Nada Mihoković-Kumrić
Razotkrivanje
Toga lipanjskog poslijepodneva književnica Tara Prozek upravo je poslala novi nastavak romana uredniku i ugasila računalo. Zavalila se na trijemu u stolac za ljuljanje i s pritajenim smiješkom promatrala svoja tri mušketira. Suprug Vito, sin Hugo i unuk Jerko predano su odgovarali na e-mailove i pratili osvrte kritičara na portalima i obožavatelja na forumu. Sviđa joj se što svaki na svoj način proživljava pohvale i pokude prvih poglavlja romana otisnutih u čitanom tjedniku i to ju je zabavljalo.
U mirisavoj krošnji lipe ugodno su zujali kukci i cvrkutale ptice. No Tara se odjednom osjećala sve prije nego opušteno. Prije nekoliko dana, točno u ponoć kao Pepeljugu sat, prenula ju je spoznaja da je glavni lik romana, Mark Romanek, slika i prilika njezina neprežaljena dečka Romana Maksića. Spoznaja je izronila iznenada kao podmornica na morsku površinu kad se posada zaželi svježega zraka. Uhvatila je se kao čičak. Ona Pepeljuga, a Roman Maksić princ?! Da ne bi! Živi ona već dugo s princom koji ju je pronašao nakon izgubljene cipelice. Uznemirila se, no istoga trena otpuhnula zgražavajuću spoznaju u zaborav. Barem je tako vjerovala. No pred jutro, evo nove misli! U Marka je u romanu slijepo zaljubljena Prozana Tarić, kao što je mlada Tara Prozek u mladosti bila u Romana!?
Bila je uvjerena da prikriveno opisuje, osmišlja i domišlja život o kakvom je sanjala. Na kraju je iz računala izronio pljunuti par kojemu su svi poznanici predviđali dugo trajanje. Ali nove primisli u Tarinoj glavi rojile su se kao ose – Prozanu pere klasično žensko slijepilo, a Mark se njome mačistički poigrava!? Prenerazila se.
Sve ove godine živjela je uvjerena da je na vezu s Maksićem stavila veliku točku. Kad ono – njezino drugo ja stavilo je, zapravo, samo zarez. Sada je s muškim i ženskim likom u novom romanu ispalo to što je ispalo. Kadgod sklopi oči, bori se s tim papirnatim umišljencem. Dok je s Vitom sjedila na trijemu, svim se silama nastojao ugurati u stolac pokraj njega. Kad je šetala šumarkom s Hugom ili Jerkom ruku pod ruku, nakon nekoliko koraka zgranuto bi zaključila da pod ruku zapravo drži Marka. Kad bi je Vito zagrlio, Mark se u hipu ugurao među njih i na kraju je ispadalo da je grli Mark, a ne Vito. Ako bi Marka pokušala pripisati neuobičajenom i nerazumljivom opsjednutošću likom, cijele noći ne bi oka sklopila. Tek kad se pomirila s činjenicom da su Vito, Hugo i Jerko zapravo Mark, utonula bi u san.
Podsvijest se razbarušila i nadmudrila cenzuru svijesti. Nakon tolikih godina, u njezino štivo nesvjesno se uvukoše nostalgija i osjećaji. Začinjeni satirom i ironijom. Zgrozila se ne vjerujući da je to ona napisala. Al' nema natrag – roman je već u raljama javnosti. I pred Vitinim očima.
Zašto se zaigrala osjećajima iz karantene? Zašto je živjela u uvjerenju da se davno s njima zauvijek obračunala? „Hoće li se i Roman Maksić prepoznati? Hoće li ga prepoznati Vito? Hoće li se još poznanika u nekom liku prepoznati?“ Uspaničila se.
Bez obzira na neka iznevjerena očekivanja, Viti duguje sve. I smisao
života i književničku slavu. Molila je nebo i zemlju da Vito ne otkrije kako je
papirnati Mark Romanek punokrvni Roman Maksić. Ako i otkrije, dodatno se
obraćala nebu da se ne osjeti uvrijeđenim i odbačenim.
Užasavala se trenutka kad će njezini vjerni mušketiri, a pogotovo Vito, postati svjesni posvudašnje prisutnosti Marka Romaneka. Uz aromu lipe u nosu i cvrkut kosova u ušima polako je tonula u odmarajući drijemež...
„Bravo, moja Tarice! Puno očekuju od tvojega novog romana kad te promoviraju u najtiražnijem tjedniku“, kao iz bezdana čula je Vitin glas. „Pripremio sam nam čaj.“
Htjela je odgovoriti kako je pohvalno što nakladnik vjeruje u knjigu i nada se da će joj vjerovati i čitatelji, ali nije mogla micati usnama. Kao da su njezina tri mušketira sasvim blizu, a opet tako daleko. Tren ih je obavijala magla, a tren obasjavalo sunce. Na trenutak su joj bili nadohvat pogleda, a na trenutak kao da su se javljali iz ponora. I nepredvidljivi Mark Romanek drsko joj je kvario užitak odmaranja. Nametljivo i gotovo bezobrazno miješao se u njezine odluke i misli.
Događalo se da su joj katkad dosađivali i ženski likovi iz romana. No s
njima je lako izlazila nakraj! Tjerala ih je od sebe običnim odmahivanjem ruke.
Onaj tko nije znao što je muči, tumačio je pokret posebnošću umjetničke naravi.
Ionako običnim ljudima umjetnici ne djeluju „svoji“ jer hodaju ulicom duboko
zamišljeni i mašu rukama kao da tjeraju ose.
Zbog ranojutrošnje kiše lipa je još uvijek omamljujuće mirisala. Njihaj amo, njihaj tamo... A Maks se s rukopisom romana kao paun šepirio nasred stola i u komadiće kidao stranice koje mu se nisu sviđale.
Čudno se osjećala. Još čudnije bilo je sve oko nje. Zar više ne razlikuje san od jave, san od romana, roman od života, život od sna? Još jedan opuštajući njihaj amo, pa jedan tamo... Samo da otvori oči.
Pogleda u Vita. Užas! U istom stolcu s njim sjedio je Mark i cerio se gužvajući pojedine stranice romana. Naglo je skrenula pogled na Huga. I pokraj njega je sjedio Mark! Panično je pogledala u Jerka. Umjesto njega, na stolcu je također sjedio Mark!!! Prestala se ljuljati i preplašeno buljila u tri Marka kako joj se vragolasto smiješe i desnim je kažiprstom dozivlju k sebi. Nije ugodno piti
čaj s tri muškarca koji na četvrtoga, uljeza, nisu obraćali pozornost. Žmirnula je nekoliko puta, skinula naočale i s jednom nogom na zemlji ponovno pogledala prema stolu. Za stolom su opet sjedili Vito, Hugo i Jerko te marljivo pregledavali poruke i komentare na društvenim mrežama.
Promeškoljivši se, okrenula se na drugu stranu i ponovno sklopila oči. Opet njihaj amo, njihaj tamo, a poznati glas iza nje reče:
„Dobar dan, Tara!“
Trgnula se i munjevito okrenula. Protrlja oči. Na trijemu je stajao Roman
Maksić. U trapericama, kockastoj košulji, tenisicama. Ruke frajerski ugurane u prednje džepove traperica, samo mu vire palčevi. Bitlsica mu je kao kaciga
uokvirivala lice. Okrenula se i vidjela Vitu kako brzinom munje natraške odlazi
istom stazom kojom se Roman došetao. Toga su trena Hugo i Jerko ustali i
također se natraške udaljili za Vitom. Stidjela se olakšanja koje je osjetila zato
što su se nakon dolaska gosta sva trojica osjetila suvišnima i pristojno se udaljili.
„Nisi iznenađena što me vidiš!?“ ispuni trijem zvonki Romanov glas.
„Ti si stalno u meni ili oko mene, dragi Romane!“ raširila je ruke
prema njemu i ljubazno se osmjehnula. Odjednom se osjetila slobodnom i
neovisnom. Padne joj na pamet kako bi joj laskalo da je ona razlog njegova
iznenadnog posjeta. Ta joj misao brzo ispari iz glave jer se Maksić nikad, nikome, nizašto ne bi iskreno, ni od srca ispričao.
Roman ju je promatrao izbezumljeno vrteći glavom. Naglo ustukne i, ne uzvrativši osmijeh, ljutito reče:
„Odakle ti pravo da razotkriješ moj život!? Stranicu po stranicu, secirala si moje ljubavne probleme i životne dvojbe. Sve si moje tjeskobe uskrsnula svojim rečenicama. Raskrinkala me. Stvarniji sam nego prije. Opipljiv. Prijateljice me izbjegavaju. Ma ne dopuštam tek tako postati lik u romanu!“
Gledala ga je zbunjena i osupnuta:
„Dragi Romane, nakon toliko godina ti si fikcija, čisti umišljaj.“
„Ma ja sam tvoj Mark Romanek, osamljen i nesretan tip koji još beznadno traži ljubav. Koje li ironije! Ispada da sam najzaljubljeniji bio u tebe“, uvjeravao ju je u to i njegov autoritarni kažiprst i neodoljivi pogled.
„Pisanje je najmanje materijalna od svih umjetnosti. Svijet riječi stvara se u zatvorenom prostoru i nemoguće je da si baš ti toliko stvaran zalutao u moj roman!?“
„U zatvorenom prostoru – da, ali sa sjećanjima na stvarnost. Tara, otvori oči! Od glave do pete nalikujem tvojemu Marku Romaneku. Imam crne oči i smeđu kosu. I dalje nosim izlizane traperice, a u mladosti sam vječito hodao u kariranoj košulji, s Paul McCartney frizurom. Zar se ne sjećaš? Beatlesi su se raspali, a ja sam još uvijek furao bitlsicu.“
„Što ti se dogodilo, moj Romane?! Oduvijek si težio besmrtnosti!“
prekine ga Tara nadajući se da će ga laskanje smiriti. „E, pa ja sam te u svojem
romanu učinila besmrtnim.“
„Više me ne brine svijet poslije mene!“ odmahnuo je rukom. „Važniji sam
si u trenutačnom postojanju.“
„Hm, hm!“ mjerkala ga je s nevjericom. „Onda ti nisi Mark Romanek iz
mojega romana.“
„Glavom i bradom! Imena i nadimci ljubavnica također su stvarni!“
uvjeravao ju je sve odlučnije s primjesom taštine. „Tko te informirao? Ili
si se informirala sama?!“
„Ti se poistovjećuješ s Markovom vanjštinom. Važna je duša, srce. Moj Mark želi postati besmrtan.“
„Tupiš, spisateljice!“
„Zagledaj se u svoju nutrinu. Tašt si i umišljen. Važno ti je što drugi misle o tebi. Zapravo nisi ono što misliš da jesi… Ne nazirem ti lice! Kao da i ne postojiš! Topiš se, nestaješ…“
„Ali i sebi si napravila medvjeđu uslugu. Ženski lik Prozanu Tarić učinila si ovisnom o Marku Romaneku. Šokiran sam. Može se zaključiti da je Tari Prozek sve ovo vrijeme nedostajao Roman Maksić!“
Promatrala ga je netremice širom otvorenih očiju, a onda je on iznenada zagrli. Ipak je obuzme čežnja. Pokuša je poljubiti. Dok se premišljala da li mu romantično uzvratiti poljubac ili zrelo uzmaknuti, on ju je sam grubo odgurnuo i, udaljavajući se stazom kojom je i došao, drsko joj se cerio u lice. Potrčala je za njim, ali jak vjetar svom silinom zakovitla stazom i ponese Romana. S lakoćom se vinuo u zrak i lebdio kao ptica mašući joj. Kao ukopana, nijemo je promatrala kako nestaje među oblacima...
Tara se u stolcu za ljuljanje iznenada prenula, protrljala oči, zažmirkala i
osvrnula se oko sebe. Povjetarac u krošnji lipe se smirio. Vito, Hugo i Jerko i
dalje bijahu zaokupljeni poslom. Skliznula je iz stolca za ljuljanje i sjela za stol
nasuprot trojki neumornih pomoćnika. Samo da Vito ne otkrije kako Roman
Maksić sve ove godine rovari po njezinim mislima i živi u njezinoj podsvijesti.
– Čitatelji te ovaj put ne štede. Na forumima mišljenja su podijeljena. –
protisne toga trena Vito.
– Ja se baš zabavljam, bako! Fora si na fejsbuku! – pljesnuo je rukama
Jerko. – Otvorila si dušu. To ti danas pali.
– Uživam i ja! Mama, glavna si na književnim portalima! – zadovoljan je
bio i Hugo.
– Hm! – dodao je Vito. – Još bih mogao tražiti tantijeme za pikanterije koje si iznijela iz našega burnog i zanimljivog života.
Tara se zgranula. „Našega života?!“ Gotovo je zanijemila osjećajući se manjom od makova zrna jer nije znala kako bi se branila.
– Vau, bako! – razdragano će unuk Jerko.
– Zbilja, mama?! – graknuo je sin Hugo. – Je l' to istina?
– Naravno da jest! – Vito je odgovorio umjesto Tare. – Tako je to kad se oženiš spisateljicom! Život ti završi među koricama, na milost i nemilost javnosti, a u nekim kriznim vremenima, tko zna, naš tiskovni život možda posluži i za potpaljivanje vatre ili kao toaletni papir.
Tara Prozek osupnuto je slušala Vitu. Inače duhoviti i pun razumijevanja suprug, preko noći postao je također ironičan i satiričan. Neugodan uhu. Ona u romanu, a on u životu. Što joj je promaknulo?
Pozorno ga je promatrala. Sav se zajapurio od uvjerljivosti. Njihov buran i zanimljiv život?! Hmmm!? Zajednički život bio je sve prije nego buran i zanimljiv. Bio je ono što su oboje trebali nakon neorganizirane i neodgovorne
mladosti. Mir i kolotečinu. Njemu za rad iza kamere, njoj za rad na tipkovnici
računala. Tko zna bi li uopće odabrali takvu uljuljkujuću rutinu da im se nije
dogodio sin Hugo? Upravo one noći kad joj je Roman Maksić u lice sasuo kako
njihovo osmogodišnje zajedništvo nije ono što je očekivao i da je najbolje da
svatko krene svojim putem.
Vito je bio Romanov poznanik, a Tarin prijatelj. Rame za plakanje.
Prijatelj koji ju je te presudne noći na pravi način znao tješiti i koji ju je sve
godine dok je bila s Romanom potajno volio i nadao se da će jednoga dana upravo on biti taj kojega će Tara voljeti.
„Roman Maksić je dvolična posesivna gnjida!“ ustvrdio je Vito te noći
bez dlake na jeziku. „Uopće ne zaslužuje za suživot ženski spisateljski biser
poput tebe. Tvoja je proza talentiranija od njegovih škrabotina, i to ga boli. Više
ga nećemo spominjati.“
I nisu ga spominjali jer se izgubio na dalekim putovanjima. Malo ovdje, malo ondje. Malo na sveučilištima južne hemisfere, malo sjeverne, kod kuće tek
toliko da promovira novi roman i da ga intervjuiraju svi važniji mediji.
Nikad više nije nazvao Taru Prozek. Ni ona njega nije zvala, ali ga nije
zaboravila. Lako je diskretno dolazila do vijesti o njemu. Nije držala njegove
knjige na uzglavlju ni u kućnoj knjižnici, ali ih je čitala premda između redaka
nije pronalazila sebe. Zar se nadala da hoće?!
Odjednom joj je podsvijest zakuhala sjajnu književnu čorbu. Upravo je za ženski lik parafrazirala svoje ime i prezime, da bi zamela trag koji bi upućivao na stvarnoga Romana Maksića. Naizgled Pitijino Idis, redibis... Ali, vrlo prozirno! Zapravo, čista osveta koja je nakon toliko godina kreativno eksplodirala kroz riječi.
Zašto je Vito umislio da je život Prozane Tarić i Marka Romaneka njihov život? Gdje je pogriješila da je kroz Prozanine i Markove najstrasnije trenutke jednako strasno proživljavao i njihov odnos? Sin Hugo bio je uvjeren da je u liku živahnoga i odvažnoga Marka Romaneka opisala upravo njegova tinejdžerska traženja i pobune koja je razumio tek u zrelim godinama, kao otac
tinejdžera. Unuk Jerko gutao je roman s nadom da i njega čekaju uzbudljivi i
nepredvidljivi mladenački dani.
Otpila je gutljaj čaja i netremice promatrala svoja tri mušketira. Tek tada
je jasno primijetila kao da je svaki od njih u posljednje vrijeme ponešto posudio
od Marka. Jerko se nakon irokezice počeo furati na bitlsicu, Hugo katkad oblači
kariranu košulju, Vito sve češće uskače u traperice i tenisice i ne skida s lica
Markov vječni osmijeh. Tara je, pak, u duhovnom smislu od svakoga od njih
ponešto posudila Marku. Od Huga optimizam, od Jerka nestrpljivost, od Vita
nadu, sjaj i toplinu zaljubljenih očiju.
Toga trena Hugo reče:
– Mama, stigao je čudan mejl! Jedan odvjetnik tvrdi da zastupa izvjesnoga
Romana Maksića koji te optužuje da si njegov život ukrala za svoj novi roman.
Zakazuje ti sastanak.
Vito je načulio uši i munjevito se okrenuvši iznenađeno skupljajući obrve upitao:
– Koga?!
Istodobno je zazvonio i telefon. Jerko se javi.
– Bako, treba te Roman Maksić – reče bezazleno, ali ubrzo zakoluta očima i, pokrivši dlanom slušalicu, pružajući joj je, šaptom upita: – Je l' to isti taj?
Dok je stavljala slušalicu na uho, pokušala je otkriti što misli Vito koji ju je gledao koliko iznenađeno, toliko i osupnuto. Uzvrtio se amo-tamo pokraj nje.
– Roman Maksić?! – zagrmio je. – Daj ga meni! – I prije nego se snašla, istrgnuo joj je slušalicu iz ruke.
Tara je znala da razgovor koji između Vita i Maksa slijedi neće biti nimalo bezazlen, još manje uhu ugodan.
– Protegnut ću malo noge. Lijepo je šetati u proljetno predvečerje – reče okrenuvši se Hugu i Jerku koji su zbunjeno motrili čas nju, čas Vita, a zatim su bez riječi s njom sišli s trijema. Premda je na sebi osjećala paljbu upitnih
pogleda sina i unuka, šutjela je oborivši pogled na put prema šumarku.
Čudno je sve oko nje! Više ne razlikuje san od romana, roman od života,
život od sna. Zar je i muškarce također počela poistovjećivati jednoga s drugim,
stvarati jednoga od drugoga, pronalaziti jednoga u drugome?
Nije bila ni sigurna urla li doista Vito u slušalicu:
– Kakva odšteta?! Ni nagodba ne dolazi u obzir!? Moj je život Tara
opisala! Moj i njezin život! N-a-š život! Imamo ga pravo unovčiti.
Držeći pod ruku unuka i sina, Tara se pitala je li Roman Maksić doista
angažirao odvjetnika, je li njegov e-mail doista stigao, je li Roman Maksić doista nazvao. Ili je sve samo san. Tarin ili Prozanin? Ili je opet sve samo roman Tare Prozek koji je počeo izlaziti u nastavcima? Propitivat će se o tome u sljedećem romanu.
Kao u magli, čula je kako Vito na trijemu na trenutke u telefonsku slušalicu riče kao lav, na trenutke laje kao pas čuvarkuća, a na trenutke ćurliče kao puran, braneći njihov život i njezinu autorsku čast... Odustala je mjeriti količinu Vitine i svoje zablude o romanu. I osjećala se zadovoljnom.