Mirko Božić
PRAJD
I.
U školi su uveli nastavu informatike i ekologiju, a otkad je Europska unija na vlasti, nema više raspela u učionici.
Pa se ti slikaj prijo, to je nama naša borba dala. Prvo u školu ne smiju raspela, na kraju neće biti nijednog retrovizora sa krunicom na parkiralištu ispred trgovine. Umjesto toga oni njemački borići koji smrde na umjetno cvijeće i vise dok ne izblijede od sunca. Neće ovo na dobro, mislio je gradonačelnik. Nije dovoljno što uvoze Nutelle koje imaju sa njemačkim veze koliko njegova punica sa Kolindom Grabar-Kitarović koja sama izgleda ko umirovljena stjuardesa. Briselski nas omekšivač oprao po mozgu druže ko mokar ručnik. Sreća cijedi se od eura za gluposti poput ljudskih prava za ove i one, čuvanje ekologije i životinja, ko da je magarac za ukras umjesto za njivu, jebote. Treba to iskoristiti, odvrni pravu pipu u nizu i cure novčići ko u javnim kupatilima. Nema smisla tražiti pare za takve stvari, svatko ovdje svoju guzicu briše u vlastitom kupatilu. Daj im javni objekt pa će huligani odmah u sačekušu sa grafitima. Sve ti je to neodgojeno i bezobrazno prijo moj. Sramota. Da imaju posla i šta za metnut pod jaja ne bi imali vremena za gluposti. Ovako po čitav dan drkaju i dangube. Jad.
U Imotskom nedavno pukla bruka na karnevalu sa onima što su zapalili statuu gay para, narodska zajebancija. Odmah na sva zvona ovakvi i onakvi, homofobi, rasisti, šovinisti, nacionalisti, rasisti. I zaboravio sam kako se zovu oni što mrze žene, i tako su nas zalijepili. A kaže mi mali u Americi ovi što špotaju žene po internetu zovu se isto ko i tvornica papira u Banja Luci, incel. Svijet poludio prijo, kažem ja tebi. U moje vrijeme dok je bog hodao po zemlji, nije bilo toga pa da ti peru mozak glupostima. Mi smo bili sami krivi za svoje. Zato sad treba da se uozbiljimo ako mislimo musti te strane pare. Treba igrati pametnije od primitivaca, moramo biti otvoreni i liberalni, prigrliti druge i drukčije, ove što vjeruju u mirisni borić umjesto u svetu krunicu. Kako ono kaže, Wunderbaum. Čudesno drvo. Svakakvih čuda pod kapom nebeskom. E sad, trebaju nam pare za školu, ne mogu djeca više sjediti u zgradi u kojoj nema ni raspela ni centralnog grijanja. Grijeh je prijo. Moramo nešto poduzeti, da ne bi pobjegli čim im se pruži prilika. E sad palo mi na pamet, kad oni mogu usrati karneval, možemo i mi usran prajd, da damo primjer kako se to radi! Ili još bolje: toliko pristojan da će djelovati usrano. Kako da to izvedemo?
I skontam ti sutra, znaš da vani sve pogano i na misu samo jadni penzioner još poviri, gluho bilo. Imaju ti u školama taj građanski odgoj, priča mi sestrin mali u Geteborgu, kod njih redovno srijedom na rasporedu. Te ti ja malo sa njim da vidim šta ih uče i kako, pa ajde vidjet ću ja sa našim vjeroučiteljem da drži taj odgoj u školi, samo nek se obuče ko civil ako dolazili ti njihovi birokrati. Al prvo da mi prvo dobijemo pare da promijenimo otvore i vrata, napravit ćemo prajd, najveći prajd u državi prijo. Šta? Dobro bolan, bit će i za kafe aparat, proćerat će vas tamo sve od tolike kave. Kolektiv vam cijeli ovisan. Za to će ti oni soroševi bezbožnici pljuvat pare ko aždaha svetog Jure vatru. Vidjet ćeš ti kad dođu i novinari i aktivisti i i sva ta bagra, ima da se svi obučemo u dugine pruge. Provjerit će mi moj mali tamo na tom svom faksu u inozemstvu kako izgledaju ti homoseksualci pa da ne bude kao vašar neko pravi prajd, onako ozbiljno i u stilu, ima da gusle sviraju u duginim bojama. Kaže te dugine boje bez toga ništa jer da drukčije ne bi ih ni prepoznao, svi isto ovako ko ti i ja, običan narod, ne strši nimalo. Ne bi ni ja skontao da mu žene ne mirišu kad ga vidiš kako izgleda. Samo mu kolonjska miriše bolja od moje kažu. U mene nije kolonjska nego konjska, to žena nabavi kad ode u prodavnicu. Dobri stari Ralon. Pa kako da skontam onda? Jedino audiciju napraviti, majke mi. Nema druge. Ako ih nema morat ćemo ih uvoziti, ni su ni banane domaće životinje. Tojest voće, mozak mi ne radi po ovom božjem čičvaru.
I tako popunjavao neke formulare, moraš se prvo registrirat za neke šifre i profile i natječaje pa da dođeš do plijena. Popunili to, pa onda ajde dalje vidim imaju li igdje kakve pare za prajdove i manjine. Kad eno stvarno nešto, nekakav natječaj raspisan, svaka šundra hoće pare za prava, pa što onda ne bi mi prijo moj. Odmah sam ti zadužio kolegu novinara da iskopa sve što može o slučaju u Imotskom i nakiti fino sa fotografijama da se vidi kakvo je to sranje bilo pa ćemo mi argumentirati da kod nas nema takvih problema nego nas naučilo da poštujemo svakoga čak i kad ti maše sloganima pred nosom. Jeste, jeste, samo se pokušaj suzdržati i budi ozbiljan da ispadne karneval od našeg prajda. Ako treba zamotat ću i svetog Juru pred crkvom u dugine boje, ništa ti ne brini. Pa dovesti nekog iz Brisela da dođe da vidi, dođe da se divi. I od želje će ovdje da živi. Samo treba sad pametno sve pripremiti, na sljedećoj sjednici to je glavna točka dnevnog reda, da svatko dobije svoje zaduženje. A ti si u knjižnici u školi, proberi kakvu knjigu o tim stvarima pa da bude kako treba. Ove budale ovdje ne znaju ni oprat pare kako treba a ti si završio škole, znat ćeš riješiti to po pravilima struke. Sposoban si ti dečko, nećeš ti mene razočarati. Tko će vam nabaviti kafe automat ako ovo propadne? Ajde, čujemo se.
Prijo moj, nisam znao koliko ovdje ima posla. Moraš za svaku kunu papir potpisat, da se zna crno na bijelo na što si ga potrošio i opečatio. Dok je bog hodao po zemlji ovdje nisi morao ništa, samo fascikla kod općine i kava sa tajnikom. Dokle nas je dotjeralo da se moramo metiljati sa ovim stvarima, ne bi vjerovao da si mi govorio devedeset prve. Pa šta će mi sloboda ako svaki kurac uokolo može da mlatara mudima kako mu se prohtije. A kurčina je na pretek, vratilo se svakakva naroda. Ali moglo bi pomoći za prajd. Tko zna zašto je to dobro. Ove lijenčine ću dignut sa guzice da se uozbilje i pokažu guzicu na prajdu za početak. Svatko voli dobru guzicu, a dnevnicu još više. Žena nikako da mi smrša, a plaća da se podeblja. Sve se obrnulo, žalibože. A pogledaj i mene, volim pojest i popit i vidi se na meni. Kakav sam bio ko momčić-pravi maneken, djevojke oko mene ko pješaci oko semafora. A na mom uvijek bilo zeleno srećom, pa mi ničeg nije falilo. Ali nemam ti sad vremena o tome, treba sve stići prije roka za ovo tamo. I skontati tko će statirati na prajdu. Jedno po jedno. Kad se dobro podnapijaju pristat će na sve ionako. Ali nije ovo zajebancija, sve ćemo upicaniti, ima da nam cijela općina dođe ko da je blagdanska procesija u četvrtom mjesecu. Piko-belo.
Sutradan ujutro mi na sjednicu se svi skupili i iznesem ti ja tako temu sastanka, kad da vidiš ti smijeha i zajebancije, ko da pričam viceve. Nema zajebajem se ja oko para rekoh im. Pa se uozbiljili i počeli razmišljati, za to ih i plaćam. Inače bi sjedili vani ko i ostali mlatimudani. Treba zaraditi plaću druže, pa nek se odluče. Kome ne paše, još bolje, bit će više love za nas. Jebe me se. Ali za ovo mi se ne jebe, ne smijemo zabrljati. Pa kad sve prođe sve rasporedimo na svoje mjesto i škola i djeca cakum-pakum. Neće se ni auto kćeri sam kupiti. Sve košta, nema džabe ni kod stare babe. Eto dokle je došlo prijo moj. Al prvo treba sve to na papir i pod pečat, ostalo će već lako. Kažu volontere treba dovesti, pa kud ćeš bolje od volontera, gdje se prije toga nismo dosjetili, besplatan rad čovječe, a oni se ne bune. Tako smo i mi na radnoj akciji ovdje blizu. Radili, pili, pjevali borbene. Mladost, ludost. Samo što ova mlađarija danas ne gradi ceste nego prosvjeduje, dosadno im u životu. Da smo mi samo prosvjedovali ne bi ovdje ni danas bilo asfalta. Volio bih da su mi njihovi problemi. Za to smo se mi borili. Sad ćemo mi njima pokazati kako se bori, i volio bih ponekad da mislim da sam đubre ali kasno je sada, jebiga. Đubre ne miriše na kolonjsku. Tako mi sve ispregovarali što treba, popisali i potpisali, Ante će dovest novinare, Jure zadužit da par udruga dođe pripomoć, a komšija Ahmo sudjelovati, kaže njegov mali da ti ljudi vole obrezane. E sad on takvog nikad nije vidio, u njegovoj svlačionici na nogometu svima ko zgužvane čarape. Ko ti god kaže da nije pomalo zagledao tuđi laže. Ko dobar auto, ima uvijek bolji i gori od tvojeg. Dok je god automatik nema straha prijo, inače zaboravi na ševu. Prestari smo za drkanje.
Kući me dočekala žena smrknuta i stisnuta na kauču, malo što ne sikće. Kaže čula je da ja promoviram nekakve gejeve i da je gledala na televiziji kako to izgleda i da se šminkaju i nosaju torbice i šešire i ništa joj se to ne sviđa nego daj ti njoj pravo muško muško. Pa zagnjurila glavu u krilo i gleda me jednim okom sa strane da joj se izvolim opravdati. Međutim slabo se nada, rekoh joj doći ćeš tamo i mahati zastavicama i ispeć baklave sa šljokicama ako treba, ne shvaća o čemu se radi i da je to za školu i za djecu. I taj građanski odgoj samo dok traje projekt a kasnije što dalje od njihove kuće. Na to se smirila, da shvati u što su se zapravo uvalili. I kako da mu objasni da ona ne zna raditi baklave, jer njene nikad nije jeo. Samo materine, da joj nabije kompleks što ima nevjestu koja mužu ne zna ispeći poštenu baklavu, a hormašice bi joj trebalo prekrstiti u horor-mašice. Gluho bilo u čijoj je ta kuhinji naučila pomagati. Ali meni ne smeta jer ionako je najslađa tuđa baklava, kad žena ne gleda. Doduše, nije mi više ni do toga. I bolje, nema se tu više što saznati. Sad ionako ima prečih stvari u životu. Prajd. Ponos prijo, nitko ovo neće moći nadmašiti, ni provaliti.
II.
U školi na nastavničkom vijeću svi se lijepo poredali u zbornici oko stola. Bibliotekar Anton iznio plan pred kolektiv i da svi izvole sudjelovati jer trebaju sredstva za popravke, a grad nema dovoljno para. I svi ga onako blijedo pogledali, kao odakle sad ta priča i u čudu se čude kao da nikad u životu nisu vidili prajd na televiziji. I pita onda profa Marta šta bi sad oni tu trebali da rade, e da cijela ta priča uspije. Na to će Anton ako se sjeća kad je drug Tito dolazio kako su mahala djeca zastavicama i pozdravljala, tako će sada opet ali zastavice drugih boja. Zato prvo treba educirati djecu da budu dobro pripremljeni i ne zabušavaju, nego se potrude jer će biti važno za fotografije. Ako ne slikaš ko da se nije desilo. I još gradonačelniku Anton otvorio Instagram profil, pa da sve to polijepe tamo, to je danas moderno. Profesor muzičkog naučit će školski zbor da pjeva gej muziku, kaže Kylie Minogue i Madonna će proć, samo jebeš to bez gej koreografije, ko da koreografija sama po sebi nije gej prijo moj. Profesor likovnog napravio sat o pastelnim bojama i napravio slide-show Miami Vice. Kafić je počeo služiti craft pive a frizer nabavio novokompane pomade za njegovanje brade. Sve se malo pomalo slagalo, međutim trebalo je to sve omasoviti, skupiti inače stranci neće popušiti priču. I tako je jednog dana došao i trenutak kad su stigli novinari da intervjuiraju predstavnike za tu priliku izmišljene udruge koja je vodila projekt. Nakon uobičajene projektne pornografije u vidu statistika, slajdova, prospekata i bedževa uslijedio je dio sa pitanjima i odgovorima za koje nitko nije bio adekvatno brifiran. Da, bit će okupljane na dan svetog Jurja, zaštitnika naše lokalne gej populacije koji je čuva od aždahe homofobije. Ne, ne znamo tko nastupa, ni tko sve to financira, ali bit će lijepo i baš sa ukusom onako, šareno. Stvoreno za instagram.
Na zidu iza njih velika duga koju su naslikala djeca na nastavi likovnog, zastavu još nisu stigli nabaviti. To će Mate preko jednog od tih aktivista koji je obećao doći sa opremom. Nije očekivao da je ostatak opreme kombi pun drugih aktivista koji su došli na jedan dan pretvoriti mjesto u Rio de Janeiro. Molio se bogu da ne dođu transvestiti jer i njihovi interesi imaju granice. Ako im djeca vide da se muško šminka i oblači štikle, ode kvragu sve što su ih naučili u kući, to je nama naša borba dala. Pa će ti zbog jednog novog Audija sin jednog dana odlučiti da želi biti kćer. Pljuni to iz usta, smiri se čovječe, rekao je sebi. I tada je našao rješenje. Nema ništa opasnije od čovjeka kojem ne treba politička usluga, a takvih je u ovom gradu vrlo malo. Sjetio se kako narod posluša don Franu kad organizira koncert klasične muzike koju nitko ne sluša, ali svi se pojave. Dekret je majka svih inicijativa, Tito nas naučio. Gradonačelnik će se konačno izjednačiti s njim: organizira svoju štafetu mladosti. I to kakve mladosti! Pogledaj ih, kad bi ovo potrajalo mjesec dana netko bi otvorio wok bar, dokle smo došli prijo moj. I tako je on poslao depešu u sve državne firme, da bi svi već za par dana počeli vježbati mahanje duginom zastavom. Nema neću, inače će ti uvaliti transparent s kojim će te komšije kasnije ucjenjivati dok si živ. Ali kad je već za dobru svrhu, može. Čak im je i predstavnik EU komisije za prava manjina, neki Gleisbach, obećao doći jer se taman tada potrefio na odmoru u blizini.
III.
Kako se sve to fino sklapa kad treba. Krenulo se ukrašavati centar gdje je okupljanje, kao kazališna scenografija, sa velikom dugom od slame koja simbolizira život i sljubljivanje svih živih bića, svatko voli da mu ga se utjera, samo netko sprijeda, a netko straga. Slavlje strasti i slasti, takve je slogane zamišljao gradonačelnik. Naravno, ne može prajd bez poštene roštiljade. Bilo je kobasa na sve strane i ćevapi za ove slabijeg želuca, ako im prisjedne sve to. Došli aktivisti, poredali se školarci sa plavim kapicama i maramama u duginim bojama, pjevaju, plešu. Matin mali doveo svoj bend da sviraju Eltona Johna, u vijećnici filmski program Johna Watersa. Narod veseo, skače, fotografi snimaju i slikaju, a on s balkona maše ko da je Juan Peron. Dok maše, već u glavi vidi novi krov na školi i svoj novi Audi ispred nje. Lijepo će figurat majke mi. Zrak miriše na roštilj, na ulici žamor i buka, najveselije je kad treba glumiti veselje. Aktivisti ushićeni, vidi ekipe kako je dobra, ovdje nema nereda, normalan narod, nema ni policije. Ispred velike duge bina, bend svira, slavlje je na vrhuncu. Stiže konačno i Gleisbach, da se rukuje sa njim i podrži ovaj mali korak za čovječanstvo, ali veliki za njih. Netko mu donosi čašu domaćeg vina, malo meze, i lagano kreće večer ka svome klimaksu, slavlje različitosti i tolerancije kakvo mali grad nikad nije vidio. Na vrhuncu šoua na bini, mrak zasvijetli od vatrometa, a tehničar je popio. Pa onda iskre dohvate veliku dugu od slame, koja se pretvorila u buktinju. I tolerancija izgori pred svima. A visokom posjetitelju čaša ispadne iz ruke.
KRAJ