Marko Balaško
PROČIŠĆENJE
Leopolda Kralja u rane je jutarnje sate probudio miris svinja. Ležao je u krevetu njemu nepoznate sobe. – Šta je sad ovo? – pomisli. Prije nego je uopće promislio o ovoj neobičnoj situaciji, ustane iz kreveta i pogleda kroz prozor. Ugledavši veliko polje kukuruza, još se više začudio: – Kakav je ovo ludi san? Sigurno je san. Zapravo, da je san, ne bih bio svjestan toga. Joj, prestar sam ja za ove stvari! – Leopold Kralj tridesetogodišnji je Zagrepčanin, osrednje visok, osrednja izgleda i proćelav. Brada mu je obavezno bila neuredna. Nema ženu ni djecu, dapače, misli da je suviše glupo trošiti vrijeme na žene i njihova „kmečanja“. Cijeli život proveo je u tom gradu, ima mali stan, uredski posao i na Facebooku mu piše da je „Sam svoj gazda“. Leopold voli Zagreb, voli Hrvatsku i voli Dinamo. Ono što ne voli je selo. Kad je bio mali, s roditeljima je često išao u Farkaševac u posjete baki Ruži. Tamo ga je baka učila plesti, pomagao je čistiti štalu i klao kokoši s tatom. To su Leopoldove najmračnije uspomene iz djetinjstva. Baka Ruža umrla je kad je imao 17 godina, a on se osjećao kao da mu je ogromni kamen pao sa srca. – Nema više sela – pomislio je s novopronađenim mirom u duši. No eto, mnogo godina kasnije, Leopold se, svemu sudeći, ponovno našao na njemu nimalo dragom mjestu.
Začuo je kucanje na vratima. Vidio je kako se kvaka pomiče te u čudu i gaćama nervozno iščekivao gosta. – Dobro jutro, ja sam anđeo Julije! – obrati se novopridošlica Leopoldu, i zaista, imao je aureolu nad glavom. Bio je visok, crne kose i suha lica, obučen u moderno odijelo – Kakvo je to ime Julije? – upita ga s podsmjehom. – Leopolde, znate li zašto ste ovdje? – smireno će anđeo. – Ne znam ni gdje sam ni što se događa. Jesi ti stvarno anđeo? – Ja sam Vaš anđeo čuvar. Razumijem ako Vam je sve ovo naglo i neočekivano, naravno, kome ne bi bilo? No, neću okolišati, bolje da Vam odmah saopćim glavno. Poginuli ste i nalazite se u čistilištu. – s empatijom reče Julije, održavajući prijateljski ton. – Kakva je ovo bolesna šala? Mrtav sam? U čistilištu? Kakve su to fore, šta je to, za Boga miloga? – uznemireno uzvrati. – Čistilište, kao što ime govori, mjesto je za pročišćavanje duše. Ukoliko pokažete volju i dokažete da ste zaslužili ići u raj, tamo ćete i otići. U protivnome ostajete zauvijek ovdje, u Vašoj osobnoj verziji pakla. – Zauvijek?! Sve samo ne to. Ne podnosim ovaj miris i blato i te seljačine. Što moram napraviti da odem u raj? – S obzirom da u životu niste počinili nikakav veliki grijeh, niste išli direktno u pakao. No, zbog Vaše mržnje prema ženama, ljudima drugačijih djelatnosti i nacionalnih manjina, nismo Vas mogli poslati ni u raj. Morate naučiti poštivati sve i suditi ljude po njihovoj duši, ni po čemu drugom. Pazite, seljak je način života, a seljačina je karakterna osobina. – anđeo Julije ozbiljno reče našem preplašenom junaku. – U redu, u redu, promijenit ću se. Samo mi reci kako da to napravim i bacam se na posao. – i dalje ne shvaćajući sve kaže Leopold brzopleto. – Kako biste stekli introspektivni uvid o svim tim ljudima koje prezirete, narednih par mjeseci živjet ćete kao oni. Kroz posao, običaje pa čak i zabavu, vodit će Vas preminuli ljudi koji su se za svog boravka na Zemlji bavili tim stvarima. Ja ću Vas cijelo vrijeme nadgledati i voditi računa o tome da ne stvarate probleme. I najvažnije, takozvano sveto pravilo; nema psovanja Gospodina. Jasno? – Nekoliko mjeseci? Kriste, zašto baš ja? Dobro, jasno je, Julije, jasno je, dat ću sve od sebe. Promijenit ću se i pročistiti svoju dušu. – To volim čuti. Krećete sutra, sretno Vam bilo, Leopolde.
Kao i prošli dan, Leopold se probudi na mjestu koje nikad prije nije vidio. – De ste, gospon, ja sam Rade, zdravo! – iz susjednog kreveta, kojeg Leopold nije ni primijetio u početku, ustajući mu reče oniska osoba crvena lica. – Želim opet umrijeti. – pomisli Leopold. – E, vidiš, Leo, meni je Juliša dal posel da pazim na tebe. Rekel je da ćemo zajedno brat kuruzu s mog polja, zapravo, rekel je da ti bereš, a ja da pazim. Oš nešt' popit, a? – Rade je bio pričljiv čovjek, svi su ga voljeli u raju, naravno, moraju ga voljeti kako ne bi bili deportirani u pakao, no u svakom slučaju, unatoč blebetanju, bio je simpatična osoba. – Neću ništa, hvala. Daj da se obučem i mogu odmah krenuti. Koliko tog ima? – kao mamuran reče Leopold. – Jedan hektar, čuval sam za tebe. – Jel' to puno? – Leopold nije previše znao o poljoprivredi. – Ma za tebe ništ', gle kak si jak! – Naravno, Leopold se podosta iznenadio kad je vidio koliko je to zapravo, ali, na njegovu sreću i žalost, imao je beskonačno vremena na raspolaganju.
Prođe tako nekoliko dana, pa i tjedana, već polovica polja bijaše očišćena. Leopold i Rade gotovo da nisu pričali, domaćin bi svog novostečenog prijatelja Lea tu i tamo upitao treba li što, a kad bi probao započeti neki razgovor, Leopold bi ga brže-bolje završio. Jedno predvečer, nakon napornog i monotonog rada, Leopold sjede na stolicu pred kućom. Bio je neobično umoran taj dan. Rade je sjeo do njega. – Dobro ti ide, kume. Malo si sporiji neg' ja, al' za gradsko dijete, kô bog. – Zašto vi sa sela uvijek tako govorite; „Za gradsko dijete“, ili „Vi iz grada“? Nikad nisam čuo da netko iz grada nabija „seoskom djetetu“ u nos da je bolje od njega. – Čuj, Leo, ja se možda činim glup, i ostatak ljudi kô ja, al' razumijemo da nas vi s visoka gledate. Vidiš, cijeli život sam na tim poljima, i meni je super, Leo, al' težak je to posel. Al' je posel. I nije mi milo kad nas iza leđa sprdate vi s tim vašim kompjuterima i iPhonima i Mercedesima. Tužan sam radi tog, kume. – otežanim glasom objasni Rade, otvarajući dušu Leopoldu. – Si pijan? – uzvrati ovaj pomalo tužno i kroz šalu. – I jesam, Leo. Al' ono kaj trijezan misli, pijan govori, e. – Nastavili su sjediti u tišini još par minuta. Gledali su zalazeće Sunce, na nebu je lebdjelo par malih oblaka. – Leo, si imal kakvu žensku dolje? – upita zatim Rade. – Ma nije to za mene… – Leopold je osjećao da se treba otvoriti Radetu, uzvratiti mu uslugu: – Kad sam bio klinac, u školi, napisao sam pismo jednoj curi, a ona ga je pročitala pred cijelim razredom. Svi su mi se smijali. Shvatio sam da nisu vrijedne toga. Šta će mi žena uopće? Da mi otežava život? Neću, hvala. – Upita zatim – A ti? – Još je čekam da dođe. – Opet je nastala tišina.
Radio je Leopold na polju još neko vrijeme, kad konačno dođe njegov posljednji dan na poslu. – Rade, evo ga, zadnja kuruza! – veselo i ponosno reče. – O, kume, pa svaka čast! Nemaš pojma kolkô si mi pomogel. Ajmo nazdravit! – U tom trenutku, od tko zna kuda, pojavi se Julije. – Dobra večer. Vidim da ste obavili svoj posao, Leopolde. Moram priznati, nemam primjedbi. – odvažno reče njegov anđeo čuvar. – Sve je gotovo, Julije. Sve kako si tražio. – Istina, Juliša, sve je napravil'. Dobar dečko, ovaj Leo, dobar! – poput ponosna oca reče radosni Rade. – Onda, možemo prijeći na sljedeći zadatak. Neću Vam još ništa govoriti, Leopolde. Rade, hvala na pomoći, Gospodin će čuti o tome.
Ovog puta umorni se Leopold probudio u neobičnoj sobi. Po podu su bili rasuti razni papiri, skripte i crteži. Na obližnjem stolu ležale su knjige, naizgled znanstvene. Kad se malo razbudio, Leopold je po sobi vidio razbacane čudnovate predmete, nalik ničemu što je do sad vidio. – Kod kakvog sam luđaka završio? – zbunjeno promrsi. Na ormaru je bila obješena njegova odjeća, te se stoga obukao i, ne razmišljajući previše o svom misterioznom okruženju, izišao van. Hodao je kroz tijesan hodnik te osjetio miris iz kuhinje. – Netko je tamo. – zaključi. I zaista, pred njim je stajao mršavi, sijedi starac kuhajući nešto. – Dobro jutro. – tiho reče Leopold, znatiželjno proučavajući svog novog kolegu. – Oh, budan si. Jutro, zovem se Nikola Tesla – prijazno reče starac. – Nikola Tesla? Nikola Tesla?! Pa da, vidio sam te na slici prije, stvarno izgledaš kao on! Ali, zašto sam kod tebe? – zaneseno ga upita Leopold. – Navodno jer mrziš Srbe. Tako mi je anđeo Julije rekao, ja ti trebam pokazati da smo normalni. – opuštenim tonom reče Tesla sve zbunjenijem Leopoldu. – Pa ti nisi Srbin. – odgovori mu. – Kak' ne? – sad se i Tesla zbunio. – Čak i pričaš na hrvatskom. – Gle, mogu odmah Julija pozvat i otkazat sve ovo. Ćeš surađivat ili ne? – reče ozlojeđeni Tesla miješajući kuhačom. – Dobro, što god. Šta moram raditi ovdje?
– Smislio sam nešto zanimljivo za tebe. Pošto sam čuo da si dvaput pao fiziku u osnovnoj školi, odlučio sam te provesti kroz svoje izume i naučiti te neke osnovne stvari. Da naučiš nešto novo te da vidiš kako i tvoji susjedi mogu biti pametni.
Krenuše tako već isti dan Leopold sa školom fizike. Još uvijek u čudu da se pred njim zaista nalazi Nikola Tesla, odlučio je dati sve od sebe. Tesla ga je poučavao o struji, izmjeničnom sustavu prijenosa, sustavu višefaznih struja te ostalim kompliciranim i Leopoldu slabo shvatljivih stvari. Tesla je znao da on neće sve to razumjeti, njemu je samo bilo važno da ima pred kime dokazivati svoju neizmjernu inteligenciju. – Dakle, žarulja. Jedan od mojih najvećih izuma… – ponosno krene Tesla. – Pa zar nije Thomas Edison izumio žarulju? – Ne! To je moj izum! On ga je ukrao. Zar stvarno misliš da je on dovoljno pametan da izmisli takvo što?! – uznemiri se znanstvenik. – Ne znam, nisam ga poznavao. – tiho uzvrati Leopold. – Ukrao ga je, i još puno stvari, ali dobro. Ne žalim što su drugi pokrali moje ideje. Žalim što nemaju svoje. Sve je u kreativnosti, ta se osobina može primijeniti u svakom polju – reče, umirujući se. Leopolda su se dojmile te riječi.
U međuvremenu, u Rajskoj palači, domu samog Gospodina, pričaju on i anđeo Julije.
– Kako ste nagovorili Nikolu Teslu da glumi Srbina? – upita Julije pijući kavu. – Nagovorio? Pa mora radit šta mu kažem. – s podsmijehom reče Gospodin. – Zar nije bilo lakše naći nekog pravog srpskog znanstvenika? – Je, ali je ovako smješnije. Nikad mi nije bio simpatičan taj čudak. Pazi ovo, jednom sam zeca gađao munjama i Nikola meni preusmjeri grom s onim svojim smećem. Pa rekô, vidjet ćeš ti jednog dana. Mislio sam ga poslati u pakao, ali moram se držati propisa. – reče on ljutito. Tada uđe sv. Petar i povikne: – Ljudi, počeo je rat u Afganistanu, idemo gledat! – Gospodin i on odoše, a Julije ostade iza njih i tiho reče: Možda dođem kasnije.
Prođe još nekoliko mjeseci, naš junak još uvijek dane je provodio s poznatim izumiteljem.
– Još samo jedna priča. Jednom sam uzeo svoj gromolov i izišao na oluju blizu šume. Grmjelo je, drveće se njihalo, životinje su bježale i nije bilo žive duše oko mene. Ja postavim gromolov u zemlju, stajao sam tamo na kiši nekih pola sata i čekao. I zaista, munja pogodi gromolov! – Zato što je gromolov metalan i njegovo magnetsko polje dobro privlači elektricitet! – uzvikne Leopold. – Tako je, bravo. Mnogo si naučio, mladi prijatelju. – reče zadovoljni Tesla. – Hvala Vama na tome, fizika je stvarno zanimljiva ako imate zanimljivog učitelja. – Nakon podosta vremena provedena skupa, dvojica fizičara sprijateljila su se. Shvatili su da imaju mnogo toga zajedničkog, obojica vole putovati, plivati, čak se ustanovilo da Tesla u raju ima TV i radio te, kao i Leopold, voli nogomet i cajke. Kasnije istog dana pojavio se anđeo Julije. Kao i zadnji put kada je Leopold izvršio zadatak, održao je kratak govor, zahvalio se Tesli na usluzi te priopćio svom štićeniku da ga sutradan čeka nova avantura. Naravno, opet tajna.
Leopolda probudi vikanje i jecanje koje je čuo izvana. Soba u kojoj se sada probudio činila se normalno, nakon one Tesline više ga ništa nije moglo iznenaditi. – Možda ovo neće biti tako strašno. – pomisli radi toga. Galama je postupno postajala sve veća, kao da joj se pridružuju novi glasovi; prvo dva, pa tri, sad već pet. I, činilo se Leopoldu, sve ženski. – Ipak će biti. – zaključi. Na prozoru sobe čuje kucanje. Približi se i na drugoj strani ugleda žensko lice. Bila je to ljepuškasta djevojka, plava, široka osmjeha i blijeda lica. – Bok! Ja sam Tanja. Ono su Ana, Anja, Sanja i Vanja. Jedva smo te dočekale kad smo čule da dolaziš. Je l' već znaš plesat? – upita ga ona, te primijeti kako Leopoldu pitanje nije jasno. – Kako misliš „je l' znam plesat“? – Pa plesati. Došao si ovdje da te naučimo naš poznati ples, Kokošji balet!
– Leopoldu se smračilo pred očima. Ovo je poput noćne more; žene i plesanje. Rekao je Tanji da će im se uskoro pridružiti. Vratio se u krevet i prekrio glavu poplunom. – Hajde, Leopolde, olakšat ću Vam malo, ovo je Vaš posljednji zadatak. Vjerujem u Vas. – začuje Leopold njemu poznati anđeoski glas, no kada je podigao prekrivač, Julija nije bilo. Svejedno, to ga je motiviralo i uistinu mu olakšalo njegov zagrobni život. Izišao je van i upoznao se sa djevojkama. Odmah ih je sve zamrzio, sve su mu se činile glupo i izgledale ružno. – Nebitno, odradit ću ovo i idem u raj.
Isti dan počeše družina uvježbavati ples. Djevojke su ga, naravno, dobro poznavale, no bio je osmišljen za šest plesača, a šesti se tek pojavio. Stoga, one su za razliku od Leopolda bile vrlo uzbuđene. – Tri koraka naprijed, okret, jedan natrag, dva lijevo, skok, zamjena i četiri desno. To je prvi dio. Probaj, Leo! – Leopold je mrzio plesanje. Zapravo, dok je bio klinac volio je plesati. Nije bio dobar u tome, no sviđalo mu se. Plesao bi u svojoj sobi na pjesme s radija i pjevao. Ipak, jednog dana odrekao se te aktivnosti. – Joj, Leo, baš si smotan – kroz smijeh reče Tanja. – Vidim da će ovo potrajati. Nema veze, nikome se nikud ne žuri – Njezina pozitivnost iritirala je Leopolda, nije podnosio njeno smijanje i ohrabrivanje. Osjećao se kao curica. Nastavile su one tako neuspješno podučavati svog Lea ostatak dana, pa i tjedna.
Tjedan se pretvori u tri, a oni su i dalje bez prevelikog napretka učili Kokošji balet. No, iako nije dobro napredovalo, napredovalo je. Leopold je uspio naučiti čak pet dijelova plesa od samo dvadeset. Djevojke su i dalje entuzijastično uživale u plesnim sesijama, a njega je to i dalje živciralo. – Dobro curke, odmor deset minuta! Leopolde, ostani malo tu sa mnom – reče Tanja, voditeljica grupe. – Dođi ovdje – okrene se Leopoldu nakon što su plesačice izišle iz sobe. Primi ga za ruku i privuče uza se. – Idemo zajedno, desna, lijeva, jedan… Dva… Tri… Opusti se i prati – tiho je govorila. Leopold se neobično osjećao, ovo je prvi put da tako plešu, sami. – Baš si antitalent za ovo! – reče ona, smiješeći se. – Nije to za mene – odgovori Leopold te se i na njegovu licu ukaže trag smješka. – Ples je za svakog. Samo se opusti. Zašto si tako napet cijelo vrijeme? – Prije sam volio plesati. Ali me tata urazumio. Muškarci ne plešu, muškarac treba raditi i znati držati pušku. A ne glumiti curicu. Tako je rekao – odgovori joj i uozbilji se. – Ja mislim da svatko treba plesati, pa tako i dečki. Ples je ljubav tijela i duše. Zar pravi muškarac ne treba ljubav? – Leopold ništa ne kaže. Odjednom primijeti da je cijelo vrijeme bez greške pratio njene pokrete.
Od tog trenutka satovi plesa napredovali su odlično. Leopold je bio koncentriraniji, spretniji, opušteniji. Bili su na posljednjem dijelu plesa. – Odlično, odlično, bravo Leopolde. To je to, zadnji dio. Možemo probati cijeli ples, tek toliko da vidimo kako bi izgledalo. Onda ćemo uvježbavati mjesta na kojima zapinje – reče Tanja svojim plesačima. Svi su stali na svoja mjesta. Uputila je dubok pogled u Leopoldove oči. Bio je spremniji no ikad. Na njen znak, Kokošji balet krene. Prvi dio prođe bez problema, drugi, treći… Prvih petnaest svi otplešu savršeno. Šesnaesti, koji je najteži, također su uspješno odradili. Devetnaest, pa i dvadeset. Uspjeli su. Leopold je uspio! – Iz prve! Ne mogu vjerovati, stvarno sam uspio – reče on. Svi su skakali i vikali. Iza njih se začuje pljesak. – Svaka čast – bio je to Julije.
– Julije, Julije, jesi vidio? Jesi vidio kako plešem? – Itekako, Leopolde. I moram priznati, jako je lijepo izgledalo. Leopolde, znate što ovo znači. Pozdravite se s djevojkama, dobro se naspavajte i vidimo se sutra ujutro. – Julije je sve pozdravio, zahvalio se te napustio prostoriju. Leopold se također zahvalio svima pojedinačno. Na kraju je prišao Tanji. – Ovo je za tebe – reče i preda joj savinuti papir, naizgled pisamce. Tanja mu uputi svoj poznati osmijeh, koji mu je s vremenom postao vrlo drag. – Vidimo se – reče Leopold i ode u svoju sobu. Kao što je Julije rekao, trebao se dobro naspavati.
Sljedećeg dana, Julije i Leopold su se nakon dugotrajnog penjanja uz stepenice našli na dugačkom, crvenom tepihu. Stajali su u redu. – Sljedeći! – uzvikne sv. Petar. – Leopold Kralj, pročišćenje duše uspješno, rezervacija za raj – strogo poslovno reče Julije. – Leopold Kralj prihvaćen, vrata otvorena. – Na te riječi otvoriše se divovske dveri načinjene od čistog zlata s brojnim ornamentima i ukrasima. Leopold uđe. Uspio je. Njegova je duša slobodna i pred njim je vječni mir. – Čestitam Leopolde, zaslužili ste ovo – sretno će Julije. – Hvala Julije, hvala na svemu. Ovo je predivno – govorio je ovaj razgledavajući novi svijet oko sebe. Sve je izgledalo neobično, kao da se nalazi u oblacima. Nikada prije nije ni sanjao slično mjesto. Možda bi mu i nedostajala Zemlja, ali osjećao je nekakvo blagostanje ovdje.
Osjećao se sretno. Zatim kaže: Imam jedno pitanje. Je li moja baka Ruža tu negdje? Anđeo odgovori: Je, ona je također u raju. – Mogu li je nekada posjetiti? – Naravno da možete, Leopolde. Možemo sutra zajedno otići – te riječi nacrtale su velik osmijeh na licu novog člana raja. – I još nešto... – uozbilji se Leopold. – Možeš li mi reći kako sam umro? – Uh, bilo je to nesretno, poskliznuli ste se i pali niz stepenice. Tragedija, iskreno mi je žao – priopći mu njegov čuvar. – Ma, u redu je. Sviđa mi se ovdje. Vidimo se sutra, Julije! – i uputiše se Leopold laganim korakom u svoj novi život.
– Je l' nije njega istukao onaj Hajdukovac do smrti poslije tekme? – upita odjednom sv. Petar Julija. – Da sam mu to rekao, prekršio bi sveto pravilo. Sto posto. – tiho odgovori on. – Zato si ti dobar anđeo čuvar, Julije.