Marija Nezirović
Crvendać
Na planini, na visokom obronku nad kanjonom, Oleg je u mladosti bio kod kuće. Proveo je noć zamotan u deku u drvenom skloništu nasuprot bukvama. Ujutro je slijedio puteljak iznad dviju dolina, punih sumaglice. S desne mu je strane bila obala, s lijeve put prema čakavskim gradićima Istre. Spuštao se kroz bjelinu i nakupine stabala prema moru. U visini je čuo sivog sokola. Na vedrom nebu ptica je bila gospodar svijeta. Zamišljao ga je kao svog jedinog saveznika na planini. Tu, Oleg je gubio svoju sramežljivost i punim plućima uzvraćao zov sokolu.
Sokol se sad rijetko čuje. Tek na dalekim stjenovitim vrhovima. Oleg može prizvati njegov krik u sjećanju, kao da je opet mlad, kao da se klik do grma s kojeg jede kupine prije nego siđe na cestu. Kreštanje kakvo sluša nema veze sa sokolom.
„Taj ne bi prepoznao sokola ni da mu sleti na glavu," pomisli Oleg.
Čovjek rijetke kose stoji na pozornici na sredini livade. Zamijenio je pijukanje surog orla za nalete sokolovog sporog zavijanja. Suci mu pokažu palac dolje i pošalju ga nazad na klupu u hladovini hrasta, gdje se meškolje ostali pjevaći. Oleg otkopča još jedno dugme na košulji. Iako su na planini, ljeto je i ovdje sparno, trava porakna i polegnuta. Neće se dati smesti. Ohrabren je velikim odazivom na ovogodišnjem natjecanju pjevača pjesmi ptica s Učke.
Dok čeka sljedeći krug, Oleg u glavi prelazi neke teže ptice. Prvo u sebi ponovi par puta neumoljivo brz zov modrovoljke. Mučio se zimus dok ga nije do kraja svladao. Danima je puštao snimku na računalu do kasno u noć, ispuštao podmuklo cvrčanje, strašeći ženu i djecu. Drugi na redu je planinski kos, za kojeg mnogi ljudi ne znaju da pripada području Učke. Već su par puts natjecatelji eliminirani zbog takvog propusta, ali ne i Oleg. On je proše godine pobijedio konkurenciju i svima je najavio da to namjerava ponoviti. Jasno si predočuje kako kosovo cvrčanje vibrira iz njegova trbuha sve do grla, kako mu se usta šire u oblik za kakvim je žudio pred ogledalom.
Suci prozovu sljedećeg pjevača, broj osam. Iz publike ustane vitka žena sa šeširom široka oboda i probija se između Ijudi u plastičnim stolicama prema pozornici. Oleg odmjeri njenu dugu haljinu i odmah je otpiše. „Zar smo na Opatijskoj rivijeri?" prošapta sebi u bradu. Žali što se ne može izolirati zaštitnim slušalicama jer mu ,je baterija pri kraju. Možda će biti zabavno gledati kako se sramoti. Ne svida mu se njen izgled, ali ne može odvratiti pogled. Žena mu izgleda poznato. Na pozomici, ona skine šešir i razbaruši šumu kovrčave kose oko pjegavog lica. Oleg raširi oči. Slušalice mu padnu s krila i ostanu visiti tik iznad zemlje.
To je Maja Čulina. Pobjednica rekordnih pet natjecanja pjevača na europskoj razini. Čudo od glasa.
Oleg to najbolje zna jer je Maja odrasla u kući preko puta njegove, u mjestu pod Učkom, gdje bi satima oponašala ptice u krošnjama. Bila je toliko vješta da su mještani njeno pjevanje često pripisivali pravim pticama. Čovjek bi pomislio da ih skriva u džepovima. Oleg je oduvijek htio zvučati baš kao ona. Bez da ikome prizna, slušao je njene snimke na internetu i proučavao svaku nijansu, svaki detalj. Morao se poboljšati. Želja mu je bila jednog dana nastupiti pred njom. Zadiviti je. U mašti, ona je uvijek gledatelj, prisiljena priznati njegov talent, a ne natjecatelj. Ako je uspjela vratiti i dio svog starog talenta, mogao je otići doma.
U krugovima pjevača, Majin nestanak sa scene bila je već godinama populama tema. Kad se vratila doma nakon prve godine studija, Maja je održala predavanje u vijećnici o koristi umjetnih požara na zaraslim pašnjacima. Samo da ostane pokoji grm ili stablo za gnijezda. U prošlosti, objasnila je, stoka je čistila travu za stmadice i kosce. Ljudi su je ismijavali, a ni Oleg nije bio baš oduševljen idejom. Na Velu Gospu, požar je buknuo na planini i odnio hrastove. Šteta je bila velika. Netko od mještana prijavio je Maju policiji. Govorilo se da je zapalila šumu jer je htjela čuti rijetki zov strnadice. Bilo je sumnjivo što djevojka ide sama na planinu kad su svi mladi bili na moru.
Oleg se dobro sjeća dana kad je policija pokucala kod Majinih. Skrivao se iza zastora. Pod oblačnirn nebom, Majina kosa je izgledala ugašeno. Bojao se da je ne odvedu. Istu večer, ušutkao je zle jezike u mjestu i upozorio ih da ne ponavljaju optužbu pred drugima. Maja nije bila u stanju to učiniti. Nitko nije cijenio planinu i njene stanovnike više od njih dvoje.
Od šoka optužbe, Maja je zanijemila. Nije htjela s nikim više govoriti. Sljedeće godine uhvaćen je pravi krivac za podmetnuti požar, ali Maji nije bilo ni traga u mjestu.
Oleg je saznao da je u bolnici na liječenju. Pol godine doktori nisu mogli iz nje izvući ni riječi. Kad joj se stanje poboljšalo, glas je bio toliko hrapav da nije bilo govora o pjevanju ili zvanju ptica. Njezina pjesma je nestala s planine. Pjevači su oplakivali njen gubitak, a Olegovo razočaranje sjekla je spoznaja da nikad neće pred njom pjevati. Do danas.
Eto je — stoji uspravno na pozornici, vitkija nego prije i upija klicanja publike i natjecatelja. Smiješi se. Dok se žamor sličan glasanju zeba nastavlja, suci izmjenjuju poglede. Voditelj pročisti grlo u mikrofon. Publika se utiša, a Maja sklopi ruke ispred sebe, čekajući.
"Grmuša pjenica," pročita s papira voditelj.
Maja kimne i kratko razmisli. Polako spusti ruke sa strane, udahne i zadrži dah. Iz njenog tijela vine se u zrak pjesma puna slatkoće. Podsjeća na pucketanje povjetarca na zvoncu, na svježi šlag s jagodama; meandrira kao potok u travi. U pravilnim razmacima, baš kako treba, melodija je protkana tihom flautom. Oleg razjapi usta i stisne šake.
Kako Maja zašuti, publika bukne u aplauz. Oleg isto plješće, ali u njemu gori. S Majom u ovoj formi, neče pobijediti. Cijela godina vježbanja i zanemarivanja vrta za ništa. Morao je pronaći način. Maja kao posljednja prode u sljedeći krug i sad je opet Oleg na redu. Ukočeno se popne na pozornicu.
Kako Maja zašuti, publika eksplodira u aplauz. Oleg isto plješće, ali u njemu gori. S Majom u ovoj formi, neće pobijediti. Ne može dopustiti da cijela godina vježbanja propadne. Mora je pobijediti. Maja kao posljednja prođe u sljedeći krug. Sad je opet Oleg na redu. Ukočeno se popne na pozornicu.
„Šumski zvižduk," reče voditelj. Olegova napetost popusti. Zvižduci su njegova specijalnost. Bez stanke, izrecitira zveket sličan udaranju igle na šivaćem stroju. Ne pretjerivao s podrhtavanjem jezika jer je bio zvižduk na suhozidu u kolovozu, ozlovoljen kao njegov pokojni ujak. Suci kimnu; Oleg prođe dalje.
Ljudi još uvijek žubore usprkos pokušajima suca da ih utišaju i to ga uznemiruje. Pod hrastom, krhotine sunčeva svjetla sve su veće. Obriše čelo. Sve je teže ostati koncentriran. U jednom času, poželi se dignuti i otići, ali se zaustavi. Otkad je postao kukavica? Cijeli život mu je vezan za ovu planinu i poznaje je kao svoju torbu za alat. Još od doba kad su na njoj pasla stada goveda. Ostat će da može reći unucima da je jednom pobijedio Maju Čulinu.
Cvrkutanja, zviždanja i biglisanja drugih pjevača iz kruga u krug postaju sve umornija. Prodorni krik crnoglave grmuše umjesto kitica crnoglave muharice označi kraj za gospođu Biondić. Oleg se strese. Početnička greška kakvu si prošlih godina ne bi dopustila. Jedan mladić orlovskog nosa izvede divan zov batokljuna. Zvuči kao da kapljice vode s lista padaju u bazen. Neki drugi dan mogao mu je biti konkurencija. Ali ne danas. Maja prode krug kao od šale s njezinom pjevicom. Brzina izmjene visokih nota kod grmuša, njihovo bogatstvo, djelo je majstora. Od savršenstva tonaliteta rukom mu prođu trnci.
Olegov red. Iz ruksaka izvuče mast za kožu i razmaže po usnama debeli sloj. Suci oglase novi krug i voditelj mu se obrati. Oleg se zakašlje par puta i oslobodi treme stisnute u prstima. Udahne, pa još jednom. Njegova siva grmuša pjeva gustom melasom prpošnih fraza. Kao da odjednom osjeća opasnost, grmuša prijede u hitri pjev. Note se kotrljaju kao odron, smiono, tako da suci vide kako se brzinom može mjeriti s Majom. Zapuhan, Oleg se kesi dok se livadom ori pljesak. Uspio je. Čini mu se da mu i Maja plješće.
Suci neko vrijeme vijećaju, a zatim najave finaliste. Njegovo ime mu nikad nije tako milo zvučalo. Prozvan je mladić orlovskog nosa i Maja. Na putu do pozornice prati ih podrška publike.
Mladič orlovskog nosa krene prvi, a Oleg je toliko nervozan da ne čuje ni sloga njegova legnja. Tek po uzdasima iz publike razaznaje da ih mladić nije oduševio, da je sad njegov šansa. Jedva čuje što mu voditelj govori.
„Vatroglavi kraljić," ponovi voditelj.
Oleg se uhvati za trbuh da umiri grčeve. Zuji mu u ušima i osjeća mučninu. Kako iz grla istiskuje ptičje zvukove, svijet oko njega se mrači. U njemu jačaju udarci bubnja i odvlače ga od svih ljudi na livadi. Nalazi se u polutami svoje radne sobe, zaokupljen vježbanjem, smiren i usredotočen. Gospodar svijeta. Usta su mu suha, ali nadnaravnim snagama uspije održati uzlaznu putanju nestašnih pjenušavih nota. Zvuk je savršen, toliko da zauvijek želi ostati u tom trenutku. Na kraju, pred svim ljudima na nogama, skoro se od bez daha stropošta na daske. Ovo je njegova najbolja izvedba do sada.
Maju su sačuvali za kraj. Ona doleprša do mikrofona i nakrivi glavu dok suci, već crveni od sunca, kopaju po papirima i dogovaraju se.
„Crvendać.”
Olegovo olakšanje brzo zamijeni ljutnja. Je li dobro oprao uši? Crvendać je česta vrsta na Učki, a njegov pjev svakodnevna pojava. Po složenosti pjev pripada u početnički krug. Maja ne može biti bolja od njega s običnim crvendaćem. Razmijeni zbunjeni pogled s mladićem orlovskog nosa. On samo spusti ramenima i okrene se prema Maji.
Maja opet zatvori oči. Rub haljine joj se njiše kao da ga miče povjetarac. Počne s par nježnih pijuka, a zatim raste, polako, do hihotavog podrhtavanja. Obuvati neumoljivim veseljem svaki kutak livade, svaku posustalu žutu travku, list, kamen. Oleg se nađe godinama unazad, kad je prvi put vodio djecu, još malu, na vrh Vojak. Vlažni ručnik ga je štitio od sunca. Na ispruženom dlanu pokazivao im je kako držati divljeg crvendaća bez da im pobjegne.
Maja pređe u cvrkut, molećivo stavlja upitnike na kraj melodija, kao da je ptičica odletjela s njegove ruke u krošnju crnog graba. Slušaju bezobzimu slobodu.
Trnci mu putuju niz čitavo tijelo. U publici je tišina. Čuje se tek šmrcanje.
Oleg pogleda prema mladiću, iznenađen da na njegovom licu vide svoju radost. Obojica se rukuju s Majom i siđu s pozornice.
Dok sprema slušalice u ruksak pod sjenom hrasta, Oleg misli o svom zaraslom vrtu, o berbi šparoga i pticama čije glasove tek treba svladati. Toliko posla prije jeseni.
Pozdravi par pjevača, kimne mladiću orlovskog nosa i prošeta se niz livadu do ruba optočenog vrhovima stijena. Okrene se prema moru. Ostavio je pozornicu i planinu iza sebe. Čini mu se da u daljini vidi oblik grabljivice kako treperi na nebu. Želi si razbistriti sliku, ali u trenutku kad to pomisli, zabljesne ga sunce, kao da mu to ne dopušta i on odvrati pogled.