prije pandemije mogla je obuzdati svoju staru averziju, ali ovo je sada zbilja bilo previše.
Tada ju je kolegica Tatjana pozvala da vani zapale. Hana nije pušila, ali Tatjana joj se sviđala na više nego jedan način pa se odazvala da se malo odmori jer joj pasivno pušenje nije smetalo na otvorenom. I baš je onda morala zamoliti za fantu kad zna da mrzi klice, da ne pije iza nekoga i sve to.
„Mogu ti ostaviti malo.“ jedino je što je uspjela promumljati ženi koju bi voljela imati na sve načine i koja se dopadala i mnogim muškarcima. „Joj da, zaboravila sam.“ Tatjana je bila lijepa i dobro odgojena i zanimljiva i voljela je putovanja. Nije bila obična blagajnica i nije ovisila o plaći, imala je mamicu i taticu, ali se valjda voljela miješati sa svakojakim svijetom. Hana joj je to puno manje zamjerala nego drugi i pitala se zašto se grozi njezine sline kada bi rado s njom izmjenjivala fluide.
„Znaš da je bio corona party među lokalnom vrhuškom?“, pitala je Tatjana. Hana nije voljela lokalnu vrhušku. Zamišljala je mesinu, sav mogući viski i piće, nešto su sigurno i okrenuli na ražnju, a apsolutno su svugdje bile klice i novoga virusa i svih mogućih bakterija i gljivica. Sigurno su križali ruke dok su ispijali čaše. O glazbi i ostalom trashu nije željela misliti.
Uto je pauza završila i njih su se dvije vratile na svoja mjesta u trgovini mješovite robe. Plaća je bila mala, ali zaposlenike nisu svako malo mijenjali. Hanu je, međutim, ponašanje ljudi nerviralo sve više i više. Evo sad jedne na blagajni, ta je profesorica i inzistira na tome da se ljudi od nje udalje jer da je bolesna, iako je mlada, i onda kolicima koja je postavila između sebe i sljedećega kupca pravi razmak za sebe.
„Znate ja svu tu ambalažu dezinficiram.“
Hana je shvaćala da nije vjerojatno da i nju muči ista pomisao na bakterije i ova ju je lažna pedanterija nervirala. Iza nje su se gurala dvojica bez maske koje je ipak morala uslužiti i da, to je sve sranje i propaganda, a ona ionako živi stalno s tim gađenjem koje ne zna opisati. Profesorica se mrštila, a već je jednom ranije urlala na neku ženu bez maske. Hana joj nije rekla da to urlanje samo više širi kapljice jer nije željela dobiti svoj dio jezikove i primordijalne juhe iz profesoričinih usta. Tada je čula, dok je nervozna profesorica plaćala kako je ona ekipa iz vrhuške u bolnici jer ih pola ima coronu. Profesorica je govorila o tome glasno da je muškarci bez maske čuju. Hana se tada odlučila na obračun s vrhuškom na Twitteru. Onako, iznenada. Možda to privuče lijepu Tatjanu, možda se bar poželi s njom više družiti? Možda je prijatelj, ovisnik o talijanskoj eksploataciji sedamdesetih koji nije poput nje napustio fakultet, sretno oženjen s neplaniranim djetetom i između poslova, napokon prestane ispitivati kada će pronaći nekoga. Možda je to njezina prilika da otvoreno progovori o gađenju koje je oduvijek osjećala. Sada je to novo normalno! Ha!
Teško je objasniti što se u Hani u tome momentu prelomilo, ali počela je sa svojih profila, sa svojom fotografijom i nadimkom koji je jasno aludirao na ime i prezime pisati u svakome slobodnome času na društvenim mrežama. Nije pratila statistiku tweetova, ali u jednom trenutku njezino je pisanje o svakodnevnome iskustvu s klicama dobilo značajnu sljedbu.
Onda je Lokalni Šerif završio na respiratoru. To je to! Hana više nije primjećivala kako joj protječu dani niti kada radi, jede i spava ili se nalazi na kavi s prijateljem opsjednutim Neilom Youngom i Dariom Argentom nego je samo tipkala i podbadala vezano za sveprisutnost klica. Prijatelj je smatrao da je njezino pisanje i sve što se uokolo događa ravno najboljoj eksploataciji u filmovima. Za njega je bila rodonačelnica suvremene hrvatske eksploatacije. „Oni nas siluju, ja sam se morao učlaniti u stranku da dobijem posao pa me opet nije išlo. Kad Šerif umre to će biti epitaf dostojan filma I Spit on Your Grave!“
„Kaže moja teta iz Splita da se ni lako dić iz respiratora, lakše je finit tamo!“ tipkala je strastveno, ali i smijuljeći se moćniku koji je kriv za gotovo sve i kojemu se ljudi najednom više nisu dodvoravali nego su smišljali kako se pozicionirati kada ga ne bude. Napravila je meme. Dodala fotke. Ljudi su ih dijelili.
„Šteta ne otić odmah dok je buraga puna, kaže moj stric iz Zagore!“ i fotografija s pladnjem janjentine.
„Da je bar otišel s drogom i Viagrom veli mi rođak iz metropole!“
Hana je povezivala sve hrvatske regije, tweetovi su se samo širili među ljudima koji su iščekivali moćnikovu smrt, novu vlast i tko zna što još. Možda su i sanjali o društvu u kojem više neće biti moćnika koje se ne može smijeniti nego ih može ubiti jedno sićušno, ma niti živo biće, virus. I pravedni i nepravedni ponekad požele nekakav drugi poredak i onda se te želje podgriju dovoljno; ili dođe do promjena, ili ispliva netko tko te ideje utjelovljuje ili oboje. To se događalo Hani. Svugdje je vidjela tiho odobravanje. Tatjana je pokazivala interes za nju! Nije znala kako ona razmišlja o njoj ili drugim ženama, ali interes je interes, to je nešto.
Jedanaesti dan na respiratoru, a Hana stalno piše i postupno se profilira u vođu. I onda: na jutarnjim vijestima doznaje da je ove noći ustao s respiratora i da mu je sve bolje. Kao jebeni Trump, sigurno je dobio nenormalno dobru liječničku skrb. Hani je zazvonio telefon ujutro i rekli su joj da se ne sprema na posao. U ovome gradu nikada više. Sigurno nije bio on, ali kad je došao k sebi, uvijek se nađe netko tko će obračunati u njegovo ime. Tako to ide.