Jagoda Prebeg
NONA REGINA
Danas je prva godišnjica smrti naše none Regina. Sestra i ja smo otišli na groblje Kozala i na grobu gdje ona počiva pokraj svog muža a našeg nona Maria, zapalili smo svijeće i stavili cvjetni aranžman.
Regina na talijanskom znači kraljica, a ona je zaista bila naša kraljica. U vrijeme njene i nonove mladosti Rijeka je bila dio Italije pa je on služio talijansku vojsku, najprije u miru kao redovni vojnik a onda je došao rat i 1941. je mobiliziran i poslan na ruski front. Vratio se u ljeto 1943., mršav, bolestan i iscrpljen i bio je jedan od rijetkih koji su se od tamo vratili. Tri četvrtine talijanskih vojnika koji su išli ratovati u Rusiju, nikad se nisu vratili. Trebalo mu je godinu dana da ozdravi i oporavi se. Tada se zaposlio u riječkoj luci i tu je dočekao mirovinu. Najprije je bio običan fizički radnik, zatim skladištar i na kraju šef skladišta. Početkom pedesetih godina oženio se za nonu Reginu s kojom je imao dvoje djece, našeg tatu Bruna i njegovu sestru a našu tetu Anu.
O ratu je malo i nerado govorio, naročito ne pred nama djecom. Odrasli bi ponekad razgovarali o tome ali bi prestali kad bi se pojavio netko od nas mlađih. Biti talijanski vojnik značilo je biti pripadnik neprijateljske i okupatorske vojske i bilo je bolje da se o tome što manje zna.
Sedamdesetih godina je umirovljen i vodio je lijep i miran starački život. Ujutro je išao na tržnicu a popodne čitao „La Voce del Popolo“. Vikendom popodne odlazio je u gostionicu koja je bila u zgradi mjesne zajednice i tamo s prijateljima igrao na boće.
Nona je bila domaćica koja je nedjeljom ujutro išla na misu u Kapucinsku crkvu a u zimske večeri s prijateljicama u kazalište. Od svojih dobrostojećih roditelja naslijedila je peterosobni stan u austro-ugarskoj trokatnici u kojoj smo s njima živjeli i mi – moji roditelji, sestra Ines i ja. Ujutro je za sve nas kuhala ručak i za svima nama pospremala stan. Popodne dok su naši roditelji odmarali od posla u svojim poduzećima, ona je vodila mene na nogomet, sestru na balet a oboje zajedno na vjeronauk u Kapucinsku crkvu.
U našu obitelj su još spadali teta Ana i njen dečko, barba Drago. Oni su živjeli u garsonijeri novogradnje na Vežici. Kad sam bio mali nije mi bilo jasno zašto za njega kažu „dečko“ kad je stariji i od Ane i od našeg tate. Dečki su obično mladi i čudio sam se zašto on još uvijek ima tu titulu. Kasnije sam shvatio da je to zato što se on i teta Ana nikad nisu vjenčali. Nikad nije postao Anin muž pa je zauvijek ostao njen dečko. Njih dvoje su se upoznali dok su zajedno studirali na Akademiji likovnih umjetnosti koju je teta završila i zaposlila se kao profesorica likovnog u jednoj riječkoj školi. Drago nikad nije završio Akademiju a kad je Ana od škole dobila garsonijeru, preselio se kod nje. Nikad nije bio zaposlen u nekoj firmi, ni privatnoj ni državnoj. On je slikao apstraktnu umjetnost i fotografirao umjetničke fotografije. Jednom u godini ili dvije bi imao kakvu izložbu ili dobro unovčio neku svoju sliku. Taj novac bi njih dvoje potrošili na putovanja po svijetu i skijanja u mondenim skijalištima. Ostalo vrijeme su živjeli od tetine plaće.
A onda su došle osamdesete godine i počelo se šuškati da će Italija isplaćivati mirovine svim pripadnicima vojske nekadašnje Kraljevine Italije a ne samo onima koji žive u Italiji. A platiti će i zaostatke. U stan su počeli dolaziti nonovi prijatelji i suborci iz tog vremena. Vijećali su što napraviti. Italija ih je pozivala da se jave i da će im godine provedene u njihovoj vojsci biti priznate u radni staž nakon čega će imati mirovinu daleko veću od one koju su primali. Ali bojali su se što će na to reći jugoslavenska vlast. Hoće li ih progoniti i kažnjavati kad otvoreno priznaju da su bili na „onoj strani“. Hoće li te isplate uopće dozvoliti?
„Nakon toliko godina ispada da se ipak više isplatilo biti na onoj strani. Ako sve to bude tako, imati ćemo veće mirovine nego partizanski borci sa spomenicama,“ komentirao je nonov prijatelj Leo koji je u ratu imao čin poručnika i smiješila mu se pozamašna svota deviza.
Jedan po jedan počeli su tražiti svoja prava, neki u talijanskom konzulatu a neki su išli ravno u Trst, na lice mjesta. Mirovine su tražile i na njih imale pravo i udovice.
I nakon nekog vremena, nekadašnji talijanski vojnici i njihove udovice, počeli su dobivati svoje mirovine.
Kad su na nonov račun stigli zaostaci u američkim dolarima, obitelj je najprije adaptirala naš peterosobni stan. Stavljene su nove vodovodne i električne instalacije i nove keramičke pločice a kupljen je i novi namještaj. Nakon toga je kupljena grobnica sa šest mjesta na gradskom groblju Kozala. Ostatak novca je nono podijelio na tri djela. Prvi dio je spremio za „ne daj Bože“, drugi je dao sinu a treći kćeri. Od svog dijela teta i barba su kupili auto a moji roditelji koji su auto već imali kupili su veliku kamp prikolicu koju su trajno stacionirali u jednom autokampu na Krku. U idućim godinama tu je na smjene ljetovala cijela naša uža i šira obitelj a sestra i ja tamo smo proveli najljepše dane djetinjstva. Konačno se to što je nono ratovao na krivoj strani svima nama isplatilo. Umro je početkom devedesetih a mirovinu je nastavila dobivati nona.
Osim što je tih godina u našoj domovini bio rat, još toga se u našim životima promijenilo. Propala je većina velikih riječkih industrijskih poduzeća i mnogi su ostali bez posla a među njima i naši roditelji. Ljudi su se svakako snalazili. Većina njih su otišli raditi u inozemstvo ili se okrenuli privatnom poslu a neki su poput naših roditelja, jednostavno čekali bolja vremena. Sad je nas petero živjelo od nonine mirovine i ušteđevine a povremeno bi i teta Ana dolazila po pozajmnice koje nikad nije vraćala.
Sredinom devedesetih nona je počela pobolijevati. Kad je zbog srčane slabosti prvi put ležala u bolnici, jednog nedjeljnog popodneva naši roditelji, teta i barba pili su kavu u našem stanu i raspravljali o tome što će biti kad nona umre.
„Najbolje bi bilo da se ja oženim za nonu pa bi mirovina ostala u obitelji“, duhovito je primijetio barba Drago nakon čega su svi prasnuli u smijeh.
Nekoliko dana kasnije, kasno navečer kad su roditelji mislili da mi spavamo, čuo sam kako mama govori tati: „Ona Dragina ideja uopće nije loša.“
„Ti si luda“, rekao je tata.
„A što ćemo kad ona umre? Tko će mene ovako staru zaposliti? Mogu jedino ići u Italiju i biti sluškinja po tuđim kućama. A tko će tebe koji imaš diplomu inžinjera organizacije rada? U ovoj državi ne trebaju to zanimanje. Možeš jedino biti fizički radnik.“
„Ljubavi, ti znaš da ja imam bolesnu kičmu i ne mogu...“
„Upravo zato što imaš bolesnu kičmu!“, rekla je mama oštrim glasom. „Sutra nazovi Dragu i to mu reci. A kad ona dođe iz bolnice, sjest ćemo svi zajedno za stol i predložiti joj to.“
Nekoliko dana kasnije nona je otpuštena iz bolnice a prvu sljedeću nedjelju bilo je kod nas obiteljsko okupljanje na popodnevnoj kavi.
„Vi ste ludi! Kako vas nije sram! Otac vam se vrti u grobu ako ovo čuje!“, vikala je nona a drugi su je smirivali i govorili da je to samo prijedlog o kojem bi trebalo dobro razmisliti. Mama je rekla da će, ako ona bude morala raditi, nona morati u starački dom jer neće biti tko o njoj brinuti. Mislila je da će to nonu uplašiti ali ona je rekla da će radije u dom nego živjeti u toj ludoj kući.
Nekoliko dana kasnije, roditelji i nona su sjedili u dnevnom boravku i oni su onako izdaleka opet došli na istu temu. Ovaj put su zaigrali na drugu kartu a ta smo bili mi unuci. Znali su da nas ona voli više od svog života i da bi sve dala za nas pa su joj rekli da ćemo jako teško živjeti kad njene mirovine više ne bude i da njeni dragi i pametni unuci neće moći studirati a to bi bila velika šteta. Tu se nona zamislila i rekla da pristaje pred matičarom reći „da“ ali pod jednim uvjetom. Prije toga želi svoj stan prepisati na moju sestru i mene jer bi inače nakon njene smrti polovicu stana dobio onaj „Anin besposličar“ kako je zvala Dragu.
Postojale su još dvije zapreke da bi Drago naslijedio noninu mirovinu. Jedna je to što je to obiteljska mirovina koju je ona naslijedila od svog muža a druga je bila ta što on još nije imao godine kad se ima pravo na mirovinu. Obje prepreke mogu se riješiti ako on dokaže da je invalid, bolestan i nesposoban za bilo kakav posao. Kako je tjelesno bio zdrav, preko svojih prijatelja, veza i poznanstava, dobio je liječnički nalaz i potvrdu da ima tešku psihičku bolest zbog koje ne može raditi pa time stječe pravo na prijevremenu obiteljsku mirovinu pod posebnim uvjetima. Bio sam sretan što moja obitelj brine o svemu i ništa ne prepušta slučaju.
Tri mjeseca nakon prvog razgovora s nonom o tome, u stan su došli svečano obučeni Drago i Ana kao njegova vjenčana kuma, matičar i službenica matičnog ureda s velikom debelom knjigom. Ja sam molio Boga da ne naiđe nitko od susjeda ili mojih prijatelja. Umro bih od sramote da se sazna da se moja nona udaje za tetinog dečka zato da obitelj ne izgubi njenu mirovinu.
Nona je umrla u bolnici, šest mjeseci kasnije. Kroz to vrijeme život je u našoj kući tekao uobičajeno i njen brak nitko nije spominjao. Nakon sprovoda obitelj se okupila u našem dnevnom boravku a s njima smo za velikim stolom sjedili i sestra i ja. Kad je mama donijela kavu i sokove, Drago se nakašljao i svečano rekao: „Želim vam svima nešto reći.“
Svi smo ga upitno pogledali a on je nastavio: „Želim vam reći da ja od danas okrećem novi list u knjizi svog života.“
„Kakav list u kakvoj knjizi?“, zbunjeno je pitala Ana.
„Želim vam reći da je moja prijateljica i menadžerica Martina trudna.“
„Martina? Ona plavuša koja ti jednom godišnje organizira izložbu? I što mi imamo s tim? Zašto nam to govoriš danas, dva sata nakon maminog sprovoda?“
„Ana... Martina nosi moje dijete...“
„Mooooliiim?! Je li ovo neka zezancija ili skrivena kamera, što je ovo?“, rekla je Ana ustavši sa stolice.
„Ne, Ana, posve sam ozbiljan,“ i bio je zaista bio ozbiljan dok je to govorio.
„Napravio si dijete glupoj plavuši, a meni već dvadeset godina govoriš da ne želiš djecu?“
„Ana, Martina i ja imamo jedan poseban odnos i to je nešto sasvim drugo od onog što sam imao s tobom.“
„Ma kakav odnos, kretenu jedan glupi? I nisi imao muda da mi to kažeš oči u oči nego ovdje pred svima?“ Nakon toga je ona uzviknula psovku kakvu nikad nismo čuli u našoj kući, uzela sa stola zdjelu s keksima i bacila u njega. Zdjelu je uhvatio, ali su se keksi prosuli po njemu.
„Ana, htio sam reći i nešto što se tiče tvoje obitelji“, i dalje je bio miran i staložen kao da se prije toga napio tableta za smirenje. „Ja sam moram brinuti o Martini i djetetu koje čekamo i neću moći od svoje mirovine pomagati tvoju obitelj.“
„Kakve tvoje mirovine?“, povikao je tata. „Tu je mirovinu moj otac zaradio smrzavajući se na ruskoj fronti a ti ćeš pomagati tamo nekoj flundri? Ne može tako! Mi ćemo tražiti razvod!“
„Ne možeš tražiti razvod kad ti je mater umrla, budalo blesava!“, povikala je mama.
„Šuti, kozo jedna, ovo je bila tvoja ideja“, uzvratio je tata.
„Nije moja, nego Dragina!“
Ines i ja to nismo više mogli slušati. Pogledali smo se i izašli van, ne sačekavši kraj rasprave.
Tog dana Drago se iselio iz Anina stana i preselio kod Martine u Zagreb. Više ga nikad nismo vidjeli.
Sad kad je obitelj ostala bez primanja morali smo iznajmiti tri sobe. U mojoj, Inesinoj i noninoj sobi sad spavaju studenti iz unutrašnjosti koji studiraju u Rijeci a nas dvoje spavamo u dnevnom boravku. Mama povremeno ide raditi u Italiju. Tamo čisti po kućama i njeguje nepokretne starce i tako popravi naš kućni budžet. Tata čeka da navrši šezdeset i pet godina kad će sa svojim radnim stažem imati pravo na mirovinu.
Možda to nije u redu, ali kad se sjetim da negdje u Zagrebu još uvijek živi mirovina naše none, čini mi se kao da i ona još uvijek živi. Mi nemamo nikakve koristi od toga, ali znam da je ona to učinila zbog nas i ljubavi prema nama. I kad se sjetim da jedan dio nje još uvijek živi, drago mi je zbog toga.